Studio-Din

Hvala Allahu, Koji poducava peru, Koji covjeka poucava onome sto ne zna. Hvala Allahu, Koji je one koji vjeruju iz tmina na svijetlo izveo i na pravi put ih uputio. Neka je Allahov blagoslov na Ucitelja koji upucuje najboljoj uputi, naseg Poslanika a.s.


03.06.2008.

Riznica mudrosti muslimanskih velikana

ImageUpornost u traženju nauke i stjecanju znanja

Prenosi se od Ebu Jusufa, vrhovnog kadije, da je izjavio: „Umrlo mi je dijete pa sam odredio onoga koji će se pobrinuti oko ukopa, a toga dana nisam izostao iz kružooka Ebu Hanife, bojeći se da mi nešto od njegovog znanja ne promakne.“

Ebu Bekr ibnul-Ahšad je na samom početku Džahizovog djela „El Hajevan“ pročitao naslove ostalih džahizovih dijela, pa je tako saznao i za djelo pod nazivom „El ferku bejne-nebijj vel-mutenebbi“. Pokušao je pronaći ovo djelo, ali nije uspio. Jedne godine je obavljao hadž pa je na Arefatu povikao:
„Neka se Allah smiluje onome koji me uputi na mjesto gdje mogu pronaći knjigu „El ferku bejne-nebijj vel-mutenebbi“ Ebu Osmana 'Amra ibn Bahra el-Džahiza.“

Abdullah ibnul-Mubarek je upitan: „Da te je Allah nadahnuo znanjem da ćeš večerasa umrijeti, šta bi radio u toku dana?“ Abdullah odgovori: „Tražio bih znanje.“

Prenosi se da je jednog dana stigao slon u Medinu dok je Malik ibn Enes držao predavanje i podučaovao svoje učenike u Poslanikovoj, s.a.v.s., džamiji. Jedan od njih povika: „Stigao je slon!“ malikovi učenici skočiše na noge kako bi vidjeli slona, a njega ostaviše. Od svih učenika jedino je ostao sjediti Jahja ibn Jahja el-Lejsi el-Andalusi. Malik ga upita: „Zašto nisi i ti otišao da vidiš to čudno stvorenje koje nemaš priliku vidjeti u svojoj zemlji?“ Jahja mu odgovori: „Došao sam da se okoristim tvojim znanjem, a nisam došao da gledam slona.“

Ibn ebi Hatim veli: „Proveli smo sedam mjeseci u Egiptu a da nismo okusili čorbe. Danju smo obilazili alime, a noću smo prepisivali dnevne zabilješke i preslušavali jedni druge. Jednog dana smo moj prijatelj i ja otišli kod alima pa su nam rekli da je bolestan i da nas taj dan ne može primiti. U čaršiji sam primjetio ribu pa smo je kupili. Na putu ka mjestu gdje smo konačaili, zateče nas vrijeme kada smo trebali prisustvovati skupu na kojem su bili prisutni neki poznati alimi te smo se zaputili ka tom mjestu. Zadržali smo se tri dana, tako da se riba gotovo pokvarila od stajanja. Taj teći dan smo je pojeli napola pečenu, skoro prijesnu, ne mogavši sačekati da se jelo pripremi. Znanje se ne stječe uz tjelesni rahatluk.“

Omer ibn Hafs el-Eškar veli: „Nekoliko dana je prošlo otkako nismo vidjeli imama Buhariju, a od njega smo bilježili hadise koje nam je citirao u Basri. Potražili smo ga i najzad pronašli u jednoj kući bez adekvatne odjeće na sebi. Sav novac je potrošio te mu od njega nije ostalo ništa kako bi kupio odjeću. Mi smo se sastali i sakupili dirhema, a zatim smo mu kupili odjeću kako bi mogao nastaviti sa radom na zapisivanju hadisa od Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Ebu Jusuf opisuje svog učitelja Ebu Hanifu
Halifa Harun er-Rešid je zatražio od Ebu Jusufa da mu opiše ahlak (lijepe osobine i karakter) imama Ebu Hanife, pa je rekao: „Tako mi Allaha, bio je žestok kada se radilo o Allahovim zabranama, klonio se dunjalučara, mnogo je šutio, dugo razmišljao. Nije bio brbljiv, a ako bi bio upitan o nekom šerijatskom pitanju na koje je znao odgovor, odgovorio bi. Meni je poznat kao onaj koji je čuvao sebe i svoju vjeru, bio je prezauzet svojim stanjem i nisu ga interesovale mahane kod drugih ljudi. Druge ljude je samo po hajru spominjao.“ Halifa Hraun er-Rešid nakon Ebu Jusufovih riječi zaključi: „Ovo su osobine dobrih Allahovih robova.“
02.06.2008.

"Koga bude obradovalo njegovo dobro djelo..."

Osoba koja uživa u visokim stepenima samilosti i osjećaja spram drugih – takva osoba je živa srca, istančanih osjetila što se vidno odražava i na njegovo svakodnevno ponašanje saosjećajući sa svim aktuelnim dešavanjima u njegovom okruženju pozitivno učestvujući u svemu tome onoliko koliko može; takva osoba je ona koja kada se ljuti – ljuti se samo Allaha radi, i raduje se svakoj pomoći i podršci Allahovoj vjeri. To je osoba koja koja je ljubomorna spram svoje vjere i ne dozvoljava da se Allahove svetinje nipodaštavaju;  takva osoba je ona koja redovno razmišlja i briži o muslimanima i iskrenim Allahovim robovima, bivajući svjestan nemuslimana koji su većinom iskreni Allahovi neprijatelji!

 

Osoba koja je ostala bez ovog osjećaja – vidjećete ga da je osor i tvrd, da je izgubio svaki osjećaj spram drugog, i da je umrtvio osjetila svoja; ne interesuje ga ništa od onoga što se dešava u njegovom okruženju a tiče se opšteg interesa muslimana dok ga se na drugoj strani veoma dobro tiče i veoma se dobro interesuje za ono što zadire u njegove lične interese i njegove lične potrebe! Takva osoba kada se ljuti – ne ljuti se i ne srdi radi Allaha dž.š., već radi sebe; kada se interesuje za nešto – interesuje se samo zato što je njegov lični interes u pitanju; takvome je lični interes uvjek ispred interesa džemata i zajednice muslimana, dok je osobina pravog vjernika ta da je interes zajednice i džemata muslimana uvjek ispred ličnog interesa! Šteta ili nedaća koja pogodi lični interes ove osobe je enormno veća od svih nepogoda i šteta koje mogu snalaziti muslimane!
 

Osoba koja ima pri sebi izgrađen osjećaj spram drugoga kao i samilost uvjek razmišlja o osjećajima svoje braće muslimana i poštuje ih, i druge ljude upozorava na to da ne smiju povređivati osjećaje i dušu ostalih muslimana!
 

Kada je mekanski idolopoklonik Ebu Sufjan – za vrijeme sklopljenog primirja na Hudejbiji i prije nego što je primio islam - prolazio pored ashaba Selmana, Suhejba i Bilala, oni zaželješe da mu prebace neku riječ kojom bi ga, kao otvorenog neprijatelja islama i muslimana, malo naljutili i najezdili, pa u prolazu rekoše: "Tako nam Allaha, Allahove sablje još nisu udrile po vratovima Allahovih neprijatelja onako kako bi trebale!" Ebu Bekr r.a., negodova kada je čuo to što su rekli, pa im reče: Zar tako da se obraćate prema vođi plemena Kurejš? Ebu Bekr r.a., ispriča to što se desilo Poslaniku s.a.w.s., ali, Poslanik s.a.w.s., prvo za što se zainteresovao je bilo kako su se osjećali Selman, Suhejb i Bilal spram onoga što im je rekao Ebu Bekr r.a.! Poslanik s.a.w.s., reče: O Ebu Bekre, možda si ih naljutio time što si rekao; ako ih budeš naljutio možda ćeš naljutiti Njihovog Gospodara! Ebu Bekr r.a., dođe do Selmana, Suhejba i Bilala da im traži oprosta i halala za to što im je rekao, govoreći: Braćo moja, jesam li vas možda naljutio? Rekoše: Nisi Ebu Bekre; Allah dž.š., će oprostiti, dragi brate!" (Muslim, br.170.)
 

Dakle, Ebu Bekr el-Siddik r.a., osoba koja je prva prihvatila islam, i osoba koja je po svemu bila vrijednija od sve trojice ashaba, i on je bio na takvom stepenu imana i spremnosti da uvidi i prizna grešku koju je eventualno počinio spram drugih muslimana i da zatraži halala od svoga brata zbog lošeg načina obraćanja i razgovora s njime! Ako je mogao on tako postupati spram onih koji su bili na nižem stepenu imana od njega onda se i mi moramo ugledati na Poslanika s.a.w.s., i na Ebu Bekra r.a., i njegovo ponašanje kada su u pitanju ostali muslimani, priznavanje greške i traženje halala od njih!
 

Razmišljanje o ljudima i briga za njihovim mukama je znak vjere i živosti nečijega srca! Muslimana mora brinuti ono što brine i drugog muslimana zbog toga što su muslimani kao jedno tijelo! Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i povezanosti je poput jednog tijela; kada jedan dio tijela oboli – ostatak tijela mu se odazove na mo'bu s nesanicom i temperaturom!" (Muslim, br.2586.)
 

U sahihajnu se bilježi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Vjernik spram drugog vjernika je poput jedne građevine, gdje svaki dio podupire onaj drugi, pa Poslanik s.a.w.s., ispreplića svoje prste!"
 

Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Musliman se ponaša spram ostalih muslimana isto kao što se ponaša tijelo spram glave koju hrvaju boli; vjernik osjeća bol zbog ostalih muslimana isto kao i tijelo što pati zbog bolova u glavi!" (Musned Ahmed b. Hanbel)
 

Poslanik s.a.w.s., se konsultovao sa ashabima po pitanju postupanja sa zarobljenicima iz bitke na Bedru; Omer r.a., je predlagao da se svi zarobljenici sa Bedra pobiju, dok je Ebu Bekr r.a., predlagao da se s njima postupa kao sa zarobljenicima i da za njih uzmu otkup. Poslanik s.a.w.s., prihvati Ebu Bekrov r.a., prijedlog, ali sljedećeg dana Allah dž.š., objavljuje ajet: "Poslaniku nije dopušteno da drži sužnje/zarobljenike, dok ne izvojuje pobjedu na Zemlji...!" – ovaj ajet je bio znak prijekora; "vi želite prolazna dobra ovog svijeta, a Allah želi onaj svijet" – dok naredni ajet govori o tome da su zamalo zbog toga bili kažnjeni: "Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uzeli!" (el-Enfal, 67-68.) Nakon objave ovih ajeta, Poslanik s.a.w.s., poče plakati a i Ebu Bekr sa njime, a u tome naiđe Omer r.a., pa reče: O Allahov Poslaniče, reci mi zbog čega plačete ti i tvoj drug? Reci mi o čemu je riječ da i ja plačem ako treba, a ako ne treba makar da se sažalim zbog vašega plača? Poslanik s.a.w.s., reče: Plačem zbog toga što su tvoja dva druga uradila jučer prihvatajući otkup za zarobljenike Bedra; trebali su svi odreda da stradaju kod tog drveta tu!" (Muslim, br.1763.)
 

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., komentarišući ovaj slučaj, kaže: "Islamski učenjaci su raspravljali o ovom događaju, tako da su jedni smatrali da je Omer r.a., bio u pravu, dok su drugi rekli da je Ebu Bekr bio u pravu zbog toga što je praksa prihvatanja otkupa za zarobljenike nakon ovog događaja ostala nepromijenjenom, i zbog toga što je taj postupak bio u skladu sa Allahovom odlukom već od ranije donešenom, i zbog toga što je taj stav bio u skladu sa milošću koja mora nadjačavati srdžbu, i zbog toga što je zbog takvog postupka nastao veliki hajr po muslimane zato što je većina zarobljenika sa Bedra prihvatila islam ili su im kasnije djeca prihvatila islam. Muslimani su se ojačali otkupom kojeg su uzeli za puštene zarobljenike, a i sama odluka je bila ono zbog čega se Poslanik s.a.w.s., složio sa Ebu Bekrom, da bi se kasnije i Allah dž.š., složio sa njima – jer je njihova odluka i praksa prihvatanja otkupa za zarobljenike ostala nepromijenjenom. Ebu Bekr r.a., je bio u pravu jer je prije svih nazreo šta će biti krajnja Allahove dž.š., odluka, koji će dati prednost rahmetu i milosti nad osvetom i kaznom! A što se tiče poslanikovog s.a.w.s., plača, to su prokomentarisali time da je Poslanik s.a.w.s., plakao iz sažaljenja prema onima koji u otkupu zarobljenika gledaju samo gomilanje imetka i nisko materijalno dunjalučko zadovoljavanje što Poslanik s.a.w.s., nije imao za cilj, a niti Ebu Bekr, za razliku od nekih ashaba koji su o tome razmišljali, zbog čega se Poslanik s.a.w.s., pribojavao kazne koja će obuhvatiti sve zbog postupaka nekih pojedinaca iz njegovih redova kao što se desilo na bitki kod Hunejna kada su neki ashabi uzviknuli: "Danas nas niko ne može pobjedit!" – zbog čega je bitka izgubljena, jer su muslimani bili umišljeni i oholi zbog velike brojčanosti svoje, što bi razlogom propasti vojske, kao vid fitne i mihne tj. iskušenja i kazne, što je odmah zatim bilo promijenjeno pobjedama i uspjesima, a Allah najbolje zna!" (Pogledaj: Zadul-Me'ad, 3/99.)
 

Kada je Poslaniku s.a.w.s., bilo dozvoljeno da posjeti grob majke svoje: "Zaplakao se nad njenim grobom, i rasplakao je sve koji su bili s njime!" (Muslim)
 

Kada je Sa'ad b. Ubadeh r.a., bio na samrtnoj postelji, Poslanik s.a.w.s., mu je došao u posjetu, i kada je vidio težinu smrtnih muka koje su spopale Sa'ada, Poslanik s.a.w.s., se rasplakao, što je rasplakalo i sve prisutne oko njega!" (Buhari)
 

Iz svega ovoga se da vidjeti i zaključiti to da je naš Poslanik s.a.w.s., bio mehka srca, brz na suzu a ne na psovku ili nož; Poslanik s.a.w.s., je bio veoma osjećajna osoba, veoma osjetljive duše, a takvim su mu bili i ashabi koji su bili oko njega! Ali, šta reći o brojnim osorim i grubim srcima koja su se rodila nakon Muhammeda s.a.w.s., i njegovih ashaba!?
 

Jedna ensarijka, koja je bila svjesna nužnosti briženja muslimanskih briga, kada je čula za Ajšinu r.a., tugu i žalost zbog potvore koju su licemjeri izmislili i potvorili na nju – otišla je kod Ajše r.a., sjela uz nju, i počela je plakati zajedno sa njom! (Buhari)
 

Nakon ovih primjera, šta treba reći za nas koji mirno i bezbrižno život živimo neinteresujući se za muslimane koji su nam rođaci, komšije, bližnji ili prijatelji? Kako to mislimo da budemo od pomoći muslimanima koji nam nisu ni rođaci, ni komšije, niti bliži prijatelji, kada one koji su nam rođaci ili komšije ili prijatelji zaboravljamo!?
 

Ako čuješ za probleme i iskušenja na koja nailaze tvoja braća muslimani i primjetiš da sve to ni malo ne intrigira tvoje osjećaje, da ih ni malo ne pokreće, ili da se pred tvojim očima dešavaju a oči ti ne rose suzama – onda znaj da je tvoje srce u velikoj potrebi za čišćenjem, preporodom i novim oživljavanjem!
 

Najviše nad kim jedan musliman treba da želi jeste prvashodno sami on tj. da se sažališ nad samim sobom kada grijeh kakav počiniš, i da se brzo pokaješ i Allahu dž.š., povratiš nakon počinjenog grijeha ili greške! Ajša r.a., se bila zaklela da neće više prozboriti jedne riječi sa njenim sestrićem Abdulahom b. Zubejrom, ali kada su se kasnije pomirili – kad god bi se sjetila toga na što se zaklela, tako bi se rasplakala da bi svoj hidžab i maramu suzama natopila!" (Buhari) – zbog toga što se zaklela da će činiti nešto što je loše!
 

Danas je došlo vrijeme kada ljudi rade upropaštavajuće i teške grijehe koji su u njihovim očima manji i tanji od obične dlake! Smatraju ništavnim i malim to što čine, i spram tako teških grijeha i harama se ponašaju kao da im je obična muha stala na nos koju jednim mahom otjeraju i sve se završi.
 

Ovakvo postupanje je znak slabosti imana i vjere! Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Koga bude obradovalo njegovo dobro djelo, i koga bude ražalostilo njegovo loše djelo – ta osoba je mu'min/vjernik!" (Tirmizi)
 

Ko se bude plašio svojih grijeha i Allahove dž.š., kazne još na ovom svijetu biće bezbjedan i siguran iste na Sudnjemu danu, za razliku od onih koji su bili mirni spram toga na ovome svijetu; takvi na Sudnjemu danu neće imati bezbjednosti i mira!
 

Ebu Ejjub el-Ensari r.a., je rekao: "Neki čovjek će raditi dobra djela na koja će se osloniti a svoje grijehe i greške ća zaboraviti – susrešće se s Allahom dž.š., sav pritisnut grijesima, dok će neki čovjek učiniti kakvo loše djelo i biće u strahu spram Allaha dž.š., zbog tog lošeg djela, susrešće se s Allahom dž.š., bezbjedan i miran!" (Fethul-Bari, 11/330.)
 

'Ukbe b. 'Amir r.a., je upitao Poslanika s.a.w.s., u čemu spas, pa je rekao: "Strogo čuvaj svoj jezik, drži se svoje kuće, i plači nad svojim grijehom!" (Tirmizi, br.2406.)
 

Znaci života nečijeg srca su imanje osjećaja i bistrine da se primjeti greška, a potom imanje osjećaja i potrebe za kajanjem, nakon čega slijedi plač! Ne plače onaj ko se ne kaje, i ne kaje se onaj koji nije svjestan veličine i težine griješenja prema Allahu dž.š.!
 

Biti osjećajan i samilostan onda kada se ukaže potreba za tim – znak je čistog i živog srca. Ebu Ejjub el-Ensari r.a., je vidio jednu ženu kako plače međ' zarobljenicima. Shvatio je da je bila odvojena od svog djeteta, pa joj pronađe dijete i dovede joj ga. Zapovjednik te vojske, Abdullah b. Kajs, se usprotivi tome, i reče Ebu Ejjubu el-Ensariji r.a.: Zašto si uradio to! Ebu Ejjub r.a., mu odgovori: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako kaže: "Ko razdvoji majku (robinju) od svoga djeteta – Allah će razdvojiti između njega i dragih mu osoba na Sudnjemu Danu!" (Tirmizi, Ibnu Madždže, Darimi, Musned Ahmed) Ako se ovako treba ponašati spram nemuslimanskih zarobljenika, kako li se tek treba ponašati spram slobodnih muslimana!
 

Oni koji su dublje odani 'ilmu i znanju trebaju biti aktivniji po ovom pitanju od ostalih; ako se ne radi po onome što se prvo naučilo srce se neće osloboditi osorosti i grubosti, i neće biti skrušeno! Poslanik s.a.w.s., se utjecao Allahu dž.š., od znanja koje nije od koristi, i od srca koje nije skrušeno, i od duše koja se ne da zasititi i od dove koja nije kabul!" (Muslim, br.2722.)
 

Da je naš 'ilum i znanje doseglo znanje Poslanika s.a.w.s., malo bi smo se smijali, a više bi smo plakali! (Buharija)
 

Prve generacije muslimana su strogo vodili računa o svojim srcima, upoređujući ih sa onim što zbore i rade! Ibrahim el-Tejmi rhm., je rekao: "Kad god uporedim moje riječi s mojim djelima prepadnem se da nisam jedan od lažova!" (Buhari, 1/26.)
 

Srca kada se zapuste postanu osora i gruba, dok ona koja se zikrom ispune, podsjete i opomenu – postanu meka i nježna i osjećajna, i to su vjernička srca. Allah dž.š., kaže: "A kada se Allah spomene, srca im strah obuzme, a kada im se ajeti Njegovi kazuju – iman i vjerovanje im povećaju!" (el-Enfal, 2.)
 

Allah dž.š., kaže: "Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi, & dok prijatelje šejtanove - šejtani podržavaju u zabludi i oni ne dolaze sebi." (el-E'araf, 202-203.)
 

Prenosi od Abdullaha b. Omera r.a., da je Poslanik s.a.w.s., rekao: „Nemojte se mnogo upuštati u priču mimo zikrullaha - spominjanja Allaha, jer je prekomjerna priča u kojoj se ne spominje Allah – samo osorost i grubost po ljudska srca, a od Allaha dž.š., je najudaljenije osoro i grubo srce!“ (Hadis je hasen; Sunen Tirmizi, br. 2411.)
 

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u komentaru ajeta: "Ali srca vaša su, poslije toga, postala osora i tvrda poput kamena ili još tvrđa - mada ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, i kamenja koje puca i iz kojeg voda izbija, a ima ga, doista, i koje, od straha pred Allahom, s visina pada. Allah nije nemaran prema onome što vi radite." (el-Bekara, 74.) - kaže sljedeće: U našem ummetu ima ljudi koji se pripisuju 'ilmu i dinu i vjeri ali su se „okitili“ svojstvima prijašnjih naroda od kojih je osorost i gruboća srca, što može uvidjeti onaj kome je data basira/um i vid – pa se utječemo Allahu dž.š., od svega što On i Njegov Poslanik s.a.w.s., mrzi, i od navedenog puta su prvi muslimani odvraćali ljude, i upozoravali su ih na kobnost takvog postuanja!“ (Pogledaj: Iktida'us-siratil-mustekim, 1/90.)
 

Islam i muslimani su danas u nasušnoj potrebi za ljudima koji će se brinuti o njima, koji će odgovorno na svojim plećima nositi njihove obaveze, osjećajući se pozvanim i odgovornim za sve što se muslimanima dešava. Muslimanima je dosta praznih priča i galamdžija! Muslimani su u potrebi za učenim radnicima.
 

Provjeri sebe i svoje srce; provjeri svoj odnos prema Allahu dž.š., tvom Stvoritelju, a potom provjeri i svoj odnos prema Allahovim dž.š., stvorenjima, kako insanima tako i hajvanima, kako onim bližnjim tako i prema onim daljnjim. Ako to dobro djelo obraduje, i ako te loše djelo omrazi – jedan si od vjernika, živo ti je srce, i imanska osjetila ti rade, a ako te dobro djelo omrazi i muči, a loše djelo ti je milo i drago za bojati se je da si jedan od vjernika!
28.05.2008.

Za neprijateljstvo i mrznju

Kocka je i svaka igra na sreću koja odvraća čovjeka od spominjanja Allaha i obavljanja namaza. Kocka je širi pojam koji obuhvaća sve igre koje se zasnivaju na sreći, slučaju, strahu, riziku, vještini i sličnom, gdje jedna strana sigurno dobija, a druga sigurno gubi. Islam je kategoričan po pitanju zabrane kocke. Pošto je predmet svih hazardnih igara imetak, odnosno novac, počeću članak o važnosti čuvanja imetka i stanovišta Šerijata prema njemu. Obaveza čuvanja imetka je jedan od viših ciljeva Šerijata. Islam je postavio pravila i metode sticanja i investiranja imetka. Zabranio je sve puteve koji vode bespravnom uništavanju imetka. Zbog toga su propisani: legalna kupoprodaja, krediti, najamnina, pokloni i dr., kao ispravni i legalni načini poslovanja sa imetkom. Zabranjeni su svi vidovi nedozvoljenog sticanja imetka u što na prvom mjestu spada uzimanje kamate, kocka, monopol, mito, kupoprodaje zasnovane na prevari, krađa, trgovina drogama i drugim opojnim sredstvima. Imetak ima specifično mjesto u Islamu i svoj hurmet (svetost) isto kao vjera, život, čast i razum. Na to upućuju riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izgovorene prilikom oprosnog hadždža: "Nasrtaj na vaše imetke, živote i uglede vam je zabranjen isto kao što vam je zabranjeno bilo kakvo neprijateljstvo u ovom današnjem danu, u ovom mjestu i u ovome gradu." Pravi i jedini vlasnik svega na dunjaluku i ahiretu jeste Uzvišeni Allah. Naše raspolaganje imetkom jeste samo vid upraviteljstva.
Mi smo Allahovi namjesnici na Zemlji. Uzvišeni kaže: "Udjeljujte iz onoga što vam On stavlja na raspolaganje" (Prijevod značenja, El-Hadid, 7.) Hazardne igre su u Kur'anu spomenute zajedno sa alkoholom, alkohol je majka svih zala. Kocka nije ništa manje opasna od alkohola. Štete su ogromne kako po pojedinca tako i po društvo. I jedna i druga u sebi sadrže materijalne, moralne, zdravstvene pa i političke štete. Da, i političke! Pretpostavimo da smo mi muslimanska zemlja, neprijatelj može da zavlada nama putem alkohola i kocke ili da nas stavi u zavisan položaj time što ćemo uvoziti ova dva zla iz njegove države. Kocka i ostale hazardne igre su danas veoma raširene. Sredstva informisanja spominju sve više imena za iste igre. Mnogi su počeli misliti, zbog upornog prisustva ovih zala u medijima, da se radi o dozvoljenim sredstvima za sticanje imetka. Hazardne igre su danas povezane sa mnogim sportskim igrama i takmičenjima što je dovelo do toga da se poželjne igre miješaju sa zabranjenom kockom. Zbog toga je potrebno pojasniti i razdvojiti sport od onoga što mu ne pripada. Hazardne igre su opasne po pojedinca i društvo. One su same po sebi zločin, koji je povod mnogim drugim zločinima kao što su ubistvo, samoubistvo, krađa, mito, prostitucija, nered u porodicama a da ne govorimo o štetnim odrazima ovih igara na zapostavljanje vjere i vjerskih dužnosti.
 
KOCKA

Primjetit ćemo da je kocka zašla u sve pore društva. Prisutna je u kući, školi, klubovima, na trgovima, u hotelima, vozovima, brodovima, avionima. Postala je ciljem mnogih jer su u njoj vidjeli put za brzo sticanje imetka. Mnoge zapadne zemlje su pokušale da zabrane kocku i ona je načelno zabranjena, ali se i pored te zabrane otvaraju kasina u kojima se kocka dan i noć. Metode kockanja su uznapredovale u odnosu na one koje su bile poznate u prvo vrijeme. Pojavom elektronskih aparata kocka je dobila nove vidove praktikovanja. Igre na sreću su preplavile čitav svijet i od njih se prave spektakli i kulturni događaji. Kada bismo htjeli da definišemo kocku onda bismo rekli "Kocka je svaka igra između dvije ili više osoba kojoj je predmet novac, i druga vrsta imetka kojeg pobjednik u igri uzima od pobijeđenog." Kocka je i svaka igra na sreću koja odvraća čovjeka od spominjanja Allaha i obavljanja namaza. Kocka je širi pojam koji obuhvata sve igre koje se zasnivaju na sreći, slučaju, strahu i riziku, gdje jedna strana sigurno dobija a druga sigurno gubi. Islam je kategoričan po pitanju zabrane kocke. Brojni su dokazi iz Kur'ana, Sunneta, konsenzusa islamske uleme i razuma. Kur'an: "Pitaju te o vinu i kocki. Reci: Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi." (Prijevod značenja, El-Bekare, 219.) "O vjernici, vino, kocka kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja namaza odvrati. Pa hoćete li se okaniti? (Sura El-Maide, ajet 90,-91.) Kocka je, kao i alkohol postepeno zabranjivana. U početku Islama je bila dozvoljena isto kao i alkohol. Ashabi su kockali u deve, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, im to nije branio. Tek njihova pitanja o statusu kocke i alkohola u Islamu su dovela do postepenog zabranjivanja. U njima ima neznatne koristi za ljude, ali je veća šteta. Kocka je djelimično umanjena, ali ne i potpuno obustavljena dok nije došao ajet koji je potpuno zabranjuje. "O vjernici, vino kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite…." Riječ "odvratne" upućuje na pokuđenost ovih djela u Islamu. Ona se u Kur'anu uvijek pojavljuje kada se hoće nešto zabraniti. Takav je slučaj u ovim primjerima: "...pa budite što dalje od kumira odvratnih…" (Prijevod značenja, El-Hadždž, ajet 30,) Ili u drugom ajetu: "ili svinjskog mesa, - to je doista odvratno". (Prijevod značenja, El-En'am, 145.) Allah je uporedio kocku sa kipovima koji su znak višeboštva, i učinio je šejtanskim poslom i izvorom neprijateljstva, a ovo je poseban segment koji govori o štetama kocke. Na kraju je Allah, subhanehu ve te'ala, postavio pitanje (Pa hoćete li se okaniti?) koje u ovom slučaju označava naredbu kao što to kaže mufessir El-Alusi u svom tefsiru .
Sunnet: Brojni su hadisi koji govore o kocki i zabrani iste. Neki od njih su: Hadis od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Ko kaže svom prijatelju: ’Dođi da se kockamo,’ neka podijeli sadaku." Kao što se vidi iz hadisa kockanje je veliki grijeh gdje i sami spomen iste zahtijeva dijelenje sadake. Sulejman ibn Burejde prenosi od svoga oca da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Ko se kocka isto je kao da je stavio ruku u meso i krv svinje." U ovom hadisu kocka je upoređena sa svinjskim mesom i krvlju. I jedno i drugo su zabranjeni stoga, njihova usporedba sa kockom znači da je i ona zabranjena. Idžma' - konsenzus islamskih učenjaka: Islamski učenjaci su saglasni po pitanju zabrane svih vrsta kockanja. Razlog tome su velike štete koje sa sobom nosi kocka po pojedinca i društvo.
Racionalni dokazi:
- Kockanje je sredstvo za uništenje imetka. Čuvanje imetka je jedan od pet obaveznih viših ciljeva Šerijata. Sticanje imetka na brzinu (i na sreću) se protivi pravilima Šerijata o sticanju i zaradi imetka radi kojeg se ulažu trud i rad kao sredstva halal zarade. Sve ovo nije prisutno u kocki.
- Kocka je igra na sreću. Ona ubija ljudski nagon za akcijom, paralizuje produktivnu moć kod čovjeka. Čovjek se uči ljenosti i oslanja na nafaku bez nekog truda. To je apsurd.
- Rušenje porodica. Mnoge porodice preko noći ili u roku od sata postaju siromašne nakon silnog bogatstva. Koliko ima porodica koje su uživale u ponosu i bogatstvu da bi to jedan član porodice srušio u jednom trenutku.
- Kocka je sticanje imetka na nedozvoljen način. Ona vodi čovjeka u pljačku, samoubistvo, razdor u porodicama i izaziva razne druge vrste neprijateljstava.
- Kocka utiče na zdravstveno stanje čovjeka. On oboljeva na živcima zbog nje jer svu svoju psihičku snagu ulaže u igru. Konstantno je prisutan strah od gubitka koji ga vodi do duševnih bolesti.
Sve ovo upućuje na činjenicu da je kocka zabranjena i razuman čovjek neće nikada reći suprotno. U današnje vrijeme teško je nabrojati sve oblike i vrste kocke zbog njihove velike rasprostranjenosti i velikog broja imena. Međutim, ono što je svima zajedničko jeste da u njima postoje dvije ili više strana gdje jedna dobija a druga gubi. Drugi zajednički segment jeste slučajnost, sreća i strah, odnosno rizik.

IGRE NA SREĆU - LUTRIJA I TOMBOLA
 
Lutrija je poznata društvena igra u novac. Današnji oblik ove igre se sastoji u tome da država ili preduzeće ili dobrotvorna organizacija prethodno odštampa listiće na kojima se nalaze brojevi. Učesnici u igri kupe listiće za beznačajni iznos i potom zaokruže brojeve za koje se nadaju da će biti izvučeni na lutriji. Potom se upriliči javno izvlačenje brojeva ispisanih na lopticama. Koga posluži sreća i njegov broj bude izvučen on stiče velike sume novca. Tombola ima isto značenje s tim što nema zaokruživanja brojeva, već postoji samo jedan broj odštampan na listiću koji, ako bude izvučen, donosi vlasniku novac. Najžalosnije u svemu ovom jeste što mnoge dobrotvorne organizacije prilaze ovom načinu zarade radi skupljanja sredstava za finansiranje dobrotvornih projekata. Najbolji put za skupljanje imetka u dobrotvorne svrhe jeste da se ljudi pozovu u hajr, da im se objasni važnost određenog projekta po Islam i islamsku misiju, da se u njima pokuša pobuditi osjećaj za sadaku i dobrovoljne priloge, a ne da se u tome oslanja na strasti i kocku. Što se tiče igara na sreću u dobrotvorne humane svrhe, one su zabranjene u Islamu i pored toga što imaju za cilj pomoć siromašnih i gradnju džamija. Kada je Kur'an zabranio kocku, Arapi su je upražnjavali upravo zbog toga da bi se siromah obogatio i pomogao. Znači imali su isti cilj kao i lutrija u dobrotvorne svrhe, ali je Kur'anom i pored toga zabranjena. Čak i da pretpostavimo da u njoj ima velike koristi za sirotinju i društvo uopće, u isto vrijeme veliki dio svijeta zbog toga gubi, a ni ovoj sirotinji nije zagarantovano da će dobiti. Na kraju govora o lutriji bih citirao hadis Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi Ahmed u svome Musnedu "Onaj ko igra na sreću pa klanja sličan je onome ko se abdesti gnojem i svinjskom krvlju a potom klanja." Usporedba lutrije sa gnojem i svinjskom krvlju govori o odvratnosti te igre.

OPKLADA

Pojavila se u Francuskoj 1860. god. Potom je zaživjela u Britaniji, Australiji i Americi. Britanski kolonijalisti su je donijeli u Egipat 1911.god. Tako je zaživjela i među muslimanima. Najpoznatiji vid opklade jeste opklada u trkaće konje. Takmičari i njihovi konji bi nosili određene brojeve a simpatizeri i ljudi željni brze zarade bi ulagali novac na ovog ili onog takmičara. Govorili bi: Ako pobijedi takmičar sa tim i tim, brojem novac je moj, odnosno naš. A ako pobijedi drugi takmičar, novac je tvoj, odnosno vaš." Masa koja se kladi, ne učestvuje direktno u igri već su oni navijači i posmatrači. Ova vrsta opklade je i dan danas najpoznatija. Sve ostale opklade su imitacija i kopija ove prve. Danas se ljudi klade u sve i svašta. Nema sumnje u to da opklada nema svoju osnovu u Islamu. Ona se smatra jednom od najgorih vrsta kocke, zbog toga što je opklada igra u novac između više učesnika. Jedni od njih sigurno dobijaju, dok drugi sigurno gube. To je osnovno pravilo kocke.
- Zatim, zajedničko za kocku i opkladu jeste i to što se kod obadvoga radi o nedozvoljenom načinu sticanja imetka.
- Novac se baca u nepovrat nadajući se pretpostavljenoj (iluzornoj) zaradi.
- Iskvarivanje odgoja na taj način što se osoba navikava na ljenost i očekivanje izmišljene nafake.
- Opklada i kocka unose razdor i mržnju među učesnike u opkladi, što dovodi do svađe, prepirke, tuče i čak ubistva. To je vidljiva poruka zabrane kocke u Kur'anu: "Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju ….." (Prijevod značenja, El-Maide, 91.) Magazin "El-Muslimun" u svome broju 124/3, 1407.h. prenosi da su mnogi evropski psiholozi tražili od svojih vlada zabranu opklada na trkama konja. To su obrazložili time što klađenje podstiče na neprijateljstvo prema suprotnoj strani. Svaki navijač želi da njegov takmičar pobijedi kako bi odnio opkladu. Konstantni strah za uloženi novac izaziva napetost i nervozu. Njemu nije jednostavno kada vidi drugog kako uzima njegov novac bez ikakva truda. To ga podstiče na osvetu i u tom trenutku on je spreman na svašta." Islam je učinio trku konja sredstvom džihada, ponosom muslimanske snage, dok su je neprijatelji učinili sredstvom za uništenje ovoga Ummeta, gubljenjem vremena i imetka i ubacivanja mržnje među članove jednog grada, sela pa i porodice.
 
KARTANJE

Danas se ljudi kartaju ili radi novca ili iz hobija i zabave. Istina ne postoje jasni tekstovi o kartanju ni u Kur'anu niti u Sunnetu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, postoji analogija na osnovu koje se može donijeti šerijatski stav i po ovom pitanju. Analogno kocki i igrama na sreću može se kazati: ukoliko se karta u novac, kartanje je automatski zabranjeno. Kartanje se kao i druge igre na sreću i kocka zasnivaju na sreći i slučajnosti. Šafijska ulema je postavila općenito pravilo po pitanju igara o kojima nije naveden tekst u Kur'anu i Sunnetu. Ono glasi: "Sve igre kojima je osnova slučajnost i procjena imaju status kocke." Nema sumnje da je kartanje zasnovano na procjeni i slučajnosti. Što se tiče kartanja iz hobija i zabave, ono može uzeti status šaha iz razloga što im je zajedničko gubljenje vremena i odvraćanje od spominjanja Allaha, dželle šanuhu. U kartanju nema nikakve koristi, a gubljenje vremena ne ide u prilog vjerniku koji gleda na ovaj svijet samo kao na jednu prolaznu stanicu. Pri tome on žuri da iskoristi vrijeme određeno za njega i nema vremena za gubljenje, jer on nikada ne zna kada će smrtni čas nastupiti i prekinuti ga u nedovršenom poslu.

IGRANJE ŠAHA
 
Pitanje igranja šaha je veoma aktuelno, Uvrstio sam ga pod hazardne igre jer ova igra ima karakteristike hazarda. Ljudi koji vjeruju u Allaha se pitaju da li je i šah kao i ostale hazardne igre zabranjen ili ne, ili je samo u nekim slučajevima zabranjen a u drugim nije. U ovom dijelu teksta ću pokušati donijeti šerijatski stav po pitanju igre šaha. Šah je nastao od riječi "šišrenk" što na perzijskom znači šest vrsta boja tj. šest vrsta figura kojima se igra; kralj, kraljica, konj, top, lovac, pijun. Izmislio ga je indijski mudrac po imenu Ibnu Dahir. Cilj igre je savladati protivničku stranu time što će se neutralisati kralj. Način igre je svima poznat. Šah se može igrati u novac i bez naknade, tj. iz hobija. Veliki broj učenjaka smatra igru šaha, u novac ili bez novca, zabranjenom svrstavajući je pod općenit pojam kocke. El-Kurtubi u svom komentaru Kur'ana kaže da je ajetom o kocki zabranjen i šah, svejedno radilo se o igri u novac ili ne. Svaka igra na koju se troši vrijeme, unosi razdor, odvraća od zikra je isto kao i alkohol. Postoji dosta hadisa koji se navode kao dokaz o zabrani igranja šaha ali svi oni su slabi. Razlog tome je što šah nije bio poznat u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ibnu Hadžer kaže: "Ne postoji ni jedan tekst od Poslanika koji govori o šahu". Tako isto i Ibnu Kesir kaže: "Što se tiče hadisa koji spominju šah ništa od njih nije vjerodostojno." Pošto ne postoje hadisi koji govore o šahu ne može se kazati da je on izričito zabranjen. Lično smatram da je on pokuđen kao što kaže Imam Šafija. Razlog pokuđenosti je taj što u njemu nema neke veće koristi. Ostaviti ga je bolje nego li praktikovati. Muslimanu je naređeno da maksimalno koristi vrijeme u spominjanju Allaha i u druge korisne poslove koji će mu valjati i na dunjaluku i na ahiretu. Čovjek će biti pitan za život i mladost kako ih je proveo. Hadis kaže: "Čovjek se neće pomaknuti na Sudnjem danu dok ne bude pitan o četiri stvari; o životu i u šta ga je proveo, o znanju i je li po njemu uradio, o imetku kako ga je stekao i u što ga je potrošio i mladosti u što mu je prošla." Islam je dozvolio mnoge lijepe sportove, kao što su jahanje, streljaštvo i plivanje i to zbog plemenitog cilja; sticanje snage i vještine za džihad. Ovaj cilj se ne može naći u šahu.
Zbog toga mislim da nisu na istom stupnju neki od gornjih sportova i šah. Posljedice igranja šaha su negativne. Ako su posljedice potpuno negativne, onda on postaje definitivno zabranjenim, kao u slijedećim slučajevima:
- Ako čovjek zbog šaha ostavi ili odgodi namaz ili neki drugi farz.
- Ako se šah igra u novac.
- Ako postane zanimanje kojim se stiče novac.
Ako bude povodom za vrijeđanje i vulgarnost.
27.05.2008.

Lijep savjet nam je uvijek dobrodošao

 

"O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite" (El-Džumu'a 9. i 10.)

Tako mi vremena, čovjek je, doista, na gubitku, osim onih koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (El-Asr,1.-3.)



Lijep savjet nam je uvijek dobrodošao, pogotovo savjet kojim nas neko podstiče na bogobojaznost i ustrajnost na Istini, savjet koji će učvrstiti naše korake i otvoriti vidike pred nama kako bismo prepoznali naše pogreške i lakše kročili kroz život. Divni li su savjeti koje su nam ostavili dobri i bogobojazni prethodnici!

Uzvišeni Allah kaže: Mi smo onima kojima je data Knjiga prije vas, a i vama, oporučili da se Allaha bojite.

Uzvišeni je, također, kazao: I Ibrahim to ostavi u amanet (oporuku) sinovima svojim, a i Jakub: “Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drukčije osim kao muslimani!’’

Vasijjetom, dakle, upotpunjavamo Allahov nasihat, nasihat Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nasihat muslimana, kao i njihovu međusobnu preporuku istine.

U Muslimovom Sahihu kao i u drugim hadiskim djelima, navodi se hadis Temima ed- Darija u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Din (vjera) je nasihat (dobronamjeran savjet i lijep odnos).”

Prisutni su rekli: “Kome, o Allahov Poslaniče?”

On im je odgovorio: “Allahu, Njegovom Poslaniku, predvodnicima muslimana i svim muslimanima općenito.”

Zbog ovih riječi mnogi prethodnici, neka je Allah s njima zadovoljan, sebi su uzeli za obavezu da se međusobno savjetuju, povinujući se riječima Uzvišenog Allaha: Vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima, naređuju dobro, a od zla odvraćaju…

U ovoj hudbi nastojat ćemo da predočimo neke od poučnih savjeta i oporuka naših dobrih prethodnika kako bismo ih i sami slijedili u tome.

Velikan islama Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, rekao je: “Što se tiče vasijjeta, ne znam za bolji i korisniji vasijjet od Allahovog i vasijjeta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za sve one koji ga shvate i slijede.

Uzvišeni kaže: Mi smo onima kojima je data Knjiga prije vas, a i vama, oporučili da se Allaha bojite.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetovao je Muaza, kada ga je poslao u Jemen, i kazao mu: “O Muaze, boj se Allaha ma gdje bio. Nakon lošeg uradi dobro djelo, obrisat će ga, a prema ljudima se lijepo ophodi.’’

Muaz, r.a., bio je kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, na posebnome mjestu. Jednom prilikom mu je kazao: “O Muaze, tako mi Allaha, ja te volim.’’

Nekada ga je znao staviti iza sebe da s njim jaše. Ibn Mes’ud, r.a., imao je običaj reći: “Muaz je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik i nije druge smatrao Allahu ravnim’’, poredeći ga s Ibrahimom, alejhis-selam.

Oporuka bogobojaznosti je, dakle, najkorisniji i najpotpuniji vasijjet jer u sebi sadrži srž vjere, a bogobojaznost je i od osnova za pobožnost jer je Allah u Svojoj Knjizi time pohvalno opisao Svoje robove - vjernike.” (“El-Vasijjetu-ssugra”)

Ebu Bekrova, r.a., oporuka

Jednom prilikom, kada se obraćao ljudima, Ebu Bekr es-Siddik, Allah s njime bio zadovoljan, kazao je:

 “Allah, zasigurno, neće primiti nijedno djelo kojim se ne želi Njegovo lice. Zato svojim djelima težite Allahu. Znajte da je vaša prava pokornost Allahu samo ono u čemu ste bili iskreni prema Njemu, da je to vaš udio kojim uspjeh postižete, da je to dug koji ste isplatili i izvršili, predujam koji ste dali u danima prolaznosti za dane koji dolaze i koji su trajni, za trenutke u kojima ćete biti u bijedi i oskudici.

Promislite, o Allahovi robovi, o onima između vas koji su otišli sa dunjaluka! Gdje su bili jučer?! A gdje su sada?!

Gdje su moćnici i silnici, oni koji su spominjani po nadmenosti, dominaciji i nadmoći u burnim vremenima?

Sâmo vrijeme im je donijelo poniženje. Njihova tijela odavno su istruhla. Iza njih su ostala samo loša sjećanja i ružan govor o njima. I nema sumnje da lošima pripada išta drugo osim onoga što je loše…” (El-Bidaje ve-n-nihaje)

Kazao je i ovo: “Zar ne znate da vi zanoćite i osvanete radi poznatog cilja. Stoga, onaj ko bude mogao da okonča svoj život u nekom Allahu dragom poslu, neka to i učini.

Ali, to nećete  uspjeti izuzev voljom Uzvišenoga Allaha. Neki narodi su okončali u onome što nije dobro za njih, a vama je Allah zabranio da budete poput njih. Nemojte biti kao oni koji su Allaha zaboravili, pa je On učinio da i sami sebe zaborave. (Sura El-Hašr, 19.)

Rekao je i ovo: “Nema nikakvog dobra u riječima kojima se ne želi Allahovo lice, niti ima dobra u imetku koji se ne koristi na Allahovom putu, niti ima dobra u onome koga je njegova umišljenost neznalicom učinila, niti u onome koji se na Allahovom putu boji nečijeg prijekora.” (Ibn Kesir ga spominje u svome Tefsiru i kaže da mu je lanac prenosilaca dobar.)

Es-Siddik, r.a., savjetuje i ukazuje na potrebu da se u duše usađuje iskrenost, na čiste međuljudske odnose, da ispravno usmjeravamo naše želje i žudnje. To je tako jer su ovi dani puka prolaznost, i onaj ko o tome razmišlja, shvatit će pravu bit dunjaluka.

Zato, nikako ne dopusti da tvoja završnica na ovome svijetu bude protiv tebe i nastoj da sva tvoja stremljenja budu usmjerena za Dan kada ćeš susresti svoga Gospodara.

Omerova, r.a., oporuka

Jednoga dana Omer ibn el-Hattab rekao je:

 “O ljudi, bojte se Allaha u javnosti i tajnosti, naređujte dobro, a od onoga što je  loše odvraćajte, i ne budite poput onih koji su na lađi putovali, kada je jedan od njih htio probušiti lađu, pa su ga ostali putnici spriječili u njegovoj nakani. On im je kazao: ’Ovo je moj dio lađe, ja njime raspolažem i imam pravo da s njime činim što god hoću.’ Spriječili su ga i svi su se spasili, a da su ga pustili da radi šta hoće, svi bi stradali. Ovo vam navodim kao primjer, Allah se smilovao i meni i vama.” (Ibn Abdu-Rabbih, El-Akdu-l-ferid, 2/362.)

El-Faruk nam ovdje savjetuje da budemo pronicljivi i da izgrađujemonašu ličnost, a da se čuvamo dvoličnosti i munafikluka.

Mu’min (vjernik) isto postupa u tajnosti kao i u javnosti. Štaviše, njegova tajnost bolja je od onoga što javno čini.

Omer r.a., također, pojašnjava da briga o drugima, njihovo usmjeravanje, pozivanje na dobro i poučavanje onome što je korisno, spadaju među prve obaveze svakoga muslimana.

Zato nikako ne dopusti da lađu probuše oni koji s tobom putuju na njoj, a da ih ti u tome ne spriječiš.

Uzvišeni Allah kaže: I bojte se fitne (smutnje) koja neće zadesiti samo one među vama koji su se ogriješili.

Alijina, r.a., oporuka

Nakon što je Ibn Muldžim udario Aliju, r.a., Alija je ušao u svoju kuću i osjetio je neku slabost i nesvjesticu, a kada ga je to prošlo, on je pozvao Hasana i Husejna, r.a., pa im kazao:

“Savjetujem vam da budete bogobojazni, da težite ahiretu, a da se dunjaluku ne prepuštate. Ni za čim na dunjaluku ne žalite, jer ćete ga napustiti. Činite samo ono što je dobro, zalimu (onaj ko nepravdu čini) budite protivnici, a onome kome je nepravda nanesena pomozite.”

Zatim je pozvao i svoga sina Muhammeda, pa mu rekao: “Zar nisi čuo ono čime sam savjetovao tvoju braću?”

“Naravno da jesam”, odgovori mu on. A Alija mu reče: “I tebi to isto savjetujem”, te dodade:

“O, sinovi moji, savjetujem vam da se Allaha bojite i u javnosti i kada ste sami, da istinu govorite i kada ste nečim zadovoljni i kada vas srdžba obuzme, da budete umjereni kada ste u izobilju i oskudici, da budete pravedni i prema prijatelju i prema neprijatelju, da radite i ulažete svoj trud i kada osjećate raspoloženost i revnost, ali i malaksalost, slabost i iznemoglost, Allahom budite zadovoljni i kada vas zlo i nedaća zadesi, a i kada ste u blagostanju.

O sinovi moji, znajte da zlo nakon kojeg Džennet dolazi nije nikakvo zlo, niti je užitak koji vodi ka Vatri ikakav užitak. Svako zadovoljstvo mimo Dženneta je ništavno,a svaki belaj naspram Vatre ne znači ništa.

O sinovi moji, ko shvati svoje slabosti, ne bavi se nedostacima drugih, a onaj ko je zadovoljan s onim što mu je Allah dao, taj ne žali za onim što mu nije bilo dostupno. Ko bude činio nasilje stradaće od nasilnika, ko bude drugome jamu kopao (spletku kovao), sam će u nju pasti, ko obeščasti svoga brata, i njegovo potomstvo će biti osramoćeno, ko zanemari svoje greške - bavi se i preuveličava tuđe, ko se divi svom mišljenju - zaluta, ko se ograniči na svoju pamet i mišljenje - često griješi, ko se uzdiže i oholi nad ljudima - biva ponižen, ko je često s onima koji su prezreni, i sam postane bijednikom, ko ide na loša i sumnjiva mjesta - bude osumnjičen kod drugih, ko se s učenjacima druži, biće dostojanstven, ko se mnogo šali, biće potcijenjen, ko mnogo govori, mnogo griješi, a njegov stid se umanji, a ko gubi stid, i njegova pobožnost slabi, a kod koga pobožnost slabi, njegovo srce se umrtvljuje, a čije srce bude mrtvo, ući će u Vatru.

O sinovi moji, odgoj je odlika velikih ljudi, a lijepo ponašanje je najbolji saputnik.

O sinovi, sigurnost ima deset dijelova, devet od njih je u sustezanju od govora, osim kod spominjanja i veličanja Allaha (zikra), a deseti je u izbjegavanju sijela neznalica.

O sinovi moji, nema veće časti od islama, niti bolje plemenitosti od bogobojaznosti, niti uspješnijeg zagovornika i posrednika od tevbe (pokajanja), niti ljepšeg odijela od opraštanja. (El- Mustatref)

24.05.2008.

Mu'džize posljednjeg Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Imam Ahmed zabilježio je predaju od Enesa ibn Malika u kojoj stoji: ''Jedne prilike je došao melek Džibril, a.s., kod Muhammeda, s.a.v.s., dok je on sjedio tužan i potišten zbog ezijećenja i napada od strane idolopoklonika. Vidjevši ga u takvom stanju Džibril ga je upitao: ''Šta ti je?'' Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: ''Mušrici su me napali i uradili sa mnom to i to.'' Nakon toga ga je melek Džibril upitao: ''Želiš li da vidiš jasan znak, tj. mu'džizu, pa da...

.... se smiriš?'' Muhammed, s.a.v.s., odgovorio je potvrdno, a onda mu je melek rekao: ''Vidiš li ono stablo na kraju doline, pozovi ga da ti dođe.'' Poslanik, s.a.v.s., naredio je stablu da dođe i ono je došlo i stalo pred Muhammeda, s.a.v.s., a zatim se vratilo na svoje mjesto. Kad je to vidio, Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ''Dosta je.''

Stradanje mušričkih vođa

Jedna od mu'džiza Muhammeda, s.a.v.s., jeste i stradanje peterice mušričkih vođa koji su ponajviše napadali i ezijetili Poslanika, s.a.v.s. Na njihovu blisku smrt i stradanje upućuju i riječi Allaha, dž.š.: Mi ćemo te sigurno spasiti od onih koji se s tobom ismijavaju. Tu nesrećnu skupinu sačinjavali su: Velid ibn Mugire, 'As ibn Vail, Esved ibn Abdul-Muttalib, Esved ibn Abdu Jegus i Haris ibn Kajs. Dok su oni bili pored Kabe, melek Džibril došao je Muhammedu, s.a.v.s., i zajedno su ih posmatrali.

Nakon toga je pored njih naišao Velid ibn Mugire, i Džibril je upitao Poslanika, s.a.v.s.: ''Šta kažeš za ovog čovjeka?'' Muhammed, s.a.v.s., je odgovorio: ''Loš je to čovjek!'' A onda mu je melek Džibril rekao: ''Spašen si od njega.'' I pokazao je na njegovu nogu, odnosno potkoljenicu. Nakon toga, Velid ibn Mugire je naišao pored jednog čovjeka iz plemena Huza, koji je pravio strijele i ukrašavao ih perjem. Velidov ogrtač se vukao po zemlji i komadić strelice se zakačio za njegov ogrtač u predjelu potkoljenice. Međutim, njegova oholost mu nije dala da se sagne i skine drvce sa noge, već je ono neprestano udaralo po potkoljenici dok se nije otvorila rana od koje je kasnije umro.

Nakon toga naišao je 'As ibn Vail, i Džibril je ponovo upitao Poslanika, s.a.v.s., isto što i za prvog mušrika. Kada je Muhammed, s.a.v.s., rekao da je to loš čovjek, melek mu je odgovorio: ''Spasio si se od njega'', i pokazao je prema njegovoj peti. Nedugo zatim on je pošao na put sa svoja dva sina koji su mu bili čuvari. A onda je naišao na bodljikavu granu i jedna bodlja mu se zabola u petu. On je uzviknuo: ''Uboden sam, uboden sam u nogu.'' Sinovi su pritrčali da izvade trn, međutim nisu ništa našli u njegovoj nozi. Od tog uboda mu je noga otekla poput devine grbe i od njega je i umro. Kada je pored njih prošao Esved ibn Abdul-Muttalib, i kada je Poslanik, s.a.v.s., i za njega rekao da je loš čovjek, melek Džibril ga je udario zelenom granom po licu i on je oslijepio.

Tako slijep tumarao je i udarao glavom u zidove dok nije umro. Kada je naišao Esved ibn Abdu Jegus, Džibril je pokazao prema njegovom trbuhu i on je nedugo zatim umro od vodene stomačne bolesti. I kada je naposljetku naišao Haris ibn Kajs, i Poslanik, s.a.v.s., za njega rekao da je loš čovjek, melek Džibril je pokazao prema njegovoj glavi. Nakon toga ga je obuzeo kašalj i povraćanje od čega je podlegao.

19.05.2008.

Tekstovi iz jevrejskih i kršćanskih knjiga koji govore o Sudnjem danu

ImageNema sumnje da su nebeske knjige koje je objavio Allah, dž.š., bile pune spominjanja Sudnjeg dana, zastrašivanja njime idonoseći radosnu vijest o onom e što je Uzvišeni Allah pripremio vjernicima od džennetskih blagodati. Te knjige su upozoravale na Džehennem i strahote Sudnjeg dana, ali su doživjele velike izmjene tako da je izgubljeno mnogo tekstova koji govore o ovoj temi.

U Tori (Tevratu) koji se pripisuje Mojsiju (Musau, a.s.), ima samo jedan tekst koji direktno govori o Sudnjem danu i taj tekst se nalazi u samirijskoj verziji Tore, dok u hebrejskoj verziji Tore ovaj tekst ima dva značenja.

U petoj Mojsijevoj knjizi, u 32. Poglavlju, pausus 34-35, u samirijskoj verziji Tore kaže se: „Zar on nije sabran kod mene, pohranjen u mojim riznicama sve do Dana kažnjavanja i nagrađivanja, kada će se njihove noge pokliznuti?“. U hebrejskoj verziji ovaj tekst je u sljedećem obliku: „Zar on nije pohranjen kod mene, smješten u moje riznice? Meni pripada kažnjavanje i nagrađivanje u vrijeme kada će im se noge pokliznuti“.

Tekst iz samirijske verzije nedvosmisleno ukazuje na to da će se presuda dogoditi na Sudnjem danu, koji je nazvan Danom kažnjavanja i nagrađivanja, dok u hebrejskoj verziji može značiti da će se kanjavanje dogoditi i na ovom svijetu, a može značiti da će se dogoditi i na Ahiretu. Zato jevrejska sekta, sadukeji, vjeruju samo u hebrejsku verziju Tore, ne vjeruju u Sudnji dan, niti u proživljenje, jer u toj verziji ne nalaze dokaz koji bi im to potvrdio.

Što se tiče ostalih vjerovjesnika koje direktno govore o nastupanju Sudnjeg dana, prenesene su u Tevratu i Indžilu.

U knjizi o Danijelu stoji: „Svi oni koji su zakopani pod zemlju u grobovima će se probuditi. Jedni da vječno uživaju, drugi u paklenu jamu i vječno poniženje.“ (Poglavlje 12, Knjiga o Danijelu)

U Psalmima se spominje proživljenje i skupljanje u paklu: „Poput ovaca će biti prema vatri potjerani, smrt će ih čuvati, i jutrom će ih uspravne voditi, tijela će im struhnuti, a njihovo prebivalište će bezdan biti.“ (Peti pasus, 55. stih)

U Evanđelju po Luki postoji tekst koji ukazuje na kabursku patnju. U njemu se kaže: „Bogataš umrije i bi zakopan. On u vatri podiže oči dok je u strašnoj patnji bio.“ (Pasus 22, 6. poglavlje, Evanđelje po Luki) Grješnici će u kaburu biti kažnjavani  i vidjet će svoje mjesto u vatri.

U Evanđelju po Mateji stoji: „Ako tvoja ruka ili noga učine grijeh, odsjeci je i baci, bolje ti je da hodaš na ovom svijetu hrom ili sakat nego da sa dvije ruke ili noge vječno uđeš u vatru.“ (Pasus 8, 18. poglavlje, Evanđelje po Mateji)

Međutim, od svih ovih knjiga o ovj temi najviše govori Evanđelje po Barnabi. Ono govori o stanovnicima Dženneta, o tome da će jesti i piti a da neće vršiti nuždu, jer u njihovoj hrani neće biti prljavštine i štetnih otpadaka, ali kršćani poriču ovo Evanđelje koje je otkriveno tek u novije vrijeme.

Jedna skupina jevreja vjeruje u Sudnji dan i proživljenje i oni se nazivaju „učenjacima“. Druga njihova skupina sadukeja  ne vjeruje u proživljenje, niti u vječnost boravka u Džennetu ili vatri.

U Evanđelju po Mateji se spominje da je skupina onih koji poriču Sudnji dan došla Isau, a.s., i raspravljala sa njim. Istoga dana su mu došli i sadukeji, koji smatraju da neće nastupiti Sudnji dan. (Pasus 23, 22. poglavlje, Evanđelje po Mateji) Na pitanje jednog od svojih učenika: „Hoće li naše tijelo otići u Džennet?“, Isa, a.s., odgovori: „Čuvaj se Petre, pazi se da ne postaneš sadukej, jer oni govore da tijelo neće biti proživljeno i da ne postoje meleki, zato j enjihovim tijelima i dušama zabranjen ulazak u Džennet.“

Kršćani vjeruju da će samo duša biti nagrađivana ili kažnjavana. Isto mišljenje imaju i neke sekte koje sebe nazivaju islamskim, a takve su zalutale filozofske i batinijske sekte.

Sulejman El-Eškar
19.05.2008.

Vrijednost abdesta

ImageOni koji su se odazvali Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.,  i koji budu klanjali i često uzimali abdest bit će prepoznatljivi na Sudnjem danu po svijetlim i bijelim licima. U Buharijinom Sahihu se bilježi hadis od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Moj će se ummet na Sudnjem danu raspoznavati po bijelim i svijetlim licima od tragova abdesta.“ Ovo svjetlo i bjelina bit će ukras vjernika na Sudnjem danu.

U Muslimovom Sahihu se bilježi hadis od Ebu Hurejre, koji prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ukras vjernika će dopirati do mjesta dokle je dopirao abdest.“ Sa ovim ukrasom od svjetlaće se raspoznavati ovaj ummet među ostalim narodima i po tome će Allahov Poslanik, s.a.v.s., raspoznati svoje sljedbenike među ostalim ljudima i neće biti nikakve razlike između ashaba i drugih sljedbenika.

U Muslimovom Sahihu je zabilježen hadis od Ebu Hurejre, koji prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao na neko groblje i rekao: „Esselamu alejkum boravište naroda koji vjeruje! I mićemo vam se, inšallah pridružiti, a želio bih da vidimo našu braću.“ Ashabi upitaše: „Zar mi nismo tvoja braća, Allahov Poslaniče?“ Poslanik, s.a.v.s., odgovori: „Vi ste moji ashabi, a braća su oni koji još nisu došli na ovaj svijet.“ Ashabi upitaše: „Kako ćeš prepozanti one koji još nisu došli a od tvog su ummeta, Allahov Poslaniče?“ Poslanik, s.a.v.s., odgovori: „Recite mi, kada bi čovjek imao konja bijele grive i bijele glave, da li bi ga mogao prepoznati među potpuno crnim konjima?“ Rekoše: „Mogao bi, Allahov Poslaniče.“ Poslanik, s.a.v.s., reče: „Naša će braće doći svijetlih i čistih lica od abdesta, a ja ću ih predvoditi na Havd (vrelo Poslanikovo, s.a.v.s.).“

Imam Ahmed prenosi vjerodostojnim senedom od Ebu Derda'a, koji prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ja sam prvi kome će biti dozvoljeno da učini sedždu na Sudnjem danu i prvi kome će biti dozvoljeno da podigne glavu. Pogledat ću ispred sebe i prepoznati svoj ummetmeđu ostalim narodima. Pogledat ću iza sebe, s moje desne i lijeve strane, i prepoznat ću ih.“ Neki čovjek upita: „Allahov Poslaniče, kako ćeš prepoznati svoj ummet među ostalim narodima od Nuha, a.s., pa do vremena kada je živio tvoj ummet?“ Poslanik, s.a.v.s., odgovori: „Lica mojih sljedbenika će biti svijetla i bijela od tragova abdesta i niko drugi neće izgledati kao oni. Prepoznavat ću ih i po  tome što će im knjiga sa njihovim djelima dolaziti sa desne strane i prepoznat ću ih po tome što će ispred njih ići njihovi potomci.“

Sulejman El-Eškar
16.05.2008.

Pošast ljutnje

  Prenosi Buhari od Ebu Hurejre da je jedan čovjek upitao Božijeg Poslanika, s.a.v.s.:

„O Božiji Poslaniče, posavjetuj me.“ Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Ne srdi se!“ On ga opet nekoliko puta upita, a on mu svaki put odgovori: „Ne srdi se!“ .
Ibn Amr, r.a., je upitao Vjerovjesnika, s.a.v.s.: „O, Božiji Poslaniče, šta će me udaljiti od Allahove srdžbe? On mu odgovori: „Ne srdi se! “
Od Ebu Derdaa se prenosi da je neki čovjek zamlio Vjerovjesnika, s.a.v.s.: „Uputi me na djelo koje će me uvesti u Džennet“. On mu reče: “Ne srdi se! “

Ponovljeni savjet

Ovaj Poslanikov, s.a.v.s., savjet upućen je nekolicini ashaba. U njemu Poslanik, s.a.v.s., savjetuje da se ne srde. Poslanik, s.a.v.s., je svoje drugove stalno savjetovao da budu primjernog vladanja jer to će biti najteže na terazijama na Sudnjem danu. On ih ovdje upućuje da uđu na velika vrata plemenitih ćudi, govoreći im da ostave ljutnju i da budu suzdržljivi.
Prenosi Muhammed bin el-Mervezij da je neki čovjek došao sprijeda Vjerovjesniku, s.a.v.s., i upitao ga: „Koje djelo je najbolje?“ Poslanik, s.a.v.s., dogovori: „Lijepo vladanje“. Zatim mu priđe sa njegove desne strane i reče: „Koje djelo je najbolje?“ Poslanik reče: „Lijepo vladanje“. Potom mu priđe sa njegove lijeve strane i upita ga: „Koje djelo je najbolje?“ Reče: „Lijepo vladanje“. Zatim mu priđe straga i ponovo upita: „Koje djelo je najbolje?“ A Vjerovjesnik, s.a.v.s., mu reče: „Šta ti je što ne shvaćaš? Lijepo vladanje znači da se, koliko god možeš, suzdržiš od srdžbe“ .
Suzdržavanje od ljutne je najbolje djelo i najljepše vladanje.

Prava snaga

Uzvišeni Allah je u čovjeku usadio instinkt ljutnje kao što je usadio i instinkt strasti radi mudrosti koju On zna. Instinktom za hranu čovjek hoda zemljom, traga za opskrbom i kultiviše zemlju. Tako ustvari on opstoji. Isti slučaj je sa seksualnim instinktom pomoću kojeg se, po volji Allaha, dž.š., preko institucije braka produžava ljudska vrsta. Allah je u čovjeku usadio instinkt ljutnje, pomoću kojeg čovjek brani sebe i svoje svetosti. Međutim, kada se u navedenim stvarima pređe normalna granica onda instinkt postaje negativna strana čovjeka. Kada se čovjek potpuno preda strastima ili srdžbi, onda izađe iz okvira primordijalne ljudske prirode, pa tako kada se preda strastima postaje nalik životinji, a kada se preda srdžbi postaje nalik razjarenoj divljači.
Zato vjera savjetuje čovjeka da bude pribran i da kontroliše svoje strasti, a naročito ljutnju i da vlada svojim instinktima.
Primjeran čovjek je onaj koji upravlja svojom voljom na način što će vladati svojim instinktima i biti iznad njih. On će ih uskladiti sa Allahovim naredbama i uputama. To je pravi vjernik i mutekija. To je jak vjernik. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je svojim ashabima rekao: „Šta mislite, ko je po vašem mišljenju junak?“ Rekoše: „Junak je onaj čovjek kog ne može niko nadjačati“. Poslanik, s.a.v.s., potom reče: „Nije taj junak, već onaj ko se savlada u ljutnji“ .
Savladavanje sebe i upravljanje samim sobom je, tako mi Allaha, prava snaga i junaštvo.

„Nije hrabar onaj ko vatrenoj borbi jahalicu jaše,
Nego onaj ko zažmuri i pred haramom ustukne,
To je junak što na konja jaše.“


Zbog toga je Vjerovjesnik, s.a.v.s., savjetovao da se čovjek uzdrži prilikom srdžbe. To ne znači da se čovjek ne smije nikada naljutiti, jer to nije moguće. Ali je moguće da se potpuno ne predaje ljutnji i instnktu, pa da govori bez kontrole, psuje i grdi, da se tuče, ubija i dr. Poslanik, s.a.v.s., u hadisu naređuje da se čovjek prilikom srdžbe urazumi, da bude priseban i da kontroliše jezik i ruke kako ne bi drugom naštetio ili ga povrijedio.
Jedan čovjek je rekao Sulejmanu el-Farisiju: „Ja ne mogu sebe kontrolisati kada se naljutim“. On mu reče: „Onda kontroliši jezik i ruke“ . Dakle, ako ne možeš kontrolisati svoja osjećanja i srdžbu onda možeš kontrolisati jezik i ruke. Nemoj govoriti ružne riječi i nemoj rukama priuštiti drugom zlo i povrjede.

Blagost je svojstvo bogobojaznih

Vjerniku se naređuje da pobijedi ljutnju, jer Allah, dž.š., je bogobojazne opisao riječima: „Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju - a Allah voli one koji dobra djela čine“ (Alu Imran: 134).
Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Allahu je najdraže kada rob u nastojanju pridobijanja Njegovog zadovoljstva suzbije svoj bijes“ . Nekada je taj zalogaj veoma gorak i čovjek ne može da ga proguta, međutim, ako to uradi nagrada će mu kod Allaha biti ogromna. Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ko suzbije bijes a u stanju je da ga ispolji, Allah će njegovu nutrinu ispuniti zadovoljstvom“. U drugoj predaji se navodi: „sigurnošću i vjerovanjem“ . Onom čovjeku koji je u stanju da se osvjeti, ali i pored toga proguta gorki zalogaj, zalogaj bijesa i njegovog savladavanja, pa se suzdrži i kontroliše jezik i ruke, tom čovjeku će Allah ispuniti srce sigurnošću i vjerovanjem na Sudnjem danu. Kada osjetiš ljutnju prema ljudima, sjeti se Allahove ljutnje prema tebi. U hadisu kudsiju se kaže: „Moj robe, kada se naljutiš, sjeti se Moje ljutnje prema tebi“ .
Sjeti se srdžbe Uzvišenog Allaha kada će ljudi na Sudnjem danu stojati pred Gospodarem svih svjetova. Sjeti se Allahove moći nad tobom onda kada budeš moćan nad onima koji su slabiji od tebe i progutaj gorki zalogaj. Tako su radili dobri ljudi i opraštali onima koji su im zlo nanijeli. Kada bi naše dobre prijethodnike grdili riječima glupane, griješniče, itd., oni bi im govorili: „O ti, ako je istina to što govoriš da sam griješnik i nasilnik, onda molim Allaha da mi oprosti. Međutim, ako nije istina, onda neka tebi Allah oprosti“ .
Kada čovjek tako postupi, onaj koji ga je grdio može samo da ušuti i da bude impresioniran staloženošću, blagošću i tolerancijom čovjeka kojeg je psovao, pa će se tako njegovo neprijateljstvo i odbojnost pretvoriti u prijateljstvo i bliskost, jer se u Kur'anu navodi: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni. A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve“ (Fussilet: 34-36).
Liječenje srdžbe

Ljutnja je šejtanov podsticaj na zlo (en-nezgah) kojim čovjeka tjera da podivlja iako je prije toga bio staložen. Jer ljutnja je od šejtana. Pa kada te šejtan na zlo navodi nemoj mu se predati već zatraži utočište kod Allaha Uzvišenog da te sačuva od zla šejtana.
U prisustvu Vjerovjesnika, s.a.v.s., su se posvađala dva čovjeka. Jedan je riječima izružio ovog drugog i on se od ljutnje sav zacrvenio. Tom prilikom Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: „Ja znam jednu riječ – kad bi je on izgovorio srdžba bi ga napustila; ta riječ je: E'uzu Billahi mineš-šejtanir-radžim (Uutičem se Allahu od prokletog šejtana)“ .
Sama ova riječ neutrališe šejtana i njegova došaptavanja kojima, prilikom ljutnje i obuzimanja strasti, čovjekom vlada. Prenosi se da je Iblis, l.a., rekao: „Sine Ademov, koliko god me sprječavao, nećeš me spriječiti u dvije situacije: kada te obuzmu strasti i kada te obuzme srdžba. Kada te obuzmu strasti, ja se obretem u tvoje srce, a kada te obuzme srdžba, ja se obretem u tvoju glavu“. Šejtan vlada čovjekom pomoću strasti i srdžbe, a moguće ga je pobijediti i poniziti, te njegovu spletku oslabiti, kada izgovoriš riječi: Utičem se Allahu od prokletog šejtana! Isto tako šejtanove spletke, intrige i došaptavanja će se odstraniti kada se čovjek abdesti. Jer, kako prenosi 'Urve bin Muhammed es-Sa'dijje, kada ga je naljutio neki čovjek, rekavši mu svašta, on je ušao u kuću i abdestio se, a potom se vratio i rekao: „Pričao mi je moj otac a njemu moj djed Atijje da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: 'Ljutnja je od šejtana, a šejtan je stvoren od vatre. A vatra se, doista, gasi vodom, pa kada se neko od vas naljuti neka se abdesti'“ . Ta duhovna operacija koja se sastoji u tome da čovjek promijeni svoje stanje prilikom ljutnje je, prema nalazima modernih pedagoga, to je najefiksnije u liječenju tog opakog instinkta. Kada bi čovjek otišao da se abdesti pa sipa vodu na tijelo, onda će mu se stanje promijeniti i vratit će se kao potpuno drugi čovjek u sasvim novoj okolnosti.
Prenosi se od Ebu Muslima el-Hulanija, a on od Mu'avije bin Ebi Sufjana da je on održao govor (hutbu) ljudima, a dva-tri mjeseca je prekinuo davanje (poklona), pa mu Ebu Muslim reče: „O Mu'avija, ovaj imetak nije tvoj, ni tvog oca, niti tvoje majke!“ Mu'avija pokaza rukom ljudima da ostanu, pa siđe i okupa se, a zatim se vrati i reče: „O ljudi, Ebu Muslim je spomenuo da ovaj imetak nije moj, ni mog oca, niti moje majke. A to što je rekao Ebu Muslim je istina. Ja sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako veli: 'Ljutnja je od šejtana, a šejtan je od vatre. Voda gasi vatru. Pa kada se neko naljuti neka se okupa'. Ručajte Allahove blagodati koje ste (kao poklone) dobili“ . Tako Vjerovjesnik, s.a.v.s., veli: „Kada se neko od vas naljuti, a bude stojao, neka sjedne. Ako ga ljutnja ne prođe, neka legne“ .
U skladu naredbe Poslanika, s.a.v.s., čovjek mora promijeniti položaj kada se naljuti kako bi se smirio i odagnao ljutnju. Jer ako bi se prepustio ljutnji to bi ga odvelo u činjenje zabranjenih radnji i izgovaranje ružnih riječi, pa može nekoga grditi, psovati i neprilične riječi izgovarati, kao što može nekoga udariti ili mu zlo kakvo nanijeti. Ili, čak, nekoga može ubiti. A svemu tome je uzrok ljutnja. Zato čovjek treba liječiti tu opaku urođenost naspram upute Poslanika, s.a.v.s., tako što će sjesti, ili se ispružiti, odnosno uzeti abdest ili se okupati. U svakom slučaju treba promijeniti svoj položaj, ili u najmanju ruku može izgovoriti riječi: utičem se Allahu od prokletog šejtana. A još manje od toga kako nas savjetuje Vjerovjesnik, s.a.v.s.: „Kada se neko od vas naljuti neka šuti“ .
Odnosno, na njemu je da sveže jezik jer je jezik izvor neprilika. Govor može da, malo po malo, nanese veliku štetu i potpali vatru pa da nastane velika zbrka i svađa. Od toga se potom rađa mržnja i zavist, a uzrok svemu je srdžba. To je prva etapa koja stvara raspravu, pa onda odbojnost i na kraju rastavljanje između braće, drugova, rođaka, porodica, sela. Uzrok svemu tome je erupcija ljutnje, ili šejtanov nagovor: „A kad šejtan pokuša da te na zle misli navede, ti zatraži utočište u Allaha, jer On, uistinu, sve čuje i zna sve“ (Fussilet: 36).

Mi u Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., imamo divan uzor

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je svim muslimanima bio model lijepog vladanja. On se ljutio samo radi Allaha, a kada bi se naljutio onda bi se uzdržao. Enes ibn Malik el-Ensari ga je služio deset godina. Obično, sluga je izložen ljutnji svog gazde. Deset dana i noći druženja i kontaktiranja je nekada dovoljno da se nađe razlog za ljutnju i sekiraciju. Međutim, Enes, r.a., kaže: „Služio sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., deset godina. Nikad mi nije rekao ni uh! Nikada mi nije rekao kada bih nešto uradio, zašto si uradio to i to. A kada nešto ne bih uradio nikada mi nije rekao zašto nisi uradio to i to. Već bi govorio: 'Što je određeno to je i bilo'“ . Znači, što je sudbina to se dešava i biva izvršeno. A njegovi drugovi (ashabi) ga opisuju da se ljutio samo radi Allaha. i Allahovih svetosti . Nikada nije udario slugu, niti ženu, ili bilo koga drugog, osim ako bi se borio na Allahovom putu . Jedne prilike ga je naljutila služavka jer mu je zakasnila sa nekom stvari koju je trebao pa joj je zaprijetio rekavši: „Tako mi Allaha, da nije odmazde na Sudnjem danu, zadao bih ti bol ovim misvakom (sivakom)!“ Misvakom, a ne bičem ili štapom. A na Sudnjem danu, na danu odmazde, šuta ovca će se osvetiti rogatoj što ju je nabola . Tada će svakom kome je nepravda nanijeta biti zadovoljan. Da nije odmazde toga dana Poslanik, s.a.v.s., bi joj zadao bol misvakom! Kakvog li visokog morala, kakve li nesvakidašnje veličine!
Jedne prilike dok je dijelio ratni plijen, došao mu je neki čovjek, Arap, kojeg islam nije još uvijek vaspitao, pa mu reče: „O, Muhammede!“ Ovom podjelom ne želim zaraditi Allahovu naklonost (Vedžhu-llahi)“. Lice Vjerovjesnka, s.a.v.s., se promijeni, pa reče: „Neka se smiluje Allah mom bratu Musau, vrijeđali su ga više od ovoga, pa se strpio“ .

U ashabima i tabi'inima imamo dobar primjer

Tako je postupao Božiji Poslanik, s.a.v.s., i njegovi drugovi (ashabi) nakon njega. Povodili su se za njegovim primjerom – kada bi se naljutili, smirili bi se, a kada bi im neko nažao učinio, oprostili bi mu. Isto tako su ih u dobru slijedili i tabi'ini. Kažu da je jedne prilike Dža'feru es-Sadiku sluga posipao vode pa mu u tom ispade ibrik i voda se prosu po njegovom gazdi. Dža'fer ga ljutito pogleda, a sluga mu reče: „...koji srdžbu savlađuju.“ Dža'fer reče: „Savladao sam moju srdžbu.“ Ovaj reče: „...i ljudima praštaju.“ Reče: „Oprostio sam ti!“ Sluga potom reče: „...a Allah voli one koji dobra djela čine“. „Idi, slobodan si radi Allaha.“ Reče Dža'fer.
El-Ahnef bin Kajs je bio eklekantan primjer blagog čovjeka. Pitali su ga: odakle si naučio da budeš blag? Reče: „Naučio sam od Kajsa bin Asima. Imao služavku koja je jednog dana nosila gvozdeni ražanj, pa on pade na njegovo malo dijete. Od tih povrjeda dijete je umrlo. Služavka se zaprepastila i uznemirila, a čovjek reče: „Njen strah neće ništa smiriti osim oslobađanja od ropstva“. Pa joj reče: „Idi, slobodna si. Nikakve krivice ne snosiš!“
To su blagi ljudi koji su zbog toga gotovo isti poput vjerovjesnika. Allah je opisao bogobojazne ljude kazavši da savlađuju srdžbu i da opraštaju kad se naljute: „Za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasrdi, opraštaju“ (Eš-Šura: 37); „Nepravda se može uzvratiti istom mjerom, a onoga koji oprosti i izmiri se Allah će nagraditi; On, uistinu, ne voli one koji nepravdu čine“ (Eš-Šura: 40). To je islamski moral, dragi muslimani.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: „Tri su moralna svojstva i znaka vjerovanja čovjeka: kada se naljuti ta ga ljutnja ne izvodi iz pravednosti, kada nečim bude zadovoljan to ga ne uvodi u neistinu, kada bude u stanju da radi šta hoće, ne čini ono što mu ne pripada“ .
15.05.2008.

Savjetovanje

ImageOno što ukazuje na veličinu islama, je to što on naređuje vjernicima međusobno savjetovanje, da svaki musliman savjetuje svog brata muslimana, da ga podstiče na dobro, a udaljava ga od zla.
Savjetovanje je osobina vjernika. Rekao je Uzvišeni: „Tako mi vremena, čovjek doista gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.“ (sura El-'Asr)

 
Allah, dž.š., nas obavještava ovim ajetima da su svi ljudi na gubitku osim onih koji se okite imanom, dobrim djelima i međusobnim savjetovanjem i preporučivanjem istine i strpljenja.

Islam je svrstao savjetovanje u dužnosti muslimana prema drugom muslimanu, tako da mu je obaveza savjetovati svoga brata muslimana ispravljajući njegove mahane na najljepši način, a ne da ga sramoti pred ljudima. Cilj savjetovanja treba da bude popravljanje njegove grješke, jer insan počesto ne primjećuje svoje grješke, tako da je muslimanu naređeno da savjetuje svoga brata muslimana.

Rekao je Resul, s.a.v.s.: „Svaki musliman je prema drugom muslimanu dužan šest stvari.“ Rekoše: „A koje su to dužnosti, o Allahov Poslaniče?“ On reče: „Kada ga susretneš, nazovi mu selam, kada te pozove odazovi mu se, kada od tebe savjet zatraži posavjetuj ga, kada kihne i zahvali Allahu ti mu nazdravi, kada se razboli posjeti ga i kada umre klanjaj mu dženazu.“ (Muslim)

Bez imalo sumnje, međusobno savjetovanje je jedan od najbitnijih načina popravljanja zajednice, njime se ispravljaju pogrješke, promoviraju vrline, upućuju zalutali i opominju nemarni.
15.05.2008.

Prikrivanje grješaka muslimana

ImageIslam je vjera milosti i blagosti, olakšavanja, a ne otežavanja. I kad se musliman ustabili u Allahovoj vjeri pa se dogodi kod njega grješka ili posrnuće, naređeno mu je da se pokaje, a Allah će mu pokajanje primiti i grijehe njegove oprostiti. S druge strane, islam naređuje njegovoj braći muslimanima koji su vidjeli tu grešku da to prikriju i da ga ne sramote šireći to među ljudima, iz blagosti prema njemu i olakšavajući mu pokajanje.

Prikrivanje grješaka muslimana  je jedno od prava muslimana kod njegovog brata.

Zato je Resul, s.a.v.s., kazao: „Onome ko prikrije sramotu muslimana, Allah će prikriti njegovu na Sudnjem danu.“ (Buhari i Muslim)

Radi toga članovi islamskog društva žive u miru i spokoju i sigurnosti, a njihove pogrješke se ne uveličavaju kao što je slučaj u drugim zajednicama. Tako, ako se desi grješka, ona se prikrije bez sramoćenja onog ko je pogriješio, a musliman je u svojoj kući zaštićen i nikom nije dozvoljeno da ga špijunira i istražuje njegove mahane.

Rekao je Resul, s.a.v.s.: „O vi skupino koji ste povjerovali jezikom, a iman još nije ušao u vaša srca, ne ogovarajte muslimane i nemojte istraživati njihove mahane, jer onaj ko bude istraživao mahane drugih Allah će istražiti njegove mahane, a onoga čije mahane Allah istraži osramotiće ga u njegovoj kući.“ (Ebu Davud i Ahmed)

Štaviše, islam naređuje pojedincu da i samoga sebe prikrije ako počini grijeh i da to ne priča pred ljudima, oglašavajući svoju nepokornost i otkrivajući Allahov zastor sa sebe.

Pokrivanje je bliže pokajanju, jer javno priznanje vodi ka potcjenjivanju, nepokornosti i odsustvu pokajanja.

Također, u ovoj naredbi je i poštivanje osjećaja drugih muslimana ustrajnih u vjeri, koje bi on uznemirio pominjanjem svojih grijeha. Također, ova naredba čuva onog ko pogriješi od poniženja, jer doista griješenje ponizuje grješnike.

Rekao je Resul, s.a.v.s.: „ Svakom pripadniku mog Ummeta biće oprošteno osim onima koji javno grijehe čine, a u javno činjenje ulazi i kad čovjek učini nešto noću, a zatim osvane, a Allah je prikrio to što je uradio, pa kaže (nekome od ljudi) sinoć sam uradio to i to, a i noć je proveo i njegov Gospodar pa ga je zaklonio, pa kad je osvanuo otkrio je zastor svoga Gospodara.“ (Buhari i Muslim)

Ovaj islamski način liječenja pogrješke ima ogroman utjecaj u popravljanju onih koji posrnu s Pravog puta i njihovom spašavanju od ustrajavanja na putu propasti i zaštiti njihove časti od ogovaranja ljudi.

Također, ovaj princip je uspješan društveni lijek pod kojim se skrivaju mnoge bolesti zajednice. On ne dozvoljava da se šire i tako postanu općeniti način vladanja.

Prikrivanje tuđih mahana pospješuje i jača ljubav ljudi jednih prema drugima, dok sramoćenje i iznošenje tuđih mahana i njihovo širenje biva uzrokom širenja zavisti i mržnje u zajednici.
15.05.2008.

Poslanikovo podučavanje šutnjom i potvrđivanjem

ImageOvo je jedan od dijelova sunneta o kojem poznavaoci vjere imuhadisi govore sa izvješćima šta se dešavalo pred Poslanikom, s.a.v.s., riječima i djelom muslimana, a što je Poslanik, s.a.v.s., odobrio šutnjom ili ispoljavanjem odobravanja. To je njegov način objašnjenja dozvoljenosti i dopuštenosti tog govora ili djela. Mnogo je znanstvenih stvari uzeto od Poslanika, s.a.v.s., na ovaj način. Dovoljno je ovdje da spomenemo dva hadisa iz ovog domena.

Buhari prenosi od Ebu Džuhajfa b. Abdullaha, r.a., da je rekao: „Allahov Vjerovjesnik je pobratimio Selmana i Ebu Derdau. Kada je vidio njegovu suprugu obučenu u staru odjeću, on joj se obrati: Šta je stobom? Ona mu odgovori: Tvoj brat Ebu Derda nema potrebu za ovim svijetom (izbjegava žene i potpuno se predaje ibadetu). Ebu Derda je došao, spremio mu hranu i rekao Selmanu: Jedi, ja postim. Neću jesti dok ti ne jedeš, odgovori mu Selman. Tada on pristade da jede. Kada je nastupila noć Ebu Derda ustade da obavi namaz. Selman mu reče: Spavaj. I on ga posluša.zatim je ponovo ustao da obavlja namaz, a Selman mu ponovo reče: Spavaj! Kada je nastupila posljednja trećina noći, Selman mu reče: Sada ustaj. Klanjali su, zatim mu se Selman obratio: Ti prema svome Gospodaru imaš obaveze, zatim prema sebi,prema svojoj porodici; prema svakom kome si obavezan ispuni svoju obavezu!

Ebu Derda je došao Poslaniku, s.a.v.s., i ispričao mu to, a Poslanik, s.a.v.s.,  mu je rekao: Istinu je rekao Selman.“

Prenosi Ebu Davud od Amra b. El 'Asa da je rekao: „Jedne hladne noći na vojnom pohodu u oblasti Selusil u snu sam postao džunub. Pobojao sam se da ću, ako se okupam, nastradati. Uzeo sam tejemum i klanjao namaz sa ashabima. Ashabi su to spomenuli Poslaniku, s.a.v.s., a on je rekao: O Amre, klanjao si sa ashabima a bio si džunub? Obavijesto sam ga šta me je spriječilo da se okupam i dodao sam: Čuo sam Allahove riječi: Ne ubijajte sami sebe, Allah je prema vama milostiv. Poslanik, s.a.v.s., se nasmijao i ništa drugo nije rekao.“
13.05.2008.

Poništenje djela ostavljača namaza

Da li se poništavaju djela ostavljaču namaza ili ne? Što se tiče potpunog napuštanja namaza od takvog se neće primiti djela kao što se neće primiti od onogoa ko dođe sa širkom. Namaz je centralni stub Islama, kako je to potvrđeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ostali propisi Šerijata su sporedni stubići i užeta (u usporedbi sa šatorom).(1) Pa ako šator ostane bez svog centralnog stuba neće mu koristiti ni ostali dijelovi. Tako da ostala djela ovise o kabulu (primanju) namaza. Pa ako bud eodbijen namaz bit će odbijena i ostala djela, a čemu je već prethodio dokaz. A što se tiče ostavljanja namaza ponekad, Buharija bilježi u svome Sahihu hadis od Burejde, r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Uranite (požurite) sa ikindijom, jer ko izostavi ikindiju propalo mu je djelo.” (2) Učenjaci su iznijeli razna mišljenja u pogledu značenja ovog hadisa. Tako El-Muhelleb kaže: “Misli se na onoga ko ga ostavi propuštajući njegovo vrijeme iz nemarnosti a u mogućnosti je da ga obavi. Poništavaju mu se djela vezana za taj namaz tj. neće zaraditi nagradu klanjača koji ga obavi u njegovom vremenu. Neće ostavirit nagradu djela kojeg bi meleki uzdigli.” Rezime ovog mišljenja je da onaj ko ga ostavi bit će mu uskraćena nagrada tog namaza. Oblik hadisa i njegovo vanjsko značenje se ne poklapaju sa ovim mišljenjem. Poništavanje koje se ovdje spominje ima svoju osnovu u jeziku i šerijatu. Ne kaže se za onoga koga prođe nagrada nekog djela da su mu propala djela.
Da se misli na to bilo bi precizno rečeno da ga je prošla nagrada tog djela. Druga skupina kaže da se time misli na poništavanje djela tog dana a ne na sva djela. Po njim teško da je moguće da sva djela koja su učinjena u prošlosti propadnu zbog jednog namaza. Po njima njegovo ostavljanje ne predstavlja otpadništvo koje bi poništilo djelo. Ovaj hadis je izazvao nedoumice, kod ovih je dokaz protiv onih koji govore da se radi o poništavanju djela tog dana. Ono što se može zaključiti iz hadisa, a Allah, s.v.t., najbolje zna, da ostavljanje namaza može biti dvojako.

Prvo: potpuno ostavljanje tako da ga nikako ne klanja. U ovom slučaju mu se poništavaju sva djela.

Drugo: ostavljanje u određenom danu što poništava djela tog dana.

Tako da opšte ostavljanje povlači za sobom opšte poništavanje. Pojedinačno ostavljanje za sobom povlači pojedinačno poništavanje djela. Pa ako bi neko rekao: “Kako da se ponište djela ako se ne radi o otpadništvu od vjere?” Odgovorit ćemo: “Da, jer Kur’an, sunnet i ono što se prenosi od ashaba je da loša djela mogu poništiti dobra djela isto kao što dobra djela mogu pobrisati loša djela.

Uzvišeni Allah kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تُبْطِلُواْ صَدَقَاتِكُم بِالْمَنِّ

“O vjernici, ne kvarite svoju milostinu prigovaranjem i uvredama.” (El-Bekare, 264)

I rekao je:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَرْفَعُوا أَصْوَاتَكُمْ فَوْقَ صَوْتِ النَّبِيِّ وَلَا تَجْهَرُوا لَهُ بِالْقَوْلِ كَجَهْرِ بَعْضِكُمْ لِبَعْضٍ أَن تَحْبَطَ أَعْمَالُكُمْ وَأَنتُمْ لَا تَشْعُرُونَ

“O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njima glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primjetitie.” (El-Hudžurat, 2)

Aiša, r.a., je rekla Ummi-Zejd b. Erkam: “Obavijesti Zejda da je poništio svoj džihad sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, zbog toga što se bavi bej’ul-‘ine. (3)

Imam Ahmed je ovo jasno izrekao pa kaže: “Čovjek bi u ovom vremenu trebao da uzajmi novac i da se oženi kako ne bi gledao u ono što mu nije dozvoljeno, pa da mu propadnu djela.” Kur’anski ajeti ovo, također, potvrđuju. Kao što dobro djelo može pobrisati loše koje je veće od njega isto tako nagrada dobrog djela može biti poništena lošim djelom koje je veće od njega. Pa ako bi neko rekao: Kakva je korist od toga što je ovdje izdvojena i naglašena ikindija, te da baš ona poništava djela mimo ostalih namaza? Odgovorit ćemo da hadis ne niječe da i drugi namazi mimo ikindije mogu poništiti djela osim u slučaju kad se misli na mefhum lekab, a mefhum lekab je vrlo slab dokaz. (4) Ikindija je ovdje spomenuta zbog njene veličine i važnosti među ostalim namazima. To je srednji namaz koji se spominje u Kur’anu, a o čemu nas je obavijestio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jasnom i sahih hadisu. (5)

Otuda je u drugom hadisu, također, naglasio važnost ikindije, pa kaže: “Onaj koga prođe ikindija-namaz kao da je izgubio svoju porodicu i svoj imetak.” (6)

Ovo je primjer kako se sa ostavljanjem ikindije poništavaju djela. Kao da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, htio usporediti njegova dobra sa važnošću i naslađivanjem ikindijom, pa ju je zbog toga uporedio sa porodicom i imetkom. Tako da onaj ko izostavi ikindiju biva poput čovjeka koji ima porodicu i imetak, a zatim iziđe iz svoje kuće radi neke potrebe, pa mu u međuvremenu neka nepogoda uništi njegovu porodicu i imetak te ostane sam.” Da je pri njemu ostalo šta od dobrih djela ovaj primjer ne bi bio odgovarajući.
_________________________________________________

(1) Ar. Izraz etnab je uže kojim se zateže kuća tj. šator. Pogledaj Lisanul-arab, 1/561
(2) Hadis je sahih. Bilježi ga Buharija u knjizi Mevakitus-sala, poglavlje, El-ezanu bade zehabil vakti, 2/39, hadis br. 553 I En-Nesai u knjizi Es-sala, poglavlje Men tereke salatel-asri, 1/349, hadis br. 474 i Ibn Madže, hadis br. 694 I Ahmed u Musnedu, 5/349, hadis br. 23007 svi u lancu preko Kalabe od Ebu Mulejha od Burejde…od njega.
(3) Sened hadis je daif. Bilježi ga Bejheki u Sunenul-kubra, 5/330, hadis br. 1058, u lancu preko Ebu-Ahvesa od Ebu-Ishaka od Alije…od njega. Bilježi ga I Darekutni u svom Sunenu, 3/53, hadis br. 211 u lancu preko Ebu-Ishaka…od njega. Prenosi se od robinje Alije da je rekla: “Izišla sam sa Ummi-Mehabbe, njegovom majkom, pa sam je uvela kod Aiše…poa je spomenuo predaju. Darekutni kaže da su Ummu Mehabbe i Alije nepoznati. Bilježi ga Abdulrezak u svom Musanefu, 8/184, hadis br. 14812 u lancu preko Ebu-Ishaka od njegove žene…od njega.
(4) To je značenje na koje upućuje vanjština koja se može razumjeti iz neke opšte ili vlastite imenice da ta imenica negira druge mimo nje. Ovakvo dokazivanje ne prihvata Dekak Šafiji, neke Hanbelije nasuprot džumhura-većine učenjaka. Mefhum lekab je mezheba Avara što nema osnove u jeziku, zdravoj pameti niti u šerijatu.
(5) Hadis je muttefekun alejhi. Bilježi ga Buharija u knjizi Mevakitus-sala, poglavlje Mevakitus-sala ve fadluha, 2/9, hadis br. 522 I Muslim u knjizi Mesadžid poglavlje Tagliz fi tefviti salatil-asri, 1/135/621
(6) Hadis je muttefekun alejhi. Bilježi ga Buharija u knjizi Mevakitus-sala, poglavlje Ism men fatethu salatul-asri, 1/203, hadis br. 527; I Muslim u knjizi Mesadžid ve mevakitus-sala, poglavlje Tagliz fi tefviti salatil-asri, 1/135/626.
10.05.2008.

Cistoca tajnog i javnog

Lijecenje problema prikrivanjem nedostatka i uljepsavanja vanjstinje beskorisno je i u njemu nema dobra; sve sto se postize ovim laznim lijekom, kroz lazno predstavljanje i pogresnu procjenu, nece izmjeniti losu stvarnost.
Zbog toga islam ne pridaje vaznost formama ako su one plast iza kojeg se kriju manjkavosti i nedostatci, jer kakva ja vrijednost slatke forme ako ona iza sebe grije gorku realnost?
Od davnina su Arapi pretjerivali u uljepsavanju stvarnosti i nisu dopustali imenu neke stvari, i kada ne bi bilo odgovarajuce, da umanji njenu vrijednost. Jedan od njih kaze:

"Ako covjek ne uprlja svoju cast prijekorom, svaka je odjeca koju oblaci lijepa"

U isto vrijeme potcjenjivali su ljepotu izgleda ako je dusa uprljana, a moral nizak. Tako pjesnik kaze:

"Na licu je vidjljiva ljepota
a ispod odjece, kad bi se vidjelo,
sramota bi se ukazala.
Zar ne znas da okus vode moze biti gorak
iako je njena boja bistra"
Zbog toga islam ne cijeni uljepsavanje i upotpunjavanje covjeka osim ako se to ne zasniva na plemenitoj licnosti, cistoj dusi i neokaljanom srcu i savjesti koja je prosvijetljena iz nutrine tijela; takav onda ima vodilju koja ga upucuje na pravi put.

Ljepota je stvarni cin u biti duse; cisti njenu nutrinu i ostranjuje njenu prljavstinu, uzdize njene odlike i stiti je pd posrtaja u zlu; spasava je od opasnosti zla, a zatim je salje u zivot kao sto tanahna svjezina prodire kroz ljetnu vrucinu, ili tople zrake kroz zimsku haldnocu.

Kad dusa dostigne svoj stepen, sejatanske spletke se odbiju od nje jer one u njoj ne mogu naci utociste, cak ne mogu ni doci do nje.

Covjek ulazi u sklad sa znacenjima dobra i zla koja svana do njega dolaze, kao sto prijemni aparat prima duge ili kratke valove koji mu salju. Tako ce shodno njegovoj poziciji i kontroli njegovih uredjaja prema odredjenom smjeru biti i kvalitet emitiranje koje od njega potice.

Takav je covjek kada je njegova dusa dobra ili losa.

U prvom slucaju on zivi u atmosferi dobra; od njega se odbijaju valovi grijeha i neposlusnosti, a to je ono na sto ukazuje Kur´an kada govori o sejatanu:

"On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju; njegova je vlast jedino nad onima koji njega za zastitnika uzimaju i koji druge Allahu ravnim smatraju" /En Nahl, 99-100/

A u drugom slucaju covjek se odziva poticajima prijestupa koji se namecu i vode ga u tragican svrsetak, kakav je opisan u Allahovim, dz.s., rijecima:

"Zar ne vidis da Mi nevjernike sejtanima prepustamo da ih sto vise na zlo navracaju? Zato ne trazi da sto prije stradaju. Mi im polahko dane odbrojavamo" /Merjem, 83-84/

Uzviseni Allah trazi od Svojih robova da svoje tajne prociste od svake prevare, da ih sacuvaju od svake prljavstine i da se zastite od sejtanske varke pojacanom budnoscu, iskrenim djelom i iskrenim usmjerenjem ka Njemu-Onome koji je objavio citavu jednu suru koja poziva na zastitu od niskih spletki i zlih namjera i koja cuva cistocu covjekove duse i njegove biti. Evo te sure u cjelosti:

"Reci:´Trazim zastitu od Gospodara ljudi, Vladara ljudi, Boga ljudi, od zla sejatana-napasnika, koji zle misli unosi u srca ljudi, od dzina i ljudi´" /En Nsa, 1-6/

Ova sura oslikava pribjeziste vjernika Allahu, da se zastiti Njegovom snagom i uzvisenoscu, da mu ljepoptu duse sacuva neuprljanom od sejtanskih spletki i da ga sacuva od ljudskog zla.

Ovakva zastita mora biti popracena djelom.

Kad seljak kaze:"Utjecem se Allahu od nerodne godine!" -to se nece od njega primiti osim ako to on nije izgovorio nakon sto je uzorao zemlju, zalio usjev i stalno ulagao napor sve dok plod nije prispio.

Kada ucenik kaze:"Zastiti me, Boze, od neuspjeha!" To ce mu jedino koristiti ako ponavlja svoje lekcije i redovno uci sve dok ne postigne svoj cilj.

Kad musliman kaze:"Utjecem se Allahu od prokletog sejatana!" To mu nece koristito osim ako se ne bude suprostavio izazovima zla i losim djelima koja mu se nude stlanim bdjenjem u propisanim ibadetima.

A sto se tice toga da kaze:"Utjecem se Allahu!" a ostane odan svojim strastima-to je ocita kontradiktornost i nesuglasnost koja ne prolazi kod Onoga koji pozanje vidljivo i nevidjljivo.

U svijetu duse islam je ljpota koja odbacuje ruzno i sistem koji negira nered. Stvarna velicina jeste da covjek u svojoj dusi bude postojan u stanju smirenosti i cvrstog uvjerenja, tako da sejtan izgubi nadu da ce u njegovo srce izgubiti pokudjenu misao.

Pogledaj olujni vjetar kad, pusuci kroz pustinju, uzdigne prasinu.
Kad puhne po vodi, nabora joj lice i uzbrka povrsinu.
Kad dodirne brda, nadje ih stabilnim.

Kad covjekove stvari postanu bezvrijednim i netabilnim, tada sejtanske spletke unutar covjeka pobudjuju vijavicu ciji se kraj ne nazire.

A onoga dana kada odlucno uzme i kada vjera uredi njegove poslove, on nece potpasti pod sejtanove napade.

A ciscenje duse nece uspjeti kada se zanemaruju njene mahane, ili ako se baca zatsor na njih. A njeno uljeosavanje nije u laznom predstavljanju, iza koga stoje velike strasti i nagoni.
Najljepse je svojstvo da se kod covjeka izjednaci ono sto cini javno i tajno

"Ne grijesite ni javno ni tajno. Oni koji grijese sigurno ce biti kaznjeni za ono sto su grijesili!" /El En´am, 120/

Moramo znati da se upotpunjavanje dobrih odlika ne postize jednim potezom niti samo jednom odlikom, nego je to rezultat stalnog truda i osmisljenih programa i precizne kontrole.

U covjeku se skrivaju velike vrline, kao sto se ljepota i slast skrivaju u sjemenkama i pupoljcima.

Kao sto se potpomazu toplota i voda te razliciti oblici paznje usmjereni ka dobijanju odredjenog ploda iz neznatnih sitnih sjemenki, isto se tako potpomazu segmenti dobrog drustva i ispravnog odgoja u otkrivanju visokih vrlina u covjeku i razvijanju u covjeku onoga sto se rodi narazvijeno u vremenu djetinjstva i u periodu rane mladosti, sve dok ne dostigne svoj stepen.

Cesto plodovi budu unisteni i zetva bude slaba zbog utjecaja vremenskih nepogoda, i citave generacije cesto budu upropastene i njihova mladalacka svjezina unistenazbog nesposobnosti odgajatelja i ucitelja da pripreme odgovarajucu atmosferu u kojoj ce odrasti generacija ciste prirode.

nastavit ce se inshaAllah...

izvor: Obnovi svoj zivot, Muhammed el Gazali
08.05.2008.

Islam i muzika

 Dragi čitaoče, Allah, dželle šanuhu, se smilovao meni i tebi, znaj da me je ponukalo da pišem o ovoj temi nerealno pisanje i odgovaranje nekih pojedinaca u časopisima i dr. kada su u pitanju muzika i pjevanje. Kada kažem nerealno, mislim na to da oni, dajući odgovor ili pišući na ovu temu, ne navode stvari koje je potrebno  navesti. Koliko sam uspio shvatiti, radi se o bojazni da se to spomene. Jer, kada bi to spomenuli, stvari bi izgledale malo drukčije i slušalac, odnosno čitalac bi stekao drugi dojam. Međutim, oni idu linijom manjeg otpora. Kada po pitanju muzike i pjevanja spomenu razilaženje, korektno bi bilo spomenuti ko zastupa navedene stavove; da spomenu ko je zabranjuje a ko je dozvoljava, te, ko je nekad dozvoljava a nekad zabranjuje, već se kaže: Učenjaci se razilaze po tome pitanju, neki je dozvoljavaju, neki zabranjuju a neki nekad dozvoljavaju a nekad zabranjuju, nakon čega brani odabrano mišljenje. Trebalo bi spomenuti čiji su navedeni stavovi i navesti makar po jedan dokaz za svako mišljenje. Znajući da su dokazi onih koji zabranjuju muziku jači i da je njihov broj veći, on to namjerno izbjegava spomenuti. Šta mislite kada bi se reklo da četiri imama: Ebu-Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, Allah im se smilovao, zabranjuju muziku

i pjevanje, odnosno, da sva četiri mezheba zauzimaju stav da su svi muzički instrumenti zabranjeni?! pa se poslije toga spomenu neki koji su to dozvolili?! Međutim, oni to ne navode, čak ni njihove dokaze. Još gore od toga jeste što tvrde da su dokazi onih koji zabranjuju muziku ili nejasni ili slabi, a znamo čiju ocjenu uzimaju u vezi s tim hadisima. Uzimaju ocjenu samo jednog učenjaka a zapostavljaju preko deset hadiskih eksperata koji te hadise ocjenjuju ispravnim među kojima je i najveći autoritet hadisa svih vremena, imam Buhari, Allah mu se smilovao. Nije mi jasno kako su ti dokazi bili jasni četverici imama i svim ostalim mezhebskim učenjacima, koji su zabranjivali muziku! Poznato je da su četverica imama najveći isl. učenjaci, pa da li je moguće da su se oni pozivali na slabe i nejasne dokaze?
Zatim, kada spomenu dokaz, ako se radi o hadisu, trebaju navesti one koji ga smatraju ispravnim a onda onog koji ga smatra slabim. Ovo se pogotovo ne usuđuje, jer kada bi to objelodanio, pobio bi samoga sebe.
Da stvar bude još gora, one koji dozvoljavaju muziku, oni nazivaju ljudima koji su "sačuvali osjećaj za razumijevanje". Allahu ekber! Da, imaju osjećaj za razumijavanje danas kada je narod odlutao od vjere i kada su džamije prazne, kada se ljudi guše u haramima, te kada ih treba pozivati u džamije, taj neko ima osjećaj za razumijevanje da im na vrat natovari još jedan haram i još više ih udalji od vjere. Ovakvi očito imaju osjećaja za razumijevanje! Prijašnji učenjaci, za vrijeme dok se narod čvrsto držao vjere, nisu dozvoljavali pjevanje a kamoli instrumente, a danas, narod je preokupiran svime više nego ibadetom i sad mu još treba dozvoliti muziku da ga to još više otuđi od vjere. Kada bi muzika i bila dozvoljena, onaj ko imalo poznaje fikh, te fikhska i usulska pravila, u ovome bi vremenu zabranio slušanje muzike zbog preventive (sedduz-zeria'), jer se svijet previše udaljio od vjerskih vrijednosti.
Sada ćemo, dragi čitaoče, vidjeti šta učenjaci četiri mezheba kažu u vezi muzike.
 
STAV ČETIRI MEZHEBA PO PITANJU MUZIKE

Sva četiri mezheba priznata su kod učenjaka i po njima ljudi danas prakticiraju vjeru. Otuda, ako svi mezhebi imaju jednoglasan stav po određenom pitanju, onda se slobodno može kazati da je to stav Islama po tome pitanju.

STAV HANEFIJSKOG MEZHEBA

  Što se tiče muzike i muzičkih instrumenta hanefijski su pravnici rigorozni, dočim po pitanju same pjesme (bez pratnje muzičkih instrumenata) koja u sebi nema zabranjenih detalja, imaju različite stavove. Dakle, zvaničan stav hanefijskoga mezheba u vezi s muzikom, bila sama ili sa pjesmom koja u sebi nema ništa zabranjeno, nije dozvoljena, kao što sama pjesma koja u sebi ima zabranjenih detalja nije dozvoljena. Po pitanju pjesme koja u sebi nema zabranjenih detalja, hanefijski pravnici imaju različite stavove. Izuzetak je upotreba defa i pjesma koja u sebi nema zabranjenih elemenata prilokom svadbe, sunećenja djeteta i bajrama. Upotreba drugog instrumenta nije dozvoljena u ovim niti drugim prilikama.
U djelu El-Fetava el-hindijje stoji: "Razišli su se po pitanju samog pjevanja (bez pratnje muzike): neki su ga u potpunosti zabranili i rekli da je slušanje pjesme grijeh. Ovo mišljenje zastupa i šejhul-islam (Alija b. Muhammed el-Isbiidžani), a ako bi pjesmu čuo iznenada ne bi bio griješan. Neki imaju mišljenje da pjevanje nije zabranjeno ako će koristiti u svrhu versifikacije poezije ili  jezične pravilnosti. Drugi opet zastupaju mišljenje da je to dozvoljeno samo kada je čovjek usamljen kako bi odbio usmljenost i tugu, s tim da to ne bude vid zabave i razonode. Ovome mišljenju teži šemsul-eimmeti Es-Serahsi. Kada poezija sadrži korisne pouke ili fikhske propise, citiranje takve poezije nije zabranjeno." (5/532, isto stoji u djelu Tebjinul-hakaik 6/13-14).

U djelu El-Bahrur-raik stoji: "U djelu El-Miradž stoji: 'Dvije su vrste zabave: prva, zabranjena, a to su muzički instrumenti koji uzbuđuju i razdražuju bez pjesme, kao flauta, svejedno bila napravljene od drveta ili trstike, ili drugi instrumenti kao što su lutnja, tanbura(…)
druga: dozvoljena, a to je def i to prilikom svadbe i sl. a čemu je povod veselje, a zabranjen je u drugim slučajevima zbog predanja u kojem stoji da je Omer, radijallahu anhu, kada bi čuo def poslao da se vidi zbog čega je upotrijebljen; ako je povod tome bila svadba, to bi prešutio, a ako bi bilo u pitanju nešto drugo, upotrijebio bi štap. Muškarcima nije dozvoljen niukom slučaju zato što to spada u oponašanje žena (…)' U djelu El-Bezazije, u poglavlju El-Menakib, prenešena je saglasnost (idžma) u vezi zabrane pjevanja uz muzičke instrumente kao što je lutnja, u vezi pjevanja bez muzike, prethodno si upoznat sa razilaženjem po tome pitanju". (7/88)

Imam Kasani, Allah mu se smilovao, u djelu El-Bedaius-sanaiu govoreći o obaveznosti traženja dozvole za ulazak u tuđu kuću kaže: "… ovaj propis važi ako hoće ući radi posjete i tome slično, međutim ukoliko ulazak bude radi spriječavanja činjenja grijeha, kao kada čuje pjevanje i svirku, neka uđe bez traženja dozvole, jer je sprečavanje činjenja grijeha stroga obaveza; ako bi se u ovome slučaju uvjetovalo traženje dozvole, onemogućilo bi se sprečavanje (grijeha)". (5/209). Ovo je prenešeno od imama Ebu-Jusufa, Allah mu se smilovao.

Imam Es-Serahsi, Allah mu se smilovao, u svome djelu El-Mebsut kaže: "Nije dozvoljeno unajmljivanje radi poučavanja pjevanju i radi naricanja jer je to dvoje grijeh".(16/14)

Šejhul-islam El-Marginani, Allah mu se smilovao, u El-Hidaji kaže: "Svjedočenje narikače i pjevačice se ne prima zato što time čine grijeh (…), niti se prima od onoga koji okuplja narod da im pjeva, jer ih okuplja da čine veliki grijeh." (3/1105). Ovdje je pjevanje okarakterisao kao veliki grijeh (kebire).


STAV MALIKIJSKOG MEZHEBA

    Malikijski se mezheb ne razlikuje od hanefijskog po pitanju zabrane muzičkih insrumenata, osim što kod njih postoji izvjesno razilaženje po pitanju dozvole frulei trube na svadbi, a van svadbe ih zabranjuju. Što se tiče ostalih instrumenata oni su zabranjeni bilo na svadbi ili mimo svadbe. Isto tako, kod njih postoji razilaženje po pitanju samog pjevanja, u najmanju ruku, ono je pokuđeno (mekruh) ukoliko ne sadrži zabranjene elemente, ako sadrži, onda je zabranjeno.

U djelu El-Mudevvenetul-kubra stoji: "Upitao sam: da li je Malik zabranjivao pjevanje, a on je odgovorio: "Malik je zabranjivao učenje Kur'ana po melodijama pa kako nije zabranjivao pjevanje; zabranjivao je da čovjek prodaje robinju pod uvjetom da je pjevačica, što upućuje na to da je on zabranjivao pjevanje (...). Upitao sam: da li je Malik zabranjivao defove prilikom svadbe ili je to dozvoljavao, i, da li je dozvoljavao unajmljivanje toga? Odgovorio je: "Imam je Malik zabranjivao defove i sve instrumente prilikom svabe." (11/421)

Imam Alusi, Allah mu se smilovao, u svome tefsiru, prenoseći govor imama Turtušija, Allah mu se smilovao,   kaže: "Turtuši je prenio od imama Malika, Allah mu se smilovao, da je zabranjivao pjevanje i slušanje pjesme i da je govorio: 'Ako čovjek kupi robinju i otkrije da je pjevačica, ima pravo da je vrati zbog te mahane (nedostatka).' Na pitanje o pjevanju koje su dozvolili stanovnici Medine, imam je Malik odgovorio: 'To kod nas ne rade osim pokvarenjaci i razvratnici.'" (21/94).

U djelu Eš-Šerhul-kebir nakon navedenog razilaženja po pitanju dozvole frule i trube prilikom svadbe stoji:"…što se tiče ostalih instrumenata sa žicama najispravnije je da su oni zabranjeni čak i prilikom svadbe."(2/339).

U istome djelu slovi:"Najamnina za def i muzičke instrumente prilikom svadbi (…), tj. vjenčanja je zabranjena, neki su rekli da je dozvoljeno, ali ne znači ako su dozvoljeni (tj. prilikom svadbe) da je dozvoljena najamnina. Najispravnije je da su def i bubanj dozvoljeni prilikom svadbe sa zabranom najamnine, a drugi instrumenti su zabranjeni čak i prilikom svadbe, a svi instrumenti (u šta ulaze bubanj i def) su zabranjeni van svadbe pa je najamnina za njih zabranjena." (4/18).

U djelu El-Hašijetul-Adevi stoji: "Ukratko rečeno, govor komentatora se svodi na to da je pjevanje zabranjeno uopće, bilo ono samo ili uz pratnju instrumenata, njegov govor ukazuje da je to zabranjeno čak i u svadbi. Isto tako su zabranjeni i instrumenti bez pjevanja, prilikom svadbe i van nje, i nije dozvoljen osim def i to samo prilikom svadbe. Pouzdano je da je pjevanje bez instrumenta mekruh; ako u pjesmi nema nešto što je mekruh, a ako ima, onda je zabranjeno. Već si upoznat da su instrumenti u potpunosti zabranjeni". (2/565). Iz ovoga se govora jasno vidi da su frula i truba zabranjene i u svadbi. Ovo je mišljenje odabrano i u djelu Hašijetu Desuki gdje stoji:"(ispravnije je da su oni zabranjeni itd.) ovo je suprotno mišljenju nekih koji su dozvoli njihovu upotrebu samo prilikom svadbe što i nije jako mišljenje."(2/339).


STAV ŠAFIJSKOG MEZHEBA

Ni šafijski mezheb nema neke bitne razlike od prethodna dva; kod njih je pjesma mekruh ukoliko ne sadrži zabranjene elemenate, a ako sadrži, zabranjena je. Instrumenti su uglavnom zabranjeni osim upotrebe defa za svadbeno veselje, dok jedan instrument spada u pokuđene čini. Pjesma uz instrumente je zabranjena.

Imam Šafija, Allah mu se smilovao, u svome poznatom djelu El-Ummu kaže: "Ako bi mu polomio tanburu, lutnju ili bubanj a na njima ima nešto što se može upotrijebiti mimo sviranja, to će nadoknaditi, ako se ne može upotrebljavati osim za sviranje, neće nadoknaditi ništa." (4/212).
Iz ovoga se govora jasno vidi da je imam Šafija, Allah mu se smilovao, zastupao stav da su instrumenti zabranjeni, jer nije obaveza vršiti nadoknadu za uništavanje zabranjenih stvari, što je opće poznata stvar u Islamu.

U istome djelu također stoji: "Čovjek koji se počne baviti pjevanjem i to mu postane zanimanje, da mu dolaze i ide drugima radi pjevanja, da postane poznat po tome i da po tome se naziva, a tako i žena, onda se od njih neće prihvatati svjedočenje (…). Ovo zbog toga što je to spada u zabavu koja je pokuđena i liči na ništavnost (…) Isto je sa čovjekom koji posjećuje kuće u kojima se pjeva i kojeg posjećuju pjevači, ako to postane njegova praksa, te se razglasi i pročuje i bude očevidno, isti biva na nivou bestidnosti i glupavosti, zbog čega se odbija njegovo svedočenje. Ako bi to učinio ponekad, onda mu se svjedočenje ne bi odbijalo zato što sam to (pjevanje) okvalifikovao kao nejasan haram." (6/209).

U djelu Es-Siradžul-vehhadž stoji sljedeće: "Pjevanje je pokuđeno, to je podizanje glasa uz poeziju ili nešto drugo i to bez instrumenata. Ukoliko bi bilo uz instrument, onda je ono haram (zabranjeno)." (1/603).

U djelu El-Bejan imam El-Imrani, Allah mu se smilovao,  kaže: "Što se tiče melodičnog pjevanja bez razdražujućih instrumenata ono je kod nas pokuđeno, nije ni zabranjeno niti dozvoljeno." (13/291).
Na drugom mjestu kaže: "Što se tiče glasova koje proizvode instrumenti, oni se dijele na tri vrste: zabranjeni (haram), mekruh (pokuđeni), i dozvoljeni. Što se tiče zabranjenih to su instrumenti koji razdražuju i uzbuđuju, sami bez pjesme, kao lutnje, tanbure, bubnjevi, flaute, harfe i sl (…). Što se tiče pokuđenog, to je glas štapa ili motke (kadib, a to je poseban štap od trstike u koji se udaralo prstima). On dodaje pjesmi razdraganost i uzbuđenost a ne prouzrokuje to sam i nije haram zato što je on ovisan o pjesmi. Pa kako je pjevanje pokuđeno tako biva pokuđeno ono što o njemu ovisi (…). Što se tiče dozvoljenog, to je def, koji je dozvoljen prilikom svadbe,  sunećenja djece i nije ga dozvoljeno upotrebljavati mimo ova dva slučaja." (13/295-296).


STAV HANBELIJSKOG MEZHEBA

Ni ovaj se mezheb ne razlikuje od ostalih mezheba po pitanju zabrane instrumenata, osim kadiba (štapa) u vezi s kojim postoje dva mišljenja, što ćemo kasnije objasniti. Kod hanbelija zabranjeno je pjevati uz instrumente svejedno bilo u pjesmi zabranjenih elemenata ili ne. Ako se pjeva bez instrumenata i u njemu nema pokuđenih i zabranjenih elemenata, kod hambelija postoje dva mišljenja: prvo da je zabranjeno a drugo da je pokuđeno. Ukoliko u pjesmi postoje zabranjeni elementi onda je ona zabranjena. Def je dozvoljen u svadbi a bubanj u ratu, što znači da mimo toga nisu dozvoljeni.

U djelu El-Keššaful-kana stoji: "Pokuđeno je slušanje pjesme bez pratnje instrumenta kao što je lutnja, tanbura i sl., a zabranjeno je uz njih, tj. uz pratnju instrumenta slušanje pjesme."(6/422).

U El-Kafiju stoji: "Dvije su vrste zabave: zabranjena i to su instrumenti koji uzbuđuju i razdražuju bez pjesme kao što su flauta, svejedno bila ona od drveta ili trske, ili drugi kao tanbura, lutnja i harfa (…). Druga vrsta, koja je dozvoljena, jeste def prilikom svadbe, a zabranjen je mimo nje. Muškarcima je on pokuđen zbog oponašanja žena (…). Udaranje u kadib (štap) ne uzbuđuje niti razdražuje i zato nije zbranjeno, ono je potčinjeno pjevanju i uzima njegov propis u pokuđenosti."(4/525-526).
Po pitanju kadiba kod njih postoje dva gledišta: jedno da on nije mekruh osim sa pljeskanjem rukama, pjevanjem ili plesom. (El-Mugni, 14/160).
Drugo da je zbranjeno, i to je tačno i ispravno mišljenje. (El-Furu, 5/237).

ZAKLJUČAK

Na osnovu spomenutog, s punim pravom možemo kazati da su muzički instrumenti u globalu strogo zabranjeni. Neki su zabranjeni u svakoj situaciji kao žičani instrumenti, duvački i sl. U to ulaze i svi savremeni instrumenti. Drugi su opet zabranjeni u određenim, a dozvoljeni u određenim prilikama, kao što je def prilikom svadbe, sunećenja djece i za bajrame i to kod svih  učenjaka. Po pitanju nekih instrumenata kao truba i frula  kod malikija postoji izvjesno razilaženje da li su dozvoljeni prilikom svadbe; neki ih dozvoljavaju a drugi brane, dočim su kod ostalih učenjaka zabranjeni, ali su svi jednoglasni da je upotreba trube i frule zabranjena mimo svadbe. Po pitanju dozvole defa mimo spomenutih situacija postoji razilaženje. Naime, većina i njega zabranjuje, a neki ga učenjaci dozvljavaju. Isto tako, učenjaci imaju oprečan stav da li je dozvoljen muškarcima.
Kada je u pitanju pjesma bez insrumenata ona je u najmanju ruku mekruh kod svih autoriteta pod uvjetom da ne sadrži zabranjene detalje. Ukoliko sadrži, i ona je kod sviju zabranjena, kao što je zabranjena sa bilo kojim od tih instrumenata osim defa.
Neki su učenjaci izuzeli pjevanje bez upotrebe instrumenata u određenim situacijama, kao bijeg od samoće ali da ne bude u cilju zabave i razonode.
Citiranje poezije nije zabranjeno ako u njoj nema zabranjenih detalja, ako ima, onda je zabranjeno. 

06.05.2008.

ABC islamskog zakona

  1. Šta je šeriat?

Riječ šeriat jezički označava put koji vodi do izvora ili stazu pravog puta. Riječ šeriat se koristi u ovom značenju da ukaže na put ili mjesto na koje želimo otići, odnosno na određeni cilj koji želimo ostvariti. Međutim, riječ šeriat i njene derivativne forme su pet puta spomenute u Kur'anu. Do njene proširene upotrebe je došlo mnogo kasnije kad su riječi islam i din (vjera) u prve dane islama bile puno više korišćene za iskazivanje istog značenja.
Konceptualno, šeriat označava skup pravila, regulativa, učenja i vrijednosti koje upravljaju životima muslimana. Međutim, ta pravila i regulative su u suprotnosti sa onim čime ih opisuju mnogi nemuslimani, jer ona pokrivaju sve aspekte života. Šeriat zahvata bogoslužje, etiku, individualne stavove i ponašanja, kao i političke, socijalne, ekonomske, kriminalne i civilne sfere.
Zato je šeriat put kojeg je vjernicima postavio Allah da bi ostvarili dobro na ovom i Budućem svijetu.


2. Koji su ciljevi šeriata?

U osnovi, šeriat znači otklanjanje poteškoća ljudima i nuđenje rješenja za njihove probleme.
Šeriat uglavnom hrabri individue i društvo da budu pobožni i bliski Allahu. Zajednice moraju živjeti u harmoniji i sigurnosti sa osjećajem jedinstva i povjerenja, pomažući jedni drugima, radeći dobro, a izbjegavajući loše i ono što Allah ne voli.
Prvi i najvažniji cilj šeriata je zaštita vjere, jer je vjera srž i duh života.
Šeriat, također, strijemi zaštiti života. Niko ne može ubijati druge ljude i nanositi im štetu na bilo koji način. Krv drugih ljudi je sveta, a jedan od najvećih grjehova u islamu je ubiti nevinog čovjeka.
Šeriat, također, ima za cilj da zaštiti razum. Muslimani moraju uvijek biti trezveni i ne smiju koristiti opojna sredstva, bilo da se radi o alkoholu ili opojnim drogama. Opojna sredstva su vrlo štetna po društvo i donose puno više štete nego koristi, ako uopšte u njima ima koristi!?
Imetak u šeriatu je, također, nešto što se jako štiti. Prirodno je da osjećaj sigurnosti bude isto što i osjećaj da plod nečijeg rada postane zaštićen i ne bude izložen krađi ili uzurpiranju.
Šeriat je, također, jako pažljiv u čuvanju čistog i urednog roda. Potomstvo je zaštićeno a uz to prijebračni i vanbračni seksualni odnosi su zabranjeni i kažnjivi. Šeriat ne samo da brani preljubu i brakolomstvo već, također, brani sve što vodi tome.


3. Koji su izvori šeriata?

Glavni izvor šeriata je Kur'an, literalne riječi Allaha izrečene Njegovim znanjem i mudrošću. Nakon Kur'ana dolazi Sunnet Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Sunnet uključuje riječi, djela i dozvole Poslanika, a.s. Sunnet je većinom zabilježen u knjigama Hadisa (izreke i običaji). Uz Kur'an i Sunnet postoje i drugi sekundarni izvori šeriata kao što su konsenzus (idžma) i analogijska dedukcija (kijas), lično rasuđivanje (idžtihad) i javni interes (maslaha).


4. Koja je razlika između vjere i šeriata?

Šeriat označava skup pravila, regulativa, učenja i vrijednosti koje upravljaju životima muslimana. Međutim, ta pravila i regulative su u suprotnosti sa shvatanjima mnogih nemuslimana, jer ona pokrivaju sve aspekte života. Šeriat zahvata bogoslužje, etiku, individualne stavove i ponašanja, kao i političke, socijalne, ekonomske, kriminalne i civilne sfere.
Prema islamu autentična vjera mora poteći od Boga kao uputa ljudima na pravi put. Istovremeno, ljudska priroda i glavna čovječija djela su u osnovi ista bez obzira na vrijeme i mjesto, rasu i starost i druge urođene razlike. Ova koncepcija vodi zaključku da postoji samo jedna prava vjera, koja dolazi od jednog i jedinog Boga, da bi vodila ljude kroz njihove životne prilike. Ta vjera je islam. Islam nije propovijedao samo Muhammed, a.s. Naprotiv, islam je bio predmet misionarstva svih poslanika prije Muhammeda, a.s., poput Ibrahima, Musaa i Isaa, a.s. Ideja pokoravanja Jednom Bogu je bila poruka svih poslanika.
Islamski koncept poručuje da vjera nije samo duhovna i intelektualna potreba, već i društvena i univerzalna nužnost. Ona pomaže da uputi ljude a ne da ih zbunjuje. Ona ih ne ponižava već njihov moral uzdiže. Ona im ne brani korisne stvari, ne opterećuje ih, niti negira njihove kvalitete, već pred njima otvara neiscrpne riznice ispravnog promišljanja i pravilnog djelovanja. Vjera ljudima ne sužava životne potencijale već im otvara široke horizonte istine i blagodati (Hammuda Abdul Ati, Islam in Focus).


5. Kakav je odnos između šeriata i morala?

U sekularističkim sistemima zakon i moral nisu neizostavno povezani. Međutim, moral i šeriat su direktno povezani; šeriatski zakoni nastoje da unaprijede i ohrabre etičke standarde unutar društva. Uslov da osoba može potpuno implementirati šeriat jeste da bude zaista iskrena i da istinitost smatra jedinim načinom kojim se može društvo voditi po instrukcijama Stvoritelja svih bića.
Sveukupan cilj šeriata je etika jer on pokušava osnovati i promovirati određene vrijednosti poput, pravde, prava i dužnosti, savjetovanja, javnog interesa, uspjeha na ovom i Budućem svijetu.


6. Šta su hududi?

Riječ hudud je množina arapske riječi hadd koja označava granicu ili ograničenje. U islamu, hududi označavaju odgovornosti koje se javljaju kao rezultat prelaska granice koju je Bog odredio. Hududi nisu podređeni ljudskom ovlašćenju; oni se ne mogu reducirati ili zamijeniti, jer su objavljeni od Boga, a niko ne može biti milostiviji, mudriji ili pravdeniji od Njega.


7. Zašto je kažnjavanje na prvom mjestu?

Kažnjavanje je integralni dio pravde; zato se lijepo ponašanje nagrađuje a loše kažnjava. Kažnjavanje je kontroverzno pitanje; međutim, ono se mora posmatrati kao dio veće cjeline. Ono je samo dio slike u okviru opće društvene koristi. Iako zakon nije glavni pokretač morala u društvu, on itekako pomaže njegovom poboljšanju.
Kazne u islamu su više funkcionalne prirode – one regulišu i sprječavaju. Allah je odredio puno zajedničkih prava i obaveza koje su istinsko ovaploćenje pravde. On je, također, odredio posebna ograničenja i krajnosti koje se moraju paziti i čuvati zbog jednog veoma važnog cilja: da ljudi žive u miru i harmoniji. Ako se ljudi ne budu pridržavali tih pravila, oni neće samo sebe staviti u opasnost već će i drugima naštetiti (Khurram Murad, Shari`ah: The Way of Justice).


8. Koja je razlika između kategorija hududa?

Kategorije hududa imaju različite stepene a sve u zavisnosti od počinjenog zločina. Što je veći zločin to je veća propisana kazna. Svako kažnjavanje ili hadd je direktno povezano sa nedjelom i nije slučajno propisano.


9. Koje su kategorije kažnjavanja?

Postoje tri kategorije kažnjavanja u islamu.
Prva je hudud koja je propisana da zaštiti javni interes. Hududi su grupa prekršaja poput krađe, konzumiranja alkohola i zabranjeni seksualni odnosi, itd.
Druga kategorija je qisas (odmazda), koja je propisana za ubistvo i napad. Kada neko prouzrokuje fizičku povrjedu ili naškodi ljudskom biću, islam daje povrijeđenoj osobi pravo na jednaku odmazdu – vrlo poznati princip „oko za oko, zub za zub“.
Treća kategorija je ta'zir ili diskreciono kažnjavanje koje je sud odredio.


10. Kakva je logika različitog kažnjavanja?

Određena kažnjavanja je propisao Allah. Međutim, ne postoji ništa što je Allah propisao a da to nije korisno pojedincima i cijelom drušvu. Svaki propis koji je Allah propisao je izraz Njegove beskonačne milosti, znanja i mudrosti. Allah nam može obznaniti zašto je određeni vid kažnjavanja ili zakona propisao za neku vrstu zločina, ali ako On to nije obznanio mi uvijek možemo naći logičan razlog za te određene kazne. Ibn Qajjim, poznati islamski učenjak, to ovako pojašnjava:

Ako se ljudi budu oslanjali na svoja mišljenja i određivali posebnu kaznu za svaki zločin, njegov opis i stpen, postojat će velika razlika u mišljenju, neslaganje i razilaženje. Međutim, Uzvišeni Allah je skinuo sa njih to breme i Svojom mudrošću, znanjem i milošću, odredio zločin na osnovu njegovog tipa i stepena i propisao odgovarajuću legalnu kaznu, te odredio primjerno kažnjavanje za svaki zločin. Uz to, zbog Njegove neograničene milosti i dobročinstva, On je legalne kazne dao kao izraz ispaštanja i pročišćenja grješnika, naročito ako ih budu ispratili iskrenim pokajanjem (I`lam Al-Muwaqqi`in).


11. Da li je moguća idealna uspostava šeriata?

Muslimani vjeruju da je šeriat kompatibilan za sva vremena i mjesta. Kad potpuno razumijemo osnovne koncepte i ciljeve šeriata, možemo kazati da je moguće napraviti najhumaniju i najpravedniju zajednicu i donijeti mir ljudskom rodu.
Ovih dana, naše zajednice nisu dobri modeli. One su loše i bolesne. Kada budemo dosljedni zavještanju šeriata poput stabilnog porodičnog života, nestanka delikvencije, niskog kriminala, mnogo veće neovisnosti od droga i alkohola; kada uspostavimo koncept bratstva, milosrđa, saosjećanja, velikodušnosti, pravde i pomoći, tada će šeriat biti idealno uspostavljen u našem društvu.


12. Da li je implementacija šeriata istovjetna implementaciji hududa?

Šeriat nije vezan samo za hudude. Šeriat seže u sve pore života muslimana. Kada uspostavimo hudude onda smo uspostavili jedan dio šeriata, jer su kažnjavanja samo dio jedne mnogo veće, integrirane cjeline. Postoje i drugi aspekti šeriata koji se isto tako moraju implementirati.


13. Čija je dužnost implementiranja šeriata?

Zaista, dužnost svih muslimana je da implementiraju šeriat i drže se njegovog duha naređivanja dobra i zabranjivanja zla. Međutim, trebamo naglasiti da se uspostava šeriata ne može dogoditi preko noći; bolje rečeno, to je plod pojedinaca koji vode vjerski (muslimanski) život.
Postepenost u uspostavljanju šeriata je značajna stvar koja je bila aktuelna u prvoj islamskoj državi koju je osnovao Poslanik Muhammed, s.a.v.s. Vrijedno je napomenuti da u prvih 13 godina islama vrlo malo je bilo naredbi šta učiniti a šta izbjegavati, osim namaza. U tih prvih 13 godina većina Objave je pojašnjavala vjerovanje u Allaha, obznanjivala Njegovu mudrost, milost, znanje i druge atribute. Nakon 13 godina proučavanja vjerovanja, sve što je naređeno nije padalo teško ashabima da izvrše jer su potpuno razumjeli glavne principe islama. Zato, ponavljamo, bodriti islamsko okruženje preko individua i raznih institucija će jamačno obezbijediti implementaciju šeriata.


14. Ko ima pravo implementirati hudude?

Hududi (stalne kazne) su Allahove naredbe, i dužnost je svih muslimana koji žive pod islamskom vladom, da uspostave princip hududa. Međutim, oni se implementiraju preko predstavnika vlasti, a ne preko pojedinaca. Zato nije dozvoljeno da pojedinci uspostavljaju hudude jedni nad drugima.
Ali prije implementiranja hududa prava ljudi moraju biti uspostavljena. Islam promovira određena prava na život, imetak, slobodu, pravdu, itd. Ta prava se moraju uspostaviti prije početka kažnjavanja ljudi koji vrijeđaju Allahova prava.


15. Ako je u šeriatu sve odredio Bog, gdje je ljudsko rasuđivanje?

Kada Bog od nas traži da mu se pokorimo to ne znači da ljudskom rasuđivanju nema mjesta. Nasuprot, ljudsko rasuđivanje je veoma važan činilac u šeriatu. Bez sumnje šeriat nije racionalan u smislu da se njegov autoritet naslanja na ljudsko rasuđivanje, ali je racionalan u smislu da mu se razum ne može suprotstavljati.

Uloga ljudskog promišljanja se sastoji u sljedećem:

• razumijevanje i interpretiranje božanskog upravljanja u novim i izmijenjenim situacijama;
• uspostavljanje božasnkog upravljanja u aktuelnim situacijama ljudskog života;
• uokviravanje pravila, zakona i uredbi za implementaciju osnovnih principa i naredbi;
• Donošenje zakona u onim djelovima prava u kojima u osnovnim izvorima nije ništa objavljeno.

Upravljanje ashaba Poslanika, a.s., i onih koji su došli nakon njih; razlike u mišljenjima koje su se pojavile u svim sferama šeriata u vrijeme samog Poslanika, a.s., i u periodu odmah nakon njega, te među uspješnim generacijama muslimana, su svjedoci uloge ljudskog promišljanja u šeriatu (Khurram Murad, Shari`ah: The Way to God).
03.05.2008.

Da li je islamsko klanje životinja nasilje?

  Islamski stav je jasan po pitanju šta je dozvoljeno jesti, a šta nije. Postoje precizna pravila vezana za dozvoljeno i zabranjeno meso. U suri Al-Ma'ida se o tome govori:
„Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto - osim ako ste ga preklali - i što je na žrtvenicima žrtvovano, i zabranjuje vam se gatanje strjelicama. To je porok! - Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje vjere, zato se ne bojte njih - već se bojte Mene. Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera. - A onome ko bude primoran - kad hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i samilostan biti“. (Al-Ma'ide: 3)

Islamska praksa klanja životinja (za kurban) oštrim sasjecanjem vrata je mnogo puta na udaru od strane aktivista za zaštitu žiotinja. Oni govore da je to nasilje nad životinjom i bolni neljudski metod ubijanja. Na Zapadu je zakonom regulisano da se prije klanja životinja ošamuti pucnjem u glavu. To se čini iz razloga dovođenja životinje u nesvjesnom stanju štiteći je od ponovnog buđenja prije ubijanja. To se takodjer čini da bi se životinja zaštitila od osjećaja bola prije nego umre.

Rezultati njemačkog istraživanja

Možda će istraživanje njemačkog profesora Wilhema Schulza i njegovog kolege dr Hazima sa Veterinarske škole na hanoverskom Univerzitetu, biti iznenađenje za one koji govore da je islamska praksa klanja životinja nehumana i bolna. Studija pod nazivom: “Pokušaj objektivnog prikazivanja bola i svjesnog stanja u konvencionalnom (ošamućivanje životinje pištoljskim klinom) i ritualnim (halal, nož), metodama klanja ovaca i stoke” (‘Attempts to Objectify Pain and Consciousness in Conventional (captive bolt pistol stunning) and Ritual (halal, knife) Methods of Slaughtering Sheep and Calves’), pokazuje da je islamsko klanje životinja najhumanija metoda klanja, a da dovođenje životinje u nesvjesnom stanju pucnjem iz pištolja prouzrokuje jake bolove kod životinje.
Prilikom studije na glavama životinja je hiruškim putem uključeno nekoliko elektroda koje su na raznim dijelovima lobanje doticale površinu mozga. Neke životinje su bil zaklane brzim i dubokim sasjecanjem oštrim nožem preko vrata, kidajući vratne vene i žile kao i trašeju i esophagus (islamski metod). Ostale životinje su onesviješćene pištoljskim klinom (captive bolt pistol). Tokom eksperimenta, elektroencefalograf (EEG) I elektrokardiogram (ECG) su snimili stanje mozge i srca svih životinja tokom klanja kao
i onesvješćavanja.

Rezultati su bili sljedeće sadržine:

1) Islamska metoda

a) Prve tri sekunde od klanja životinje, kako je zabilježeno na EEG ne pokazuju nikakve promjene na grafu prije klanja, što je indikacija da životinja nije osjetila nikakav bol tokom ili odmah nakon sasjecanja.
b) Nakon tri sekunde EEG je zabilježio stanje dubokog spavanja – besvijesti. Razlog tome je izlazak velike količine krvi iz tijela.
c) Nakon gore spomenutih šest sekundi, EEG je zabilježio nultni stupanj, pokazujući da životinja ne osjeća bol uopšte.
d) Kada je EEG zabilježio nultni stupanj, srce je još kucalo, tijelo se snažno grčilo (refleks kičmenog corda), izazivajući mlazeve krvi iz tijela, što je rezultiralo higijenski čistim mesom za potrošača.

2) Zapadna metoda ošamućivanja životinje (C.B.P. Stunning)

a) Životinje su bile dijelom onesviješćene ubrzo nakon ošamućivanja
b) EEG je pokazao jaki bol odmah nakon ošamućivanja
c) Srca kod ošamućenih životinja putem C.B.P. su prestala kucati ranije od onih koje su preklane islamskom metodom klanja, što je uzrokovalo postojanje više krvi u mesu. Takvo meso nije higijenski ispravno za potrošače.


Zapadni način klanja i bolest ludih krava

Ne samo da metod ošamućivanja životinja prije klanja je jako bolno kao što je pokazao prijašnji eksperiment, već postoji rastujuća briga da ovaj metod može biti factor širenja bolesti ludih krava, od stoke kod ljudi, kao što je otkriveno u novom istraživanju koje je obavljeno na Texas A&M Univerzitetu kao i kanadskom Food Inspection Agency. Takav metod, nazvan pneumatsko ošamućivanje (ispaljivanje metalnog klina u mozak krave, koje prati raspršivanje eksplozije jačine 150 pounda vazdušnog pritiska) dajući snagu eksploziji koja rasprskava mozak životinje. Ova vijest uznemirava znajući da moždano vlakno i kičmeni cord su glavni zarazni dijelovi životinje oboljele od kravljeg ludila, što prouzrokuje fatalni švajcarski sir nalik rupama u mozgu zaražene životinje. Još više uznemirava činjenica da 30 do 40 % američke stoke se ošamuti pneumatksim pištoljima.

Islamska pravila klanja

Iz prethodnih studija se da vidjeti da je način islamskog klanja životinja blagoslovljeno za životinju i čovjeka. Da bi klanje životinje bilo zakonito, moraju se ispuniti sljedeće stavke. Tako će se osigurati dobit za životinju i potrošača. U tom smislu Poslanik, a.s., je rekao: „Allah zapovijeda milosrđe u svačem. Tako budite milosrdni kada ubijate i koljete: naoštrite vaše noževe da bi ublažili bol životinje“.
Oruđe kojim se kolje mora biti oštro i brzo upotrebljeno. Sasjecanje vratnih žila prekida slanje krvi u nerve mozga koje vrše funkciju osjećanja bola. Na taj način životinja neće osjećati bol. Radnje koje se dešavaju nakon presjecanja vrata životinje nemaju veze sa osjećanjem bola, već sa stezanjem i opuštanjem mišića natopljenih krvlju. Poslanik, a.s., je također naučio muslimane da ne oštre noževe ispred očiju životinja, niti da ih kolju ispred iste vrste. Klanje mora ubrajati kidanje dušnika (trašeje), jednjaka (esophagus) i dvije jugularne vene, a bez kidanja kičmene corde (u narodu poznate kao „palac“). Ovaj metod klanja prouzrokuje izliv velike količine krvi iz tijela životinje. Ako se presječe kičmena moždina (corda) moguće je oštetiti nervna vlakna kod srca, što će uzrokovati srčano zaustavljanje koje sprječava izliv krvi iz vena. Krv kompletno mora isteći prije nego se glava pomjeri. To čisti meso od krvi koja je centar za mikroorganizme; meso također ostaje više svježije, nego ono koje je zaklano drugim metodama klanja.
Prema tome optužbe za nasilje nad životinjama se može preusmjeriti na one koji ne kolju na islamski način, već muče životinje stvarajući im agoniju i stvaraju veliki rizik ljudima koji konzumiraju takvo meso.

s engleskog,
Džemo Redžematović
01.05.2008.

Svetost života

  Prenose Buhari i Muslim od Ibn Mes'uda, r.a., da je rekao: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: 'Nije dozvoljeno ubiti muslimana koji govori La ilahe illahllah i svjedoči da sam ja Allahov Poslanik, izuzev u jednom od tri slučaja: kad kao oženjen učini blud, kad ubije drugog muslimana i kada napusti svoju vjeru i zajednicu (džemat)'“ .

Uzvišeni Allah je učinio krv, imetak i čast svetim, a Poslanik, s.a.v.s., je na Oproštajnom hadžu u svetom gradu i danu njihovu svetost potvrdio ispred skupine muslimana koji su brojali desetine hiljada, rekavši: „Zaista su vam vaši životi i vaši imeci i vaša čast sveti kao što vam je svet ovaj dan u ovome gradu i u ovom mjesecu“ . Također je rekao: „Svakom je muslimanu kod drugog muslimana zabranjeno: njegova krv, njegov imetak i njegaova čast!“ .
Čak je jedne prilike Poslanik, dok je tavafio oko Ka'be, govorio: „Nema ništa ljepše od tebe i tvojeg mirisa, niti ima išta uzvišenije od tebe i tvoje svetosti! Tako mi Onog u čijoj je Ruci Muhammedova duša, svetost vjernika je kod Allaha veća od tvoje svetosti“ .
Zato je Poslanik, s.a.v.s., kazao u drugom hadisu: „Kad bi svi na nebesima i na Zemlji učestvovali u krvoproliću jednog čovjeka, Allah bi ih sve potrpao u Vatru! “
To iz razloga što je čovjek Allahova građevina i nikom nije dozvoljeno da je poruši, osim Onoga ko je njen izumitelj i vlasnik, a to je Uzvišeni Allah. Čak ni samom čovjeku nije dozvoljeno da tu građevinu poruši ili izvrši samoubistvo. Za onog koji to počini Allah u hadisi-kudsiju kaže: „Pretekao Me je rob Moj sa sobom pa sam mu zabranio Džennet“ .
Allah je zabranio krv (oproliće) i dao mu poseban status čak i u prijašnjim zakonima i svim poslanicama:
„Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao“ (El-Ma'ide: 32).
Nije dozvoljeno da se neko bespravno ubije, odnosno da se ubije nevina osoba, bez obzira bila malodobna ili odrasla, siromašna ili bogata. Allah je zabranio da se bilo kojoj osobi oduzima život sve dok svojim nevjerovanjem ili nepravdom ne predstavlja opasnost: „Ne ubijajte onog koga je Allah zabranio ubiti, osim kada to pravda zahtijeva“ (El-En'am: 151).

Kada se može oduzeti nečiji život?

U hadisu koji je naša tema, došlo je pojašnjenje prava koje dozvoljava oduzimanje tuđeg života. To se može uraditi u jednom od tri slučaja:

1. Kada oženjeni počini blud

Kada oženjeni čovjek počini blud a spoznao je Allahovu blagodat u braku i porodici. Ako i nakon toga pronevjeri suprugu, onda on zaslužuje smrt. To se isto odnosi i na udatu ženu. Takvi zaslužuju smrt kamenovanjem po presudi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koja se odnosi na oženjenog čovjeka i udatu ženu koji počine zinaluk. Poslanik, s.a.v.s., je kamenovao čovjeka po imenu Ma'iz i ženu koja je poticala iz plemena Gamid, poznatu kao Gamidijka . Kamenovao je i dvoje Jevreja , a jednom ashabu po imenu Anis, naredio je da kamenuje ženu koja je počinila zinaluk a bila je udata. Ali uslov je bio da ona to prizna. Obzirom da je priznala blud, on ju je kamenovao .

Kada kazna za oženjenog bludnika postaje punovažna?

Međutim, islam propisuje ovu kaznu samo za one koji javno čine blud i šire razvrat među ljudima. Da bi kazna bila punovažna čovjeka dok čini blud moraju golim okom vidjeti četiri osobe. To znači da on čini blud bez sakrivanja i stida. Ili, da on sam pred sudom četiri puta potvrdi da je bludnik. Ko tako postupi, dakle, sam prizna i potvrdi da je počinio blud, ili ako su ga vidjela četiri pravedna svjedoka koji su pouzdani vjernici i za čije ponašanje i moral nema prigovora, onda zaslužuje kamenovanje do smrti.

Zašto tolika strogost u ovoj kazni?

Taj bludnik koji je iznevjerio i porekao Allahovu blagodat u braku zaslužuje da se kamenuje, a njegova krv je dozvoljena kako se ne bi širio dalji razvrat, nered i nihilizam u društvu. To je islam. On kažnjava bludnika prema na osvnou vrste i okolnosti tog razvrata. Onaj ko je momak i nikako nije bio ženjen, zaslužuje kaznu od stotinu udaraca bičem. U Kur'anu se kaže: „Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca biča, svakog od njih, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje!“ (En-Nur: 2). Pojašnjenje toga dolazi nam u praksi (Sunnetu) Muhammeda, s.a.v.s., koja pokazuje da se radi o bludniku i bludnici koji nisu iskusili blagodat bračne zajedice.
Kao da Kur'an implicira da čovjek koji je u braku nema potrebe da čini blud pa zato Kur'an o njemu i ne govori, već to ignoriše da bi podučio ljude i ukazao da oženjen čovjek u to ne treba upadati. Međutim, Sunnet nam tumači, pojašnjava i podrobno kazuje riječima i djelima da čovjeku koji je oženjen a počini blud nagrada mu je kamenovanje kao kazna od Allaha, a Allah je silan i mudar.
Islam se bori protiv razvrata, javnog i tajnog. U njemu nema takvih pogubnih radnji, a ako se dese sa stidom i skrivanjem tako da ih niko ne vidi i ne čuje, onda grije kada se sakrije ne škodi. Ali ako se obznani, kao što vidimo u nekim zemljama da se blud javno čini i toleriše na ulicama u raznim oblicima, islam to zabranjuje i protiv toga se bori.

Islam blokira sve puteve koji vode bludu

Nemojte misliti da islam brani blud i bori se protiv njega samo kamenovanjem i bičevanjem. To je zadnje sredstvo u toj borbi. Prije toga, isalm se bori protiv bluda i razvrata tako što olakšava puteve braka, odgaja muslimana kao člana društva da bude pošten i čedan, poručujući mu da je pod stalnim nadzorom Uzvišenog Allaha. Islam jača volju ili postom ili brakom ako je u stanju. Isto tako islam se bori protiv razvrata čišćenjem zajednice od uzroka i motiva koji vode bludu i izazivaju ljude da počine taj haram. Razuzdane riječi, gole i polugole slike, izazovne pjesme i sve što posmatramo i čujemo u našem vremenu a uzrok je i povod na činjenje grijeha, islam sve to zabranjuje. A na poslijetku, ako se dogodi zinaluk, islam za to kažnjava bičevanjem ili kamenovanjem.

2. Bespravno ubistvo čovjeka

Zatim, Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kad ubije drugog muslimana.“ Odnosno, onaj ko ubije čovjeka, bit će ubijen. Jer njegova duša nije ništa bolja od druge duše, tako ko ubije nekog onda je svoju krv dozvolio drugima pa se nad njim mora izvršiti odmazda. Uzvišeni Allah kaže: „U odmazdi vam je - opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!“ (El-Bekare: 179).

Zašto odmazda?

Ako se to prepusti bez odmazde onda će članovi familije ubijenog bez granica navaliti na ubicu i osvetiti se više nego što treba, pa će se raširiti neprijateljstvo i razdor i tu vatru teško je posije toga ugasiti. Zato je islam propisao odmazdu i pogubljenje ubice koja se naziva krvnom osvetom (el-kud) ili odmazdom (el-kisas). Allah, dž.š., kaže: „O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene“ (El-Bekare: 178).

Ne smije se poništiti kazna za ubistvo

Oni koji zagovaraju aboliciju i pomilovanje ubice suprotstavljaju se Allahovoj vjeri, jer je u islamu odmazda obavezna: „O vjernici! Propisuje vam se odmazda za ubijene“ (El-Bekare: 178), isto kao što je obavezan i post: „O vjernici! Propisuje vam se post“ (El-Bekare: 183). U oba slučaja obaveznost je podjednaka. Stoga poziv na poništavanje pogubljenja je izlazak iz Allahove vjere i osporavanje zakona koji je propisan. To je očito i javno suprotstavljanje Allahu i Njegovom Poslaniku.
Čudim se tim ljudima, kako se mogu sažaljevati na ubicu a da ne budu sažaljivi na ubijenog i njegovu porodicu?! Ono što će iščupati zločinački instinkt i dokrajčiti ga jete kažnjavanje zločinca i njegovo sputavanje kako nešto slično ne bi opet počinio, i kako ne bi drugi to uvidjevši njega počinili. To je islam. „U odmazdi vam je - opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili!“ (El-Bekare: 179).

Osveta se ne prihvata

Pored onih koji zagovaraju poništavanje propisa odmazde i smaknuća, postoje oni koji pretjeruju u odmazdi i ubijanju zbog ubistva. U predislamko doba (džahilijjet) kada bi neko od Arapa ubio nekog onda bi pleme ubijenog ubilo dvojicu i više, ne zadovoljavajući se sa proporcionalnom odmazdom. Odbijali su implikaciju koja ovdje kazuje da je odmazda ustvari jednakost, odnosno, život za život. Međutim, oni su pretjerivali. Prije islama Rimljani ne bi uvijek oduzimali život za život. Kad bi neki uglednik ubio običnog čovjeka, onda ne bi zaslužio smaknuće. Ali ako bi ubio nekog iz njegovog društvenog sloja, tek tada bi slijedila odmazda. Tako su ljude podijelili na slojeve i svakom sloju odredili posebne standarde. Govorili su da je kršćanstvo došlo govoreći da nema razloga da se za ubistvo kažnjava ubistvom, već da treba oprostiti; ko te udari po desnom obrazu, okreni mu lijevi .

Umjerenost u kažnjavanju

Međutim, islam je umjerena religija. Zato ne postoji obavezno opraštanje i pomilovanje, niti neproporcijalna, odnosno, nerealna odmazda. Šerijat propovijeda dozvoljavanje odmazde ali i podstiče na oprost: „Onaj kome rod ubijenog oprosti, neka oni velikodušno postupe, a neka im on dobročinstvom uzvrati“ (El-Bekare: 178); „A ako se odreknete, to je bliže čestitosti“ (El-Bekare: 237).
Kada je četrdesete godine po hidžri izvršen atentat na Alija ibn Ebi Taliba od strane Abdurrahmana ibn Muldžema, muslimani su ga uhvatili, a Alija je, dok je još bio živ, rekao: „Ako proživim, moje je šta ću činiti; il' ću se osvetiti ili oprostiti. A ako umrem, onda će biti udarac za udarac, a ako se odreknete, to je bliže čestitosti“ .
To su bile riječi Alija ibn Ebi Taliba, r.a., zapovjednika vjernika.

Zabranjeno je mučiti osuđenika na smrt

Kada kažemo odmazda ne mislimo na zlostavljanje. Zato se u hadisu kaže: „Allah je propisao u svemu lijepo postupanje. I kada ubijate, ubijajte na lijep način. Kada koljete, koljite na lijep način“ . Tako čovjek nad kojim se treba izvršiti egzekucija zbod odmazde ne treba biti zlostavljan i mučen. On se ne smije ubiti osim ako je stvarno počinio ubistvo. Čovjek se ne smije ubiti zbog sumnje da je mislio nekoga ubiti, ili da je smišljao i planirao ubistvo, odnosno da je spremao oružje u tu svrhu. Sve navedeno nikada ne smije biti isprika da se musliman ubije. Ono što je valjani razlog da se čovjek pogubi jeste samo ako je nekoga stvarno ubio. Ali ako, zaista, nije nekoga ubio, onda nikako nije dozvoljeno da se kažnjava ubistvom. Dozvoljeno je da se kazni nečim drugim, poput novčane kazne, zatvorom i sl. (ta'zir). Kada je Alija ibn Ebi Talib, r.a., vodio borbu protiv pobunjenika koji su mu se protivili dok je bio zapovjednik vjernika, kada su pobunjenici položili oružje, rekao je svojim pomagačima: „Pustite ih. Nemojte hvatati bjegunca, ubiti zatočenika ili dotući ranjenika“ .
To su pobunjenici koji su se stvarno borili protiv njega. On je naredio da ne ubijaju one kji su položili oružje ili pobjegli, odnosno pali u robstvo i bili ranjeni u borbi. To iz razloga što su muslimani. A motiv borbe protiv njih je zaustavljanje njihovog zlo i neprijateljstva koje su iskazivali protiv zakonitog vođe.

Ako te ubije, bit ćeš u Džennetu

Islam cijeni krv ljudi i njihove živote, tako da nikada nije dopušteno da se čovjek ubije ako je rekao neku riječ, opsovao ili udario čovjeka. Dozvoljeno je ubiti u odbrani, kako stoji u hadisu u kojem je upitan Poslanik, s.a.v.s., riječima: „O Božiji Poslaniče, šta ako neki čovjek uđe u moju kuću želeći da me ubije ili opljačka moj imetak?“ Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Ne daj mu svoj imetak“. „A šta ako se bude borio protiv mene?“ „Bori se i ti protiv njega.“ Reče: „A ako me ubije?“ „Onda ćeš biti u Džennetu.“ „A šta ako ja njega ubijem?“ „U tom slučaju će on biti u Džehennemu“, odgovori Allahov Poslanik, s.a.v.s.
To je ubistvo iz samoodbrane i odbrane svoje časti i imetka.
Ako bi, recimo, čovjek ušao u svoju kuću i nađe drugog muškarca sa njegovom ženom pa ga zbog toga ubije. Da li će se nad njim izvršiti odmazda? Neće jer ga je ubio braneći svoju čast, tako da u tom slučaju nije dozvoljeno da ga se ubije.
U tome se razlikuje islamski zakon (šerijat). Jer on takvog čovjeka ne smatra počiniocem zločina ubistva. Jedan čovjek je došao kod Omera ibn el-Hattaba, r.a., sa mačem s kojeg je kapala krv, a za njim su išli nekolicina ljudi koji su ga vodili, pa rekoše: „O zapovjedniče vjernika, ovaj čovjek je ubio našeg sina.“ Omer ga upita: „Je li istina što govore?“ Reče: „O zapovjedniče vjernika, svojim mačem sam udario među stegna moje žene, ako je između njih bio neki čovjek, onda sam ga ubio.“ Omer, zatim, upita: „Je li tako?“ Rekoše: „Jeste.“ Omer mu, potom, dade mač i reče: „Uzmi. Ako uzvrate, i ti isto uzvrati. “
U ovakvim odbrambenim slučajevima kada je čovjek prisiljen da odbrani sebe, svoju čast i imetak, pa ubije nasilnika onda nema odmazde protiv njega, jer je njemu nasilje učinjeno. U takvoj situaciji čovjeku je dozvoljeno da sam izvrši odmazdu, dok u drugim slučajevima ljudima nije dozvoljeno da sami izvršavaju odmazdu. Jer pravo izvršavanja šerijatske kazne ne pripada pojedincima već predstavnicima muslimanske vlasti.

Kome pripada pravo odmazde ubice?

Odgovorni rukovodilac ima pravo odmazde i izvršavanja kazne u islamu. Staratelj ubijenog ima pravo svojom rukom izvršiti kaznu, međutim, uz dopuštenjem imama (vođe). On sam nema pravo da izvršava odmazdu i od sebe pravi sudiju i egzekutora, već mora imati dozvolu od sudije. Jer kad bi se odmazda prepustila pojedincima šerijat bi postao igrarija i nastala bi anarhija. Svako bi za sebe izvršavao odmazdu, ili bi to prepustio svojim starateljima koji bi izvršavali odmazdu pod sumnjom, umišljenošću, optužbom, zbog stare ljutnje, ili, u većini slučajeva, sa nedovoljno svjedoka.
Da bi sačuvao živote muslimana islam je odmazdu prepustio odgovornim rukovodiocima. Odnosno, imamu, obzirom da on snosi odgovornost ispitivanja stvari. Kada se ispostavi da je čovjek na kog se sumnjalo da je počinio ubistvo, zaista to učinio s predumišljajem i namjerom, onda će se nad njim izvršiti odmazda i egzekucija.

3. Napuštanje vjere

Treća vrsta onih kojima je po hadisu krv dozvoljena jesu oni koji napuste svoju vjeru i zajednicu (džemat). Tako onaj koji ostavi islam i odmetne se od vjere Uzvišenog Allaha i razbije zajednicu muslimana, mora se ubiti. On je otpadnik od vjere (murted). A po pravilu takav se ubija. U sahih-hadisu se kaže: „Ko promijeni svoju vjeru ubijte ga!“
Islam nikoga ne prisiljava da uđe u njega, međutim, ko prihvati tu vjeru i pridržava se njegovih propisa i zakona, nema pravo da od vjere pravi igru. Da svakog dana mijenja vjeru. Da prihvati ovu vjeru a da potom sutra prihvati drugu, kao što su ranije govorili Jevreji: „Pokažite da i vi vjerujete u ono što se objavljuje vjernicima, i to na početku dana, a pri kraju dana to porecite ne bi li i oni svoju vjeru napustili“ (Ali Imran: 72). Ne, vjera nije igra i zabava. Ko tako uradi zaslužuje da bude ubijen. Imam Ahmed kaže: „Onaj ko ostavlja namaz je nevjernik (kafir) i zato je dozvoljeno da bude ubijen. Odnosno, obavezno je ubiti onoga ko ostavlja namaz i u tome je ustrajan“ .
O skupino muslimana, zaista je krv sveta!

Da li ubica ima pravo pokajanja?

Uzvišeni Allah je krv muslimana učinio svetim. Zato nije dozvoljeno da musliman ubije drugog muslimana osim iz nehata: „Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice“ (En-Nisa': 92); „Onome ko hotimično ubije vjernika kazna će biti - Džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga i patnju mu veliku pripremiti“ (En-Nisa': 93).
Ibn Abbas i neki ashabi su, čak, rekli: „Ubici se ne prima pokajanje, jer šta da radimo sa pravom (hakom) ubijenog?“ Zato su rekli da nema ubici pokajanja. Drugi učenjaci su rekli da su vrata pokajanja otvorena za svakog grješnika na ovom svijetu. Čak za nevjerstvo (kufr) i politeizam (širk – pridruživanje Allahu druga). Tako, ko se pokaje od toga, Allah će mu pokajanje prihvatiti, jer islam briše ono prije njega, pa tako i pokajanje briše ono što je prije toga učinjeno. Međutim, kada se ubica pokaje mora uraditi troje stvari:

1. da izmiriti pravo Allaha pokajanjem i traženjem oprosta,
2. da izmiriti pravo staratelja ubijenog da im se preda pa da oni razmotre da li da ga ubiju ili da od njega uzmu nadoknadu,
3. da nakon toga za ubijenog traži oprosta kako bi on sa njim bio zadovoljan na Sudnjem danu.

Ako tako postupi, onda će mu se pokajanje (tevba) prihvatiti: „I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; - a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je“ (El-Furkan: 68-70). Istinu je rekao Uzvišeni Allah.
29.04.2008.

Historijat 1. maja - praznika rada

Image1889. godine Internacionala (svjetska asocijacija socijalističkih partija) održala je konferenciju u Parizu i dala podršku zahtjevima radničkog pokreta u Americi koji je zagovarao da se dnevno radno vrijeme ograniči na osam sati. Prisutni su odabrali 1. maj 1890. godine za proteste i podršku ovoj odluci.

Od tog datuma 1. maj je postao praznik sa imenom Praznik rada, a u većini svjetskih država nazivaju ga Majski praznik. Također, većina arapskih i islamskih država nije lišena novotarije ovog praznika. U tom danu se prestaje s radom, tj. radnici uzimaju službeno odsustvovanje.

Ovaj praznik vodi porijeklo od idolopokloničkog nevjerničkog praznika i postao je poštovan kod grupacija ehlul-kitabija, a godišnji običaj kod ostalih. Naime, Praznik rada uveli su obožavatelji drveća koji su se pripisivali grupaciji Drojda. Također, rečeno je da su ga prvi uveli stari Egipćani i Indijci, a nazivao se Praznik proljeća. Englezi su ga preuzeli od Rimljana tokom njihovih pohoda na Englesku, a Rimljani su slavili taj dan kao Praznik cvijeća i ubirali cvijeće za boga cvijeća, neka je Allah Uzvišen od njihove potvore. U srednjem vijeku ovaj je dan kod Engleza postao poseban praznik. Oni u ovom danu imaju posebne obrede i običaje, jer ubiru cvijeće i njime ukrašavaju svoje kuće i crkve.
U Francuskoj je 1. maj uziman kao vjerski praznik, jer su, vezano za djevicu Mariju, smatrali ovaj mjesec maj svetim. Mlade djevojke su bivale u crkvama krunisane kao kraljice da bi poslije, iz počasti prema djevici Mariji, izlazile u posebnim povorkama.
KNJIGA ''NEVJERNIČKI PRAZNICI I STAV MUSLIMANA PREMA NJIMA'', dr. Ibrahim b. Muhammed el-Hakil
28.04.2008.

Dužnost suđenja po Allahovom zakonu

 Ovo je kratka poslanica o dužnosti suđenja po Allāhovom zakonu i čuvanju od suđenja prema nečem drugom. Napisao sam je pošto sam video da su mnogi ljudi počeli da sūde po zakonima koji nisu Allāhovi. Sūde po onome što nije u Allāhovoj knjizi i nije u skladu sa praksom Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, kao što to čine svećenici, vračari,stara nomadska plemena, ljudi koji primjenjuju konvencijalne zakone i njima slični. Neki to rade iz neznanja, a neki iz tvrdoglavosti. Želim da ovaj moj savjet bude pouka onima koji ne znaju, i podsjećanje za nemarne, da bude uzrok upute Allāhovih robova na Njegov pravi put. Šejh ’Abdul’Azīz bin Bāz

Hvala Allāhu, Gospodaru svih svjetova.

Svjedočim da nema istinskog božanstva osim Allāha, Gospodara prvih i posljednjih, Gospodara svih ljudi, Gospodara moći, Jednog Jedinog, Onog kome se sve vraća, Koji nije rodio i rođen nije i niko Mu ravan nije. Svjedočim da je Muhammed Njegov rob i Poslanik,neka je na njega Allāhov blagoslov i mir.

Dostavio je poslanicu, ispunio emānet i borio se na Allāhovom putu istinskim džihādom. Ostavio je svoj ummet na jasnom pravcu, čija je noć svijetla kao i dan. Neće skrenuti sa njega, osim upropašćeni. Ovo je kratka poslanica o dužnosti suđenja po Allāhovom zakonu i čuvanju od suđenja prema nečem drugom. Napisao sam je pošto sam video da su mnogi ljudi počeli da sūde po zakonima koji nisu Allāhovi. Sūde po onome što nije u Allāhovoj knjizi i nije u skladu sa praksom Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, kao što to čine svećenici, vračari,stara nomadska plemena, ljudi koji primjenjuju konvencijalne zakone i njima slični. Neki to rade iz neznanja, a neki iz tvrdoglavosti. Želim da ovaj moj savjet bude pouka onima koji ne znaju, i podsjećanje za nemarne, da bude uzrok uputeAllāhovih robova na Njegov pravi put.
U tom smislu On, Slavljeni i Uzvišeni, kaže: 

"I nastavi savjetovati. Zaista savjet koristi vjernicima." (sūra edh-Dhārijāt, 55. ājet)
Isto tako kaže Uzvišeni:
"I kada je Allāh uzeo obavezu od onih kojima je data Knjiga – da će je sigurno ljudima objašnjavati i da neće iz nje ništa kriti..." ( sūra Āli 'Imrān, 187. ājet)
A na Allāhu Uzvišenom je da učini da se okoriste njime, i da uputi muslimane da se pridržavaju Njegovog šerī'ata, da sude po Njegovoj knjizi i slijede sunnet Njegovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem.
O Muslimani!
Allāh je stvorio ljude i džinne da Ga obožavaju. Kaže Uzvišeni:
"Nisam stvorio džinne i ljude (ni zbog čega drugog), osim da mi 'ibādet čine."
( sūra edh-Dhārijāt, 56. ājet)
I kaže Uzvišeni:
"A Allāh zapovjeda da samo Njega obožavate i da roditeljima dobročinstvo činite."
( sūra el-Isrā', 23. ājet)
I kaže:
"Samo Allāha obožavajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte. A roditeljima dobročinstvo činite."
(sūra en-Nisā', 36. ājet)

Od Mu'ādha ibn Džebela, Allāh bio zadovoljan njime, se prenosi da je rekao: "Sjedio sam iza Allāhovog Poslanika na magarcu pa me je upitao: "O Mu’ādhe, znaš li šta je Allāhovo pravo kod robova i šta je pravo robova kod Allāha?" Rekao sam: "Allāh i Njegov Poslanik najbolje znaju." Rekao je: "Allāhovo pravo kod Njegovih robova je da Ga obožavaju i da Mu ništa ravnim ne smatraju, a pravo robova kod Allāha je da ne kazni onoga ko Mu ne smatra nikoga ravnim." Rekao sam: "O Allāhov Poslaniče, pa hoću li obradovati ljude?" Reče: "Nemoj ih obavjestiti, pa da se oslone." (Prenose Buhārī i Muslim)
Islamski učenjaci, Allāh im se smilovao, dali su nekoliko sličnih definicija 'ibādeta, a od najopširnijih je ona od šejha Ibn Tejmijje, Allāh mu se smilovao, a ona glasi:
''Ibādet je zajedničko ime za sve ono što Uzvišeni Allāh voli i čime je On zadovoljan od riječi i dijela, tajnih i javnih.''
Ovo upućuje na to, da je 'ibādet potpuna pokornost Uzvišenom Allāhu u naredbama, zabranama, ubjeđenju, govoru i djelu, i da cjelokupan čovjekov život bude u skladu sa Allāhovim zakonom.Također, čovjek treba da smatra dozvoljenim ono što je Allāh ohalālio i da smatra zabranjenim ono što je Allāh oharāmio, da se pokorava u svim obredima, djelima i da se ponaša po Allāhovom zakonu, čist od svojih prohtjeva i slijeđenja bez dokaza. U tome su jednaki pojedinac i zajednica, muško i žensko. Ne smije se dogoditi da se čovjek u nekim stvarima pokorava Allāhu, a da se u drugim pokorava Njegovim stvorenjima.
Ovo potvrđuje i govor Uzvišenog Allāha:
"I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore."
(sūra en-Nisā', 65. ājet)

I kaže Uzvišeni:
"Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allāha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?"
(sūra el-Mā'ide, 49. i 50. ājet)
I riječi Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem:
"Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok njegovi prohtjevi ne budu slijedili ono sa čim sam ja došao."

Neće biti potpuno vjerovanje roba, osim ako bude vjerovao u Allāha i prihvatio Njegov zakon, kako sitnice, tako i ono što je od velike važnosti, i dok ne bude prihvatio suđenje po Allāhovom šerī'atu u svakojsituaciji, životu, radu i ophohođenju.
U protivnom, svrstaće se u one koji obožavaju stvorenja, kao što kaže Uzvišeni:
"Mi smo svakom narodu poslanika poslali: "Allāhu se klanjajte i tāgūta se klonite."
(sūra en-Nahl, 36. ājet)
Pa ko se pokorava Allāhu, Slavljenom i Uzvišenom, i sudi po Njegovoj objavi, on Njemu čini 'ibādet, a ko se pokorava drugome mimo Allāha i ne sudi po Njegovom šerī’atu – taj obožava tāgūte i pokorava im se, kao što kaže Allāh Uzvišeni:

"Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak žele da im se pred tāgūtom sūdi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega? A šejtān želi da ih na veliku zabludu navede."
( sūra en-Nisā', 60. ājet)

Obožavanje Jedinog Allāha i čuvanje od obožavanja tāgūta je sastavni dio šehādeta da nema istinskog božanstva osim Allāha Jedinog, Koji nema sudruga i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.
Allāh, Slavljeni i Uzvišeni, je Gospodar ljudi i Bog ljudi, i On Jedini zaslužuje da bude obožavan. Uzvišeni kaže:
"Samo On stvara i upravlja." (sūra el-E'rāf, 54. ājet)

Kao što On Jedini stvara, tako On i naređuje, pa se mora pokoravati Njegovoj naredbi.
Allāh, Slavljeni i Uzvišeni, nas obavještava da su Jevreji i kršćani uzeli svoje sveštenike i monahe za gospodare mimo Allāha, tako što su im se pokoravali kada su ovi ohalālili zabranjeno i ohāramili dozvoljeno. Kaže Uzvišeni Allāh:
"Oni, pored Allāha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje, i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednog Boga obožavaju, nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju." (sūra et-Tewbe, 31. ājet)

Prenosi se od Adijja ibni Hātima, Allāh bio zadovoljan njime, da je on smatrao da se robuje sveštenicima i monasima samo ako se kolje kurbān u njihovo ime, ili se kune u njihovo ime, ili im se čini sedžda i rukū', i tome slično. Stoga, kada je primio islām i čuo Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, dauči ove ājete, rekao je:
''O Allāhov Poslaniče, mi ih nismo obožavali'', – misleći pri tome na kršćane, jer je i sam bio kršćanin prije islāma, pa mu je rekao Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem: "Zar nisu zabranjivali ono što je Allāh dozvolio i dozvoljavali ono što je Allāh zabranio?" Odgovorio je: "Da." Pa mu je rekao Allāhov Poslanik, sallallāhu alejhi we sellem: "Tako su oni obožavani.". (Prenose Ahmed i Tirmidhī)
Navodi hāfidh Ibn Kethīr u svome ''Tefsīru'':
"Stoga kaže Uzvišeni:
"A naređeno mi je da se samo jednog Boga obožavaju, - nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju." To znači, kad On nešto zabrani to je haram, a kada nešto dozvoli, to je halal, kada nešto propiše, pokori Mu se, a ako mu presudi, izvrši presudu.
"On je vrlo visoko iznad onih koje Njemu ravnim smatraju"
Znači da je Uzvišen i Svet i daleko je od toga da ima sudruga i da ima neko Njemu sličan. Nema pomagača u vlasti, niti suparnika, niti djece. Nema boga osim Njega!"
Kada neko nauči da je suđenje po Allāhovom zakonu sastavni dio šehādeta (''Ešhedu en Lā ilāhe illAllāh we ešhedu enne Muhammeden ’abduhu we resūluhu''), pa ako bude sudio po tāgūtskim zakonima, ili po zakonima raznih pradsjednika i vračara i njima sličnih – zanijekao je vjerovanje u Uzvišenog Allāha i on je kāfir (nevjernik), nasilnik i griješnik.
Kaže Uzvišeni Allāh:
"A oni koji ne sude prema onome što je Allāh objavio –oni su pravi nevjernici."

I kaže:
"Mi smo im u njemu propisali: glava za glavu, i oko za oko, i nos za nos, i uho za uho, i zub za zub, a da rane treba uzvratiti. A onome ko od odmazde odustane, biće mu to od grijeha iskupljenje. Oni koji ne sude po onome što je Allāh objavio – oni su pravi nasilnici." ( sūra el-Mā'ide, 45. ājet)
I kaže:
"I sljedbenicima Indžīla smo bili naredili da sude prema onome što je Allāh objavio u njemu. Oni koji ne sude prema onome što je Allāh objavio – oni su pravi griješnici."
Ovim je Uzvišeni pojasnio da je suđenje po drugim zakonima, a ne po Allāhovom zakonu – džahilijetski sūd,
i da je izbjegavanje suđenja po Njegovom zakonu – uzrok kazne i nesreće, koju niko ne može odbiti od nasilnika.
Kaže Uzvišeni:
"I sūdi im prema onome što ti Allāh objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allāh objavljuje. A ako ne pristanu, ti onda znaj da Allāh želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni. A mnogi ljudi su zaista nevjernici. Zar oni da traže da im se kao u pagansko vrijeme sudi? A ko je od Allāha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?" (sūra el-Mā'ide, 49. i 50. ājet)
Onome koji je pažljivo pročitao ovaj ājet biće jasno da se suđenje po onome što je Allāh objavio temelji na osam stvari:

1 . Naredba za sprovođenje Allāhovog sūda, na šta se odnose riječi Uzvišenog:
"I sudi im po onom što Allāh objavljuje!"

2. Da ljudske strasti i želje ne budu zapreka za suđenje u svim situacijama, na što se odnose riječi:
"I ne povodi se za prohtjevima njihovim!"

3. Opreznost od ne-suđenja u svim stvarima po Allāhovom zakonu, bilo da su u pitanju sitnice, ili krupne stvari, na šta se odnosi dio ājeta:
"I čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allāh objavljuje!"

4. Odbijanje i neprihvatanje Allāhovog zakona je veliki grijeh, koji povlači bolnu kaznu, a što se vidi iz riječi:
"A ako ne pristanu, ti onda znaj da Allāh želi da ih zbog nekih grijehova njihovih kazni"

5. Opreznost da ne zavara brojnost onih koji ne sude po Allāhovom zakonu i malobrojnost onih koji po njemu sude, na šta ukazuju riječi:
"A mnogi ljudi su zaista nevjernici (griješnici)."

6. Svi zakoni, osim Allāhovog, su džahilijetski, tj. iz vremena paganstva, što potvrđuju riječi:
"Zar oni traže da im se kao u pagansko doba sudi?"

7. Zaključak da je Allāhov zakon najbolji i najpravedniji, na šta se odnose riječi:
"A ko je od Allāha bolji sudija?"

8. Potrebno je ubjeđenje, odnosno znanje, da je Allāhov zakon najbolji, najpotpuniji i najpravedniji, sa obavezom povođenja za njim sa zadovoljstvom i predanošću, na šta se odnose riječi:
"A ko je od Allāha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?"
Ovi zaključci se mogu sresti na puno mjesta u Qur'ānu, a na njih upućuju riječi i djela Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem.
Neki od njih su riječi Uzvišenog:
"Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe." ( sūra en-Nūr, 63. ājet)

I kaže Uzvišeni:
"I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate."
(sūra en-Nisā', 65. ājet)

I kaže Uzvišeni:
"Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje." (sūra el-E'rāf, 3. ājet)
I kaže Uzvišeni:
"Kada Allāh i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svome nahođenju postupe." (sūra el-Ahzāb, 36. ājet)

Prenosi se od Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we selem, da je rekao: "Niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok njegovi prohtjevi ne budu slijedili ono sačim sam ja došao."
(Newewī ovaj hadīth smatra autentičnim).

Takođe se prenosi da je Allāhov Poslanik, sallallāhu ’alejhi we sellem, rekao Adijju ibn Hātimu:
"Zar nisu ohalaljivali ono što je Allāh zabranio, pa ste to smatrali dozvoljenim i oharamljivali ono što je Allāh dozvolio, pa ste to smatrali zabranjenim!?" Odgovorio je: "Da." "To je (vaše) obožavanje njih" – odgovori Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem.

Rekao je Ibn 'Abbās, Alāh bio zadovoljan obojicom, nekim ljudima što su raspravljali sa njim oko nekih pitanja: ''Plašim se da se na vas ne sruči kamenje sa neba! Ja vam govorim: 'Kaže Allāhov Poslanik, sallallāhu alejhi we sellem'', a vi govorite: 'Kažu Ebū Bekr i 'Umer'!''
Ovo znači da je dužnost roba da se u potpunosti pokori Allāhovom govoru i govoru Njegovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, i da je Njihov govor ispred svakog drugog govora.

Suđenje po Njegovom zakonu je nužnost koja proističe iz Njegove mudrosti i milosti,zato što je On, Slavljeni i Uzvišeni, čist od mahana koje imaju ljudi, kao što su slabost, hirovitost, nesposobnost i neznanje. On je Mudri i Sveznajući, On je Milostivi Koji je u sve upućen. On zna stanje Svojih robova i zna šta je dobro za njih, šta im je korisno u sadašnjosti i budućnosti, i iz Njegove savršene milosti je da im bude sudija u međusobnim sporovima i u svim životnim pitanjima, da bi se ostvarila pravda i da bi postigli sreću i svako dobro. I ne samo to, već i da bi se ostvarila duševna smirenost i zadovoljstvo, iz razloga što čovjek zna da je to Allāhov propis, presuda Stvoritelja Koji sve zna i Koji je u sve upućen, pa makar ta presuda bila suprotna onome što je on očekivao i želio. U protivnom, kadčovjek zna da ta presuda sa kojom nije zadovoljan dolazi od ljudi, koji su skloni griješenju i slijeđenju strasti – nikad se neće pokoriti i prestati da traži pravdu.
Stoga se spor nikad neće riješiti. Uistinu je Uzvišeni Gospodar, kada je obavezao robove na suđenje po Njegovoj objavi, to uradio iz milosti i dobročinstva prema njima. On je Uzvišeni savršeno pojasnio opšta pravila, o čemu govori u sledećem ājetu:
"Allāh vam zapovjeda da odgovorne službe onih koji su ih dostojni povjeravate i kad ljudima sudite da pravično sudite. Uistinu je divan Allāhov savjet! A Allāh doista sve čuje i vidi. O vjernici, pokoravajte se Allāhu i pokoravajte se Poslaniku i vašim pretpostavljenim. A ako se u nečemu ne slažete –vratite se Allāhu i Poslaniku, ako vjerujete u Allāha i Sudnji Dan! To vam je bolje i za vas rješenje ljepše." (sūra en-Nisā', 58. i 59. ājet)

U ājetu, iako se radi o opštim smjernicama sudiji i onome kome se sudi, su, pored toga, smjernice sudijama da sude pravedno. Naredio im je da sude pravedno, a naredio je vjernicima da prihvate taj sud,čija je osnova Allāhov zakon, kojeg je objavio Njegovom Poslaniku, i da se u svim nesuglasicama vrate Allāhu i Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem.
Iz prethodno spomenutog je jasno da je suđenje po Allāhovom zakonu i traženje da se sudi po istom, strogo naređenje Allāha i Njegovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, i da je suđenje – 'ibādet, kojim se obožava samo Allāh Uzvišeni, i time se potvrđuje poslanstvo Muhammeda, sallallāhu 'alejhi we sellem. Isto tako, odbacivanje Allāhovog suda u potpunosti, ili jednog dijela, povlači Allāhovu kaznu. Ovo se odnosi kako na državu, tako i na manju zajednicu muslimana u svakom mjestu i svakom vremenu
Obaveznost vraćanja Allāhovom sudu odnosi se na sve, bilo da su u pitanju međudržavni sporovi, ili sporovi između džemā'ata, ili pojedinaca. Propis je isti. Uzvišeni Allāh je Jedini Stvoritelj i Njemu jedinom pripada sud i On je Najpravedniji sudac. Stoga, nije musliman onaj ko smatra da su ljudski zakoni bolji od Allāhovog zakona, ili da su isti, ili koji daje prednost ljudskim zakonima, iako je ubjeđen da je Allāhov zakon bolji. Stoga je dužnost svim muslimanima, običnom narodu i vođama, i svim onima koji imaju vlast, da se boje Allāha, da u svojim državama sude po šerī'atu i da pripaze sebe i one nad kojima imaju vlast od Allāhove kazna na ovom i na budućem svijetu, i neka uzmu pouku u onome što se desilo onima koji su okrenuli leđa Allāhovom zakonu i stali u red sa onima koji slijede Zapad i slijede njihov put, pa su se razišli i pocijepali i otvorili vrata smutnji. Uradili su malo dobra, a mnogo zla, ubijajući jedni druge. Takvo stanje se nećepromijeniti, niti će prestati politički i idejni uticaj njihovihneprijatelja, sve dok se ne vrate Allāhu Uzvišenom i stanu na jedini ispravni put, kojim je zadovoljan njihov Gospodar, koji im je naredio da slijede Njegov zakon i za to im obećao veliku nagradu.
Istinu je rekao Uzvišeni kad je poručio:

"A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti. "Gospodaru moj" – reći će – "zašto si me slijepog oživio kad sam vid imao?" "Evo zašto" – reći ćeOn – "dokazi naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen." (sūra Tā-Hā, 124.-126. ājet)

Šta će veća kazna od Allāha onima koji su Mu nepokorni od toga što su uzeli zakone nejakih stvorenja u zamjenu za zakone Gospodara svih svjetova. Ima li glupljeg čovjeka od onoga koji ima ispred sebe govor Allāha Uzvišenog, koji govori samo istinu, razjašnjava probleme, pojašnjava pravi put i upućuje zalutalog, a zatim ga ostavi i zamijeni ga govorom nekog od ljudi ili nekim državnim zakonom. Zar ti, koji to rade, ne znaju da su izgubili i ovaj i onaj svijet? Nisu uspjeli na ovom svijetu, niti našli sreću, niti će se moći spasiti na Sudnjem Danu od Allāhove kazne, zato što su ohalaljivali ono što im je Allāh zabranio i nisu radili ono što im je Allāh naredio.
Molim Allāha da učini ove moje riječi poukom i opomenom za narod, da razmisle o svom stanju, da pogledaju šta su uradili sa sobom, pa da se vrate razboritosti i da slijede Allāhovu knjigu i sunnet Njegovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da bi postali njegovi istinski sljedbenici, da postanu od onih koji će se spominjati na zemlji, kao što se spominju dobri predhodnici i prve generacije koji su vladali zemljom i kojima su se pokorili ostali narodi. Sve to uz Allāhovu pomoć, kojom pomaže Svome dobre robove, koji su se odazvali Njemu i Njegovom Poslaniku. Kad bi samo znali kakvo su blago izgubili, kakvo su nasilje učinili i kakve ih nesreće pogađaju!
Kaže Uzvišeni:
"Zaista je on (Qur'ān) opomena tebi i tvome narodu; a bitćete pitani." (sūra ez-Zuhruf, 44. ājet)
Također je došlo u hadīthu Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da će Allāh podići Qur'ān iz prsā i mushafa, kada se približi kraj dunjāluka, kada ga budu malo učili, okrenuli se od njega i ne budu sudili po njemu. Stoga ovo je upozorenje muslimanima da ih ne zadesi nesteća, njih ili neku od njihovih generacija a oni su je sami izazvali.
Mi smo Allāhovi i Njemu se vraćamo.
Ovo moje upozorenje obuhvata i one muslimane, koji žive sa onima koji su okrenuli leđa Allāhovim zakonima, a spoznali su vjeru i zakone Gospodara svih svjetova, pa pored toga se sude pred njihovim zakonima, kao što su radile neznalice prije islāma. Želim da se svako onaj do koga stigne ovaj moj savjet – pokaje Allāhu, i da se odrene tih zabranjenih radnji, da zatraži oprost od Allāha, da zažali za onim što je propustio i da se savjetuje sa braćom oko sebe kako da stanu protiv neznalačkih običaja i onoga što se suprostavlja Allāhovom zakonu. Zaista, tewba briše prijašnje grijehe, a onaj ko se pokaje od grijeha je kao i onaj koji nema grijeha. A onima koji imaju vlast nad ovim ljudima i njima sličnim, da ihopominju i podsjećaju na istinu i da im je objašnjavaju, da bi postigli hajr, Allāhovom dozvolom. Muslimani su danas u velikoj potrebi za milošću svoga Gospodara, kojom On mijenja stanja i zamijenjuje poniženje i prezrenost ponosom i slavom. Molim Allāha Njegovim lijepim imenima i uzvišenim svojstvima, da rasprostrani srca muslimana da bi shvatili i prihvatili Njegov Uzvišeni govor, da bi radili po Njegovom šerī'atu i da se okrenu od suprotnog.
Kaže Uzvišeni:
"Sud pripada jedino Allāhu, a On je naredio da da nikog ne obožavate osim Njega. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna." (sura Jusuf,40 ajet)

Neka je mir i blagoslov na Allāhovog Poslanika Muhammeda, na njegovu porodicu, ashābe i sve one koji ih slijede do Sudnjeg Dana.

'Abdul'Aziz bin Bāz

26.04.2008.

Novotarija – odbija se inovatoru i ne prima se kod Stvoritelja

  Prenose Buhari i Muslim od Siddike bint Siddika, Majke vjernika – Aiše, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ko unese u ovu našu stvar ono što joj ne pripada, to mu se odbija“ . U nekim verzijama hadisa se kaže: „Ko unese u našu vjeru ono što joj ne pripada, to mu se odbija“ . A u verziji hadisa koju prenosi Muslim se kaže: „Ko uradi neko djelo koju naša stvar ne podržava, to mu se odbija“ .

Status hadisa

Ovaj kratki hadis, sa sažetim i kratkim kazivanjima, jedan je od sveobuhvatnih hadisa na kojima se temelje propisi islama. Zato ga je Imam Ahmed pobrojao među tri hadisa koja smo ranije spomenuli . A to je završetak hadisa, „djela se prosuđuju prema namjerama“, pa je zato naša ulema rekla: „Hadis, 'djela se prosuđuju prema namjerama' mjerilo je za unutrašnje radnje, dok, hadis kojeg prenosi Aiša; 'ko uvede u ovu našu stvar ono što joj ne pripada, to mu se odbija' je mjerilo za spoljašnje radnje“.

Uslovi prihvatanja djela

Da bi dobro djelo, unutrašnje i spoljašnje, bilo prihvaćeno mora u sebi sadržati dobru namjeru (nijet) i propisan oblik njegovog izvršavanja. Pa kada se ispuni uvjet dobre namjere i izvrši se na nepropisan način, onda Allah neće uvažiti tu namjeru, niti će je prihvatiti. To znači da takav nijet u toj konstelaciji odnosa neće koristiti ništa onome ko čini djelo.
Da li će koristiti nijet onome ko bude jeo kamatu a potom od nje sagradi džamiju da bi se ljudi molili Bogu u njoj i činili druge ibadete? Neće, jer je Allah čisti i prima samo što je čisto. To djelo će mu se odbiti, jer kamata nije praksa i zapovjed Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Takvom čovjeku trebamo kazati da je unio u vjeru ono što Allah nije zapovjedio da se čini, niti to voli, te da mu se to djelo neće prihvatiti. Da bi se djelo prihvatilo mora da bude u formi koju je propisala i toleriše vjera, kao što treba da iza njega stoji dobar nijjet, ili namjera. Zbog toga je prilikom tumačenja Allahovih riječi: „Da bi vas iskušao koji će od vas bolje postupati“ (Hud: 27), el-Fudajl bin 'Ijad, r.a., rekao: „Najbolje djelo je ono koje je učinjeno iz iskrene namjere na najispravniji način. A djelo se neće prihvatiti osim ako bude učinjeno s iskrenim nijetom i u pravilnoj formi. Ako ono bude učinjeno pravilno, a ne bude iz iskrenih pobuda, onda se neće prihvatiti, dok ono koje bude učinjeno iz iskrenih pobuda, ali na nepropisan način, opet se neće prihvatiti. Iskreno djelo je ono koje bude učinjeno radi Allaha, a ispravno djelo je ono koje bude učinjeno po praksi (sunetu) Poslanika, s.a.v.s.“ . Dakle, po uputi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i njegovom propisu.
U tom smislu, od Ibn Mes'uda, r.a., se prenosi da je rekao: „Ne koriste riječi bez djela, kao što ne koriste ni riječi niti djela bez namjere. Međutim, ne koriste riječi, djela i namjera, osim kada se podudaraju sa prakskom Allahovog Poslanika (sunnetom)“ .

Propisivanje je Božiji prerogativ

Ljudi moraju poštovati Allahov zakon i praksu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., jer oni nisu slobodni da propisuju šta žele i da se pridržavaju onoga čega hoće, iz prostog razloga što su ograničeni Allahovim granicama i zakonom:
„Zar oni da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?“ (Eš-Šura: 21).
Osnova u ovom jeste da čovjek treba da se veže za sve propise koje je odredio Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s. Onaj ko nešto doda ili, pak, oduzme od toga, iz svojeg hira, ćejfa, dobre namjere, ili nagovora nekog od ljudi, sav taj posao će mu biti odbačen.
Ovim jasnim i sveobuhvatnim hadisom Vjerovjesnik, s.a.v.s., je postavio standard da se djelo neće prihvatiti osim kada bude po mjerilu šerijata. Ljudi ne smiju da izmišljaju i iznalaze nove stvari u Allahovoj vjeri koje On ne želi i koje nije naredio, jer „svaka inovacija u vjeri jeste novotarija, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda vodi u Vatru“ .

Uticaj inovacija na prijašnje religije

Religije prije islama su propale zbog inovacija i ubacivanja u vjeru neutemeljenih stvari. Jer su dozvoljavali što je Allah zabranio, a zabranjivali što je Allah dozvolio, te dodavali na ono što im je Allah propisao, i samovoljno oduzimali od Njegovih naredbi. Tako da je njihovo služenje Bogu, obaveze i propisi postalo sasvim različito od onoga što je Allah naredio. To su napravili kršćani sa njihovim bogoslužjem, pa su promijenili molitvu i post. Premjestili su post da se posti od dana do dana, kako ne bi postili u danima vrućine, dodavši pri tom dane koje treba postiti. Pa je sada post duži nego onaj koji je prijethodno bio propisan. Tako su uradili i sa hranom. Nakon što im je svinjsko meso bilo zabranjeno, kako stoji u Tevratu (Tori), Pavle im je dozvolio većinu hrane, štaviše, svu hranu, a prenose od Mesiha (Isaa, a.s.) da je im je rekao: „Ono što ste dozvolili na zemlji, dozvoljeno je na nebesima, a ono što ste sklopili na zemlji, sklopljeno je na nebesima“.

Vjera je upotpunjena – niko nema pravo da joj nešto pridoda

Što se Vjerovjesnika, s.a.v.s., tiče, on nije dozvolio učenjacima iz njegovog ummeta da dozvoljavaju, zabranjuju, propisuju, skraćuju i dodaju nešto u vjeri. Tako, kada bi se iz cijele zemlje, istočno, zapadno, sjeveno i južno, muslimanski učenjaci sakupili na jednom mjestu, kongresu, sastanku i sl., ne bi mogli da dodaju ili oduzmu nešto od Allahove vjere. Niko nikada ne može ništa dodati islamu ili mu oduzeti, nakon što je Allah upotpunio Svoju blagodat koja se u Kur'anu spominje: „Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera“ (El-Ma'ide: 3). Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Ostavio sam vas na bijeloj stazi. Noć joj je kao i dan. Sa nje neće skrenuti, osim onoga ko je propao“ .
Propalica, to je onaj koji skrene sa sredine te staze koju je Poslanik, s.a.v.s., ilustrirao riječima „Noć joj je kao i dan“, odnosno, da je stalno i uvijek obasjana, svijetla i jasna. U islamu niko nema pravo da odaje ili oduzima njegove propise, odredbe i bogoslužja, kao što su učinili kršćani sa njihovom vjerom, pa je postala sva izopačena. A sama dogma potpala je pod uticaj raznih koncilijuma na kojima se nekada proklamuje da je Isa, a.s., Bog, a nekada da je pola čovjek a pola Bog, te da je ljudsko ušlo u ono božansko, a da se božansko pomiješalo sa ljudskim, itd. U islamu nema ništa od toga, niti neko može da tako nešto ikada uradi. Iako su neki muslimani unijeli u vjeru novotarije, učenjaci koji imaju korijenito znanje ih kontrolišu i vraćaju im njihove inovacije i zablude, bacajući ih u Vatru, a ružno li je ona boravište.

„Ko unese u ovu našu stvar ono što joj ne pripada, to mu se odbija„

Hadis upućuje muslimane da stanu kod Allahovih granica i limita njihove vjere. Oni nemaju pravo propisivanja i izuma novih pravila. Jer apsolutno propisivanje je prerogativ Uzvišenog Allaha, a to je još jedan atribut koji upotpunjuje mozaik Allahovog savršenstva.

Ko propiše nešto, počinio je apoteizaciju

Propisivanje pravila i zakona apsolutno je pravo Stvoritelja, Opskrbitelja, Onoga koji naređuje i upravlja svim stvarima. A što se tiče toga da ljudi tvrde da imaju prava da propišu ono što hoće i što im pamet nagovara, s tim Allah nikada neće biti zadovoljan.
Kad je Adijj ibn Hatim bio još u kršćanstvu, ušao je kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., dok je učio suru et-Tevbe i došao do ajeta o Ehlu-Kitabijama u kojem se kaže: „Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina“ (Et-Tevba: 31), on reče: „O, Božiji Poslaniče, nismo ih uzeli za bogove, niti smo ih obožavali!“ A Poslanik, s.a.v.s., primjeti: „Oni ih nisu obožavali, već kada bi im nešto dozvolili to bi dozvoljenim smatrali, a kada bi im nešto zabranili to bi zabranjenim smatrali“ .
Obožavanje je da smatraju da posjeduju pravo propisivanja, dozvole i zabrane, pa da im se potom pokoravaju i slijede ih u svemu što rade. Pa čak i kada bi zabranili dozvoljeno i dozvolili zabranjeno! Do je robovanje nekom drugom pored Allaha, dž.š. i činjenje širka vjerovanje nekom drugom pored Allaha. Zato je ajet završen riječima: „A naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju“ (Et-Tevba: 31).

Ekstremizam šteti vjeri

Vjera je da čovjek zastane kod granica koje je Allah odredio, da ne štedi niti pretjeruje u tome, jer vjera će se izgubiti između dvije grupe ljudi: onih koji pretjeruju i onih koji skraćuju vjeru. Neki ljudi pretjeruju u vjeri kao što Sljedbenici Knjige pretjeruju u njihovoj vjeri, pa su strogi i ekstremni; dodaju obaveze i ibadete koje Vjerovjesnik, s.a.v.s., nije radio niti ih je Allah Uzvišeni naredio. Ta radnja će im se vratiti, jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s., zabranio pretjerivanje, rekavši: „Čuvajte se pretjerivanja, jer je one prije vas upropastilo pretjerivanje“ . Također, je rekao: „Propali su oni koji pretjeruju, propali su oni koji pretjeruju, propali su oni koji pretjeruju“ . Odnosno, oni koji su prestrogi i dodaju u vjeri ono što joj ne pripada. Primjećuje se da je Poslanik, s.a.v.s., zbog važnosti i velike opasnosti, to ponovio tri puta.
Pretjerivanje, ekstremizam i dodavanje u Allahovoj vjeri ljudima šteti vjeru . Zbog toga kada je Poslanik, s.a.v.s., vidio kod nekih ashaba aspiracije za ekstremizam u vjeri, napao je to svom snagom. Vidio je kršćanske ideje kako se rađaju u islamskom ambijentu, pa ih je izbacio i borio se protiv njih.
Kod Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., supruga došla su trojica ljudi da ih pitaju o Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., ibadetu. Kada su obaviješteni, učinio im se njegov ibadet nedovoljnim, pa su rekli: „Gdje smo mi u odnosu na Vjerovjesnika kome su oprošteni i prošli i budući grijesi?! Jedan od njih potom reče: „Što se mene tiče, ja ću stalno noću klanjati“. Drugi reče: „A ja ću postiti i neću se iftariti“. A treći reče: „Ja ću se ustegnuti od žena i neću se nikada oženiti“. Ta vijest je doprla do Vjerovjesnika, s.a.v.s., pozvao ih je i stao im govoriti: „O, ljudi, ja sam pokorniji Allahu i više Ga se bojim. Ali i pored toga, ja postim i iftarim, klanjam i spavam, i ženim se ženama. A onaj ko ne postupa po mome običaju (sunnetu) ne pripada meni“ .
Allah ga je poslao sa čistom vjerom. Sa vjerom koja je zapečatila sve druge vjere i sa poslanicom koja je upotpunila sve prijašnje poslanice; poslanica koja je generalna i vječna, koja će ostati sve dok Allah ne naslijedi Zemlju i sve što je na njoj. Ona obuhvata sva vremena, mjesta i sve generacije. Ona je za ljude na istoku i zapadu, za Arape i nearape, za građane i seljake, ona je za sve ljude. Za takvu poslanicu mora da se veže atribut tolerancije i širine kako bi ljudi mogli da pored ovosvjetskih poslova obavljaju i vjerske obrede, tako da čovjek radi za ovaj svijet kao da će vječno živjeti, a da radi za Onaj svijet kao da će sutra umrijeti: „A ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio“ (El-Kasas: 77).
Tako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao da poduči ljude umjerenosti i sredini, te zastajanju kod Allahovih granica kako ne bi pretjerali ili skratili, jer pretjerivanje i skraćivanje šteti vjeri, životu i svemu ostalom. On je došao da ih poduči kako da zastanu kod Allahovih granica i da se pridržavaju onoga što je On propisao, a da ne dodaju tome ništa niti da oduzimaju.

Inovacija u vjeri i stagnacija na dunjaluku

Kad jedna grupa ljudi dodaje u vjeri, a druga oduzima od nje, onda se vjera potpuno gubi. Allah je dozvolio ljudima da izmišljaju i stvaraju nove ideje u domenu ovosvjetskih zbivanja, ali ne u domenu vjere. Na tom polju treba zastati i pridržavati, se već propisanih pravila, a na polju ovosvjetskih stvari treba izmišljati i praviti nove izume . Međutim, muslimanima se, na žalost, desilo suprotno: oni su stagnirali na polju ovosvjetskih izuma, vrteći se kao bik oko guvna koji stiže tamo gdje je i započeo. Kada je u pitanju nauka, proizvodnja i progres, muslimanima su drugi potrebni, jer u ovosvjetskim izumima oni su zaostali i stagnirali. Ali su oni, na žalost, izmišljali na polju vjere. Napravili su novotarije koje Allah nije naredio. Propisali su sebi ibadete, zikrove, virdove, salavate i spjevove koje ni Allah niti Njegov Poslanik, s.a.v.s., nisu propisali. Dodali su stvarima puno toga što Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., nisu propisali. Kada su u pitanju Allahovi miljenici (evlije) oni ih smatraju svetim, uzdižu ih i slave na način koji Allah niti Njegov Poslanik, s.a.v.s. nisu propisali. Na grobovima su napravili neke stvari koje Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., isto tako nisu propisali. Nisu zastali kod tih stvari, već su još mnogo toga izmislili i ubacili u Allahovom zakonu.
Doživjeli smo da u današnjem svijetu gledamo kako muslimani imaju toliko inovacija i bid'ata u vjeri da ona može pod njihovim uticajem potpuno nestati i njeni korijeni se iščupati a temelji porušiti. Tako da nam ne ostane zakon u individualnim, društvenim, ekonomskim i političkim pitanjima, već da umjesto njih imamo novotarije i uvezene ideje, ustrojstva i zakone sa Istoka i Zapada, a to bi udaljilo mogućnost primjene Allahovog zakona kod muslimana. Nasuprot toga, oni bi se po njima morali upravljati. A muslimani ne mogu izliječiti svoje probleme i životne poteškoće, osim ako budu poštovali Allahove granice i Njegov zakon te ako odbace sve što im dolazi sa strane, a što se suptotstavlja šerijatu i učenjima njihove vjere. Oni trebaju kazati onima koji rade i ponašaju se protivno svoje vjere, šerijata i islamske dogme: tvoj rad ti se neće prihvatiti. To što uvoziš nije praksa Poslanika, s.a.v.s., i zato ti se odbija!

Spas je u poštivanju Allahovog zakona

Ono što će spasiti muslimane od ovosvjetskih iskušenja i onosvjetske kazne jeste da zastanu kod Allahovog zakona i da ne prelaze Njegove granice, već da se intenzivno pridžavaju kur'anskih načela bez oduzimanja ili pretjerivanja u tome. Prenosi el-'Irbad ibn Sarija, da je jedne prilike Vjerovjesnik, s.a.v.s., održao vaz-i nasihat od kojega su se srca smirila i oči zasuzile, pa su rekli: „O, Božiji Poslaniče, kao da je to oproštajni vaz-i nasihat, pa te molimo da nas posavjetuješ.“ On tada reče: „Savjetujem vam da se bojite Allaha, da budete poslušni i pokorni pa makar bio i abesinski rob. Doista, onaj ko će od vas živjeti nakon mene vidjet će velika razilaženja. Tada se pridržavajte moga običaja (sunneta) i običaja huleraur-rašidina koji su upućeni na Pravi put. Toga se intenzivno pridržavajte. Pazite se novonastalih stvari, jer je svaka novonastala stvar, novotarija (bid'at), a svaka novotarija je zabluda. “
Kada bi ashabi primijetili neko razilaženje to bi osudili i rekli bi: „Vi radite djela koja su u vašim očima manja od dlake, a koja smo mi u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., smatrali velikim grijesima“ .
To iz razloga što su u doba Poslanika, s.a.v.s., smatrali male stvari velikim a sve zbog njihove duhovne osjećajnosti, prefinjenosti i uzvišenosti. Kada bi vidjeli neke sitnice, u doba ashaba, rekli bi, smatrali smo to u doba Poslanika, s.a.v.s., pogubnim grijesima. Lebid bin Rebi'a je u svoje vrijeme, u doba ashaba, ispjevao:

„Otišli su oni pod čijim okriljem se živjelo,
Ostao sam pozadi poput svrabljivca“.


Kada je pedeset godina nakon njega Aiša, r.a., bila živa, ispjevala je stih u kome je rekla: „Neka se Allah smiluje Lebidu. Šta bi rekao da je sada živ!?“ A nekoliko godina nakon njene smrti, Urve bin ez-Zubejr, njen sestrić, ispjevao je stih u kome je rekao: „Smilovao se Allah Lebidu i Aiši. Šta bi rekli da su sada živi!? “.
A šta li je tek sa nama!? Slobodno možemo kazati: Smilovao se Allah Lebidu, Aiši i Urvetu, i muslimanima u proteklih 13 vijekova, šta bi rekli da su sada živi?! Tek bi tada ispjevali:

„Vrijeme ovo od koga smo se bojali
U riječima Ka'ba i Ibn Mes'uda,
Ako potraje, a ne budemo ga mijenjali,
Za mrtvim ne bi plakali,
niti se novorođenom radovali“.


Dragi muslimani, kraj ovog ummeta neće biti pozitivan osim sa onim što je koristilo njegovom početku. A njegovom početku dobar je ovaj veličanstveni islam i zastajanje kod Allahove Knjige i Upute Božijega Poslanika, s.a.v.s., te odstranjivanje svih uvoznih inovacija, zabluda i svih upadica u dogmi i vjeri ovog ummeta. Jer sa tim se naša vjera, zakon i život remete. Sigurnost se zamjenjuje strahom, jedinstvo sektaštvom, a smirenost brigom i tugom.
Ovaj ummet se neće spasiti ovosvjetskih iskušenja i Allahove kazne na Budućem svijetu, osim pod uslovom da zastane kod Allahovih granica i da odbaci svaku novotariju, inovaciju i zabludu. Allah je najbolji pomagač i On uspjeh daje.
23.04.2008.

Koncept obožavanja u islamu

  Bismillahir-rahmanir-rahim

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Koncept obožavanja u islamu je često pogrešno shvatan kod puno ljudi pa i kod nekih muslimana. Obožavanje se naveliko shvata kao obavljanje određenih rituala poput namaza (molitve), posta, sadake (milostinje), itd. Ovakvo ograničeno shvatanje obožavanja je samo jedan mali dio pravog značenja obožavanja u islamu. Zato je tradicionalna definicija obožavanja sveobuhvatna jer uključuje skoro sve radnje individue. Ta definicija otprilike glasi ovako:
„Obožavanje je sve ono što Bog voli a tiče se unutrašnjih i spoljašnjih radnji i govora.

Drugim riječima, obožavanje su sve riječi i sva djela kojima je Allah zadovoljan. To, naravno, uključuje rituale, kao i vjerovanja, društvene aktivnosti i personalne doprinose za ljudsko blagostanje.
Islam smatra osobu kao cjelinu. Od nje se zahtijeva da bude potpuno pokorna Allahu, kao što se naređuje Muhammedu, a.s.:
„Reci: "Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je narađeno i ja sam prvi musliman“ (El-En'am: 162-163).

Prirodna posljedica te pokornosti jeste da djela onoga koji se pokorava moraju biti saglasna instrukcijama onoga kome se pokorava. Islam, kao način života, zahtijeva od svojih sljedbenika da, u svakom aspektu, bilo vjerskom ili ovosvjetskom, obrazuju svoj život prema islamskim učenjima. Ovo može zvučati čudno ljudima koji vjeru smatraju personalnom relacijom između osobe i Boga, nemajući udjela na nečije aktivnosti koje ne spadaju u rituale.
Zapravo, islam ne pridaje puno pažnje samim ritualima ako se samo mehanički izvršavaju bez utijecaja ne unutrašnji život individue. Kur'an se obraća vjernicima i njihovim komšijama iz Naroda Knjige koji su raspravljali u vezi mijenjanja pravca kible:
„Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vjerovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima, i prosjacima, i za otkup iz ropstva, i koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici, i oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone“ (El-Bekare: 177).

Djela u gore navedenom ajetu su djela pravednosti, a to je najvažniji dio bogoslužja. Poslanik, a.s., nam u vezi vjerovanja kaže da je ono sastavljeno iz šezdeset i nekoliko djelova; njegov najveći stepen je vjerovati u Allahovu jednoću, a najniži stepen je otkloniti neku preprepku sa puta.“
Prikladan posao se u islamu smatra vrstom bogoslužja. Poslanik, a.s., je rekao: „Ko god navečer osjeti umor od svog posla, Bog će mu oprostiti grijehove.“ Traganje za naukom je jedan od najboljih vrsta bogoslužja. Svojim drugovima, Poslanik, a.s., je rekao: „Tražiti nauku (vjerska) je dužnost svakog muslimana.“ U drugom predanju on je rekao: „Tragati za naukom jedan sahat bolje je od klanjanja sedamdeset godina.“ Društvena uslužnost i saradnja je dio bogoslužja kada se čini tražeći zadovoljstvo Allaha, dž.š., kao što Poslanik, a.s., naglašava: „Susretanje svog druga sa osmjehom na licu je vrsta dobročinstva, pomoći osobi da natovari životinju je dobročinstvo, staviti malo vode u komšijsku kofu je dobročinstvo.
Vrijedno je napomenuti da se izvršavanje vlastitih obaveza računa kao vrsta bogoslužja. Poslanik, a.s., nam veli da sve što potrošimo za svoju familiju vrsta je dobročinstva (sadake); da ćemo biti za to nagrađeni ako smo to stekli legalnim putem. Ljubaznost prema članovima porodice je vid bogoslužja. Kao na primjer, kada neko od nas svojoj supruzi stavi zalogaj u usta. Ne samo to, već kada sa zadovoljstvom činimo djela koja su po instrukcijama Poslanika, a.s., to će nam se računati kao bogoslužje. Poslanik, a.s., je rekao svojim drugovima da će biti nagrađeni za polni odnos sa svojim ženama. Ashabi su se začudili i pitali: „Kako da budemo nagrađeni za nešto što inače sa zadovoljstvom činimo?“ Poslanik, a.s., ih zapita: „Ako biste to uradili na nelegalan način da li biste bili za to kažnjeni?“ „Da“, odgovoriše. „Tako kada to učinite na dozvoljen način sa vašim ženama bit ćete za to nagrađeni.“ To znači da je i ovakav akt vrsta ibadeta.
Prema tome islam ne smatra tjelesno zadovoljavanje nečistom stvari koju trebaju izbjegavati. Ono postaje nečisto kada se izvrši izvan bračnog života.
Jasno je iz prethodne diskusije da je koncept obožavanja u islamu svestran koncept koji uključuje sve pozivitne aktivnosti individue. Ovo, naravno, je u skladu sa svom sadržajnom prirodom islama kao načina života. On na svim nivoima reguliše čovjekov život. Na individualnom, socijalnom, ekonomskom, političkom i duhovnom nivou. Zato islam pruža uputu i za najsitnije detalje života u svim navedenim nivoima. Stoga, slijeđenje tih dealja je slijeđenje islamskih instrukcija u nekoj od tih oblasti. Vrlo je ohrabrujući element kada neko spozna da su sve njegove aktivnosti uračunate kod Boga kao bogoslužja. To mora potaknuti osobu da traga za Allahovim zadovoljstvom u svojim djelima i da uvjek nastoji da ih čini na najbolji mogući način, bez obzira da li ga neko od pretpostavljenih posmatra ili je sam. Jer postoji stalni supervizor koji zna sve, a to je Allah!
Govoreći o neritualnom bogoslužju u islamu ne znači obezvrjeđivati važnost ritualnog bogoštovlja. Zapravo, ritualno bogoslužje, ako se izvrši u pravom duhu, čovjeka duhovno i moralno uzdiže i omogućava mu da u životu izvršava svoja djela prema uputi Božijoj. Među ritualnim bogoslužjima, namaz (molitva)zauzima prvo mjesto iz dva razloga: prvi, jer je on jasan pokazatelj vjernika; drugi, jer štiti čovjeka od svih vrsta gnušanja i poroka, dajući mu pet puta dnevno šansu direktne komunikacije sa svojim Stvoriteljom, pri čemu obnavlja svoj ugovor sa Bogom i traži Njegovu uputu nebrojeno puta.
„Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! Uputi nas na Pravi put“ (El-Bekare:5,6)

Zapravo, namaz je prva praktična manifestacija vjerovanja i, također, glavni uslov uspjeha vjernika: „Ono što žele - vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju“ (El-Mu'minun: 1-2).

Ista činjenica je naglašena od strane Poslanika, a.s., ali na drugačiji način. On kaže: „Oni koji brižljivo i tačno obavljaju svoj namaz, naći će svjetlost, dokaz svoga vjerovanja i razlog za svoje spasenje na Sudnjem danu.“

Nakon namaza, zekat (obaveza prema siromasima i potrebitim) je važan stub islama. U Kur'anu su namaz i zekat skoro uvijek zajedno spomenuti. Kao namaz i zekat je manifestacija vjerovanja koji nas ujerava da je Bog jedini vlasnik svega u univerzumu, a da je ono što čovjek posjeduje emanet u njihovim rukama za kojeg moraju odgovarati pred Njim: „Vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova i udjeljujte iz onoga što vam On stavlja na raspolaganje, jer one od vas koji budu vjerovali i udjeljivali čeka nagrada velika“ (El-Hadid: 7).

U tom smislu zekat je čin pobožnosti koji, kao namaz, približava vjernika svome Gospodaru.
Pored toga, zekat je dijeljenje bogatstva kojim se reduciraju klasne razlike u društvu. On daje pravilan doprinos društvenoj stabilnosti. Čisteći dušu bogataša od sebičnosti i dušu siromaha od zavisti i ozlojeđenosti protiv društva, on sprječava kanale koje vode klasifikaciji i mržnji i stvara mogućnost manifestacije bratstva i solidarnosti. Takva stabilnost nije samo bazirana na osobnim osjećanjima bogataša; već stoji na ozbiljno formiranom pravu koje se, ako ga bogataš negira, mora sprovesti čak i silom, ako je za to potrebna.
Post u mjesecu Ramazanu je još jedan stub islama. Glavna funkcija posta je da načini muslimana čistim „iznutra“ kao što ga drugi aspekti šerijata čine čistim „spolja“. S takvom čistotom on će prihvatiti što je dobro i korisno, a odbacit će ono što je loše i štetno. To možemo primijetiti u sljedećem kur'anskom ajetu:
„O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, da biste se grijeha klonili“ (El-Bekare: 183).

U hadis-kudsijju Poslanik, a.s., navodi da je Allah, dž.š., rekao: „Postač samo radi Mene ostavlja jelo, piće i tjelesne užitke. Zato ću ga Ja posebno nagraditi.“
Post, potom budi svjesnost osobe i daje istovremeno djelokrug zajedničkog djelovanja cijelom društvu, a to dodatno pruža snagu svakoj osobi. Pored toga, post tokom cijelog mjeseca pruža obavezni odmor prezauzetoj osobi. Isto tako, post podsjeća osobu na one kojima su uskraćene životne potrepštine u toku godine ili cijelog života. On čini da se spozna patnja ostale, manje srećnije braće u islamu, i budi u njemu osjećaj simpatije i ljubaznosti prema drugima.
Konačno, došli smo do hadža (hodočašća Allahove Kuće u Mekki). Ovaj veoma važan stub u islamu jer oslikava unikatno jedinstvo koje negira sve vrste razlikovanja. Muslimani iz svih krajeva svijeta oblače istu odjeću, odgovaraju na poziv hadža jednim glasom i riječima: Lebbejkellahumme lebbejk! (Odazivam Ti se Bože, odazivam!). Na hadžu se prakticira stroga samodisciplina i kontrola gdje nisu samo svete stvari na cijeni. Već su životi stabala i ptica nepovredivi, tako da sve to obitava u miru i sigurnosti:
“Eto toliko! A ko poštuje Allahove svetinje, uživaće milost Gospodara svoga“ (El-Hadž: 30).
„Eto toliko! Pa ko poštiva Allahove propise - znak je čestita srca” (El-Hadž: 32).
Hadž daje mogućnost svim muslimanima iz svih grupacija, klasa, organizacija i vlada iz cijelog muslimanskog svijeta da se godišnje sretnu na tom velikom kongresu. Vrijeme i mjesto toga kongresa je određeno od strane Jedinog Boga. Poziv za učešće je upućen svim muslimanima. Niko nema pravo da zabrani drugom izvršavanje hadža. Svakom muslimanu koji ode na hadž se garantira puna sigurnost i sloboda sve dok on sam ne naruši tu sigurnost.
Dakle, bogosluženje u islamu, bez obzira da li je ono ritualno ili neritualno, sprema osobu da najviše voli svoga Stvoritelja i time pruža čvrstu volju i duhovnost da izbriše sve đavolje u sebi i zbaci nasilje sa ljudskog društva i da učini da Allahova riječ bude u svijetu gornja.
22.04.2008.

KRITIČKI OSVRT NA "TRADICIJU" UČENJA MEVLUDA

Sample ImageŠta znači ljubav prema Allahu dž.š. i Njegovom Poslaniku a.s., i koji su njeni znaci???Ljubav prema Poslaniku s.a.w.s. je dio imana - vjere, a mržnja prema njemu je kufr - nevjerstvo i nifak - licemjerstvo. Iman (vjerovanje) jednog roba se neće upotpuniti sve dok ne bude volio Poslanika s.a.w.s. više od svoga imetka, svoga djeteta, pa čak i samoga sebe - kao što je to rekao Poslanik s.a.w.s. Omeru r.a.


Ljubav prema Poslaniku s.a.w.s. je dio imana - vjere, a mržnja prema njemu je kufr - nevjerstvo i nifak - licemjerstvo. Iman (vjerovanje) jednog roba se neće upotpuniti sve dok ne bude volio Poslanika s.a.w.s. više od svoga imetka, svoga djeteta, pa čak i samoga sebe - kao što je to rekao Poslanik s.a.w.s. Omeru r.a.. Allah dž.š. je objasnio kakvoću ove ljubavi, i uputio nas na njene znake slijedećim ajetom: "Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah zavoljeti i grijehe vam oprostiti - a Allah prašta i samilostan je." (Alu Imran: 31)

 

Razlog objave (sebebul-nuzul) ovog ajeta navodi imam Ibnul-Džerir el-Taberi rhm., u svome tefsiru gdje kaže: "Ovaj ajet je objavljen onda kada je jedno pleme za vrijeme Poslanika s.a.w.s. reklo: "Mi volimo našeg Gospodara" - pa je Allah naredio Svome Poslaniku s.a.w.s. da im kaže: Ako ste iskreni u onome što govorite, mene slijedite, jer je to znak iskrenosti vašeg govora." (Tefsirul-Taberi, 6/322)

 

Kaže šejh Abdurrahman el-Sa’di rhm. u svome tefsiru, na str. 105: "Ovaj ajet je vaga pomoću koje se istinski odvaja između onoga ko iskreno voli Allaha i onoga koji tu ljubav drži samo na jeziku!’’

 

Slijeđenje Poslanika s.a.w.s. je znak

čovječije ljubavi prema Allahu dž.š.!!!

 

Allah dž.š. je, slijeđenje Poslanika s.a.w.s. i sve ono u šta on poziva, učinio putem k Njegovoj ljubavi i zadovoljstvu, te se ne može steći naklonjenost Njegove ljubavi, zadovoljstva i nagrade osim vjerujući, prihvatajući i primjenjujući sve ono sa čime je došao Poslanik s.a.w.s., od Kur’ana ili Sunneta; izvršavanjem njihovih naredbi, i ostavljajući i kloneći se onoga što su oni zabranili. Suština ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku s.a.w.s. leži u ovome!!!

 

Ono što čudi je iskazivanje ljubavi prema Poslaniku s.a.w.s. (od strane dobrog djela ljudi, da Allah uputi nas i njih), putem slavlja ili veselja, raznoraznim ilahijama, zikrovima, muzikom i sl., u kojima u najmanju ruku ako nema širka i harama, onda ima pretjeranosti koja nikako nije u skladu sa islamskim propisima!

 

Čak su neki pretjerali dotle da su izjavili za one koji ih ne podržavaju u tome, da takvi ne vole Poslanika s.a.w.s. - što je jasna potvora, sramotna nepravda i čista obmana. Preokrenuli su se standardi, izigravajući se sa Sunnetom Poslanika s.a.w.s., čineći nepravdu prema svojoj braći u vjeri jer su učinili jednu novotariju sunnetom, loše su učinili dobrim, a laž se želi prikazati istinom!!!

          

Da li postoji novotarija koja je lijepa i pohvalna,

i neka druga novotarija koja je loša i pokuđena???

 

Znaj dragi brate da se novotarija u terminološkom značenju dijeli na tri vrste:

 

Novotarija u jezičkom smislu (bid’a-lugavijja): To je svaka stvar koja je nova, koja je iznađena ili pronađena, a prije nije postojala i nije bila prisutna, poput sahata, auta, kompjutera i sl.; ovakve stvari su pohvalne, a nekada možda i obavezne.

 

Novotarija u pravom smislu riječi (bid’a-hakikijja): To je svaka novo uvedena stvar pripisana vjeri, koja nema svoje osnove u njoj, a kojom se inače čovjek želi približiti Allahu dž.š., i Njemu umiliti. Ova vrsta novotarija se tiče striktno oblasti ibadeta-obredoslovlja.

 

Suvišna novotarija (bid’a-idafijja): To je stvar ili pojava koja je u osnovi utemeljena, ali se radi i obavlja na način koji nije utemeljen, koji je pogrešan i koji nije u skladu sa šeriatom, poput zikra učestalim ponavljanjem riječi "Allah, Allah, Allah" ili "Hu, Hu" i sl.

 

Nas ovdje posebno interesuje druga vrsta,

i to da li ta vrsta novotarija može biti lijepa ili ružna?

 

Ono na što ukazuju kur’ansko-sunnetski dokazi je to da je ova vrsta novotarija pokuđena a nekada i zabranjena, i da Allah neće primiti ni jedno djelo ibadeta (dove, zikra ili namaza ...), koje nema svoga utemeljenja u Njegovom šeriatu, te svoga precizno naznačena obavljanja, načina izvođenja, mjesta ili broja, a jedni od dokaza ovome što smo rekli su slijedeći:

 

Hadis Aiše r.a. koja kaže: "Ko uvede u ovu našu stvar (vjeru), što nije od nje - to mu se odbija." (mutefekun alejhi)

 

Hadis el-Irbada b. Sarije r.a.: "Držite se moga sunneta, i sunneta mojih čestitih halifa, i čvrsto ih se pridržavajte, i klonite se novotarija, jer je svaka novotarija zabluda." (Tirmizi, hasen-sahih)

 

(Riječ - svaka novotarija je zabluda - je opšteg karaktera, i tiče se svake novotarije, bila ona mala ili velika, ili se ticala jezika, udova ili ubjeđenja.)

 

Hadis Džabira r.a.: "I zaista je najbolji govor Allahov govor, a najbolja uputa je uputa Muhammeda a.s., a najgore stvari su novotarije, a svaka novotarija je zabluda." (Muslim)

 

Riječi Allaha Uzvišenog: "Sada sam vam vjeru vašu usavršio, i blagodat Svoju prema vama upotpunio, i zadovoljan sam da vam Islam bude vjera." (Maida:3) Islamska vjera je usavršena i potpuna, pa da li nakon potpunosti i savršenosti ima išta osim manjkavosti i propasti???

 

Imam Malik rhm. je rekao: "Što nije bilo u ono vrijeme (za vrijeme Muhammeda s.a.w.s.) vjerom - ni danas to ne može  biti vjera." I rekao je: "Ko kaže da vjera nije upotpunjena iznio je potvoru na Muhammeda s.a.w.s. da je iznevjerio svoju poslanicu." (I’itisam,1/61, imam Šatibi)

 

KO JE PRVI IZMISLIO, I U PRAKSU

UVEO UČENJE MEVLUDA???

 

Ono što navode knjige povijesti Islama je to da su prvi proturili i u opticaj pustili učenje mevluda, i obilježavanje Poslanikova s.a.w.s. rođendana - šije Fatimije-Batinije, koji su džamije i mesdžide ‚nafilovali’ raznoraznim vrstama novotarija i bid’ata. (el-Hutat el-Makrizijje, str.432)

 

Mufti dijaril-masrijjeh, šejh Muhammed Behit el-Meti’ai rhm., u svome djelu „Ahsenul-kelami fima jete’alleku bil-sunneti vel-bid’ati minel-ahkami“, na str.57., odgovarajući na postavljeno pitanje o stavu Islama prema obilježavanju dana rođenja Poslanika s.a.w.s. „Mevlida“, kaže: ’’Prvi koji su izmislili i uveli u praksu obilježavanje rođendana Poslanikovog s.a.w.s., i učenje mevluda su Fatimijske (šiitske) halife, a prvi od njih el-Muizz Lidinillahi. Zaputio se iz Magriba (Maroko, Alžir, Tunis) u Misr (Egipat), u mjesecu Ševalu 361.g.h., a u Kairo je ušao u mjesecu Ramazanu, kada su izmislili šest mevluda: Mevlud za Poslanika s.a.w.s., te mevlud za Aliju r.a., mevlud za Fatimu el-Zehra’, mevlud za Hasana, mevlud za Husejna, i mevlud za trenutnog halifu, koji su se praktikovali sve do dolaska el-Efdala ibnu Emiril-Džujuši ... da bi se opet za vrijeme el-Amira Biahkamillahi oživjela prethodno ustaljena praksa učenja šest mevluda, koju je svijet već počeo zaboravljati ...

 

IMA LI UČENJE MEVLUDA POTPORE

U KUR’ANU ILI SUNNETU???

 

Kaže imam Tadžuddin Amr b. Ali el-Lahmi el-Fakihani (654-734.h.) rhm. (pravnik malikijskog mezheba, i pisac poznatog djela „Šerhul-fakihani aler-risale“), u svojoj knjizi „El-Mevrid fil-kelam an amelil-mevlid“, izjavljuje slijedeće: "Nije mi poznato da učenje Mewluda ima ikakve osnove u Kur’anu ili Sunnetu Allahova Poslanika s.a.w.s., niti se išta o njemu prenosi od vodeće uleme ovoga ummeta (Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda) da su to praktikovali ili slavili; uleme koja nam je uzor i primjer u vjeri, a koji su se inače i sami povodili za ispravnim prijašnjim generacijama (Ashabima i Tabi’inima); to je novotarija koju su uveli besposličari, i oni koji su u tome našli sebi koru hljeba“.

 

Ako bismo zastali na trenutak, i učenje Mevluda sagledali kroz Ahkam Teklifijje (Vadžib, Mendub, Mubah, Mekruh ili Haram) zaključili bismo slijedeće:

 

1. Vadžib (obaveznost). Na osnovu konsenzusa (idžma’a), sve islamske uleme učenje mevluda i proslavljanje Poslanikovog s.a.w.s. rođendana nije obavezno (nije ni farz ni vadžib).

 

2. Mendub (preporučeno). Na osnovu konsenzusa islamske uleme učenje mevluda, te proslavljanje Poslanikova s.a.w.s. rođendana nije mendub, jer je mendub ono što traži Šeri’at od obveznika, ali za čije neizvršenje ne slijedi kazna niti ukor, a što se učenja Mevluda tiče nigdje ne nalazimo da to Šeriat od obveznika u osnovi traži ili preporučuje, ajetom ili hadisom, niti je to iko od Ashaba radio, a dobro znamo da su oni najviše voljeli Poslanika s.a.w.s., niti je to iko od Tabi’ina radio, niti iko od priznate i poznate uleme Ehli-Sunneta!!!

 

3. Mubah (dozvoljeno). Učenje Mevluda i obilježavanje Poslanikova s.a.w.s. rođendana se ne može smatrati ni mubahom (dozvoljenim), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvoljeno na osnovu konsenzusa svih muslimana svih stoljeća, s toga nam ne preostaje ništa drugo do Mekruh ili Haram!

 

4. Mekruh (pokuđeno djelo). Ako čovjek bude organizovao učenje mevluda, i proslavljao Poslanikov s.a.w.s. rođendan, od svoga imetka, sa svojom obitelji i prijateljima, gdje će se slavlje zadržati na ugodnom ručku i primjernom gošćenju zvanica, bez ikakvih drugih prijestupa, onda je u takvom slučaju učenje mevluda i proslavljanje Poslanikova s.a.w.s. rođendana - mekruh i pokuđeno djelo, zato što to nije radio nijedan od imama za kojima se u vjeri povodimo, koji su bili fakihi ili muhaddisi, svjetiljke svih vremena i prostora, i zato što se radi djelo koje se pripisuje vjeri, a za koje nema dokaza u vjeri!!!

 

5. Haram (strogo zabranjeno djelo). Ako čovjek bude organizovao učenje mevluda, i proslavljao Poslanikov s.a.w.s. rođendan, od svoga imetka, sa svojom obitelji i prijateljima, ali se slavlje ne zadrži na prigodnom ručku, već se svemu tome pridodaju raznorazni šeriatski prijestupi poput: stihova u mevludima koji nose izvjesnu dozu širka u sebi, mješanja žena i muškaraca na tim svečanostima, hranjenje sitih stomaka koji imaju zalihe hrane kod svojih kuća, eventualna muzika, a ponegdje se učenje mevluda proprati uz izazovne glasove mladih i njedrih djevojaka, golobradih dječaka (dok se često u džamijama, među zvanicama, mogu naći žene pod hajzom, džunub osobe, kao i izvjestan broj ljudi pod dejstvom alkohola)!!!

 

Dvojica se neće razići oko zabrane ovakve vrste mevluda, niti će to smatrati dobrim djelom iko od uglednika. To će biti lijepo samo onima čija su srca bolesna, i onima koji nisu u mogućnosti od grijeha se odvojiti. Da stvar bude još gora sve to oni smatraju ibadetom, i ne vide te postupke zabranjenim, i stvarima koje treba spriječiti! (el-Havi, Sujuti)

 

Na drugom mjestu u knjizi „El-Mevrid fil-kelam an amelil-mevlid“ se navodi: „Mjesec u kojem se rodio Poslanik s.a.w.s. je mjesec u kojem je i umro, s toga slavlje povodom njegova rođenja nije preče od žalosti za njegovom smrću!!!“

 

Omer r.a. je uzeo Hidžru Poslanika s.a.w.s. kao dan od kojeg će se računati islamska godina, a nije uzeo dan Poslanikova s.a.w.s. rođenja, kako su to uradili hrišćani sa rođenjem Isa a.s., i to samo iz ljubavi prema Isau a.s., ali Omer r.a. se nije htio povesti za hrišćanima, kako su se u tome za hrišćanima povele šije Fatimijje!!! (Mevsu’at Ehli-Sunneh, 1/355)

 

U svome djelu "Iktidaus-siratil-mustekim", Ibnu Tejmijje rhm. navodi i kaže: "Slavljenje Poslanikova rođenja niko od selefa (prijašnjih generacija) nije praktikovao, koji su inače bili preči od nas da to praktikuju, a niti bi bilo razloga da im se to zabrani ako bi ga praktikovali...", zatim dodaje: "... i da je to u osnovi korisno i dobro djelo, ili da je veća korist od učenja mevluda nego li šteta, pa prijašnje generacije su bile bliže Poslaniku od nas, više su ga voljeli i poštovali nego mi, i vodili su računa o dobru i hajirli potezima više od nas"!!!

 

Kaže šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm.: "Okupljanje radi proslave rođenja Poslanika s.a.w.s., posebno ako je na tom slavlju prisutna muzika, ples i sl., te smatranje svega toga ibadetom - niko od islamske uleme ne sumnja da je to zabranjeno djelo na koje treba svijet upozoravati i sprječavati od toga, i to ne vidi dobrim djelom niko do neznalica ili slab vjernik."

 

Imam el-Zurkani rhm. spominje u svome šerhu na djelo „el-Mevahib el-Ledunnijje“ (1/140) slijedeće:Osnova obilježavanja i proslavljanja dana Mevlida je bid’at (novotarija), gdje se ništa u vezi toga ne prenosi od Selefus-saliha, tri prve generacije Islama!!!“

 

Prenosi Muhammed el-Salihi el-Šami rhm., učenik imama Sujutija rhm., fetvu od imama Sehavija rhm., u kojoj se kaže slijedeće: „Obilježavanje dana Mevlida, rođendana Poslanika s.a.w.s., se nije zabilježilo kod selefus-saliha, prve tri odabrane generacije Islama, već je to izmišljeno kasnije!!!“ (Subulul-huda vel-rešad fi sireti hajril-’ibad, 1/439)

 

“Treba istaknuti i to da se u mevludima nalazi i takvih stvari koje su više fantazija nego li historijska istina. Ovakvih stvari se treba kloniti. Ovo naročito ističe Ali el-Kari u svome djelu “el-Mevridur-revijj fi mevlidin-nebevijj”. Pošto je historijski ustanovljeno da mevluda nije za vrijeme Alejhisselama, niti cijela tri stoljeća iza njega, ni bilo, to je razumljivo da nema ni jednog hadisa koji govori o koristi proslave - odnosno učenja Mevluda.

 

Dr. Bašagić koji nije bio stručno obrazovan u hadisu i vjerskim naukama je ovdje sasvim nasjeo. Na kraju svog Mevluda on navodi jedan hadis, riječi četverice prvih halifa, imama Šafi'ije, Šejh Serijj (pogrešno je, Sirri) es-Sekatije o koristi Mevluda.

 

Čovjek, iole upućen u hadis i tradiciju uopće, ne može ni sumnjati u neistinitost navedenih hadisa i izreka. Safvet-beg Bašagic je to prenio iz Nevevijina komentara na Berzendžin Mevlid. Ovaj Nevevi nije onaj poznati islamski učenjak, nego jedan nearap sa Jave, koji se laćao pisanja o vjerskim stvarima bez dovoljno spreme i nepozvan. (Izabrana djela Mehmeda Handžića, knjiga I, Teme iz književne historije, str. 529-537, izdavačka kuća Ogledalo, Sarajevo)

 

Na kraju, pored svih ovih jasnih dokaza i govora uleme, vidimo da je mevlud novotarija i stvar koja je kasnije uvedena u vjeri, i nikako nije utemeljena u Islamu, bez obzira na kakav se to način radilo ili izvodilo. Oni koji to rade smatramo da to rade iz ljubavi prema Poslaniku s.a.w.s., međutim neminovno je to da ljubav prema njemu mora biti u skladu sa sunnetom Poslanika s.a.w.s., i dobrih generacija poslije njega!

 

Kada se muslimani raziđu po nekom pitanju moraju se vratiti Kur’anu, Sunnetu i onome na čemu su bile prijašnje generacije, a nikako govoru ovoga ili onoga šejha ili alima, u slučaju da se taj njihov stav kosi sa Šerijatom, i njegovim razumijevanjem od strane Ashaba, Tabi’ina i Tebe’i Tabi’ina!

 

Vjera se temelji na vahju i objavi, a da se temelji na logici onda bi bilo preče potirati donji dio mestvi, nego li gornji dio, kao što je to rekao Alija r.a.. Smatrajući da je nešto lijepo ili ružno racionalističkom metodom, sa  vjerom nema nikakve veze, jer što ti vidiš lijepim možda neko drugi smatra ružnim!

 

Allahu učini nas sljedbenicima Tvoga Šeri’ata, a ne daj da budemo od onih koji će novotarije u njega unositi; usmrti nas u Islamu i na Sunnetu Tvoga Poslanika s.a.w.s.. O Milostivi, Ti si Onaj koji je najmilosnii. Neka je salevat i selam na našeg Poslanika, njegovu porodicu i časne ashabe.

21.04.2008.

Prenošenje tuđih rječi

Uzvišeni Allah veli: ...Klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi. (El-Kalem, 11)

Učenjaci tefsira kažu da je ovaj ajet objavljen u vezi sa El-Velidom b. El-Mugirom.

Uzvišeni, također, veli: I žena njegova koja spletkari. (E-Mesed, 4) Za nju kažu da je od jednih drugima prenosila tudje riječi: Od Huzejfe, r.a., se prenosi da je čuo da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao „U Džennet nece ući onaj ko prenosi tuđe riječi.“


Od Ibn 'Abasa, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., naišao pored dva kabura i rekao: „Njih dvojica se muče, a ne muče se zbog velikog grijeha. Jedan od njih išao je i prenosio tuđe riječi, a drugi se nije pazio od mokraće.“

Neki učenjaci hadisa kažu da se pod riječima: ¨a ne muče se zbog velikog grijeha¨ misli da su oni mislili da nije veliki grijeh, a jeste, dok drugi kažu da se misli da im ih se bilo teško proći.

Allahov Poslanik, s.a.v.s, je također rekao: „Hoćete li da vam kažem koji su među vama najgori?“ „Hoćemo“-odgovorili su, pa im je rekao: „Oni koji tuđe riječi prenose, oni koji voljene rastavljaju i oni koji nedužne potvaraju.“

Od Ibn Mes'uda, r.a., se prenosi da je rekao: „Hoćete li da vam kažem šta je laž i neistina? To je prenošenje tuđih riječi koje potpiruju razdor među ljudima.“

Prenošenje tuđih riječi i njihovo širenje među svijetom sa ciljem unošenje nereda, razdora i mržnje, jedna je od najružnijih osobina koju čovjek može imati, jer ono potpiruje smutnju, trga veze, sije mržnju , razbija zajednicu, prijatelje čini neprijeteljima i braću strancima. Onaj ko to čini je kao muha koja prenosi zarazne bolesti.

U jezičkom smislu „En-Nemimeh“ prenošenje tudjih riječi¨“ znači čuti od nekog da je o nekom nešto ružno rekao, pa požuriti da se to ovome prenese npr. riječima: „Taj i taj o tebi priča to i to.“ Prenošenje tuđih riječi ne tiče se samo onoga o kome jer rečeno, ili onaj ko je to čuo, svejedno bilo to riječima, pismom, davanje znakova ili mimikom. To znači, da sve što čovjek kod drugih nevaljalo vidi treba sakriti i dalje ne širiti, izuzev ako je u njegovom obznanjivanju korist po muslimane ili suzbijanje još većeg zla.

Motivi za prenošenje tuđih riječi najčešće su: priželjkivanje zla onome ko je ono što se prenosi  rekao, pokazivanje naklonosti prema onomo o kome se reklo ili radoznalosti i uživanje u pričanju i zadiranju u ono što ga se ne tiče.

Onaj do čijih ušiju dopre prenošenje tuđih riječi dužan je sljedećih šest stvari:

1. Ne povjeravati onome ko ih prenosi jer je dotični nepošten čovjek. Potvrda za to su riječi Uzvišenog Allaha: „O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekom zlo ne učinite!“ (El-Hudzurat, 6).

2. Spriječiti onoga ko to čini, posavjetovati ga i ukazati mu na pogubnost toga što radi.

3. Prezirati ga u ime Allaha, jer je i kod Allaha prezren.

4. Ne sumnjičiti svoga odsutnog brata, jer je to grijeh, kao što stoji u riječima Uzvišenog: ...klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjčenja su, doista grijeh. (El-Hudzurat, 12).

5. To što se čulo ne smije navesti na uhođenje u traganju za potvrdom rečenog i to zato što je to zabranjeno riječima Uzvišenog: ...i ne uhodite jedni druge! (El-Hudzurat, 12).

6. Ne osjećati nikakvo posebno zadovoljstvo zato što se onaj ko prenosi tuđe riječi spriječio da ih dalje prenosi. Zatim, ne pričati o tom nikome, kako na taj način i sam ne bi postao klevetnik i prenosilac tuđih riječi. Neka se zato, oni sa oštrim jezikom pripaze i neka govore samo ono što je za Allahova stvorenja  dobro! Zato su im dovoljne Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka govori samo dobro ili neka šuti!“

Islamsko predanje:

El-Hasan je rekao : “ Ko tebi prenosi riječi o drugom, znaj da će ih i drugima prenositi o tebi!“

Nekakav čovjek je 'Amru b. 'Ubejdu rekao: „El-Esvari te, u svojim pričama, ne prestaje spominjati po zlu“ –pa mu je 'Amr rekao: „Čuj, ti niti poštuješ društvo čovjeka s kojim si sjedio, jer si nam prenio njegove riječi, niti mene, jer si o mome bratu otkrio ono što mi nije drago. Ja znam jedino da će nam smrt svima doći, da ćemo svi u kabur leći, da ćemo se svi na Sudnjem danu iskupiti i da će nam svima Uzvišeni Allah- Najpravedniji Sudija presuditi.“

Pripovijeda se da je Sulejman b. 'Abdulmelik jednom prilikom sjedio u društvu sa Ez-Zuhrijem kada mu je došao jedan čovjek koga je Sulejman upitao: „Čuo sam da si me klevetao i za mene rekao to i to“ –pa je čovjek odgovorio: „Niti sam to učinio, niti rekao“ –na što je Sulejman dodao: „Onaj ko mi je to rekao je pouzdan čovjek.“ -pa se Ez- Zuhri uključio i rekao: „Onaj ko prenosi tuđe riječi ne može biti pouzdan!“ Na to je Sulejman rekao: „Istinu si rekao.“ Zatim je čovjeku rekao da može mirno ići.

Neko drugi je rekao: „Kada bi ono što ti prenosilac tuđih riječi prenosi bilo tačno i sam bi smogao hrabrosti da te izgrdi. Onaj od koga ti se riječi prenose više od ovoga zaslužuje tvoju milost, jer te ne dočekuje sa grdnjom.“

Pripovijeda se da je kod Omera b. 'Abdulaziza došao neki čovjek i pred njim spomenuo klevetanje drugug čovjeka, pa mu je Omer rekao: „Ako hoćeš provjerićemo to što kazeš i utvrditi je li istina to što si za njega rekao. Ako budeš slagao, od onih si na koje se upozorava u ovom ajetu.“ ...ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite“ (El-Hudzurat, 6), a ako budeš istinu rekao, onda si od onih za koje se u ovom ajetu kaze da su: ...klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi. (El.Kalem, 11), ili, ćeš da ti oprostimo?“ –
21.04.2008.

Prava djeteta u islamu

  Pravo djeteta na obrazovanje i ispravan odgoj

Svako dijete ima pravo na obrazovanje, a obaveza države pri tom je da besplatno pohađanje osnovne škole učini obaveznim, da razvija različite forme daljeg obrazovanja i da djeci shodno njihovim sklonostima omogući pristup visokoškolskim ustanovama. Disciplina koja je pri svemu tome neophodna u školama ne smije kršiti prava niti dostojanstvo djeteta. U smislu izgradnje dostojanstva djeteta može nam poslužiti sljedeći hadis:

“Jednog dana Poslanik s.a.v. je sjedio sa drugovima, kada im priđe jedan dječak. Poslanik, s.a.v.s., ga pozva i sjede mu u krilo. Svi usmjeriše pažnju ka dječaku, koji od silnog uzbuđenja poče da se mokri. Strah i zbunjenost pokazaše se na djetetovom licu. Kada je ugledao šta se desilo, otac djeteta skoči i poče ružiti dijete uzimajući ga od Poslanika, s.a.v.s., ali on mu ga ne dade, nego ga još više privi sebi na grudi, i reče ocu: “Ne brini, nema veze. Odjeća se može oprati. Moraš biti pažljiv kako se ophodiš prema djetetu. Šta mu može povratiti samopoštovanje kada se ovako ponašaš prema njemu pred drugima?”
Obrazovanje potpomaže potpun razvoj ličnosti, talenata, kao i duhovnih i tjelesnih sposobnosti djeteta. Obrazovanje priprema dijete na život u kojem ono treba da bude svjesno odgovornosti kao građanin slobodnog društva; ono unapređuje poštovanje djeteta od njegovih roditelja, njegov kulturni identitet, ali i toleranciju i razumijevanje za vrijednosti koje imaju drugi ljudi.

Imam Ali b. Ebi Talib, r.a., veli: “Neka se Allah smiluje onome koji pomogne svom djetetu da bude dobar i čestit dobrotom prema njemu, savjetom, učenjem i odgajanjem”.

Mudri Lukman je govorio sinu:

“Sine moj, nauči se lijepom ponašanju kada si mlad, jer će ti koristiti kada budeš stariji. Svako onaj koji zna vrijednost lijepog ponašanja pridaće mu važnost. Onaj koji mu pridaje važnost odlučiće se da ga nauči. Onaj koji se odluči da ga nauči potrudiće se da ga potraži. Onaj koji se potrudi da ga potraži on će ga naći i okoristiće se njime. Sine, navikni da svoje dužnosti i poslove obavljaš sam. Ako želiš da budeš poštovan u ovom životu ne nadaj se, ne želi ono što je u rukama drugih. Znaj da su Božji poslanici i plemeniti dobri ljudi zadobili svoj status jer su se ustezali od takvih želja.”


- Seksualno obrazovanje
Dijete ima pravo na neizostavnu obaveznu nastavu, bar osnovni stepen. Dijete se odgaja tako da se unapređuje i podržava njegovo opće obrazovanje, te mu se po osnovu jednakih šansi za sve, daje mogućnost da razvija svoje sposobnosti, mogućnost ličnog prosuđivanja, razvija se njegov smisao za moralno, te njegova socijalna odgovornost, s ciljem da ono postane koristan član zajednice. Interesi djeteta su obaveza za sve, koji su odgovorni za njegov odgoj i usmjeravanje; ovu odgovornost u prvoj liniji imaju roditelji. Dijete ima potpunu mogućnost za igru i odmor, a sve sa istim ciljem; društvo i javne ustanove trude se da osiguraju poštivanje ovog prava.
Sve češće se postavlja pitanje seksualnog obrazovanja u školama. U osnovi, nema zabrane za uvođenje takvog predmeta, ali pod uslovom da se on izučava na način koji će biti pozitivan za moralni razvoj djeteta. Taj predmet treba da objašnjavaju profesori biologije u saradnji sa vjerskim autoritetima. Djeci treba objasniti kako se razmnožavaju životinjske vrste, pa i čovjek, ali na način koji će djetetu dati potrebne informacije o toj temi, a nikako da ga navodi na blud ili radnje koje su strogo zabranjene. Ako je cilj tog predmeta da se djeca podstiču na blud, da se nauče metodama bezbolnog abortusa, te kako se zaštititi od trudnoće u vanbračnim odnosima, onda nam taj predmet ne treba, jer ne da nemamo nikakve koristi od njega nego nam on samo štetu nanosi.
Djecu treba odgajati u čednosti, da se nauče da svoju ljubav izražavaju prema svojoj djeci, a ne da im preokupacija budu strasti koje će ih odvesti u zabludu.
Jedan čovjek je vidio ashabe kako ljube svoju unučad, pa je začuđen rekao da ih on ima desetero i da nikada nije nijedno poljubio, pa mu je Muhammed, s.a.v.s., rekao:

"Zar je Allah uklonio milost iz tvog srca?!" Odgoj djeteta treba biti prožet iskrenom roditeljskom ljubavlju a ne strastima koje vode u propast.


Pravo djeteta na igru i razonodu

Svako dijete ima pravo na mir i odmor, kao i pravo na igru i učešće u kulturnim i umjetničkim događajima. To je generalno pravilo u islamu koje ima izuzetke. Recimo djeci se ne smiju dozvoliti igre u kojima se izlaže opasnosti po mentalno i fizičko zdravlje. U islamu su zato neki sportovi zabranjeni. Djeca se također ne smiju navikavati na igre i učestvovanja u kulturnim i umjetničkim događajima koji odstupaju od islamskog morala. Roditelji moraju paziti na islamski stav kada je u pitanju odabir neke sportske discipline koju će djeca vježbati kao i na odjeću koja se mora u takvim prilikama oblačiti.
Što se tiče dječjih igara, one pomažu psihički i fizički razvoj, te razvijaju dječju maštu i kreativnost. S toga je pravo svakog djeteta da mu roditelji obezbijede uslove u kojima će se zabavljati i igrati. U tom smislu dijete treba biti izvođeno na izletišta na kojima će se upoznavati sa ostalom djecom i sa njima provoditi najljepše životno doba.


Prava djece izbjeglica i one sa teškoćama u razvoju

Uz ovo možemo spomenuti prava djece koja su izbjeglice i prava djece koja imaju teškoća u tjelesnom i duhovnom razvoju. Djeci izbjeglicama mora biti pružena posebna zaštita. Država mora sarađivati sa kompetentnim organizacijama, koje toj djeci mogu pružiti zaštitu i pomoć. Svakom muslimanu je teško kada posmatra kako se danas djeca Palestine osjećaju ugroženo u oskudnim pustinjskim kampovima. Njihovo pravo, a naš dug je da ih na bilo kakav način pomognemo.
Dijete koje ima teškoća u tjelesnom ili duhovnom razvoju ili je socijalno ugroženo, dobija poseban tretman, odgoj i pomoć, koja se odnosi na njegov specifičan položaj. Svako dijete sa teškoćama u razvoju ima pravo na posebnu brigu, obrazovanje i unapređivanje. Na taj način svakom djetetu sa teškoćama u razvoju treba se omogućiti najveća moguća mjera samostalnosti i socijalne integracije.


Pravo djeteta na rad

Dijete je zaštićeno od svih formi zapostavljanja, strahota i iskorištavanja. Ono niti u jednoj formi ne smije biti predmet trgovine. Dijete se prije dostizanja odgovarajuće starosne dobi ne smije slati na rad; ono ne smije biti zapostavljeno niti mu se smije dozvoliti da obavlja bilo kakav posao, koji može oštetiti njegovo zdravlje i odgoj ili utjecati na njegov duhovni i tjelesni razvoj.
Svako dijete dakle, ima pravo na zaštitu od rada koji ugrožava njegovo zdravlje ili sprječava njegovo obrazovanje i razvoj.
Islam dakle ne dozvoljava davanje djeci poslova koji su preteški za njihov uzrast. Osnovno pravo djete¬ta je da se normalno razvija, a to podrazumijeva dovoljno vremena za igru, jer u igri ono usvaja neophodne reflekse, ima dovoljno vremena za obrazovanje. Na roditelju je da djetetu osigura što bolje obrazovanje, jer je to vjerski imperativ i potreba vremena u kojem živimo.
Naravno, islam ne zabranjuje da se djeca navikavaju na rad, da se obučavaju za pojedine djelatnosti ili poslove. To je pohvalno, ali u granicama njihovih mogućnosti.
Čest razlog prekomjernog upošljavanja djece je teško materijalno stanje u kojem se ponekad roditelji nađu. Prinuđeni su radno angažovati djecu kako bi prehranili porodicu. U takvim situacijama je na društvu, državi da pomogne siromašne porodice kako bi se djeca zaštitila. Djeca, omladina općenito, najvredniji su resurs koji jedna država može imati i njena je obaveza da povede maksimalnu brigu o tom blagu koje je garancija njene budućnosti.


Pravo djeteta na zaštitu od svih formi iskorištavanja

Danas se u svijetu na milione djece iskorištava u razne svrhe. To je najgori oblik eksploatacije jednog ljudskog i prirodnog potencijala. Takve eksploatacije se najčešće dešavaju u siromašnim i komunističkim zemljama. Djeca se nagone na težak i neizdržljiv rad i crpi im se snaga do posljednjeg atoma. To često biva razlogom da djeca zbog nedovoljne radne zaštite i preduslova za rad gube zdravlje i svoje nevine živote.
Jedna od čestih formi iskorištavanje djece je seksualno zlostavljanje ili pedofilija. Često puta čujemo za informaciju da se djeca seksualno zlostavljaju od strane svećenika u crkvama kao i od strane roditelja, te drugih ljudi koji su skloni seksualnim prerverzijama. Islam je kategorički protiv bilo kakvog iskorištavanja djece, a posebno prema ovoj vrsti. U islamu postoje jako represivne mjere protiv lica koja imaju takve (praktične) patološke nagone. To često dovodi do ubistva djeteta koje je žrtva seksualnog nasilja. Takav čin zlostavljanja ima često epilog ostavljanja jakih psiholoških poremećaja kod žrtve koja ubuduće ima skoro iste aspiracije.
Islam štiti dijete od seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja, kao i od prostitucije i pornografije. Zbog toga je dužnost svakog roditelja da često provjerava šta mu dijete čita, sa kim ima kontakte, gdje i s kim izlazi, itd. Iako djeca imaju pravo na zaštitu od ometanja njihovog privatnog života, njihove porodice, od upada u njihov stan i zaštitu od ometanja njihovog dopisivanja, ovo nije zadiranje u privatni život djeteta, već preventiva od eventualne digresije (delikvencije).
Djeca imaju pravo biti zaštićena od upotrebe droga i opojnih sredstava, kao i od učešća u produkciji ili trgovini drogom.
U islamu je odbrana svoje vjere, života i časti sveta dužnost svakog punoljetnog muslimana i muslimanke. S toga je Muhammed, a.s., zabranio djeci, ženama i starcima da idu u boj. Ovo zbog toga što nisu u prirodnoj mogućnosti da učine nešto u korist odbrane. Muhammed, a.s., je također zabranio muslimanima koji se bore da ubijaju djecu, žene i starce, te da ruše bogomolje nemuslimana.
Danas postoji mnogo djece koja se eksploatišu u oružanim sukobima. Recimo, u današnjoj Rusiji ta brojka prelazi nekoliko hiljada regrutovane djece. Zato sve države moraju preduzeti mjere s ciljem osiguranja neučestvovanja djece mlađe od 15 godina, odnosno djece koja po islamskom pravu nisu punoljetna, u oružanim konfliktima. Niti jedno dijete ispod 15 godina ne smije biti regrutirano u oružane snage. Po humanitarnom narodnom pravu sve države moraju brinuti o zaštiti djece u ratu i o tome da im se u toku rata osiguraju sve potrebštine za život.
Država se mora obavezati da djeci koja su žrtve oružanih konflikata i djeci koja su bila mučena, zapostavljana, iskorištavana i zlostavljana osigura odgovarajuću brigu s ciljem njihovog oporavka i socijalne integracije.
Skori događaji otmice djece iz škole u Beslanu (Osetija) su primjer grubog kršenja prava djeteta na slobodu i život. Šerijat takve događaje oštro osuđuje i poriče.
Koliko je zlostavljanje, mučenje, iskorištavanje i na kraju ubijanje djece, ogavan i nehuman čin, mogu nam poslužiti najsvježiji video snimci iz Srebrenice. Naime, u BiH, navodno demokratska Evropa, pa i cijeli svijet, su pali na ispitu osiguranja prava djece. Djeca Iraka su još gori primjer gaženja njihovih prava.


Pravo djeteta nakon njegove smrti

Kako islam ima zadatak da djetetu prije njegovog rođenja ponudi pretpostavke za normalan život u vidu upućivanja momaka i djevojaka na odabir bračnog druga, tako islam sebi daje u zadatak da osigura djetetovo normalno odvijanje života. Međutim, često se desi da i dijete preseli na bolji svijet. Mudra izreka naglašava da: «Mlad čovjek može umrijeti, a star mora». Prema tome, islam daje prava čovjeku prije njegova rođenja, u toku života i nakon smrti. Rekli smo da roditelj mora paziti na dignitet i dostojanstvo djeteta. Upravo se na to misli prilikom ispraćaja djeteta na bolji svijet. Iz poštovanja prema tom Allahovom stvorenju roditelji i ostali muslimani su dužni klanjati djetetu dženaze namaz i po islamskim običajima ga otpremiti na Ahiret. U tome se ogleda poštivanje prava djeteta kada ono preseli.


Zaključak

Jedna od prednosti islamskog prava u odnosu na ostala (sekularistička, pozitivistička), jeste da se brine za čovjeka prije njegovog rođenja, u toku života i nakon smrti.
Iz priloženog se da vidjeti da su u islamskom pravu zastupljeni svi segmenti zaštite djeteta, počevši od njegovog začeća, pa i prije toga, u toku prvih dana života, kada odraste, pa sve do smrti. Islamsko pravo štiti djecu od bilo kakve forme iskorištavanja i eksploatacije i nudi sretan i siguran život. Samo takvo njegovano dijete može preporoditi islamski ummet i podariti mu velikane islamske povijesti, poput Muhammeda ibn Kasima i Muhammeda el-Fatiha. Djeca u islamu su primjer dobro odgojene jedinke koja je koristi sebi i drugima.
Dijete odgojeno po islamskom propisu i pravima će biti od koristi svojim roditeljima na dunjaluku i Ahiretu.
Allah u Kur'anu kaže:

«Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: "Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!» (Al-Isra': 24.).
21.04.2008.

Sljedbenici ajeta „Ijjake na'abudu ve ijjake neste'in“

ImageHafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm.
Ljudi koji su istinski sljedbenici ovog ajeta se nalaze u najjačem i najprečem i najkorisnijem 'ibadetu. Njih možemo podijeliti na četiri skupine i vrste i to:
1.   Skupina onih koji smatraju da su najkorisniji i najvrijedniji samo oni ibadeti koji su najteži dušama za podnijeti. Kažu: Takvi ibadeti su najudaljeniji od have/strasti, a u tome je i suština ibadeta! Kažu: Nagrada se kreće shodno uloženom trudu i muci pa spominju hadis koji nema nikakva utemeljenja u relevantnim izvorima: „Najvrijednija djela su ona koja su najteža!“ Ovi ljudi se mogu nazvati imenom „pobornici tegla i nasilja nad dušama!“ Kažu: Duše se popravljaju samo na taj način jer je u njihovoj prirodi lijenost i predavanje dunjaluku pa se ne mogu popraviti osim uz podnošenje velikih strahoba i muka!
2.   Skupina onih koji smatraju da je najbolji 'ibadet el-tedžerrud / odricanje od dunjaluka kao i zuhd/skromnost na njemu, uz njegovo minimalno korištenje i uz minimalno razmišljanje i vođenje brige o njemu. Ovi se djele na dvije vrste:
v  'Avam – obični svijet među njima, pomisli da je sve navedeno vrhunac pa se angažovaše i na tome počeše raditi i ljude tome pozivati govoreći: ovo je vrijednije od stjecanja 'ilma/znanja i 'ibadeta/robovanja. Na zuhd/odricanje od dunjaluka, gledahu kao na vrhunac cjelokupna 'ibadeta.
v  Havas – posebniji među njima, smatraju da je sve navedeno cilj za rad' nečeg drugog tj. radi osame srca s Allahom dž.š., uz sabiranje svih svojih misli na Njega, i uz pripremu srca za ljubav prema Njemu, i kajanje samo Njemu, i radi oslanjanja na njega, uz činjenje dijela koja izazivaju Njegovo zadovoljstvo. Smatraju da je najvrijedniji 'ibadet „džem'ijjet 'alallah“/“sabranost na Allahu“, uz neprestano spominjanje Njega, kako srcem tako i jezikom, bivši svjestan Njegove kontrole i gledanja, kloneći se svega što razbija i parča srce. Oni se dijele na dvije grupe:
Ø  'Arifun muttebi'un – oni koji su spoznali istinu i koji je slijede; kada dođe kakva naredba ili zabrana odmah prionu njenoj sprovedbi pa makar im to razbilo njihov „džem'ijjet“.
Ø  Munharifun – ljudi koji žive u devijaciji, koji kažu: Cilj činjenja 'ibadeta je „džem'ijjet 'alallah“/sabranost srca na Allahu dž.š., pa kad god naiđe nešto što će srce odvratiti od Allaha dž.š., nećemo se osvrtati na to, što su izrekli u stihovima:
Virdovi se traže od onih koji su gafili/nemarni
Šta da se traži od srca čije je svo vrijeme vird!?
I ovi se dijele na dvije skupine:
§  Oni koji su ostavili vadžibe i farzove zbog „džem'ijjeta“, i
§  Oni koji su ostavili sunnete i nafile i učenje zbog „džem'ijjeta“.
Jedan od ovih je pitao nekog učenog šejha: Ako mu'ezzin prouči ezan, a ja se budem nalazio u svom „džem'ijjetu 'alallah“/sabranosti na Allahu – ako budem ustao i izašao razbiće mi se misli, a ako ostanem u svom halu ostaću u „džem'ijjetu“, pa šta je bolje za mene onda? Reče mu: Kada mu'ezzin prouči ezan, a ti se nađeš ispod Arša, ustani i odazovi se Allahovom pozivaču, a potom se vrati na svoje mjesto.
Ovo je stoga što je sabranost na Allahu dž.š., (džem'ijjet), uživanje duše i srca, dok je odazivanje na poziv mu'ezzina pravo i hakk Gospodara – tako da onaj koji da prednost svojoj duši nad pravom svoga Gospodara nije jedan od sljedbenika ajeta „ijjake na'abudu“!
3.   Skupina onih koji smatraju da su najbolji 'ibadeti oni od kojih drugi ljudi vide koristi dakle 'ibadeti čiji je hajr prelazan, što je bolje od hajra koji nije prelazan, pa je po njima hizmet siromašnih i izvršavanje onoga za čim su ljudi u potrebi i pomaganje istih novcem i ugledom i svim ostalim puno bolje, čemu se i predadoše i na čemu poradiše dokazujući tome riječima Allahova Poslanika s.a.w.s., koji kaže: „Sva stvorenja su Allahova, tako da je Allahu dž.š., najdraže stvorenje ono koje je najkorisnije po ostala stvorenja!“ (el-Mu'udžem el-Kebir, br.10033.)
Svoj stav dokazuju i time da je djelo pobožnjaka dobro samo po njega, dok je djelo humanitarca prelazno na drugoga – a kako će se ova dvojica sporediti. Kažu: Zbog toga je učenjak u prednosti nad pobožnjakom poput mjeseca u odnosu na ostale zvijezde. Kažu: Poslanik s.a.w.s., je rekao Aliji b. Ebi Talibu r.a.: „Da Allah dž.š., uputi jednog čovjeka preko tebe bolje ti je od hiljade crvenih deva!“ (Muttefekun 'alejh)
Ova prednost je samo zbog toga što je u pitanju prelazni hajr, čemu dokazuju i sljedećim hadisom: „Ko bude pozivao uputi imaće nagradu poput onih koji se za tom uputom budu poveli bez da će se njima oduzeti išta od nagrade, a ko bude pozivao zabludi imaće grijeha poput onih koji se za tom zabludom povedu bez da će se njima išta oduzeti od grijeha!“ (Sahihu Muslim, br.2674.) Ili: „Allah i Njegovi meleki i stanovnici svih nebesa i zemalja pa čak i mrav u svojoj rupi i riba u vodi blagosiljaju onoga koji podučava ljude dobru!“ (Sunen Tirmizi, br.2685.) Ili: „Učenoj osobi oprosta mole stanovnici nebesa i zemlje pa čak i ribe u vodi!“ (Sunen Ebu Davud, br.3641.)
Dokazuju i time da pobožnjak kada umre prestaju mu teći sevapi za razliku od osobe dobročinitelja kome ne prestaju teći sevapi sve dok traje djelo koje je ostavio za sobom, kao i time što su poslanici slati sa svim vrstama dobročinstva prema ljudima i s uputom i koristima za ovaj i onaj svijet.
Poslanici nisu slati sa halvetom/osamom, i napuštanjem ljudi, niti sa celibaštvom. Poslanik s.a.w.s., je negodovao onoj trojici koji su se bili odlučili na potpunu predaju 'ibadetu uz napuštanje druženja s ljudima. Dakle, mišljenje ove skupine je da je davanje prednosti razbijanju „džem'ijjeta“ zbog Allahovog dž.š., emra, uz korišćenje ljudima i dobročinstvo prema njima bolje od „džem'ijjeta“ kojeg ne prati navedeno!
4.   Skupina onih koji smatraju da je najbolji 'ibadet činjenje djela koja izazivaju raziluk i zadovoljstvo Allaha dž.š., onako kako određeno vrijeme ili mjesto zahtijeva.
Najbolji 'ibadet u trenucima džihada i rata je učestvovanje u njemu pa makar nas to povelo ostavljanju virdova poput noćnog namaza ili dnevnog posta ili pak skraćivanju namaza!
Kada je u pitanju gost najbolje je uslužiti ga i počastiti i proći se dobrovoljnog virda. Što je slučaj i sa ženom ili djecom.
Kada je vakat sehura u pitanju najbolje je zabaviti se namazom, Kur'anom, dovom, zikrom, istigfarom...
Kada je u pitanju učenik ili neznalica najbolje je podučiti ga i time se pozabaviti.
Kada se uči ezan bolje je ostaviti virdove u kojima smo i odazvati se na poziv mu'ezzina.
Kada nastupe pet dnevnih namaza najbolje je obaviti ih na najljepši i najpotpuniji način, i to s njihova prva vakta, i u džamiji pa makar bila daleko.
Kada je osoba u potrebi za nečim najbolje je pomoći joj svojim ugledom, ili tijelom ili imetkom što je sve bolje od toga virda i halveta!
Kada je učenje Kur'ana u pitanju najbolje je da je srce pribrano i budno uz pomno razumjevanje ajeta, imajući osjećaj kao da ti se Allah dž.š., direktno obraća, što će srce sabrati na razumjevanju i čvrstom poimanju i budućoj sigurnoj sprovedbi propisa jačoj od one kada nam dođe kakva zapovijed od vlasti!
Kada je u pitanju boravak na Arefatu najbolje je predati se dovama i zikru a ne postu npr..
Kada su deset dana Zul-Hidždžeta u pitanju najbolje je učestati 'ibadet a pogotovo s tekbirom i tehlilom i tahmidom što je preče i od džihada koji nije farzi-'ajn.
Kada su u pitanju zadnjih deset dana Ramazana najbolje je provesti ih u džamiji, uz halvet/osamu i i'itikaf, bez miješanja s ljudima i bavljenja njima, što je bolje i vrijednije od aktivnosti podučavanja i držanja dersova ljudima u tim danima.
Kada ti je brat bolestan ili na samrti najbolje je da ga obiđeš i da mu dženazi prisustvuješ i da svemu tome daš prednost u odnosu na tvoj halvet/osamu, i džem'ijjet/sabranost.
Bolje je da u kriznim momentima i trenucima vrijeđanja ljudi izvršiš svoju obavezu saburanja i trpljenja uz mješanje s ljudima bez bježanja od njih „zbog toga što je vjernik koji se mješa s ljudima saburajući na njihovim uvredama bolji od onoga koji se ne mješa s njima i ne vrijeđaju ga!“ (Musned Ahmed b. Hanbel, br.5022.) Bolje je mješati se s ljudima u hajru i to je bolje nego li da se ne bude s njima u tome, i ne biti s njima u šerru/zlu je bolje nego li se mješati s njima u tome, ali ako neko bude znao da će svojim miješanjem/učestvovanjem ukloniti ili umanjiti postojeće zlo - mješanje s njima, tada, će mu biti vrijednije od nemiješanja sa njima!
Dakle najpreče je u svakome vaktu davati prednost zadovoljstvu i raziluku Allaha dž.š., specifičnom za dato mjesto ili vrijeme, izvršavajući vadžib koji je u uskoj sprezi sa navedenim.
Ovakve osobe su pravi sljedbenici i pobornici apsolutnog 'ibadeta dok su za razliku od njih prijašnje vrste ljudi pobornici ograničenog 'ibadeta zbog toga što kad god napuste određenu vrstu 'ibadeta koju praktikuju imaju osjećaj kao da je okrnjavio ili napustio 'ibadet. Takva osoba je jednostrana u robovanju Allahu dž.š., dok je osoba apsolutnog 'ibadeta ona koja je višestrana u 'ibadetu koja za cilj ima samo Allahov dž.š., raziluk i zadovoljstvo idući uvjek tamo gdje se on nalazi.
Ako primjetiš 'ulemu naći ćeš ga s njima; ako primjetiš pobožnjake naći ćeš ga s njima; ako primjetiš mudžahide naći ćeš ga s njima; ako primjetiš zakire naći ćeš ga s njima; ako primjetiš dobročinitelje i humanitarce naći ćeš ga s njima; ako primjetiš vlasnike džem'ijjeta i 'ukufa/pribranosti i sabranosti srca sa Allahom, naći ćeš ga s njima.
Takav je apsolutni Allahov rob koji ne robuje znakovima i kojeg ne stežu stege i okovi, koji ne postupa u skladu sa porivima i slastima svoje duše, već u skladu sa voljom i htijenjem njegova Gospodara, pa makar njegova duša htjela nešto drugo!
Ovo je specifika ajeta „Ijjake na'abudu ve ijjake neste'in“!
Izvadak iz djela: Medaridžul-Salikin, 1/90..
Prijevod s arapskog: Sead ef. Jasavić, prof.

18.04.2008.

Zanimljiv san Allahova poslanika

 Da  je  vazno  u cjelosti sprovesti ono sto nam je Allah swt islamom propisao mozemo vidjeti  i iz jedne interesantne predaje  koju  prenosi Abdurrahmana ibn Semure a biljezi je  imami Taberani. 
U toj predaji Abdurrahman ibn Semure prica kako su ashabi sjedili jedanput u Medini, kada im je dosao Allahov Poslanik s.a.w.s i rekao da je sanjao jedan cudan san. A snovi Poslanika s.a.w.s su istina. Pa im je ispricao Poslanik s.a.w.s sta je sanjao. Kaze: 
"Vidio sam covjeka iz mog ummeta, kako mu je dosao melek smrti da mu uzme dusu ......

Islam predstavlja sveobuhvatni zivotni program.  On obuhvata ljudski zivot u svim njegovim segmentima, od covjekovog rodjenja do smrti.  I njegov uspjeh  zavisi od toga koliko je on u svom zivotu kompletan musliman i koliko ispunjava ono sto Svevisnji od njeg trazi.


Da  je  vazno  u cjelosti sprovesti ono sto nam je Allah swt islamom propisao mozemo vidjeti  i iz jedne interesantne predaje  koju  prenosi Abdurrahmana ibn Semure a biljezi je  imami Taberani. 


U toj predaji Abdurrahman ibn Semure prica kako su ashabi sjedili jedanput u Medini, kada im je dosao Allahov Poslanik s.a.w.s i rekao da je sanjao jedan cudan san. A snovi Poslanika s.a.w.s su istina. Pa im je ispricao Poslanik s.a.w.s sta je sanjao.

Kaze:  "Vidio sam covjeka iz mog ummeta, kako mu je dosao melek smrti da mu uzme dusu.  A onda  dodje njegovo dobrocinstvo prema roditeljima te udalji meleka smrti od njega.

I vidio sam covjeka iz mog ummeta, koji je bio izlozen patnjama u Kaburu, pa dodje njegov abdest i spasi ga patnje.

I vidio sam covjeka iz moga ummeta, kojeg su opkolili sejtani, pa dodje njegov zikrullah i otjera sejtane od njega.  

I vidio sam covjeka iz moga ummeta, kojeg su opkolili i uzeli Meleki kazne. Pa dodje njegov namaz i spasi ga njihovih ruku. I vidio sam covjeka iz moga ummeta, koji je skapavao od zedji, kad god bi se primakao mome Havdu, bio bi sprijecen i otjeran. Pa dodje njegov post mjeseca Ramazana te ga napoji i ugasi mu zedj.

I vidio sam covjeka iz moga ummeta, kako ide pored poslanika koji su sjedeli u halkama i kad god bi se primakao nekoj od tih halki, bivao bi  udaljen. Pa dodje njegovo gusul te ga uze za ruku i dovedega te sjede pored mene.
I vidio sam covjeka iz mog ummeta, zbunjenog,  okruzenog  tminom i mrakom sa svih strana. Pa dodje njegov hadzdz i umra te ga izvedose iz  mraka na svjetlo.


I vidio sam covjeka iz mog ummeta, kako se rukom stiti i zaklanja od plamena vatre i njene vrucine. Pa dodje njegova sadaka koju je dijelio, te napravi pregradu izmedju njega i vatre i nacini hlad nad njegovom glavom.

I vidio sam covjeka iz moga ummeta, kako se obraca vjernicima a oni ga ignorisu. Pa dodje njegovo cuvanje rodbinskih veza i rece: >> O vjernici, on je cuvao rodbinske veze pa pricajte i kontaktirajte s njim<< Te ljudi pocese s njim govoriti i rukovati se.

I vidio sam covjeka iz moga ummeta, kojeg su uhvatile Zebanije (meleki - cuvari Dzehennema), pa dodje njegovo naredjivanje dobra i odvracanje od  zla pa ga ote iz njihovih ruku i dade ga Melekima Milosti.

I vidio sam covjeka iz moga ummeta, kako kleci, a izmedju njega i Allaha dzellesanuhu je zastor. Pa dodje njegov ahlak, uze ga za ruku i uvede ga kod Allaha dzellesanuhu.

I vidio sam covjeka iz mog ummeta, a knjiga njegovih djela se priblizava njegovoj lijevoj ruci. Pa dodje njegova bogobojaznost  uze tu knjigu i stavi je u desnu ruku.

I vidio sam covjeka iz moga ummeta, a vaga njegovih djela je lagahna pa dodjose njegova umrla djeca i ojacase njegova dobra djela. I vidio sam covjeka iz moga ummeta, kako stoji na ivici Dzehennema. Pa dodje njegova dova puna nade upucena Allahu dzellesanuhu i spasi ga te on prodje.

I vidio sam covjeka iz mog ummeta kako pada u vatru. Pa dodjose njegove suze  prolivene od straha prema Allahu dzellesanuhu i spasise ga te on prodje.

I vidio sam covjeka iz mog ummeta, kako je stao na Sirat cupriji, i ljulja se poput palmine grane na jakom vjetru. Pa dodje njegovo lijepo misljenje o Allahu dzellesanuhu i ucvrsti ga te on predje.

I vidio sam covjeka iz moga ummeta, kako puzuci ide preko Sirat-cuprije. Nekada poklekne i spotakne se pa se pridrzi. Pa dodje njegovo donosenje Salavata na mene, pa ga uspravi i ucvrsti mu noge i spasi ga.

I vidio sam covjeka iz moga ummeta, kako dolazi pred  vrata Dzenneta i ona se pred njim zatvorise. Pa dodje njegov iskreni  sehadet, da nema drugog boga osim Allaha te mu otvori vrata i uvede ga u Dzennet.

18.04.2008.

Brigitte Bardot na sudu radi blaćenja muslimana

 Nekadašnja francuska filmska zvijezda Brigitte Bardot otišla je u utorak na suđenje zbog vrijeđanja osjećaja muslimana. Ovo je ujedno peti put da se glumica tereti za raspirivanje rasne mržnje zbog kontraverznih komentara o islama i muslimanima. Tužioci su tražili od pariških vlasti da sedamdesettrogodišnjem bivšem seks simbolu dodijele suspendovanu dvomjesečnu zatvorsku kaznu i novčanu kaznu u iznosu od 15.000 eura za optužbe na račun islamske zajednice, za koju tvrdi da uništava njenu zemlju i nameće svoje običaje. Bardot je od 1997. godine četiri puta bila osuđivana i svaki put je morala platiti novčanu kaznu u iznosu od, najprije, 1.500 eura do, nedavno, 5.000 eura.

Tužilac Anne de Fontette se ovaj put sudu obratila tražeći oštriju kaznu nego inače. Dodala je i da je umorna od suđenja Brigitte Bardot.

Bivša zvijezda francuskog filma nije prisustvovala suđenju zato što se, kako tvrdi, ne osjeća dobro. Presuda se očekuje u narednih nekoliko sedmica.

Članovi francuske antirasističke grupe su se prošle godine žalili povodom komentara Bardotove na račun obilježavanja Kurban bajrama, a u pismu upućenom francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju. Ovo pismo je naknadno objavila njena fondacija.

U Francuskoj živi oko pet miliona muslimana. Riječ je o najvećoj evropskoj muslimanskoj zajednici, koja čini osam procenata od ukupne francuske populacije.

“Dosta mi je da budem pod pritiskom ove populacije koja uništava nas, naš zemlju i nameće svoje običaje”, izjavila je Brigitte Bardot.

Nekadašnja francuska zvijezda je ranije rekla da Francusku napadaju muslimani koji kolju ovce. Bardot je objavila knjigu u kojoj napada homoseksualce, imigrante i nezaposlene, a pisala je i o islamizaciji Francuske, prenosi Reuters.

17.04.2008.

Uputstva za korisnike Interneta (Sejh Hamed ibn Abdullah el Ali)

Uputstva za korisnike Interneta (Sejh Hamed ibn Abdullah el Ali) Prvo: Kada Musliman cuje ezan, ne smije dopustiti da ga bilo sta odvrati od odgovora na taj poziv. Nas Uzviseni Gospodar je rekao: ?U dzamijama koje se voljom Njegovom podizu i u kojima se spominje Njegovo ime - hvale Njega, ujutro i navece, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom ce srca i pogledi biti uznemireni?? (24:36-37)

Drugo: Internet je sredstvo komunikacije, ali je to ustvari i mac sa dvije ostrice. Muslimani trebaju koristiti dobre strane Interneta, o­no sto koristi njegovoj vjeri i zivotu, a ne o­no sto ce iskvariti njegovu vjeru i zivot .

Trece: Jako je vazno da korisnici Interneta zastite svoje oci kako ne bi gledali o­no sto je zabranjeno. Zabranjene scene su sejtanovo oruzje koje o­n koristi kako bi iskvario srca Muslimana nudeci trenutno zadovoljstvo, iza kojeg slijede osjecaji zaljenja i griznje savjesti. Gledanje zabranjenog uzrok je prljanja srca, tjeskobe u prsima i udaljavanja od stovanja Allaha. Takoder, lisava dusu zadovoljstva koje stice stujuci Allaha. To je sejtanovo oruzje kojim uljepsava grijeh, i u trenutku kad neko padne u njegovu zamku, sejtan preuzima kontrolu nad njegovim srcem i igra se s njim kao sto je dijete igra sa lopticom.

Cetvrto: Nemojte dopustiti da Internet ?unisti? vase vrijeme . A to se desava kada sate provodite po raznim sajtovima i o­nline grupama . Time tracite svoje dragocjeno vrijeme. Vrijeme koje biste trebali posvetiti svojoj porodici, roditeljima, djeci, rodbini ili poslu kojim zaradujete za zivot sebi i svojoj porodici.

Peto: Cesto posjecujte islamske sajtove. Posjecujte sajtove pomocu kojih saznajete korisne informacije i koji prosiruju vase znanje. Klonite se sajtova koji stete vjeri i moralu, te grupa koje sire fitnu. Ne upustajte se u rasprave sa neprijateljima Islama ukoliko nemate dovoljno znanja kako bi se mogli s njima nositi. U tom slucaju trazite od o­nih koji znaju da se pozabave tim pitanjem.

Sesto: Chat predstavlja zamku i za muskarce i za zene; zamku koja ih vodi ka zabranjenim odnosima, odnosima koji obicno pocinju kao bezazleno upoznavanje, a zavrsi sa velikom stetom po vjeru i zivot .

Sedmo: Ili ste vi taj koji kontrolise ili ste pod kontrolom. Ako stavite Internet pod svoju kontrolu o­nda njegove koristi prevladaju njegovu potencijalnu stetu. Tada Internet postaje blagodat od strane Allaha dz.s. A ako padnete pod njegovu kontrolu, tada vam oci zamagli sarmom i trenutnim zadovoljstvima koja nudi, krade vam vas novac, vrijeme, zivot i udaljava od duznosti koje imate prema svojoj porodici i bliznjima. Postanete zrtva, a da to i ne primjetite. Spasite se ove zamke prije nego sto budete izgubljeni i prije nego bude prekasno.

17.04.2008.

Iskazivanje povjerenja

Iskazivanje povjerenja za vođenje društveno odgovornih poslova kroz izbore jeste važna društvena stvar koja vrlo često direktno utiče i na mnoga vjerska pitanja i vjersku slobodu u društvu općenito, kao i identitet vjernika pojedinačno.

A prije svega toga treba istaći da islam obavezuje na uspostavljanje povjerenja ili emaneta kod pojedinca, ali i u samom društvu tj. džematu.



Po mnogim islamskim učenjacima emanet jeste osnova ibadeta, odnosno islama, jer je Allah dž.š. rekao: "Uistinu smo Mi ponudili izbor emaneta nebesima i Zemlji i brdima, pa su odbili da to ponesu i pobojali su se toga, a ponio je to insan (čovjek), a uistinu on biva prema sebi nepravedan i neznalica."

Jedno od tumačenja ovog ajeta jeste da je Allah dž.š. dao čovjeku sve blagodati zdravlja i života u emanet da to samo u halalu, pravedno i čestito koristi. A ne imati povjerenja znači imati trećinu opisa munafika čija, po hadisu, tri svojstva su: kada govori laže, kada obeća ne ispuni i kada mu se nešto povjeri, pronevjeri.  A munafici će, kako Kur'an kaže, biti na najnižem dnu džehennema.

U stvari, dovoljno je na ovu temu reći hadis Poslanika a.s.: « Nema imana ko nema emaneta, tj. nema vjere u koga se nema povjerenja» A koliko je emanet usko povezan sa imanom odnosno vjera sa povjerenjem donekle svjedoči i jezičko-morfoločka srodnost ovih riječi kako u arapskom pa tako i u našem jeziku:     iman – emanet; vjera - povjerenje

O obavezi izlaska na izbore kako bismo prenijeli povjerene društvene poslove onima ko će to povjerenje opravdati, najbolje govori sljedeći ajet:

«Uistinu vam Allah naređuje da stvari od povjerenja povjeravate onima koji to zaslužuju!»

A neizlaskom na izbore naše povjerenje dovodimo u pitanje jer ga prepuštamo drugima, među kojima ima previše nesavjesnih, neodgovrnih pa i zlonamjernih ljudi.

Zato obavezno izađite na izbore i glasajte za one koji će vaše povjerenje opravdati.Također, fetva obaveze izlaska na izbore ima svoje utemeljenje i u usporedbi sa obavezom svjedočenja na sporu na poziv suda. Naime, kao što je u islamu opštepoznato pravilo da se obavezuje svjedok da izađe na svjedočenje na sudski spor kad ga sud pozove, kao što Kur'an u najvećem ajetu u suri Bekare, tj. drugoj suri, 282. ajetu veli:

«Svjedoci se trebaju na svaki poziv odazivati.»

- tako isto izbori predstavljaju poziv države poput poziva suda, na svjedočenje o sporu vrijednosti i kvaliteta i iskrenosti kandidata za najodgovornija društvena mjesta.

Također, izlaskom na izbore pokazujemo da smo svjestan narod i time stičemo nužno poštovanje od drugih.

Dakle, izbori, izlazak na izbore i davanje glasa, su obaveza, a za koga će se glasati, to je privatna stvar i privatno pravo svakog pojedinca da sam odluči, shvati i svojom glavom razmisli ko je u trenutnoj situaciji najzaslužniji za njegov glas na izborima.

Molimo Allaha dž.š. da nas na putu ispunjavanja pojedinačnog i društvenog emaneta pomogne i učvrsti.

17.04.2008.

Šutnja i čuvanje jezika

ImageU savršenost islam svakako ulazi i njegova briga o čuvanju ljudskog jezika i govora od laži i bestidnog govora, jer je jezik, iako malen, veliki zločinac. Otuda islam naređuje muslimanu da govori dobro, a ako nema ništa dobro da kaže, neka se suzdrži od govora, jer se sa ličnom sigurnošću ne može ništa porediti. Rekao je Resul, s.a.v.s.: „Onaj ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, nek a govori dobro ili neka šuti.“  (Buhari i Muslim)

Allah Uzvišeni nas obavještava u Kur'anu da sav govor kojeg izgovori čovjek biva zapisan i zabilježen i za njega će polagati račun.

Rekao je Uzvišeni: „On ne izusti ni jednu riječ a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije

Islam s pravom pridaje veliki značaj čuvanju jezika, jer koliko je samo razilaženja, neprijateljstva, izazivanja mržnje, pa čak i ratova, u kojima se krv prolijeva, dogodilo radi jedne neodmjerne riječi koja je rečena gdje joj nije bilo mjesto. Tako stav islama o neophodnosti čuvanja jezika rađa plodove sigurnosti i mira u imetku, časti i samom životu čovjeka.

Islam upozorava i na upošljavanje jezika sa govorom koji ne priliči. Zaranio je laž, zabranio je ogovaranje (gibet), tj. spominjanje grešaka muslimana u njegovom odsustvu, jer ono presijeca ljubav između muslimana, a donosi sporenje i razilaženje i dokaz je pokvarenosti i duševne niskosti onoga ko se ogovaranjem bavi.

Rekao je Resul, s.a.v.s.: „Znate li šta je ogovaranje?“ Rekoše: „Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.“ Reče: „Da spomeneš svog brata po onome što on ne voli.“ Rečeno je: „Šta misliš ako pri njemu bude ono što kažem?“ Reče: „Ako pri njemu bude to što kažeš, ti si ga ogovorio, a ako ne bude to pri njemu, ti si ga potvorio.“  (Muslim)

Zabranio je nemimet, a to je prenošenje govora ljudi jednih drugima s namjerom kvarenje njihovih odnosa što raspiruje vatru neprijateljstva između onih koji su bili zajedno uklanjajući svu ljubav. A nemimet, također, upućuje na pokvarenost i niskost onoga ko se time bavi.

Radi toga je rekao Resul, s.a.v.s.: „U Džennet neće ući nemmam (osoba koja prenosi tuđe riječi).“ (Buhari i Muslim)

Islam je također zabranio i ismijavanje, jer je to kršenje prava muslimana i vodi kidanju društvenih veza i osveti i uzvraćanju istom mjerom od strane onog ko je bio ismijavan.

Rekao je Uzvišeni: „O vjernici, neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge, i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi nepravdu čine.“ (El Hudžurat, 11)

Zabranio je i lažno svjedočenje, a to je lažno zaklinjanje kojim se postiže neistina kojom se postižu razni ciljevi, poput otimanja imetka ili uništenje nečijeg života, otuđivanje prava ljudi i nanošenje nepravde i zatiranje znakova pravde i pravednosti, što rezultira društvenim neredom koji sputav zajednicu i uništava je., potkopavajući temelje sigurnosti i mira i poljuljavajući postojeću stabilnost.

Rekao je Resul, s.a.v.s.: „Hoćete li da vas obavijestim o najvećim grijesima?“ Ponovivši to tri puta. Rekoše: „Svakako Allahov Poslaniče.“ Poslanik, s.a.v.s., reče: „Činjenje širka Allahu i neposlušnost roditeljima“, pa je sjeo, a bio je naslonjen i rekao: „i lažno svjedočenje.“ Rekao je prenosilac: „I neprestano je to ponavljao tako da smo pomislili: da hoće ušutjeti.“ (Buhari i Muslim)

Također, zabranio je beskorisnu raspravu i parničenje, jer to vodi ka mržnji, a rijetko vodi istini onog čija je svakodnevnica rasprava.

Rekao je Uzvišeni: „I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljpši način, - ne sa onim među njima koji su nepravedni -, i recite: 'Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se njemu pokoravamo.“ (El Ankebut, 46)

Noviji postovi | Stariji postovi

Studio-Din

Primi pouku dok nije kasno...

Poruka dana
Od Asme'ija rhm., se bilježi slijedeće: "Za čudit se je čovjeku o kojem se govori dobro – a nije takav kao što se govori, pa bude zadovoljan tim govorom!? Još više je za čudit se čovjeku o kojem se govori loše – a takav je kao što se govori, pa mu bude krivo, i naljuti se!? A ono što je najviše za čuditi se jeste čovjek koji potvara ljude uz pretpostavke i sumnje, a sebe voli uz maksimalni jekin i ubjeđenje!?"Najuzvisenija znanost jeste spoznaja Allaha, a ona nas vodi spoznaji nacina ispovjedanja vjere Njemu. Sto se više siri vjerska znanost, smutnje je sve manje, a neznanje sve slabije. U hadisu se spominje:Vrijednost alima (znalca) u odnosu na abida (pobožnjaka) jeste kao vrijednost punog mjeseca u odnosu na ostale zvijezde.

(2)Ibn Mes'ud r.a. je govorio:

''Kreni na put da učiš ili da podučavaš. Radi nečeg drugog nemoj putovati, jer ćeš naći ili neznanje ili neznalicu. Uistinu, meleki prostiru svoja krila onome ko je krenuo da uči, iz zadovoljstva time što čini.''

Hadis Dana
Ostavljam vam dvije stvari kojih ako se budete drzali necete zalutati, Allahovu Knjigu i moj sunnet. (Tirmizi, Hakim, Malik)

Kur`an
O vjernici, ako vam nekakav nepošten covjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne ucinite, pa da se zbog onoga što ste ucinili pokajete. ( Al-Hudžurat)

Mudrost
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
293659

Powered by Blogger.ba