Studio-Din

Hvala Allahu, Koji poducava peru, Koji covjeka poucava onome sto ne zna. Hvala Allahu, Koji je one koji vjeruju iz tmina na svijetlo izveo i na pravi put ih uputio. Neka je Allahov blagoslov na Ucitelja koji upucuje najboljoj uputi, naseg Poslanika a.s.


06.10.2007.

ŠTA POSLIJE RAMAZANA?

180px-ferhadija.jpgEvo nas na samom kraju mubarek mjeseca ramazana. Ispraćamo našeg milog i dragog gosta, njegove lijepe dane i mirisne i sjajne noći. Tužno ispraćamo mjesec Kur'ana, mjesec bogobojaznosti, sabura, džihada, milosrđa, darežljivosti, oprosta od grijeha, čežnje za potpunim izbavljenjem od vatre... Ono što svaki musliman u ovim trenutcima treba da osjeti, osim tuge zbog isteka ovog veličanstvenog mjeseca, jeste smisao za sopstvenim samoobračunom, smisao za preispitivanjem vlastite duše i njenog stanja na kraju ramazana.

Uzvišeni je objavio: „O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan i onima prije vas, da biste bogobojazni bili!“ (El-Beqareh, 183) Da li smo dobro naučili i ostvarili značenja bogobojaznosti, odnosno, da li smo iz ramazanske škole izašli sa diplomom onih koji su postali bogobojazni? Da li smo odgojili našu dušu i poveli je u borbu protiv njenih prohtjeva? Da li smo tu borbu okončali pobjedonosnim pokličom, ili nas je naša duša savladala tim što nas je primorala da budemo ponovo zarobljenici naših ružnih društvenih običaja i sljedbenici odvratnih i nedoličnih ljudskih poriva? Da li smo činili ona djela koja će, možda, postati velikim razlogom spuštanja Allahove milosti, oprosta i izbavljenja od vatre? Da li smo... Da li smo... Zaista mnoga pitanja treba da salijeću srce svakog iskrenog muslimana, da sebe priupita i da iskreno i otvoreno sam sebi odgovori, kako sam se okoristio od ovog ramazana?

Bio nam je prava škola imana i izvor istinskog islamskog ruhanijjeta (duhovnosti) iz kojeg smo trebali, ne stideći se, svak' sebi zagrabiti vlastitu opskrbu za ostatak godine i života a u kojoj nam je tajna životnog uspjeha! Naposlijetku, kada ćemo prihvatiti savjet, kada ćemo naučiti pouke, okoristiti se i konačno promijeniti svoj nemarni odnos prema Gospodaru svih svjetova, ako to nismo učinili u ramazanu? „Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ (Er-Ra'd, 11)

Zatim, ako smo se okoristili od ramazana ostvarujući osobine istinskih vjernika, posteći, klanjajući, boreći se protiv poriva duše... Tada trebamo biti zahvalni Allahu što nas je tim odlikama uputio i dao nam snage da u njima budemo ustrajni. Međutim, nemojmo uvijek biti rušitelji vlastitih zalaganja! Da li ste čuli za osobu koja se mukotrpno potrudila da proizvede kvalitetnu vunu, te da od nje sama sebi isplete prelijepi džemper koji je, svojim ukrasnim vezovima i ljepotom tragova spretnog pletača, mamio divljenje svih onih koji bi ga ugledali na toj osobi, a zatim je ona, taj isti džemper, sve nit po nit svojim rukama bez ikakvog razloga rezala i uništavala na zaprepaštenje ljudi? Šta su ti ljudi govorili o toj osobi?! Šta bismo mi kazali o njoj kada bi nas neko upitao?!

Ovakvo je stanje svih onih koji se, nakon ramazana, ponovo vraćaju svojim grijesima i ostavljaju dobra djela i potpunu pokornost i predanost Uzvišenom Allahu! Nakon što su se naslađivali blagodatima islama, i nakon što su uživali bliskost svih hajrata koje je ramazanski duh bio oživio, vraćaju se ponorima nekadašnjih grijeha i izlaganjima Allahovoj srdžbi! Allah je Gospodar i svih ostalih mjeseci mimo ramazana! Allahov rob treba da nakon njega bude još bolji vjernik nego što je prije bio! To su, u ostalom, i jasni znaci da su njegova dobra djela u ramazanu primljena!

Nakon toga, Allahov rob se Bajramom treba radovati zbog toga što je ispostio čitav mjesec kojeg mu je njegov Gospodar naredio, što je se zalagao i trudio da što više čini dobra djela, i tada Mu treba veličanstveno zahvaljivati i veličati što ga je tom uspjehu nadahnuo! „I kad je Gospodar vaš objavio: ’Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više povećati...“ (Ibrahim, 7) Ovo povećanje će se ogledati u svakom dobru, materijalnom ili znečenjskom. Dakle, obuhvata i povećanje u imanu i u dobrim djelima. Odatle možemo kazati da će rob, ako svome Gospodaru bude iskreno zahvaljivao, biti još bolji u pogledu činjenja dobrih djela pokornosti Uzvišenom, a udaljeniji od grijeha i prijestupa! Njegov odnos i veza sa Uzvišenim Allahom će biti uvjek bolja, bit će čvršći u dosljednosti i praktikovanju Njegovog šerijata i postojaniji na pravom putu sve dok se sa svojim Gospodarom ne sretne!!! „Onima koji govore: "Gospodar naš je Allah" pa poslije ustraju pri tome – dolaze meleki i govore’ "Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se džennetu koji vam je obećan! Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imaćete, bićete počašćeni od Onoga koji prašta i koji je Milostiv."“ (Fussilet, 30-32)

Uprkos svemu tome, Allahov rob treba osjećati i potajni strah da njegova učinjena dobra djela, zbog određenih propusta, neće biti primljena, kao što su i naši ispravni prethodnici, Allah im se smilovao, osjećali i na šest mjeseci nakon ramazana, sve to vrijeme moleći Allaha da im ta djela primi! Prenosi se da je Fadaleh ibn Ubejd rekao: „Kada bih znao da mi je Allah primio djelo težine zrna gorušice, to bi mi bilo draže od čitavog dunjaluka i onoga što je na njemu! To je zbog toga što Uzvišeni Allah kaže: „Allah prima samo od onih koji su bogobojazni“(El-Ma'ideh, 27) Rekao je Malik ibn Dinar, Allah mu se smilovao: „Strah da djelo neće biti primljeno je veći od samog djela!“ A Abdulaziz ibn ebi Davud, Allah mu se smilovao, je rekao: „Zatekao sam ih kako se zalažu da čine dobra djela, pa kada bi ih uradili, postajali bi zabrinuti, da li će od njih biti primljena ili ne?!“

Molim Uzvišenog Allaha da primi naše ibadete, pročisti naše duše i srca, poveća naše znanje i učini nas bogobojaznim!

 

06.10.2007.

Islamsko bratstvo

Šta je islamsko bratstvo, bratstvo u ime Allaha, dž.š.?
- Bratstvo je Allahova blagodat i dar koji Allah dž.š, daje iskrenim mu'minima, čistim, bogobojaznim stvorenjima.

Uzvišeni kaže u suri El- Enfal:' Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio, On je zaista silan i mudar.'( El-Enfal, 63)
A u suri Ali Imran: 'I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali milošću Njegovom, braća.I bili ste na ivici vatrene jame pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze da biste na pravom putu istrajali.'(Ali Imran, 103)

Bratstvo je također imanska snaga koja rađa osjećaje ljubavi, poštovanja i međusobnog povjerenja sa svakim onim sa kojim ga vezuje islam, akida, iman i takvaluk.
Ovaj istinski bratski osjećaj proizvodi u mu'minskom srcu najiskrenija uzvišena osjećanja, bez obzira radilo se o zauzimanju pozitivnih stavova (kao što su međusobna saradnja, davanje prednosti, rahmet, opraštanje, otklanjanje nesreće i problema u teškim situacijama, međusobno potpomaganje u slučajevima nemoći i nemogućnosti), ili zauzimanju negativnih stavova što se ogleda u udaljavanju od svega što šteti ljudima, ugrožava njih, njihove imetke, čast i ljudska osjećanja.
Stoga je islamsko bratstvo svojstvo koje je usko povezano sa imanom i bogobojaznošću, jer nema bratstva bez imana niti obrnuto, kao što nema prijateljstva koje nije izgrađeno na bogobojaznosti. Dokaz za ovu prvu konstataciju su riječi Uzvišenog: 'Uistinu su mu'mini braća'(El-Hudžurat, 10), a za drugu: 'Tog dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.'(Ez-Zuhruf, 67)

Nema sumnje da ako nema islamskog bratstva onda na njegovo mjesto neizostavno dolaze lične koristi i interesi, kao što je sigurno da prijateljstvo bez takvaluka rađa neprijateljstvo i mržnju pri prvom sukobu oko dunjalučkih interesa.

U slučaju da se kod vjernika nađe iman i bogobojaznost, a izostane iskreni osjećaj islamskog bratstva, onda se radi o krnjavom imanu i manjkavom takvaluku. I za ovu tvrdnju imamo argumente u hadisu koji bilježe Buhari i Muslim: 'Niko od vas neće vjerovati ( imati potpun iman) sve dok svome bratu (po vjeri) ne bude želio ono što želi sam sebi.'

I riječima Uzvišenog: 'Potpomažite se u dobročinstvu i takvaluku, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu.'(El-Maide, 2)
Imanska duša u prvom susretu sa srodnom dušom osjeća bliskost i čistotu, te se one sjedinjuju u jedno i ta srca se utapaju u jedno srce, a ljubav pulsira i kola u njihovim venama i ogleda se na njihovim licima. Njihovi odnosi su puni blagosti i pažnje i neizmjernog poštovanja.

S druge strane pokvarena duša koja je izgrađena na zlu ni u kom slučaju ne može se sroditi sa mu'minskom dušom prilikom njihovog susreta zbog toga što se one u osnovi razlikuju i slijede različite puteve.

Na ova značenja je ukazao Vjerovjesnik, s.a.v.s, u hadisu koji bilježe Buharija i Muslim:'Ljudi su poput ruda zlata i srebra (tj. predstavljaju osnove dobra i zla, zavisno od toga za što ih je Allah predodredio), najbolji u džahilijjetu su najbolji u islamu ako shvate i prihvate vjeru. Duše su kao spremni borci, one koje se nađu – zbliže se, a one koje se ne nađu rastave se.
Ovo je, draga braćo, suština istinskog bratstva u ime Allaha, dž.š.
Nakon što su vam postale jasne smjernice, ne preostaje ništa drugo nego da se utopite u međusobnoj ljubavi i bratstvu, da vaša srca okuse ljepotu njenih značenja kako bi bili merhametli jedni prema drugima, a žestoki prema neprijateljima po ugledu na prvu generaciju ashaba, radiallahu anhum,za koje Allah, dž.š, kaže u suri Feth: 'Muhammed je Allahov Poslanik, a oni koji su sa njim(ashabi) žestoki su prema nevjernicima, a samilosni međusobno.' (El-Feth, 29)


VRIJEDNOSTI ISLAMSKOG BRATSTVA

Svakako da njegove vrijednosti najbolje možemo izvesti iz Poslanikovih, s.a.v.s, savjeta i uputa koje govore o veličanstvenom mjestu i položaju onih koji se vole u ime Uzvišenog Allaha, dž.š.
<!--[if !supportLineBreakNewLine]-->
<!--[endif]-->
<!--[if !supportLists]-->1.<!--[endif]-->Lica su im ispunjena nurom (svjetlošću)

Ebu Davud bilježi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 'Zaista među Allahovim robovima ima ljudi koji nisu ni poslanici ni šehidi a i jedni i drugi će im zavidjeti na njihovom mjestu kod Allaha, dž.š. Ashabi rekoše: O Allahov Poslaniče, obavijesti nas o njima, ko su oni? Poslanik, s.a.v.s, odgovori: 'To su ljudi koji su se radi Allaha voljeli, a među njima nije bilo rodbinskih veza, niti je razlog njihove ljubavi bio imetak koji su obrtali, zaista su njihova lica ispunjena svjetlošću (nurom), biće na uzvišenjima od nura, neće se bojati niti strahovati kada se drugi ljudi budu bojali i strahovali, niti će tugovati kada drugi budu tugovali i žalostili se.

2. Njima su grijesi oprošteni

Taberani bilježi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 'Zaista musliman kada sretne drugog muslimana , pa ga uzme za ruku (rukuje se s njim) grijesi sa njih spadaju kao suho lišće sa grana kada puhne olujni vjetar i oproste im se grijesi makar bili (količinski) poput morske pjene.

3. Oni su na Sudnjem danu u hladu Allahova Arša

Allahov Poslanik, s.a.v.s, je spomenuo sedam kategorija ljudi koji će biti u hladu Allahovog arša na Dan kada drugog hlada neće biti, a među njima su i dva čovjeka koja su se zavoljela u ime Allaha, dž.š, radi toga se sastali i na tome se rastali.

4. Njih Allah dž.š, voli

Muslim bilježi da je jedan čovjek posjetio svog ahbaba u drugom mjestu pa mu je Allah poslao meleka (u liku čovjeka) koji ga upita: 'Gdje si pošao?' 'Idem u zijaret ahbabu u ovom mjestu.' Melek reče: 'Da li to radiš radi neke usluge koju mu želiš uzvratiti?' čovjek odgovori: 'Ne,već to radim iz ljubavi u ime Allaha prema njemu.' Melek mu na to reče: 'Ja sam Allahov poslanik tebi kako bih te obavijestio da te je Allah zavolio radi tvoje ljubavi prema tom čovjeku'.

5. Oni su u Allahovom zadovoljstvu i Džennetu

Tirmizi bilježi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 'Ko obiđe bolesnika ili posjeti svga brata kojeg voli radi Allaha pozove ga pozivač koji kaže: Dobar li si i neka je ugodan tvoj odlazak i spremio si sebi mjesto u Džennetu'.

6. Oni okuse slast imana

Buharija i Muslim bilježe sljedeći hadis: 'Ko bude imao troje osjetiće slast imana: da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega ostalog, da voli čovjeka samo radi Allaha i da mrzi da se vrati u kufr nakon što ga je Allah iz njega izbavio kao što mrzi da bude bačen u vatru'.

ŠARTOVI (USLOVI) ISLAMSKOG BRATSTVA

1. Da bratstvo bude zaista iskreno i radi Allaha, dž.š, a tako može biti samo ako se odreknemo ličnih interesa nakon čega bratstvo daje svoje plodove.

2. Da bratstvo bude povezano imanom i takvalukom jer mu'min bira za ahbabe i prijatelje samo čestite i bogobojazne vjernike.
Tirmizi bilježi sljedeći hadis: 'Druži se samo sa mu'minom i neka samo bogobojazan jede tvoju hranu'.
Ebu Davud i Tirmizi bilježe hadis: 'Čovjek je vjere svoga prijatelja, pa neka gleda s kim se druži.' Naš narod kaže: S kim si takav si. Kada se bratstvo izgradi na tako čvrstim temeljima ono bude poput čvrstih planina i jakih građevina koje ne može ništa uzdrmati niti poljuljati.

3. Da se prijatelji u tom bratstvu pridržavaju islamskog puta, metoda, zakona, i propisa na taj način što će se oni koji se vole radi Allaha pridržavati Allahovog zakona - šerijata. U tom je i razlog zašto su ashabi prilikom rastanka učili suru El-Asr, zatim su se selamili i rastajali, što znači da su se zavjetovali na pridržavanje islamskog puta i života, iskrene vjere i dobrih djela, preporučivanja istine i sabura i rada za islam. Stoga je imam Šafi'i svojom oštroumnošću dokučio vrijednost ove sure za koju ja rekao: 'Da ništa drugo nije objavljeno osim sure El- Asr, bila bi dovoljna ljudima.'
Neka svako od nas draga braćo bude Mushaf pretočen u praksu, negovo ponašanje i ahlak u skladu sa njegovim principima i normama, jer je iman izgovaranje jezikom, potvrda srcem i praktična primjena djelima.

4. Da bratstvo počiva na međusobnom upućivanju savjeta i da to bude radi Allaha i Njegovog zadovoljstva, što znači da svki brat bude ogledalo drugom bratu. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Vjera je savjet....'
Šta nam je činiti ako brat odbija savjet i opominjanje i ustraje u griješenju? Treba da ga ostaviti i ne obraćati pažnju na njega dok se ne vrati istini i pravom putu, a ako ustraje u grijehu potrebno ga je zauvjek napustiti, jer je to znak jakog imana (Ovo se odnosi na situaciju kada će takav metod najbolje djelovati na osobu da se pokaje i povrati vjeri. (op. prevodioca). Argumenti za to su u hadisu koji bilježi Taberani: 'Najjača imanska veza je: prijateljstvo i potpomaganje u ime Allaha, neprijateljstvo u ime Allaha, ljubav u ime Allaha, i mržnja u ime Allaha.' Buharija u poglavlju koji je nazvao 'Šta je dozvoljeno od ignorisanja onoga koji zgriješi', kaže: 'Kada je Ka'b izostao iz bitke na Tebuku kaže da je Poslanik s.a.v.s. zabranio sve vidove kontakta sa njima 50 noći, tako da mu je zemlja iako je prostrana postala tijesnom, niko od ljudi nije sa njima pričao, pozdravljao ih, ili sa njima sjedio, sve dok Allah nije spustio ajete u kojima prihvata njihovo pokajanje.
Također je Poslanik, s.a.v.s, ignorisao svoje žene čitav mjesec dana radi nekih šerijatskih prijestupa koje su počinile, kako bi to bila kazna i odgojna mjera za njih.
Sujuti bilježi da je Ibn Omer, r.a, ignorisao do smrti svog sina koji je odbio da se pridržava hadisa koji prenosi njegov otac , a radi se o sljedećem hadisu ('Ne sprečavajte vaše žene da idu u džamije, a njihove kuće su bolje za njih,' tj. za obavljanje namaza)
Ignorisanje brata, oca ili nekog rođaka koji je ateista ili odmetnik od Allahove vjere je također ono što zahtijeva iman, jer Uzvišeni kaže: 'Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi...' (El-Mudžadele, 22)
Islam smatra vezu islamskog bratstva iznad svih ostalih veza.

5. Da bratstvo bude potpomaganje u sreći i nesreći, tako da brat sudjeluje u radostima svog brata kao i u njegovoj žalosti.Ako je potpomaganje među muslimanima obavezno, onda je još obaveznije kada se radi o onima koji se vole i koji su braća u ime Allaha, dž.š. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Musliman je brat drugom muslimanu, ne čini mu nasilje, niti ga napušta. Ko pomogne svom bratu Allah će njemu pomoći. Ko od brata otkloni nedaću, Allah će otkloniti jednu od nedaća Sudnjeg dana. Onaj ko prikrije sramotu muslimana Allah će njegovu pokriti na Sudnjem danu.'
Braćo u islamu! Kada vaše bratstvo bude iskreno i radi Allaha i bude povezano iskrenom vjerom i bogobojaznošću i kada to bratstvo bude počivalo na međusobnom savjetovanju i potpomaganju u sreći i nesreći, onda će ono biti jako, poput planine, blistavo kao sunčeva zraka, nepoljuljano smjenama dana i noći.


NAčINI I METODE ZA PRODUBLJIVANJE BRATSKIH ODNOSA I VEZA

- Obavijesti brata kojeg voliš u ime Allaha, dž.š, o svojoj ljubavi prema njemu

-Traži od brata da te spominje u hajr dovi
Bilježe Tirmizi i Ebu Davud od Omera ibn Hattaba, r.a, da je tražio od Poslanika, s.a.v.s, dozvolu za umru, pa mu je rekao: Ne zaboravi nas spomenuti u dovi !
A Muslim bilježi sljedeći hadis: 'Nema niti jednog roba koji uči dovu za svoga brata kada to niko ne vidi, a da melek ne kaže: I tebi pripada isto što moliš za svog brata'.

-Nasmiješi se prilikom susreta sa bratom
Bilježi Muslim od Ebu Zerra da je Poslanik, s.a.v.s, rekao: 'Ne potcjenjujte ništa od dobra pa makar makar se radilo o tome da prilikom susreta dočekaš brata vedrog i nasmijanog lica'.

- Požuri da se rukuješ s njim

- Obiđi i zijareti brata kada za to imaš priliku

- Čestitaj mu na njegovim uspjesima i time ga obraduj
Najbolje je da se pridržavaš prigodnih dova koje su došle u predajama od Poslanika, s.a.v.s.

- U prigodnim situacijama i susretima pokloni mu hediju (poklon) jer Allahov Poslanik kaže: 'Dajite jedni drugima, poklone zavoljećete se!'(Buhari u djelu 'El-Edebul-mufred', Bejheki i drugi.)

- Pokloni veliku pažnju pomaganju svom bratu
Muslim od Ebu Hurejre bilježi sljedeći hadis: 'Ko od mu'mina otkloni kakvu nedaću na ovom svijetu Allah će ukloniti njegovu na Sudnjem danu, ko olakša onome koji je u teškoj situaciji Allah će njemu olakšati na dunjaluku i Ahiretu, ko pokrije mahanu muslimana Allah će pokriti njegovu na dunjaluku i Ahiretu. Allah pomaže svome robu sve dok rob pomaže svom bratu'.

PRAVA NA KOJIMA POčIVA ISLAMSKO BRATSTVO

OPĆA PRAVA:

1. nazivanje selama
2. uzvraćanje selama
3. obilazak bolesnog
4. praćenje džennaze
5. odazivanje na poziv
6. riječi Allah ti se smilovao (jerhamukellah) za onoga koji kihne i kaže hvala Allahu (elhamdulillah)
7. ako ga zakune Allahom, da mu to ispuni
8.pomaganje onoga kome je nanesena nepravda
9. prihvatanje savjeta
10. uklanjanje nesreće
11. pomaganje onome koji je u teškoj situaciji
12. pokrivanje mahana
13.klonjenje ezijećenja (zavidnosti, mržnje, nepravde, obezvređivanja)

POSEBNA PRAVA

- Zabrana ignorisanja više od tri dana ako je uzrokovano razlozima lične prirode.
Bilježe Buhari i Muslim od Ebu Ejjuba da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Nije dopušteno muslimanu da ignoriše svoga brata više od tri noći, sreću se, a jedan drugom leđa okreću. Najbolji od njih je onaj ko prvi selam nazove.' Vidjeli smo da je dozvoljeno ignorisanje i više od tri dana ako je ono radi vjerskih razloga, ali Ebu Derda, Ibrahim en-Nehai i Gazali smatraju da to nije dozvoljeno. Gazali veli: 'Ako prekinemo vezu sa našim bratom izgubili smo priliku i šansu da ga vratimo na pravi put, jer mi smo njemu oslonac koji ga podiže kada se spotakne i padne. Dužnost je pomagati bratu u slučaju materijalnih problema, a nedostatak vjere je veća katastrofa od nedostatka imetka, stoga je i pomagati ga, u slučaju nedostatka vjere preče i obligatnije.
Svakako da se to ne odnosi na zadrtog griješnika, bestidnika koji odbija svaki dobronamjeran savjet, njega treba ignorisati, kako je predhodno rečeno.

- Aktivno doživljavanje osjećaja bratstva.
Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao je: 'Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i senzibilitetu je kao primjer jednog tijela, ako jedan njegov organ oboli ostali dio tijela izložen je temperaturi i nesanici.'

Evo nekih primjera iz života dobrih prethodnika koji slikovito prikazuju jačinu međusobne ljubavi, povjerenja i bratstva u ime Allaha, dž.š.:

- Ali ibn Husejn upitao je jednu grupu okupljenih ljudi: 'Da li vi imate običaj uzeti od imetka svog brata, čak i bez njegovog dopuštenja. Oni odgovoriše : Ne! Onda niste moja braća, reče Ali.'
- Jedan od prethodnika je rekao: 'Ako zatražite od svog brata novac, pa on rekne: a šta ćeš uraditi s njim, nestalo je bratstva.'
- Mesruk je imao veliki dug, a njegov brat Hejseme također je bio dužan, pa je otišao Mesruk i izmirio Hejsemov dug, a Hejsem njegov, a da ni jedan od njih dvojice nije znao za postupak drugog.

- Prikrivanje mahana, grešaka i negibećenje, te davanje i primanje savjeta
- Treba znati da čovjek, koliko god bio dobar vjernik, ostaje insan i griješi, ali vjernik se kaje i vraća istini kada pogriješi. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Svaki čovjek puno griješi, a najbolji su oni koji se mnogo kaju.'
Treba također znati da je praštanje bratu jedna od osobina plemenitih ljudi, jer onaj koji je spreman da oprosti zaslužio je nagradu Uzvišenog Allaha, dž.š, obećanu u sljedećem ajetu: 'A onaj ko oprosti i izmiri se, njega će Allah nagraditi' (Eš-Šura, 40)
Isto tako, treba se strpiti i osaburiti ako se s njegove strane desi kakva greška ili ezijet, jer je u tome veličina ahlaka i u tome se očituje milost (rahmet) prema drugom bratu.
Nakon učinjene greške brata smo dužni savjetovati nasamo, naređivati dobro a odvraćati od zla jer na tome počiva šerijat.
Izraelćiani su prokleti radi napuštanja te obaveze naređivanja dobra, a odvraćanja od zla: 'Jezikom Davuda i Isa'a, sina Merjemina prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali, zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili. Jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je , zaista to kako su postupali.' (El-Maide, 78,79)
Ako sva ova prava i obaveze budu ispoštovane, nema sumnje da ćemo imati jaku, prosperitetnu i zdravu zajednicu.
Ashabi i tabi'ini sproveli su u djelo ideju islamskog bratstva jer su uzeli Kur'an i sunnet za uputu i svijetlo, živeći u društvu čija je pravila i uputstva prvi sprovodio u djelo Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s. Najbolji primjer za to je bratimljenje muhadžira i ensarija i njihovo međusobno potpomaganje, ljubav i bratski odnosi koji su dostigli svoj vrhunac u požrtvovanju i humanosti.
Neprijatelji muslimana uspjeli su da ostvare svoj zlokobni cilj u ovom stoljeću: da podijele i zavade muslimane, podijele ih na mnoge državice koje se neprijateljski odnose jedne prema drugima. Podijelili su ih različiti ciljevi, ideologije, interesi, slijeđenje strasti i prohtjeva. Oni lutaju besciljno, oni su poput bujice, ali takva situacija i stvarnost, inša-Allah, neće dugo potrajati, jer mora doći do buđenja generacija muslimana koje će voditi islam i njegovi principi zasnovani na Kur'anu i sunnetu, koji će imati svoju jedinstvenu državu, u kojoj će se suditi po šerijatu, Allahovom zakonu. Islamski narodi moraju se osloboditi tirana, zulumćara i ateista putem stalne borbe i džihada, tada će se veseliti vjernici Allahovoj pomoći, a On pomaže koga hoće.


PLODOVI BRATSKIH ODNOSA

- Ostvarenje jedinstva i čvrstine islamskog ummeta
Jer, veza koja je izgrađena na naciji, porijeklu, pripadnosti nekom plemenu, porodici ili radi prolaznih, sitnih interesa , takva veza je slaba i džahilijetska. Dokaz za to je sljedeći ajet: 'Reci: Ako su vam očevi vaši i sinovi vaši i braća vaša i žene vaše i rod vaš i imanja vaša koja ste stekli i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate- miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah svoju odluku ne donese. A Allah griješnicima neće ukazati na pravi put.'(Et-Tevbe, 24)
Jedina veza koju musliman priznaje i za koju se bori je akidetska veza.
Kada je Allahov Poslanik upitan o pristrasnosti (asabijjetu) rekao je: 'Da pomogneš svoj narod u nasilju '( kada čini nasilje drugima)
Još je rekao: 'Islam je uklonio od nas poniženje porijeklom; Ebu Leheb je amidža Allahovog Poslanika ali je u vatri, a Selman Farisi nije od roda Poslanikovog ali je prihvatio istinu.'
Pravilo koje se ovdje primjenjuje je sljedeće: 'Najpočašćeniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji' (El-Hudžurat, 13)
- Od plodova bratstva je i širenje islamske kulture, nauke i civilizacije jer svi muslimani u tome učestvuju, bez razlike na naciju , jezik, boju kože itd.
- Od plodova bratstva je i međusobno pomaganje, jer musliman, kada osjeća da ga njegov brat neće napustiti u nevolji niti ga poniziti, i kada osjeti da njegov brat voli njemu kao što voli i sebi, da je on dio jednog tijela koji zajedno osjeća i proživljava sve okolnosti i situacije, tada će muslimani povratiti snagu i ponos koju su izgubili.
H.I
06.10.2007.

Mali predznaci Sudnjeg dana 1 dio

Zaista sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Od Njega pomoći, oprosta i upute tražimo. Koga Allah uputi na pravi put on je doista upućen, a koga Allah u zabludi ostavi niko mu ne može na pravi put ukazati. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed a.s., njegov rob i Poslanik kojeg je poslao da obraduje ummet Džennetom i da ga opomene i zastraši Džehennemom. Neka je salavat na njega, njegovu časnu porodicu, njegove ashabe kao i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana.
Draga braćo i sestre u imanu i islamu.
Kaže Allah Uzvišeni u svojoj Časnoj Knjizi: «Da li oni očekuju da im iznenada dođe Sudnji dan, a već su se primakli njegovi predznaci? A kako će im biti kada im dođe njihova pouka (opominjanje)».
Obzirom da je ovaj ummet posljednji ummet i da je Muhammed s.a.v.s., posljednji Allahov Poslanik, Allah je odredio da se baš u ummetu Muhammedovom pojave predznaci Sudnjeg dana.
Vjerovanje u Sudnji dan, njegove predznake i polaganje računa na Sudnjem danu je sastavni dio vjerovanja. Međutim, čovjek svojom zauzetošću ovosvjetskim užicima, često zaboravi na Sudnji dan, pa je Allah Dž.š., odredio da se pojave predznaci Sudnjeg dana koji ukazuju na njegovu istinitost i sigurni dolazak, pa da kod čovjeka ne ostane ni tračak sumnje u taj dan.
Allahov Poslanik s.a.v.s., govori samo istinu pa i sami predznaci Sudnjeg dana potvrđuju istinitost njegovog poslanstva. Kada ljudi vide da su se predznaci ostvarili to će im još više pojačati vjerovanje da će Sudnji dan zaista nastupiti i to ih podstiče da se za taj dan što bolje pripreme radeći dobra djela.
Kurtubi kaže: «Od Allahove milosti je slanje predznaka Sudnjeg dana prije njegovog nastupanja da se ljudi pripreme sa pokajanjem i dobrim djelima...»
Allah dž.š., u Kur’anu na mnogo mjesta spominje Sudnji dan ukazujući na njegovu važnost, a Muhammed a.s., kada bi spomenuo Sudnji dan; zacrvenilo bi mu se lice, podigao bi mu se glas, povećala bi se njegova srdžba kao da najvljuje neprijateljsku vojsku koja će ih ujutro ili naveče iznenaditi.
Mnogi od malih predznaka su se već pojavili i ostvarilo se ono što je Poslanik najavio, a kada se pojave veliki predznaci oni će se tako brzo dešavati jedan za drugim kao što zrna ogrlice padaju kada se čvor razveže.
Kada će nastupiti Sudnji dan to niko ne zna osima Allaha, ono što znamo jeste da je Sudnji dan veoma blizu, jer kao što smo rekli mi smo posljednji ummet, ummet koji će dočekati strahovita događanja kijametskog dana. Allah nam je poslao određene znakove ili bolje rečeno predznake putem kojih će vjernici znati da se Sudnji dan primiče.
Mnogo je predznaka Sudnjeg dana, većina njih se obistinila, neki se dešavaju a neki će se uskoro desiti. Danas ćemo početi govoriti o najznačajnijim malim predznacima Sudnjeg dana, a poslije toga ćemo gvoriti o velikim, ne samo da se sa njima upoznamo nego kako bi nam to bio podstrek da se što bolje pripremimo za budući svijet.
Od prvih malih predznaka Sudnjeg dana jeste i samo  poslanstvo Muhammeda a.s. Poslanik je rekao: «Poslani smo ja i Sudnji dan, kao ova dva (pokazujući pri tome na kažiprst i srednji prst)».  Muhammed a.s. je posljednji poslanik, iza njega nema poslanika,nego ga slijedi Sudnji dan, kao što kažiprst slijedi srednji prst i nema između njih drugog prsta. Poslanik s.a.v.s. u hadisu kaže: „Poslan sam u vrijeme pirkanja vjetra Sudnjeg dana.“

Sljedeći predznak Sudnjeg dana je  smrt Allahovog poslanika s.a.v.s. Smrt Muhammeda s.a.v.s. je od predznaka Sudnjeg dana,kao što je spomenuto u hadisu Afva ibnu Malika r.a. u kojem mu poslanik s.a.v.s. za vrijeme bitke na Tebuku kaže:“ (Na)broj 6 predznaka prije Sudnjeg dana: moju smrt ,osvojenje Jerusalema, pomor (umiranje) koje će vas zadesiti kao ovčija kuga...“
Smrt Allahova Poslanika s.a.v.s., je bila jedan od najtežih događaja za muslimane, tako da se ashabima r.a., smrklo pred očima kada je on umro. Enes r.a., kaže: «Onoga dana kada je Allahov Poslanik s.a.v.s.,  došao u Medinu, cijeli grad je bio obasjan; a onoga dana kada je umro, cijeli grad je bio tmuran, i nismo bili ni ruke otresli- od ukopavanja njegovog tijela – a već su nam naša srca postala nepoznata.»
U već spomenutom hadisu smo vidjeli da je jedan od predznaka Sudnjeg dana i osvojenje Jerusalema. Poslanik islama koji se bori za opstanak islama najavljuje svojim ashabima da će Jerusalem, treći po važnosti grad za muslimane biti osvojen. U to doba kada je Poslanik imao mali broj ljudi oko sebe, slabu vojnu strukturu, malo sredstava, takva izjava bi bila dovedena u sumnju, ali on je Resulullah koji samo istinu govori. Allah je dao da se taj predznak Sudnjeg dana ostvario još među onima koji su ovaj hadis čuli iz usta svog voljenog Poslanika. 16. godine po hidžri u vrijeme Omerovog hilafeta osvojen je Jerusalem. Time se obistinilo po ko zna koji put istinitost  riječi Allahovog Poslanika. Vjernicima koji su živjeli u to doba je ovaj događaj samo povećao iman, a i mi bismo to trebali da osjetimo.
Od predznaka Sudnjeg dana je bila i pojavakuge u Amevašu ( selo u Palestini, na putu prema Jerusalemu). Ova kuga se pojavila 18-te godine po hidžri, počevši od sela Amevaš,a zatim se proširila po cijeloj Siriji.
Od predznaka Sudnjeg dana je i mnoštvo policije i onih koji pomažu nasilnicima. Ebu Umame r.a prenosi da je Allahov poslanik s.a.v.s. rekao:“ Pred kraj dunjaluka u ovoj zajednici (ummetu) pojavit će se ljudi koji če nositi bičeve slične kravljim repovima, izlaziće ujutro ( i biće) u Allahovoj srdžbi a pred noć će se vraćati u Njegovom nezadovoljstvu.“ En-Nevevi kaže da je ovaj hadis od mudžiza poslanstva i da se to što je Poslanik s.a.v.s., najavio većo stvarilo.
Pored ovih predznaka Poslanik je spomenuo i ovaj, a to je: Raširenost zinaluka (bluda)
Kada pogledamo ovo vrijeme u kojem živimo dolazimo do poražavajućeg zaključka, a to je da smo svjedoci nevjerovatne raširenosti zinaluka na sve strane. Ne možeš otvoriti skoro ni jedne novine a da se u njima ne prezentira golo žensko tijelo koje mami na blud. Malo koji program na tv ekranima se može gledati, a da na njemu ne prikazuju i veličaju ljubav bez granica, bolje rečeno zinaluk. Možda ponajgore stanje je sa internetom, zato čuvajmo se interneta, jer je on mač sa dvije oštrice, ima dobra, ali zla je ponajviše. Informacije radi, riječ koja se najčešće ponavlja i koja se najviše koristi jeste sex. Putem interneta se poziva na činjenje bluda, i to svih vrsta, čak ni djeca pa ni životinje nisu toga pošteđene. Zinaluk je postao toliko raširen da je dans postalo moderno stupiti u brak sa već izgubljenom nevinosti, jer ko biva time se postalo iskusno. Bolna je činjenica da se ovo dešava i u krugovima muslimana, gdje je sve teže pronaći poštenu djevojku koja nije imala prije braka nikakvih bludnih radnji, koja je očuvala svoj obraz. Jedini način da se zaštitimo i mi i naša djeca jeste ispravan islamski odgoj. Tako mi Allaha, ni jedan metod neće pomoći, ako nismo usadili u srca naše djece ispravna mjerila putem kojih se razlikuje dobro od zla. Još gore od proširenosti zinaluka je proglašavanje da je zinaluk i nošenje svile, kao i nošenje zlata (muškarcima) dozvoljeno.
Pred kraj dunjaluka kada pomru vjernici, ostaće najgori ljudi koji še javno činiti zinaluk kao što to rade magarci.
 Vezano za raširenost zinaluka je i sljedeći predznak Sudnjeg dana, a to je raširenost homoseksualnosti. Vidimo da se u pojedinim državama, koje smatraju da su napredne, ljudi bore da brak među muškarcima bude legalan. Džabir r.a. prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao:“ Najviše čega se bojim svome ummetu jeste homoseksualnost.“
Ovo je bio samo jedan dio od malih predznaka Sudnjeg dana, gdje smo vidjeli kako su se neki već ostvarili, a nekima smo i sami svjedoci. Molim Allaha da spremni dočekamo Sudnji dan, da činimo samo ono što vrijedi kod Allaha, a da se klonimo svega što je ružno i što je zlo. Amin.
05.10.2007.

POST ILI DIJETA, IBADET ILI GLADOVANJE

satellite_-lejletulkadr.jpgMjesec Ramazan polako ali sigurno zalazi u ljetni period, kada su dani duži a temperature veće, što donekle otežava post. Pogotovo je teško postiti fizičkim radnicima koji rade teške i naporne poslove, a trenutna situacija ima ne dozvoljava da promijene prirodu i vrstu posla. Međutim, iskreni Allahovi robovi uvijek iznađu snage da u potpunosti izvrše ovu Allahovu naredbu, očekujući veliku nagradu od Onoga u čije ime ostavljaju jelo, piće i ostala tjelesna uživanja. Strpljenje je glavni adut vjernika u danima posta, jer zna da mu uz zalazak sunca opet postaje dozvoljeno ono što je radi Allaha ostavio. Zbog toga je Allahov Poslanik s.a.v.s. u jednom hadisu mjesec Ramazan nazvao mjesecom sabura. ( Nesai 4/218, od Ebu Hurejre r.a. sa lancem prenosilaca koji odgovara kriterijima Imama Muslima, kako kaže šejh Albani r.h. Vidjeti: Irvaul-Galil 4 / 99).

Neki islamski učenjaci kažu da se strpljenje u Islamu općenito dijeli na tri vrste: strpljivost u ustrajavanju činjenja onoga što je Allah naredio, strpljivost u ostavljanju i izbjegavanju onoga što je Allah zabranio, i strpljivost na životnim nedaćama i poteškoćama koje ne zaobilaze ni najsretniju osobu na svijetu. Razmišljajući o postu, možemo primijetiti da on u sebi objedinjuje sve tri spomenute vrste strpljenja, što nije slučaj sa ostalim ibadetima. Sustežući se od jela i pića, vjernik čini ono što mu je Allah naredio, a u isto vrijeme se kloni onoga što mu je Allah zabranio, dok eventualne tegobe, glad i zamor koje osjeća prilikom posta, savladava sa trećom spomenutom vrstom strpljenja.
Postač ima dvije radosti. Prva je kada se iftari, a druga kada sretne svoga Gospodara. (Buhari br. 1904, Muslim br.1151, od Ebu Hurejre r.a.) Ovu prvu radost doživljavamo svakog iftara jedući prijatna jela i pijući dozvoljena pića, i u pravom smislu riječi osjećamo Allahovu milost što nas je nahranio i napojio, nakon što smo osjetili glad, koju, da nije posta, većina muslimana nikada ne bi ni osjetila. Kada zauči akšamski ezan muslimani objeduju i njihova glad prestaje. Žeđ ode, žile se natope, a nagrada se kod Allaha potvrdi uz Njegovu dozvolu i milost. 
Međutim postoje osobe kojima tjelesna tegoba i glad ne prestaju ni sa svim ezanima svijeta, i unatoč činjenici da hrane imaju u izobilju. Oni su danonoćno gladni i izgledaju mršavo i neuhranjeno poput aveti, na kojima osim kostiju i kože nema ni grama mesa. Ovakve, glađu iznurene prikaze smo do unazad desetak godina mogli vidjeti samo u nerazvijenim zemljama trećeg svijeta, ili na dokumentarnim filmovima koji prikazuju oslobođene zatvorenike iz koncentracionih logora. U zadnje vrijeme ovakve žive kosture sve češće viđamo i u najrazvijenijem zemljama svijeta, a mnogi potječu iz izrazito bogatih i slavnih porodica i krugova, kojima ne fali ni jahti ni vila, a kamoli hrane. Zbog čega onda gladuju? Zato što su bolesni. Od kakve bolesti? Od anoreksije ili bulimije. Mediji su uglavnom krivi za ovu pošast koja svakim danom kosi živote, većinom djevojaka mlađe dobi. Biti bogat, slavan i dobro izgledati, su glavni prioriteti koji se nameću kao mjerilo nečije vrijednosti i uspjeha u savremenom svijetu, dok se vjera, obrazovanje, moralne i kulturne vrijednosti stavljaju u drugi plan.

''DOBRA LINIJA''
Pošto su bogatstvo i slava manje dostupne većini ljudi, mnogi će pokušati makar dobro izgledati kako bi bili bolje prihvaćeni u društvu i okolini. Vitkost i ''dobra linija'' su jedan od osnovnih parametara po kojem se trenutačno mjeri nečiji dobar izgled. Ovaj trend je pokrenuo čitavu revoluciju dijeta, tjelesnih vježbi i ''oprobanih'' proizvoda koji garantiraju gubitak i nekoliko kilograma sedmično. Ovakva medijska hajka i pritisak, koja je obavezno popraćena svjetski poznatim ličnostima koje reklamiraju razne dijetalne proizvode, uzrokovala je globalnu opsesiju za mršavošću i fobiju od svakog grama viška tjelesne težine. Pojava raznih bolesti je bila logična posljedica ove anti kalorijske revolucije. Nažalost i u našoj Bosni ovakve bolesti više nisu strane. Svake sedmice mediji objavljuju sve više priča o oboljelim osobama koje više ne mogu ni okusiti hranu, te bukvalno umiru od gladi i pothranjenosti. Žene su kako smo rekli, većinom žrtve ove opake psiho-fizičke bolesti, jer je model ''savršene žene'', koju su naturili mediji nedokučiv za većinu žena. Malo je onih žena koje nisu oprobale neku od dijeta ili koje nisu koristile neke od dijetalnih proizvoda, a prilikom međusobnih susreta, razgovor o kilama je nezaobilazna tema.
U ovom dragom Ramazanu korisno je razmišljati i o ovakvim osobama koje gladuju radi gluposti i budalaština a njihov ''post'' se ne prekida ni nakon mjeseci ili čak godina gladovanja. Prekid njihovog gladovanja je većinom smrt od pothranjenosti koja nastupa nakon konstantnog odbijanja hrane i bezuspješnog dugotrajnog liječenja. Nadaju li se ovakve osobe prvoj i drugoj radosti koju je Allahov Poslanik s.a.v.s. obećao postaču? Nikako. Samo onaj ko je postio prvenstveno radi Allaha a ne radi vitkosti, očekuje obje radosti. Zbog toga Allahu zahvaljujmo na uputi. Kada postimo, to činimo radi Allaha, pa se radujemo iftaru a samo Allah zna kakve nam je nagrade pripremio na Sudnjem danu.

''IMAM DOBRO SRCE''
Dok jedni gladuju radi izgleda i vitkosti sa fatalnim posljedicama, drugi su opsjednuti hranom i prežderavanjem. Ne libe se da javno jedu ni u Ramazanu, bez obzira na činjenicu da se nalaze u najsvetijem mjesecu, i uglavnom većinskom muslimanskom okruženju. Dok se neupućenoj omladini, kojom vladaju strasti i džahilijet nije ni čuditi, gadost i povraćanje izazivaju srednje ili starije osobe kojima su sijede dlake osvijetlile glavu, ali ih to ne sprječava da konzumiraju hranu ili piće (ponekad i alkoholno!) u pola dana Ramazana, i to bez ikakvog ustručavanja, na pijaci ili terasama raznih lokala. Kada im se uputi savjet ili kritika, često konstatiraju kako im je ''srce čisto'' i kako ''nikome ne žele zlo''. Ovakvi pojedinci (nadamo se da su pojedinci) naravnao samima sebi čine najveću nepravdu, pa ispada da ne žele zlo nikome osim samim sebi. Allahov Poslanik s.a.v.s. je za starca koji čini zinaluk rekao da mu se Allah na Sudnjem danu neće obratiti, niti će ga očistiti i da ga očekuje patnja nesnosna. (Muslim, br. 107 od Ebu Hurejre r.a.). Sigurni smo da je Allahov Poslanik s.a.v.s. ovo rekao u kontekstu starca koji i klanja i posti i obavlja ostale islamske dužnosti, ali je sklon zinaliku kao jednom odvratnom grijehu. Šta onda reći za staru osobu koja bez opravdanog razloga ne posti, što se smatra puno većim grijehom od zinaluka? Čemu se mogu nadati ove osobe kojima je smrt skoro zakucala na vrata? Mračnom i tijesnom kaburu , a nakon toga i nesnosnoj patnji u džehennemu, ako se ne pokaju. Prenosi Ebu Umame r.a. da je Poslanik s.a.v.s. jedne prilike u snu čuo užasne glasove, pa je priupitao (meleke) o tim glasovima, a oni su mu odgovorili da je to lavež džehenemlija. Nakon toga je vidio ljude obješene za njihova stopala (naglavačke) a čeljusti su im bile razrezane tako da je iz njih curila krv. Kada je upitao o njima, rečeno mu je da su to oni ljudi koji prekidaju post prije njegovog dozvoljenog vremena. (Ibn Huzejme u svome Sahihu br. 1986. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib, br. 1005).

RAMAZAN I MI
Razmišljajući o dvije spomenute kategorije ljudi, kao i o veličini zablude u kojima se nalaze, potrebno je da razmislimo i o nama. Postimo radi Allah i očekujemo njegovu nagradu, a ujedno preziremo i čudimo se onima koji ne drže do posta kao u ostalom ni do ostalih islamskih propisa bez obzira što nose muslimanska, ili čak poslanička imena. Jesmo li uistinu svjesni Allahove blagodati koju nam je ukazao onog trenutka kada nam je omilio Islam i praktično slijeđenje i sprovođenje njegovih propisa? Koliko smo o Ramazanu čuli i pročitali, ali su nam ponekad te predaje i hadisi postali kao neko obavezno ramazansko štivo, koje se sluša jer je eto došlo vrijeme za to, bez da istinski o njima razmišljamo i maksimalno nastojimo da ih se pridržavamo. Svi smo čuli o vrijednostima učenja Kur'ana općenito, a u Ramazanu posebno, ali opet je malo onih koji se Allahovoj Knjizi u ovom mjesecu posvete potpuno. Znamo i za ajete i hadise koji govore o zabrani ogovaranja i ispraznog govora općenito, a u ovom mjesecu posebno, pa to mnoge muslimane opet ne sprječava da se bave tuđim manama i da bespotrebno gube vrijeme u ovom mjesecu u kojem je svaki trenutak i više nego dragocjen. Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s.: ''Onaj ko ne ostavi lažan govor i rad po njemu, Allah od takvog nema potrebu da ostavlja jelo i piće''. (Buhari br.1903 od Ebu Hurejre r.a.). Nisu nam nepoznati ni šerijatski tekstovi koji govore o zabrani pretjeranog jela i pića, ali su i pored toga mnogi muslimani Ramazan shvatili kao period izgladnjivanja, koji se završava uz iftarsko prežderavanje. Cilj i svrha posta jeste povećanje bogobojaznosti, a ne povećanje tjelesne mase, što se često dešava kod mnogih osoba u ovom mjesecu. Jedne prilike, Allahov Poslanik s.a.v.s. je vidio čovjeka sa velikom trbuhom, pa je svojim prstom pokazao u pravcu njegovog stomaka rekavši: ''Kada bi ovo bilo na nekom drugom mjestu!'', aludirajući, da mu je bilo bolje da je kao sadaku podijelio onaj višak kojim je, prejedajući se, povećao svoj stomak. (Ahmed, br.15 812, od Dža'da b. Halida r.a. Ispravnim su ga ocijenili Hakim, Zehebi i Munziri. Šejh Albani ga smatra slabim. Vidjeti: Ed-daife, br.1131).
Znamo da su šejtani u okovima u ovom mubarek mjesecu, pa zbog čega opet muslimani čine mnoge propuste? Zato što nisu svi grijesi koje eventualno činimo posljedica šejtanskog djelovanja, već nam nešto došaptava i naša duša protiv čijeg zla se treba boriti. Pored toga živimo i u vremenima velikih iskušenja koja neminovno utječu na slabljenje imana vjernika. Rekao je Allahov poslanik s.a.v.s.: ''Zaista se iman troši i haba u vama kao što se haba odjeća (kada se od starosti prorijedi), zato molite Allaha da obnovi iman u vašim srcima''. (Hakim u Mustedreku, 1/4 Albani ga je ocijenio dobrim. Vidjeti: Es-sahiha, br. 1585)
Već smo u zadnjoj i najvrjednijoj trećini Ramazana u kojoj je sigurno izvrsna prilika da obnovimo svoj iman sa raznim ibadetima i dobrim djelima. Dosta dobrih djela uz Ramazan uradimo, ali samo Allah zna od koga će koje djelo primiti. Prenosi se od Alije r.a. da je govorio: ''Više pažnje i truda posvetite tome da vam Allah primi vaša djela, od samog truda kojeg uložite da neko djelo učinite. Zar niste čuli riječi Uzvišenog:  « Allah uistinu prima samo od onih koji su bogobojazni «. (Maide, 27). Zato su ispravni prethodnici šest mjeseci unaprijed Allaha molili da ih poživi do Ramazana, a kada bi ga ispostili, isto toliko vremena su Ga molili da im primi post i ono što su od dobrih djela uradili u ovom mjesecu.(Lataiful-mearif, str.376).
Allaha Uzvišenog molimo da nam ovaj Ramazan bude period u kome će nam grijesi biti oprošteni a dobra djela primljena, i da bude prekretnica u životu svakog muslimana kao i čitavog ummeta, ka onom što je dobro i sa čime je On zadovoljan.

 
05.10.2007.

Hasan El Basri nas savjetuje...2 dio

Odgoj i moralne vrline

Al-Hasan al-Basri

 

Meni je draze pomoci bratu u vjeri, kada mu je pomoc potrebna, nego povuci se u dzamiju mjesec dana cineci ibadet. Darezljivost, oprost i otrpljenje vrline su lijepo odgojena covjeka. Covjecnost se ogleda u covjekovoj iskrenosti, pruzanju pomoci braci u vjeri, cinjenju dobra i otklanjanju neugodnosti od susjeda.

Da je htio Allah dzellesanuhu, sve bi vas ucinio ili bogatim ili siromasnim. Medjutim, On vas je iskusati htio, pa je jedne bogatim ucinio, a druge u siromastvu ostavio, ali je svima put dobra pokazao kada je rekao: … I vise vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se cuvaju lakomosti, oni ce sigurno biti spaseni. (Kur’an, 59:9)

Plemenit covjek zuri uciniti dobro sto prije, a pokvarenjak odugovlaci s cinjenjem dobra i od njega bjezi.

Nije pravedan onaj koji trazi da ga postujes, a on ti uskracuje svoju pomoc.

Mi smo ubrajali u skrte ljude sve one koji su htjeli dati zajam svome bratu u vjeri, jer mi smo se medjusobno pomagali. Brat bratu je volio vise nego samom sebi. Tako mi Allaha, gledao sam kako musliman svoj ogrtac polovi da bi pomogao onome koji ogrtaca nije imao. A drugi bi prepostio dan, i kada dodje vrijeme iftara, otisao bi kod svog brata u vjeri i rekao: "Ja sam danas postio u iime Allaha dzellesanuhu! Zelim da i ti imas udjela u mom dobru, pa pruzi mi nesto cime bi okoncao svoj post!" i on bi mu davao casu vode ili saku hurmi zato da bi mu Allah dzellesanuhu podario nagradu kao i postacu.

Upamtio sam vrijeme kada se covjek brinuo oko porodice svog brata, kada umire i cetrdeset godina. Upamtio sam vrijeme kada su ljudi naredjivali svojima da ne odbiju nijednog potrebnog (pomoci) i ne ostave ga razocaranim.

Nije grijeh jesti i piti u kuci svog prijatelja i prije nego te on osobno ponudi.

Covjek ce biti pitan za sve sto potrosi i za izdatke na svoje roditelje. Jedino nece biti pitan sto je potrosio na brata u vjeri i u druge pokornosti Allahu dzellesanuhu, jer se On stidi pitati ga za ono sto je u tu svrhu potrosio.

Nije ljudski da covjek zaradjuje na svom bratu - drugom covjeku.

Cuvaj se onoga koji ti prenosi tudji govor, jer ce i drugom prenijeti tvoj govor.

Covjece, covjece! Pazi na djela svoja. I opet: Pazi na djela svoja! Gledaj u kakvom ces stanju susresti Stvoritelja i Gospodara svoga!

Dobrocinitelji se prepoznavaju po iskrenosti u govoru, cuvanju amaneta, ispunjavanju obaveza, neuobrazenosti, obilazenju rodbine, samilosti prema slabima, cinjenju dobra, lijepom odgoju i ponasanju, obilju blagosti, sirenju znanja i rijetkom druzenju i sjedenju sa zenama.

Cuvaj se Allahovih dzellesanuhu zabrana, bices pobozan!

Budi zadovoljan onim sto ti je Allah dzellesanuhu dao, bices bogat!

Budi dobar susjed, bices vjernik!

Voli ljudima ono sto volis sebi, bices pravedan!

Ne smij se mnogo jer to umrvljuje tvoje srce i citavo tjelo!

Ljudi, vi necete postici ono sto zelite sve dok budete udovoljavali pohotama tijela, a necete ostvariti svoja nadanja sve dok se ne strpite na neugodnostima.

Strpljivost je dzennetska riznica. Covjek postize svako dobro ako se strpi samo za trenutak.

Ko postigne stepen zadovoljstva, nije mu potrebna druga opskrba. Ko je zadovoljan, otrpice sva iskusenja.

U Hasanovom prisustvu posvadjala se dvojica pa jedan od njih dobro izgrdi onog drugog. Brisuci znoj sa cela, ovaj citira Allahove dzellesanuhu rijeci: Strpljivo podnositi i prastati - tako treba svai pametan postupiti. (Kur’an 42:43). Na to Hasan rece,

- Pametan li je, tako mi Boga, u vrijeme kada neznalice razbor unistise!

Ljudi, ili cete se vi okititi strpljivoscu, ili cete propasti!

Neko je omalovazavajuci psovao Ebu Zerra, radijallahu `anhu, pa je on odgovorio: "Izmedju mene i Dzehennema postoji prepreka koju, ako savladam, bolji sam nego sto kazes, a ako je ne mognem preci, vec se u Dzehennem strovalim, onda sam zaista gori nego sto si rekao. Strpi se, covjece, jer ti ides Onom koji zna poglede koji kriomice u ono sto je zabranjeno gledaju, a i ono sto grudi kriju. (Kur’an, 40:19).

Neko je opsovao nekoga pa ovaj rece: "Da Allah dzellesanuhu ne cuje, ja bih ti uzvratio."

Dvije su strpljivosti: strpljivost u nesreci i strpljivost od grijesenja. Ko tada otrpi, zaista je strpljiv.

Zaista je Allahu dzellesanuhu najdrazi onaj gutljaj sto ga covjek ispije kao lijepu utjehu i otrpljenje kada ga zadesi bolna nesreca te gutljaj srdzbe koju proguta cineci dobro, prastajuci i pokazujuci blagost.

Covjece! Ne mozes nikada sastaviti vjerovanje i vjerolomstvo. Kako ces biti vjernik kad susjed nije miran na tebe?! A kako ces pak biti musiman ako od tebe nije miran ostali svijet?! Zar Allahov Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem, nije rekao: "Nema vjerovanja onaj u koga se nema povjerenja, a ni vjere onaj koji ne ispunjava obecanja." On je takodjer rekao: "Nije vjernik onaj od cijeg zla strahuje njegov susjed."

Covjece! Nisi u istinskom imanu sve dok drugima iznalazis mahane, a ni sam nisi bez njih. Stoga, prvo otkloni svoju mahanu, a ostavi druge i njihove mahane. Ali, znaj, nikada neces moci otkloniti sve svoje mahane, pa je najprece da se njima posvetis i pozabavis. A ako zelis biti pravedan onda ne istrazuj tudje mahane pa ces i Allahu dzellesanuhu biti drag i mio.

Covjece! Koliko si samo slab i nemaran! Drugima pronalazis grijehe, a svoje grijehe zanemarujes i zaboravljas. U oku svoga brata vidis trunku, a u svome oku ne vidis gredu. Koliko je malena tvoja pravednost, a velika tvoja nepravednost!

Allahov Polanik, sallallahu `alejhi we sellem, je rekao: "Dobrocinitelji na ovom svijetu bice dobrocinitelji i na onom svijetu. Jer, njima ce Allah dzellesanuhu oprostiti grijehe zbog dobra sto su ga cinili Njegovim stvorenjima. Na Sudnjem danu bice im receno: "Svoja dobra vi poklonite kome zelite, jer su vama oprostena vasa hrdjava djela." I oni ce svoja dobra pokloniti i tako opet dobrocinitelji postati."

Darezljivost i iskrenost najbolja su svojstva.

Zapamtio sam ljude koji na svoje dinare i dirheme (zlatnike i srebrenjake) nisu polagali vece pravo od svoga brata u vjeri. Pa sto je s vama, ljudi; skrtarite u onome za sto cete biti pitani i za sta cete morati racun polagati!?

Nema vjere onaj ko covjecnosti nema.

Ko sadrzi zito cetrdeset dana cekajuci da mu se podigne cijena, nece se moci spasiti od grijeha pa makar ga kasnije on licno samljeo, hljeb zamijesio i siromahe njime nahranio.

Ne sastoji se ljepota susjedstva u otklanjanju neugodnosti od susjeda vec u strpljenju na neugodnostima.

Allah dzellesanuhu ce sacuvati od sejtana i Dzehennema covjeka u kojeg se nadju ova cetiri svojstva: suzdrzanost u strahu, zurbi, srdzbi i pohoti.

Znanje je bolje od nasljedstva; odgoj je najcistiji obraz; poboznost je najsigurnija opskrba; ibadet je najbolja zarada; razum je najbolji vodic; lijepo ponasanje najbolji je drug; blagost je najbolji pomocnik; zadovoljstvo je najvece bogatstvo; Allahova pomoc je najbolja pomoc; a sjecanje na smrt najbolji je propovjednik.

Ne budi kao onaj koji skuplja znanje ucenih i mudrost mudrih, a prema Istini se odnosi kao jedan od glupih.

Allah dzellesanuhu ce uvesti u Dzennet i obasuti miloscu covjeka koji je dobar prema roditeljima, samilostan prema potcinjenima, brizan prema sirocetu i zastitnik nemocnih.

Allahov Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem, je rekao: "Dvije su vrste znanja: znanje u srcu, i ono sto je korisno, i znanje na jeziku, koje je, u stvari, Allahov dzellesanuhu dokaz protiv covjeka.

Zavist razara vjeru brze od sirenja svrabeza po tijelu.

Pametan i ostrouman vjernik povecava svoje strahovanje od Allahove dzellesanuhu kazne kad god mu uzviseni Allah poveca dobro.

Vjernik je najveci radisa i on se boji samo Allaha dzellesanuhu. Kad bi on potrosio na Allahovom putu zlata koliki je Uhud (brdo), ne bi bio siguran da se spasio. On ponavlja sve dok se u spas ne bude osvjedocio: "Nikada se, zaista nikada, necu spasiti!’ A licemjer govori: "Dosta li je prosta svijeta! Sta su moji grijesi prema njihovim?! Allah je milostiv i mnogo prasta pa ce i meni oprostiti.

Covjece, zasto tako govoris? Radis hrdjava djela zavaravajuci se pustim nadanjima u oprost (od Allaha dzellesanuhu).

Ko je loseg odgoja, sam je sebe kaznio.

Ciji je imetak velik, veliki su mu i grijesi.

Ko mnogo govori, cesto grijesi.

Da nije znanja, ljudi bi bili isti kao zivotinje.

Omer ibn el-Hattab, radijallahu `anhu, govorio je: "Prvi nazovi selam pri susretu s bratom u vjeri, dozivaj ga njemu najdrazim imenom i napravi mu mjesto u sijelu pa ce ti to povecati ljubav prema njemu."

Vasi preci su vam bili uzor u lijepom odgoju. Uzmite pouku, Allah vam se smilovao!

Ne budite sitnicavi pa da Allah dzellesanuhu bude sitnicav prema vama! Proklestvo Allahovo je na sitnicava covjeka kao i onoga koji je sitnicav sitnicavu!

Sta je ovo s nama?! Jedan drugog susrecemo i govorimo: "Neka nama i vama Allah dzellesanuhu oprosti grijehe i u Dzennet nas uvede!" Ali cim dodju u pitanje dinari i dirhemi sve se potpuno izmijeni. Tesko vama! Nisu takvi ljudi bili vasi dobri preci. Zasto njih ne uzmete kao uzor kao sto vam je i naredjeno?!

Ljudi, sta je s nama?! Kada smo u izobilju, jedan drugom bliski smo i dragi, a cim na iskusenja budemo stavljeni, jedan drugog zaboravljamo. Nisu takvi bili drugovi Allahovog Poslanika, sallallahu `alejhi we sellem. Boze sacuvaj, da mi drugacije postupamo od njih!

Brate, pazi sta ces govoriti! Zar nije receno da je najbolje jezik stalno drzati svezan. Allahov Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem, rekao je: "…a zar ce ljudi biti baceni u Dzehennem zbog necega drugog osim zbog grijesna govora?!"

U pametna covjeka jezik je iza srca, pa kada hoce nesto reci, on najprije dobro razmisli. Ako ce to korisno biti, onda kaze; u protivnom, suti. A u neznalice je srce iza jezika. On govori kad god mu se prohtije uopce ne razmisljajuci.

Allahov Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem, kazao je: "Moji sljedbenici ce uci u Dzennet Allahovom dzellesanuhu miloscu, cistotom srca i zbog samilosti koju su osjecali prema svim muslimanima, a nece uci u Dzennet samo zbog namaza i posta."

Kazano je da ce glasnik, kada bude Sudnji dan, povikati: "Neka sada ustane onaj za koga je Uzviseni Allah preuzeo obavezu da ce ga nagraditi od Sebe! I tada ce ustati samo onaj koji je pritekao u pomoc bratu svome kada mu je ona bila potrebna, ili koji je bratu svome oprostio ucinjenu nepravdu, ili koji je bratu svome poklonio neku od blagodati kojima ga je Allah dzellesanuhu darovao.

Pametan covjek ne otkupljuje neprijateljstvo jednog covjeka za ljubav hiljadu drugih ljudi. Ko to uradi, sve ce izgubiti i bez icega ce ostati.

Velicina plemenitog je njegov odgoj, a iskrena poboznost njegovo je porijeklo.

Ko okrivi svoga brata zbog grijeha za koji se on pokajao Allahu dzellesanuhu, nece umrijeti sve dok tim istim grijehom ne bude bio stavljen na kusnju.

Na pitanje Rebia ibn Subha da li su deset rekata namaza koje je on redovito klanjao poslije jacijskog farza sunnet ili nafila, Hasan je odgovorio:

- Nisu sunnet, jer kada bi bili sunnet, musliman ih ne bi propustao. Ali, sine brata moga, u lijepo ponasanje muslimana i potpunost njegove vjere spada i ovo: Kad sebe privikne na cinjenje nekog dobra, i to redovito, ili se privikne na neki ibadet Allahu dzellesanuhu, potrebno je da u tome bude ustrajan citavo vrijeme.

U Tevratu je zapisano: "Pravo bogatstvo je u zadovoljstvu, spas u samoci, zdravlje u odbacivanju pohota, mir u neimanju zelja, a pravi uzitak je u vjecnosti koja se zadobiva trpljenjem u ovom kratkom zivotu."

Ljudi, okitite se svojstvima koja preporucuje Allah dzellesanuhu i pazite na Njegove propise, pa cete biti prijatelji Allahovi.

Nikome osim Sulejmanu, `alejhi-s-selam, nije data nijedna blagodat za koju nece odgovarati. Sulejmanu, `alejhi-s-selam, je receno: Ovo je nas dar, pa ti podari ili zadrzi, neces zbog toga odgovarati. (Kur’an, 38:39)

Ko je siguran u nadoknadu, ne skrtari u davanju.

Covjek nije nikada produzio nadu, a da nije pokvario djelo.

Ti si, o covjece, sastavljen od dijelova. I kad kog prodje jedan dan, ode i dio tebe.

Allah dzellesanuhu se smilovao Ibn Mes`udu koji kao da je vas imao u vidu kada je rekao: "Vas zahid (onaj koji je suzdrzljiv od ovosvjetskih dobara) u stvari, pohlepan je za ovim svijetom, vas mudzahid (borac na Allahovom putu) nemaran je, a vas alim (ucenjak) prava je neznalica."

Ko se boji samo Allaha dzellesanuhu, On ucini da se njega sve drugo boji. A ko se boji svijeta, Allah dzellesanuhu ucini pa se on boji svega i svaceg.

Omer ibn el-Hattab, radijallahu `anhu, rekao je: "Druzite se i izbjegavajte druzenje", to jest, budite drugovi u lijepim poslovima, a izbjegavajte ljude u hrdjavim poslovima.

Musliman je duzan prema muslimanu: pomoci dobrocinitelju, odazvati se onome ko ga pozove, zatraziti oprost za grijesnika i uputiti istini onog koji istinu trazi.

Ko svom bratu muslimanu otkloni neku neugodnost, bice mu oprosteni njegovi raniji (manji) grijesi.

Prenosi se da je Uzviseni Allh rekao Ademu `alejhi-s-selam: "O Ademe, u cetvero je sadrzano sve sto se odnosi na tebe i tvoje potomstvo. Jedno od toga je za Mene, jedno je za tebe, jedno je izmedju Mene i tebe, a jedno izmedju tebe i svijeta. Moje je: da samo Meni robujes i da mi ne smatras nikog ravnim. Tvoje je: da radis, a Ja cu te kako budes nagraditi onog Dana kada ti Moja nagrada bude najpotrebnija. Izmedju Mene i tebe je: ti dovu upucuj, a moje je da je uslisam. A izmedju tebe i ostalog svijeta je: prijatulj i druzi se s ljudima s onim radi cega zelis da se oni druze s tobom."

Razumijevanje je kao posuda u kojoj se cuva znanje. Znanje vodi ka djelu, a djelo vodi u dobro.

Strast vodi u grijeh.

Imetak je bolest oholih.

Ovaj svijet je pijaca na kojoj se kupuje onaj svijet.

Tesko, i opet tesko, svakom onom koji Allahove dzellesanuhu blagodati trosi u grijesenju prema Njemu!

Covjece! Ne sastoji se vjerovanje u tome da se svijetu prikazujes vjernikom, a zavaravas se pustim zeljama. Istinsko vjerovanje je ono koje se urezalo duboko u srce i koje potvrdjuju covjekova dobra djela.

Kada je Hasan bio obavijesten o smrti Davuda et-Taija, rahimahullahu, izjavio je:

- Neka mu Allah oprosti grijehe! Bio je, tako mi Allaha, poput zdravlja ciju vrijednost shvatimo tek onda kada ga izgubimo.

Trazite znanje - da biste razumjeli vjeru.

Bavite se medicinom - da biste upoznali tijelo.

Upoznajte gramaticke znanosti - da bi vas govor bio pravilan.

Ko pogresno uci Kur’an, laze na Allaha dzellesanuhu. U Kur’anu stoji: … a Kur’an je ziasta knjiga zasticena, laz joj je strana bilo s koje strane, ova Knjiga je objava Mudrog i hvale Dostojnog. (41:41-42). Pogresno ucenje Kur’ana je ravno najvecoj lazi.

Ne budi pohlepan, neces biti ponizen.

Ne moli od ljudi, nece ti se umanjiti, a ostaces covjek.

Ako nisi blag, pokazuj se blagim.

Ako nisi ucen, nastoj da naucis.

Covjek je uglavnom onakav s kakvim se poistovjecuje.

Savrsen covjek je onaj, u kojeg se nadje ovo cetvero:

vjera koja ga upucuje

razum za kojim se povodi

plemenito porijeklo koje ga cuva i

stid koji mu dostojanstvo stiti.

A u koga se nadje makar jedno od ovoga, on je u svom narodu medju odabranima.

Kome ce se musliman pozaliti ako ne bratu muslimanu?! Jer koga boli ono sto njega boli ako ne boli njegova brata u vjeri?! Musliman je ogledalo muslimanu: preko njega on sagledava svoje mahane i uocava greske. Prije vas bi musliman sretni svoga brata pa mu reci: "Brate moj, ja ne mogu sve svoje grijehe ni znati ni vidjeti. Zato, ako u necemu vidis dobro, naredi mi da ga cinim, a sprijeci me u zlu!" Omer ibn el-Hattab, radijallahu `anhu, govorio je, "Allah se smilovao svakom onom koji nam ukaze na nasa hrdjava djela!" Oni prije vas su primali savjete jedni od drugih i tako se medjusobno pomagali.

Vjernici su jedno: kad vjernika pogodi neka zalost, to i ostale vjernike razalosti; kad se vjernik veseli, i ostali vjernici su veseli.

Ti od svog prijatelja i druga imas udio od druzenja s njima, pa odaberi sebi pravog druga i prijatelja. A za hrdjavo drustvo bices pitan!

Covjece, budi jako oprezan, jer covjek cesto uzima hranu koja mu nije dozvoljena, zalazi tamo gdje mu nije mjesto i sjeda u drustvo koje ga mijenja, i tako, malo po malo, odlazi njegova vjera a da to on i ne osjeca.

Znak da ne ko trazi znanje u ime Allaha dzellesanuhu je njegova skrusenost, poboznost i skromnost.

Nastojte da prisustvujete dzenazama jer je u tome nagrada onom koji je strpljiv u onome sto ga je pogodilo, onom koji klanja dzenazu i onom koji umrlog zagrce. Ko priceka dok umrli bude zakopan, bice mu oprosteno sedamdeset velikih grijeha.

O ljudi, cuvajte se odugovlacenja u poslu jer sam cuo jednog od dobrih ljudi kako kaze: "Mi ne zelimo umrijeti prije nego sto se pokajemo, a umiremo ne pokajavsi se."

Prije uzimanja hrane ima dvanaest lijepih svojstava, od kojih su cetiri duznost, cetiri sunneta i cetiri pohvalna svojstva. Duznosti su: prouciti Bismillahi-r-Rahmanir-r-Rahim (U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog), smatrati jelo lijepim, zadovoljiti se postojecim i zahvaliti na toj blagodati. Sunneti su: sjediti na desnoj nozi, jesti ispred sebe, jesti trima prstima desne ruke i oblizati prste. A pohvalna svojstva su: oprati ruke prije i poslije jela, smanjiti zalogaj, dobro sazvakati hranu i ne gledati u lica prisutnih za vrijeme jela.

Najvrijednija stvar je zarada na serijatski dozvoljeni nacin i brat u vjeri koji, ako se s njim dogovaras o ovosvjetskim poslovima, uvjeris se u ispravnost njegova misljenja, a ako se s njim dogovaras o stvarima vjere, uvjeris se da je pravi znalac u tome.

Covjek moze biti ucen, a da ne bude pobozan, a moze biti pobozan, a da ne bude ucen (razuman). Medjutim, Muslim ibn Jesar je bio i pobozan i ucen i pametan.

Divan i je bio Bekr ibn Abdullah! Cuo sam ga kako jednom zapovijeda da se bude blag i kako potstice na oprost rekavsi: "O ljudi, zagasite svoju srdzbu sjecajuci se dzehennemske vatre!" A Ebu Derda je rekao: "Dok je u srdzbi, covjek je najblizi Allahovoj srdzbi."

Ko se okitio razumom, spasio se propasti.

Lijepo postupaj s ljudima jer je zadrzavanje medju njima kratko.

Dvoje ne mogu nikada zajedno: zadovoljstvo i zavist.

Dvoje se nikada ne razdvajaju: pohlepa i mrznja.

Covjek gospodari razumom, darezljivoscu i blagoscu.

Ne idi nikom osim onom cijem dobru se nadas, od cije vlasti ne strahujes, ciji blagoslov ocekujes i cijim znanjem ces se moci okititi.

 

04.10.2007.

Vaz Hasana El-Basrija o svojstvima pravog muslimana

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu koji nas je učinio svojim robovima, koji nam je ukazao na pravi put i koji nas izvodi iz tame na svjetlo. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika na najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana.Draga braćo u imanu i islamu, cijenjene džematlije. Danas ću započeti da govorim o vazu kojeg je održao sejjidut-tabiin, (prvak tabiina) Hasan El-Basri prije skoro 1400 godina, ali prije nego počnem govoriti o njegovom mudrom, dirljivom i nadahnutom vazu želio bih da se upoznamo sa ovim velikanom Islama koji svojom pobožnošću i dan danas nadahnjuje generacije muslimana koje su došle poslije njega.

Hasan El-Basri je prvak svih tabiina, a tabiini su generacija koja dolazi odmah poslije ashaba. Rođen je u kući Ummu Seleme jednoj od žena Allahovog Poslanika od koje je naučio Kur'ani Kerim i mudrost tj. Sunnet Allahovog Poslanika s.a.v.s.Mali Hasan je rastao u atmosferi koja je još uvijek zračila svježinom, mirisom i sjajom vjerovješnistva, napajao se sa pitkih i bistrih izvora čiste vjere kojih su sobe majki pravojernih bile prepune i istovremeno u džamiji Allahova Vjerovjesnika.s.a.v.s pohađao je školu islama, gdje su učitelji bili najugledniji i najpoznatiji ashabi poput Osmana ibn Affana, Alije ibn Ebu-Taliba, Ebu Musaa el Ešarije, Abdullaha ibn Omera, Abdullaha ibn Abasa, Enesa ibn Malika, Džabira ibn Abdullaha i još mnogo, mnogo drugih. Međutim pored svih Hasan je od njih najviše zavolio vladara pravovjernih Aliju ibn Ebu-Taliba r.a.. Dječaka je divila njegova čvrstina u vjeri, predanost ibadetu, odricanje od ovoga svijeta i njegovih ukrasa i prosto ga očaravala njegova vještina govora čija je svaka riječ zračila dubokom mudrošću, jezgrovitošću, vrvila poukama i probadala srca.
Kad a je Hasan napunio 14 godina života zajedno sa svojim roditeljima preselio se i nastanio u Basri. Otuda je i po Basri i dobio nadimak El-Basri i kroz historiju ostao poznat kao Hasan El-Basri.
Basra je, dok je u njoj bio imam Hasan El-Basri, bila jedna od najvećih tvrđava znanja u cijelom islamskom carstvu. Njena glavna džamija bila je uvijek krcata ashabima i poznatim tabiinima koji su se tamo doselili ili nastanili. Svaki njen kutak, ne samo unutra, već i vanjsko dvorište vrvili su od mnogobrojnih halki u kojima se tražilo i molilo znanje svih vrsta.
Hasan je bio nerazdvojan od džamije, a posebno od halke koju je vodio Abdullah
Ibn Abbas, veliki učenjak Muhammedova ummeta, od koga je učio tefsir, hadis i kiraete.
Stekao je svestrano obrazovanje, posebno iz oblasti islamskoga prava. Ubrzo se i oko njega počeo okupljati svijet, slušati njegova prredavanja i napajati se sa vrela bogatog znanja .
            Njegova predavanja toliko su bila dirljiva da su razmekšavala i najokrutnija srca i kod slušalaca izazivala suze. Svi su željeli čuti njegove mudre misli koje su plijenili srce i napajati se čistoćom njegova života. Ime Hasana el-Basrija ubrzo se pročulo širom islamskoga svijeta i o njemu su se počeli raspitivati, i vladari i namjesnici .
Od Halida ibn Safvana se pripovjeda da je rekao:
 “U Hiri sam se susreo sa Meslemom Ibn Abdul Melikom, pa me je upitao:
-Halide, reci mi šta ima novo sa Hasanom el-Basrijem? Mislim da ti o njemu sigurno znaš bolje nego drugi.
 - Zapovjedniče, Allah ti dao svako dobro- odgovorio sam – Ja ga doista dobro poznajem jer sam mu prvi komšija i redovno posjećujem njegova predavanja i mislim da ga u Basri niko ne zna bolje od mene. -Dobro, pričaj mi onda o njemu – zamolio je, pa sam mu rekao:
 - To je čovjek kod koga je isto ono što u sebi krije i što javno iznosi i kod koga nema razlike na jeziku i na djelu. Kada od drugih traži da se čini dobro prvo polazi od sebe, a kada traži da se ne čini ono što ne valja prvi je koji to ostavlja. Neovisan je o drugim ljudima i ne priželjkuje ništa što oni imaju, a drugi se njemu obraćaju i od njega traže ono što on ima.
 Na to je Mesleme rekao: –Halide, dosta je, s tim si sve rekao.
Kada je Hadžadž Ibn Jusuf es-Sekafi preuzeo vlast nad Irakom, osilio se i nad mnogima počeo činiti nasilje, Hasan El-Basri bio je jedan od rijetkih koji se suprostavio njegovoj tiraniji i javno među svijetom govorio o njegovim zlodjelima i u lice mu rekao istinu.
 
            Tako se pripovjeda da je Hadžadž u gradu Vassitu za sebe sagradio veliki dvorac i da je kada ga je završio pozvao svijet da ga vidi i svojom dovom blagoslovi. Hasan nije želio propustiti priliku da i on ne pođe i tamo i obrati se okupljenoj masi svijeta. Jedina namjera mu je bila da okupljenom svijetu uputi savjet da se čuva rasipništva i pretjeranog uživanja na ovom prolaznom svijetu i da ga podstakne da traži vječno uživanje kod Uzvišenog Allaha na onome svijetu. Kada je tamo stigao i vidio kako okupljena masa svijeta obilazi oko dvorca, divi se veličini građevine zapanjena njenom veličinom, širokim odajama i neviđenom ljepotom ukrasa, ustao je i između ostalog, da svi čuju, rekao:
-Vidjeli smo šta je najveći od svih zlotvora podigao. Vidjeli smo da je i Faraon prije njega još čvršće i više građevine podizao pa ga je Allah usmrtio i njegove kule i građevine sa zemljom sravnio. Kada bi samo Hadžadž znao koliko ga oni na nebu mrze i koliko ga ovi na zemlji varaju i u sebi licemjerstva skrivaju?
 Slušajući ga kako u tom smislu nastavlja govoriti jedan od prisutnih, bojeći se Hadžadžove osvete, prišao mu je i da drugi ne čuju rekao:
-Dosta je Ebu Seide, dosta je! …
 Pa mu je Hasan odgovorio: -Allah je od učenih uzeo obavezu da će istinu svijetu objašnjavati i da je ni od koga neće skrivati!
 
            Sutradan, Hadžadž je sav od bijesa utrčao na svoj divan i na svoje sagovornike povikao:
-Teško vama! Kakvi ste vi ljudi kada ste sebi dozvolili da se jedan rob iz Basre usudi ustati i o nama pred cijelim svijetom govoriti šta hoće, a da se niko među vama ne nađje i da ustane i suprostavi mu se? Kukavice jedne! Tako mi Allaha, uskoro ćete se napiti njegove krvi! Zatim je naredio da mu se donesu sablja i koza koja se stavlja ispod osuđenika na smrt otsijecanjem glave, pa su donijeli. Potom je pozvao dželata pa je i ovaj u trenu bio pred njim. Naredite straži da mi odmah privedu Hasana.
            Ubrzo je El-Hasan bio pred njim. U iščekivanju šta će se desiti pogledi prisutnih uprti su u njega a srca prestala kucati. Kada je ugledao kozu, sablju i dželata Hasan je samo nešto prošaptao usnama. Onda se dostojanstveno, ponosito i skrušeno, kako samo vjernik musliman i pozivač u Allahovu vjeru zna biti, mirno uputio prema Hadžadžu.
 Ugledavši ga takvog Hadžadžu je ulio toliko strahopoštovanje prema sebi da mu je samo rekao:
-Bujrum, bujrum, Ebu Seide – pokazujući i praveći mu mjesto da sjedne pored njega.
Prisutni nisu mogli doći sebi od čuđenja kada se pomakao i pokazao mu da sjedne na minder pored njega.
 Kada je Hasan sjeo i namjestio se, Hadžadž se prema njemu okrenuo i počeo postavljati neka pitanja vezana za vjeru, a Hasan mu smireno, sigurno, ubjedljivo i sa puno umijeća i rječitosti na svako od njih odgovarao.Dok mu Hadžadž na kraju nije sam priznao:
 -Ebu Seide, takvog učenjaka kao što si ti nisam vidio!
Zatim je zatražio da mu donesu najljepši miris, namirisao mu bradu i sa najvećim poštovanjem ga ispratio.
Kada je Hasan od njega izašao, za njim je izašao Hadžadžov lični stražar koji je to sve gledao i upitao ga: 
- Ebu Seide, znaš li da te je Hadžadž bio pozvao sa drugačijom namjerom nego što je sa tobom postupio? Kada si ušao i ugledao sablju, kozu i dželata vidio sam da si nešto u sebi proučio. Hoćeš li mi reći šta si tada izgovorio? Na to mu je Hasan rekao:
 - Izgovorio sam: O, Ti, koji me u dobru blagodatima obasipaš i u nevolji od zla čuvaš, učini da njegov bijes po mene bude blag i spasonosan, kao što Si učinio da Ibrahimu vatra bude hladna i spasonosna. Tako ga je Allah zaštitio od ovog zulumćara.

Ovo je samo početak kazivanja o Hasan El-Basriju, ako Bog da naredne hutbe ću vam govoriti o njegovm vazu kojeg je održao u Basri ne bi li se i mi okoristili njegovim mudrim riječima. Amin.


 
Vaz Hasan El-Basrija o svojstvima pravog muslimana II dio
 
Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova. Hvala Allahu koji nas je učinio svojim robovima, koji nam je ukazao na pravi put i koji nas izvodi iz tame na svjetlo. Neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika na najboljeg Allahova roba, Muhammeda s.a.v.s., na njegovu porodicu, na ashabe i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana.
      Draga braćo u imanu i Islamu, cijenjene sestre, djeco i omladino,
      Nakon što sam na prošloj hutbi govorio o najpoznatijem tabiinu Hasan El-Basriju, danas ću započeti govoriti o njegovom vazu kojeg je održao prije više od 1300 godina okupljenim vjernicima u džamiji nakon džume namaza.
      Pripovijeda Seleme ibn Amir: «Jedanput smo klanjali džumu sa Hasanom, pa pošto završismo, okupismo se oko njega, a on zaplaka.» Zašto plačeš? Rekosmo mu mi, a on još više zaplaka , zatim poče:
      «A kako i ne bih plakao? Kada bi nam se na vrata ove džamije pomolio jedan od drugova Božijeg Poslanika a.s., ne bi od Islama među nama poznao ništa osim ovu našu kiblu, kuda se u namazu okrećemo...»
      Zastaćemo malo kod ovih riječi kako bi ih proanalizirali. Hasan El-Basri se obraća poslije džume namaza onima koji su sa njim klanjali namaz. Zatim, obraća se generaciji koja dolazi odmah poslije ashaba i njima govori da ashabi ne bi prepoznali od njihovog Islama ništa osim kible prema kojoj se okreću. Kada je takvo stanje sa njima šta onda reći za nas? Šta bi ashabi prepoznali od našeg Islama? Možda bi poznali samo imena i ništa više. A kako li je tek stanje sa onima koji čak nemaju ni kible, koji se ne okreću ka njoj niti ikako klanjaju.
      Da bi nam bilo što jasnije ovo njegovo alarmantno obraćanje poslušajmo dalje šta on kaže.
      «Oh, oh! Prazne želje su uništile svijet. Govora ima, ali djela malo; znanja ima, ali strpljivosti nema; vjerovanje postoji, ali čvrstog uvjerenja nema...»
      Sada nam je malo jasnije zašto Hasan ovako govori, jer ono čega nije bilo u njegovo doba jesu djela, bilo je onih koji puno pričaju, ali koji nisu radili ono što govore. Bilo je čak i onih koji su znali, ali pored znanja nisu imali sabura. Kao što je bilo onih koji su bili vjernici samo na jeziku, a na djelu ih nije bilo nigdje. Ovaj fenomen koji je još više prisutan u našem vremenu Hasan objašnjava na sljedeći način.
      «Šta je to? Ja vidim ljude, ali ne vidim pameti. Čujem šum, ali ne vidim druga. Ovaj svijet je unišao u vjeru, pa izašao. Znaju šta je dobro, ali ga djelom niječu. Znaju šta je haram, ali ga djelom dozvoljavaju. Vjera im je samo na jeziku. Upitaš jednog od njih da li vjeruje da će za djela račun polagati, a on ti odmah odgovori da vjeruje. Kunem se Gospodarom Sudnjeg dana, da laže...»
      U današnje doba ćemo naći mnogo onih koje Hasan spominje, jer doista ima mnogo onih koji tvrde da su vjernici, da će pred Allahom račun polagati, ali pored svega toga njihova djela govore suprotno. Kaže da vjeruje u Allaha, a nema namaza. Kaže da voli Allaha a ne posti Ramazan. Kaže da žudi za Džennetom, a ne priprema se za njega, ne čini dobra djela koja će ga u njega uvesti. Kaže da je smrt istina a ne priprema se za rastanak sa ovim svijetom. Šta reći drugo za takvoga nego isto ono što je rekao Hasan El-Basri a to je da laže. Laže samog sebe i obmanjuje, a Allaha ne može prevariti. Ako čovjek ispravno vjeruje u Allaha onda taj njegov iman mora dati svoje lijepe i ukusne plodove, onda se vjernik okiti svojstvima koje Hasan El-Basri navodi u svom vazu kao svojstva pravog muslimana. Poslušajmo dalje šta on kaže u pogledu ovoga.
      «Od svojstva pravog muslimana je: snaga uz vjeru, odlučnost uz blagost, vjerovanje uz čvrsto uvjerenje, znanje uz blagost, blagost sa znanjem, pamet uz blag postupak, otmjenost u siromaštvu, umjereno vladanje u bogatstvu, milost prema potištenu, darežljivost na pravom mjestu i pravednost uz ustrajnost».
      Pravi musliman treba da bude snažan i odvažan, a izvor toj njegovoj snazi treba da bude njegova vjera. Hazreti Omer je rekao: «Mi smo narod koje je Allah uzdigao, učinio snažnim, putem Islama, i ko god bude tražio tu snagu, ugled i čast u nečem drugom mimo Islama. Allah će ga poniziti. Ovo nam objašnjava današnje stanje Ummeta. Islamski Ummet nema snage jer nema istinskog Islama koji daje tu snagu. Nema istinskih, pravih mu'mina koje krase navedena svojstva. Veliki broj današnjih muslimana nema istinskog imana, nema znanja, nema blagosti, nema otmjenosti u siromaštvu niti pozna granice rasipništva u bogatstvu, i što je najgore ponestaje pravednosti pa čak i u islamskim zemljama. Dalje nastavlja Hasan te kaže:
      «Musliman pravi neće učiniti nasilje ni onome koga mrzi, niti će se ogriješiti pomažući onoga koga voli. Musliman pravi ne ogovara, ponižavajući drugog ne namiguje; ne istražuje mahana; u besposlicu ne govori; bez svrhe se ne zabavlja i ne igra; ne prenosi riječi; ne traži ono što nije njegovo; ne poriče istine, makar se i njega ticalo; ne prelazi granice u isprici; ne sveti se kad nekoga nesreća pogodi; niti se veseli  kad neko nešto pogriješi».
      Pravi musliman neće učiniti nasilje ni onome koga mrzi, a kako tek onda da učini nasilje onome koga voli i poštuje. Prisjetimo se Allahova Poslanika s.a.v.s., koji nikome nije nasilje činio, čak je i onom židovu koji mu je svaki dan bacao trnje i smeće po putu kada bi išao u džamiju došao i posjetio ga kada se ovaj razbolio. Mogao je da zadovoljno protrlja ruke i da se smije njegovoj nesreći, međutim Poslanik to nije učinio, nije se svetio kada nekoga nesreća pogodi. Jesmo li mi takvi? Kamo sreće da jesmo. Kod nas možemo više naći negativnih nego li pozitivnih primjera. Tako ako nekoga nesreća zadesi, a mrzimo ga mnogi kažu: E neka mu je tako, to je i zaslužio. Radujemo se tuđoj nesreći čak više nego sopstvenoj sreći. Ako ovako postupamo to ukazuje da svoj ahlak još nismo usavršili. Kakav treba da bude pravi musliman? Hasan El-Basri nam dalje kazuje:
      «Pravi musliman je ponizan i skrušen, kad je u namazu, on žuri da se Bogu klanja. Riječi njegove su pravi lijek; stpljivost njegova je pobožnost; šutnja njegova je razmišljanje; razmatranje njegovo je pouka. Druži se sa učenim ljudima da nauči, među njima šuti da ne pogriješi, a kada govori, govori da se okoristi.
Ako pravi musliman učini nešto  što je dobro, on se veseli, a ako pogriješi, traži oprosta; ako ga pak prekori, on opet od njeg zadovoljstvo traži. Ako ga neko ludo ispsuje i izgrdi, on se opet blagim pokaže. Kad mu se nasilje učini on se strpi i opet pravedno postupa. Ne utječe se drugom osim jedinom Allahu, ne traži pomoć osim od jedinog Allaha. Pravi je musliman među ljudima dostojanstven, a u osami sa Allahom zahvalan. Zadovoljava se nafakom, zahvaljuje se na udobnosti, a strpi se u muci. Ako sjedne sa onim, koji su zaboravili Allaha, on se Allaha sjeća, a ako sjedne sa onima koji se Allaha sjećaju, on traži oprosta za svoje grijehe.
Zatim je Hasan rekao: «Ovakvi su bili Alejhisselamovi drugovi jedan po jedan sve dok nisu pomrli. Ovakvi su bili vaši dobri preci. Vaše stanje se izmjenilo zato što ste vi svoj postupak promijenili. Zatim je proučio ajet:
 
«Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni svoj postupak, a kad Allah htjedne jedan narod (radi grijeha) kazniti, niko te kazne ne može odbiti i niko im ne može osim Allaha pomoći».
      Draga braćo i cijenjene sestre, ovaj vaz iako je održan prije 1300 godina i danas je vrijedan i savremen. Za nas je danas još vredniji, jer smo mi kudikamo više zaostali iza onih muslimana kojima je bio namijenjen. Treba iz duše biti musliman. Treba vršiti vjerske dužnosti, kojima je svaki musliman zadužen, a ne samo pričati, jer od prazne priče nema ništa. Treba raditi i svojim djelima pokazati Islam, živi Islam u praksi. Islam u našoj svakodnenici, a ne samo pokazati Islam u džamiji.
Trebamo se truditi da se okitimo svim navedenim pozitivnim svojstvima pravog muslimana,  i svim silama se truditi da eliminišemo iz svojih srca sve ono što je negativno i što Allah Uzvišeni ne voli.
Ako tako učinimo onda se možemo nadati pomoći od Allaha koju je obećao muslimanima rekavši:
      «Dužnost je moja da pomognem prave vjernike».
      Gospodaru naš, ti popravi nas i naše stanje, popravi stanje naše djece i omladine, stanje naših majki i sestara, uputi nas ka pravom putu, putu Islama, sačuvaj nas zablude, grijeha i svega onoga s čim Allah nije zadovoljan. Amin.
04.10.2007.

Istina o Isa a.s.

Zaista sva zahvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova. Od Njega pomoći, oprosta i upute tražimo. Koga Allah uputi na pravi put on je doista upućen, a koga Allah u zabludi ostavi niko mu ne može na pravi put ukazati. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed a.s., njegov rob i Poslanik kojeg je poslao da obraduje ummet Džennetom i da ga opomene i zastraši Džehennemom. Neka je salavat na njega, njegovu časnu porodicu, njegove ashabe kao i na sve one koji ih slijede u dobru do kijametskog dana.
Draga braćo i sestre u imanu i islamu.
Na današnji dan pada po kršćanskom kalendaru takozvani «tužni petak» ili na njemačkom «Karfreitag». To je dan kada se kršćani širom svijeta podsjećaju kako oni kažu na smrt Isa a.s. i taj dan se širom svijeta u kršćanskim zemljama obilježava na poseban način.
Živeći ovdje na zapadu u kršćanskom okruženju dužni smo da se upoznamo sa važnim momentima i datumima za kršćane, kako bi znali šta znače za njih ti datumi, a s druge strane kako bi mi kao muslimani znali šta Islam govori o tome i kako bi znali šta je istina u našim očima.
Danas ćemo govoriti o najznačajnijem kršćanskom prazniku tj. Uskrsu, iznijećemo prije svega stav kršćana, a zatim ćemo iznijeti kako islam gleda na taj događaj. Poslušajmo šta kršćani kažu za Isa a.s. tj. Jesusa kao i za njegovo uskrsnuće iz mrtvih.
Prije otprilike 2000 godina rodio se jedan neobičan čovjek. Neobičan, jer se nazivao Božjim Sinom. Bilo je onih, koji su ga smatrali idealistom. Bilo je i drugih, koji su ga smatrali lašcem i šarlatanom. Neki su ga smatrali običnim luđakom, pa čak su mislili i da je opsjednut zlim duhovima. Bilo je, međutim, i onih, koji su vjerovali njegovim riječima i smatrali ga Bogom, Stvoriteljem i Otkupiteljem od grijeha - Mesijom. Svojim je djelima, taj čovjek, Isus iz Nazareta, pružao brojne dokaze u prilog vjerovanju ovih posljednjih: činio je čuda, proricao budućnost, iscjeljivao bolesne, čak je i nekoliko umrlih oživio, i to ne medicinskim sredstvima. Jedna od stvari o kojima je prilično često govorio bilo je ispunjenje Mojsijevoga zakona – zakona koji je Bog dao izraelskom narodu – u Njemu samome. Govorio je o tome, da će ga bezbožnici uhvatiti i ubiti, a da će on trećega dana ustati iz mrtvih. Tako je i bilo. Njegovi učenici nisu shvatili te riječi sve dok im se nije ukazao nakon svoje smrti, pokopa i uskrsnuća, ali su ipak shvatili. Poslije su se pojavili mnogi, koji su željeli osporiti istinitost tvrdnji onih, koji su svjedočili da je Isus Nazarećanin ustao iz mrtvih; da je bio mrtav, a sada je živ. Govorili su da su zapravo učenici ukrali njegovo tijelo pa počeli pričati bajke, no to jednostavno nije bila istina, jer je Isusov grob bio pod jakom stražom. Potom su govorili da su se Isusove riječi ostvarile, ali u nekakvoj duhovnoj, alegoričnoj sferi; da je Isus živ u sjećanjima onih koji su ga poznavali. Međutim takve su priče najobičnije besmislice. Od toga su se vremena pojavili mnogi koji su željeli osporiti činjenicu da je Isus uskrsnuo, a i dan-danas svijet obiluje njima, no nikome to nije pošlo za rukom. Naprotiv, mnogi koji su pokušali naći znanstvene dokaze da Isus nije uskrsnuo, na kraju su pali na koljena i zamolili uskrsloga Krista, da im oprosti grijehe! Nema tu, naime, nikakve alegorije: u Bibliji je pisano da je Isus uskrsnuo, a to ne znači ništa drugo, nego upravo to što piše: da je Isus uskrsnuo! Bilo bi puno manje problema i na svijetu i u crkvi kada bi ljudi čitali Bibliju onako kako piše, ne namećući joj svoja kvaziproduhovljenja, a često i vrlo duhovita shvaćanja.
Uskrsnuće Isusa Krista jedan je od najključnijih događaja o kojima Biblija piše, zašto? Zato što je Isusovo uskrsnuće označilo konačno razrješenje jednoga dugoga rata kozmičkih razmjera, rata koji se odigravao u nebeskim sferama, ali ne alegoričnim, nego itekako stvarnim, rata između Boga i sotone. Nije to rat između dobra i zla, između dva relativna filozofska pojma koji postoje da bi jedan drugoga uravnotežili. To je rat između dobroga i pravednoga Boga i zlog otpadnika sotone, koji se drznuo izjednačavati se sa Bogom i pobuniti se protiv njega. 
Uskrsnuće Isusa Krista predstavlja temelj kršćanske vjere. Da Krist nije uskrsnuo, kršćanska crkva ne bi imala apsolutno nikakav osnov za svoje postojanje. Nikakav. Ni sva ona čuda i ozdravljenja ne bi bila dovoljna. Apostol Pavao je napisao vjernicima u korintskoj crkvi (1. Korinćanima 15,14.17): "Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera... A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima." Bez Kristova uskrsnuća se Kristova crkva ne bi niti održala.
Krist je umro da mi ne bismo morali umrijeti, već da bismo živjeli. Radi nas je Krist postao grijeh – ne grješnik, već grijeh – kako bismo se mi mogli osloboditi prokletstva grijeha. Krist je stao na naše mjesto, kako bismo mi mogli stati na njegovo. Pretrpio je smrt koju smo mi zaslužili, da bi nam dao život koji pripada njemu. Bog nas je toliko volio, da je sam došao podnijeti svoju kaznu za naš neposluh i zamijenio nas, kako bismo mi mogli živjeti njegovim životom. (Davor Edelinski-Sionska truba)
Dakle, ovako kršćani govore o Isa a.s. i njegovom uskrsnuću. Normalno da mi kao muslimani koji smatraju Isa a.s., pretposljednjim Allahovim poslanikom kojeg volimo i poštujemo, normalno je da se pitamo da li je ovo istina i šta Kuran kaže na sve ovo? Da li je Isa a.s. doista ubijen? Da li je razapet na križu? Da li je uskrsnuo iz mrtvih? Da li će ponovo doći na zemlju i kako?
Sve su ovo pitanja na koja nam direktno odgovara niko drugi do li Allah Uzvišeni u svojoj Časnoj Knjizi Kurani Kerimu.
Ibn Kesir u svom čuvenom tefsiru o ovom događaju kaže ovako: «Jevreji, pošto je Allah poslao Isaa, sina Merjemina, s jasnim Dokazima i uputom, zavidjeli su mu na poslanstvu i očitim mudžizama kojima je, uz Allahovu dozvolu, mrtve oživljavao, liječio slijepe i gubave, oblikovao od zemlje pticu pa dahnuo u nju, te je ptica, uz dozvolu Moćnog i Uzvišenog Allaha, poletjela. Unatoč tome, negirali su ga, suprotstavljali su mu se, mučili ga na sve moguće načine tako da je Allahov poslanik Isa, a.s., prestao stanovati s njima u istome mjestu, pa su on i njegova majka često puto­vali. Ni to ih nije zadovoljilo, pa su poduzeli korake protiv njega i kod vladara Damaska. U to vrijeme to je bio čovjek koji je obožavao zvijezde, pripadao je grčkom narodu. Jevreji su obavijestili ovog vladara da u Svetom hramu ima jedan čovjek koji zavodi ljude, dovodi ih u zabludu i protiv kralja podiže podani­ke.
Vladar se rasrdio i napisao svom namjesniku u Svetom hramu da spomenutu osobu uhvate, te ga razapnu i da mu na glavu stave trnje. Pošto je pismo stiglo, po njemu se postupilo, pa su namjesnik i grupa jevreja otišli do stana u kojem je bio Isa, a.s., sa grupom od 12 ili 13 drugova. Kaže se da je to bilo u petak u predvečerje. Opkolili su ga, pa pošto ih je opazio i vidio da će zasigurno doći do njega ili će on izići njima, rekao je svojim drugovima: "Koji od vas pristaje da mu se da moj lik, bit će moj drug u Džennetu?" Na to se jedan mladić prijavio, a on kao da mu nije pridavao važnosti, pa je to ponovio drugi i treći put, i svaki put se javljao samo taj mladić. Pa je rekao: "Ti si on", a Allah je učinio da liči na Isaa, kao da je on. Otvorio se prozorčić na krovu kuće, Isaa je zahvatio drijemež kao da spava, pa je u takvom stanju uzdignut na nebo. A Uzvišeni Allah kaže:
 - I kad Allah reče: "O Isa, dušu ću ti uzeti i k Sebi te uzdig­nuti." (3:55)
Pošto je Isa uzdignut, ta grupa je izišla. Kad su mladića jevreji vidjeli, mislili su da je Isa, pa su ga uhvatili noću i razapeli, stavivši mu trnje na glavu. Tako su jevreji očito pokazali da su radili na njego­vome razapinjanju i time su se ponosili i hvalisali. Kršćani su im povjerovali, uslijed svog neznanja i nedostatka pameti, izuzev onih koji su bili sa Mesi­hom u kući; oni su mislili kao što su mislili jevreji, da je Isa, a.s., razapet.
Allah je problem objasnio i objelodanio u Kur'anu časnom, koji je objavio svom plemenitom Poslaniku. Allah Uzvišeni, Koji najistinitije govori, Koji zna sve tajne i skrivene misli, Koji zna šta je bilo i šta će biti, kaže:
«I zbog riječi njihovih; Mi smo Isaa sina Merjemina, Allahova poslanika ubili, a nisu ga ni ubili niti su ga razapeli nego im se pričinilo, oni koji se razilaze u mišljenju i oni sami su u sumnji, oni o tome ne znaju ništa nego samo slijede pretpostavke, a oni ga nisu ubili zasigurno». (En-Nisaa, 157)
Islam tvrdi da Isa a.s., nije ubijen i mi u to vjerujemo. Allah ga je uzdigao sebi i on će se ponovo pojaviti, ponovo će sići na zemlju kao predznak sudnjega dana i kada se pojavi dokinuće sva razilaženja i sumnje vezane za njega, njegovu vjeru, smrt i uskrsnuće.
 
Molim Allah Uzviešenog da nas obraduje Džennetom da budemo u društvu Muhammeda a.s., Isa a.s., kao i drugih Božijih poslanika i dobrih ljudi. Amin.
04.10.2007.

HADIS...

Muhammed a.s. kaže: "Najviše što se bojim za svoj Ummet u Ahir zemanu (vrijeme neposredno prije Sudnjeg dana) su tri pojave: Vjerovanje u zvijezde, negiranje sudbine i nepravda vladara."
04.10.2007.

PROPISI ZAKLETVE

fikh11_jpg.jpg arapskom jeziku, zakletva (jemin) je dobila ime po desnoj ruci koja se isto tako zove. Kada bi se ljudi jedni pred drugima na nešto zaklinjali, udarali bi desnicom o desnicu, i na taj način potvrdili svoju zakletvu.
Šerijatski, jemin – zakletva, je potvrđivanje nečega (izrečenog stava ili informacije) uz spominjanje Allaha ili Njegovih imena i svojstava. (Fethul-Bari, 11/516)
Zaklinjanje (na šerijatski propisan način) je dozvoljeno po Kur'anu, sunnetu i idžmau (koncenzusu) islamskih učenjaka.

DOKAZI:
 UZ KUR'ANA: Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: 
1- « ...i ne kršite zakletve kada ste ih potvrdili i Allaha kao jamca sebi uzeli...» (En.Nahl, 91).
2- « Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite « (Et-Tahrim, 2)
3-  Uzvišeni Allah je svome Poslaniku s.a.v.s. na tri mjesta u Kur'anu naredio da se zaklete Njegovim imenom: « Oni te zapitkuju: Da li je istina da će ono biti? Reci : Jest GOSPODARA MI MOGA, zaista je istina i vi nećete umaći « (Junus, 53).
« A nevjernici govore: Čas oživljenja nam neće doći! Reci: Hoće, TAKO MI GOSPODARA moga, koji zna i ono što je skriveno...» (Saba, 3).
« Nevjernici tvrde da neće biti proživljeni: Reci: Hoćete, GOSPODARA MI moga...» (Tegabun, 7).

IZ SUNNETA:
Govorio je Poslanik s.a.v.s.:
1- ''Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, ja se nadam sa ćete biti  
       polovina od stanovnika dženneta..''(Buhari br.6528, Muslim, br. 221 od
       Abdullaha b. Mesu'da r.a.)
2- ''Tako mi Onoga pored Koga nema drugog božanstva, neki od vas će raditi djela
        stanovnika dženneta sve dok između njega i dženneta ne bude osim koliko 
        podlaktica, pa će ga prestići ono što je u knjizi zapisano..'' (Buhari br.3208,  
        Muslim br.2643, od Abdullaha b. Mesu'da r.a.)
3- ''Šta je nekim ljudima koji se ustručavaju da čine ono što ja činim? Tako mi Allaha,
      ja sam od njih o Allahu znaniji i bogobojazniji...''
      (Buhari br.6101, Muslim br. 2356 od Aiše r.a.).
       
IZ IDŽMA'A:
Suglasni su islamski učenjaci da je zakletva dozvoljena i da se na njoj grade određeni vjerski propisi. (Mugni 11/160).
Pored toga što je zakletva dozvoljena, nije preporučljivo da se često upotrebljava jer će u tom slučaju postati navika, pa će je čovjek izgovarati i kad govori nešto banalno.
Kaže Allah u prijevodu značenja: « I ne slušaj nijednog hallafa (ko se puno klete) prezrena» (Kalem, 10). Neki mufessiri kažu da se pod ovim terminom ''hallaf'' misli na svakog ko se puno klete, bez obzira govorio istinu ili laž. ( Tefsir od Razija, 6/75 i 30/83). Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s. da zaklinjanje prilikom trgovine uništava njen bereket. (Buhari br. 2087, Muslim br.1606 od Ebu Hurejre r.a.)

ČIME SE JE DOZVOLJENO ZAKLINJATI?
Muslimanima se nije dozvoljeno zaklinjati ničim osim sa Allahom i Njegovim svojstvima i lijepim imenima. Jedne prilike Allahov Poslanik s.a.v.s. je sustigao Omera b. Hattaba koji je putovao sa jednom skupinom i čuo ga da se klete svojim ocem, pa mu je rekao: ''Allah vam uistinu zabranjuje da se zaklinjete svojim očevima. Ko hoće da se zaklinje, neka se zaklinje Allahom ili neka šuti. ''(Buhari br.6646, Muslim br.1646).
 
ZAKLINJANJE ALLAHOVIM IMENIMA I SVOJSTVIMA:
Nema razilaženja među islamskim učenjacima da se je dozvoljeno zaklinjati Allahovim imenima koja su posebna za Njega i sa kojima se ne naziva niko osim Njega i da je takva zakletva validna i da ona za sobom povlači keffaret ukoliko se prekrši. Međutim, postoje Allahova imena kojima se u prenesenom značenju mogu nazivati i neka stvorenja. Na primjer, Allahova imena El-Halik što znači Stvoritelj, ili Rabb što znači Gospodar, ponekad u Kur'anu dolaze i u kontekstu stvorenja. Kaže Uzvišeni u prijevodu značenja:
« Vi se mimo Allaha kumirima klanjate i laži STVARATE... » (Ankebut, 17),
« Što se Balu klanjate, a najljepšeg od svih STVORITELJA ostavljate»
(Es-Saffat, 125),
« I kada Jusufu izaslanik dođe, on reče: Vrati se GOSPODARU svome..»
(Jusuf, 51)
« A onome od njih dvojice za kojeg je znao da će spasen biti reče. Spomeni me GOSPODARU svome...» (Jusuf, 42).
Ukoliko se čovjek zaklete nekim od ovakvih imena sa nijetom zaklinjanja Allahom, ili ovakva imena spomene općenito, pa kaže (npr. tako mi Gospodara moga) to će se računati zakletvom. Ako pak ova imena čovjek spomene u zakletvi a bude nijetio nekoga od stvorenja, to se neće računati šerijatskom zakletvom, i za nju nema keffareta ukoliko se prekrši, već će se čovjek pokajati zbog toga što se kune nečim mimo Allaha.

Većina uleme dozvoljava zaklinjanje Allahovim svojstvima, što je i ispravno mišljenje. Dokaz su mnogi hadisi:
- Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. opisujući zadnjeg čovjeka koji će izići iz vatre rekao: ''...stalno će tražiti od Allaha a On će mu reći: ako ti uslišam molbu, nećeš li tražiti ništa više? Neću, tako mi TVOJE MOĆI...'' (Buhari br.6573, Muslim br.173)
- Od Ibn Abbasa r.a. se prenosi, da je Poslanik s.a.v.s. dovio obraćajući se Allahu riječima: ''Utječem Ti se TVOJOM MOĆI, Ti si Onaj pored Kojeg nema drugog boga i Ti si onaj koji ne umire, a džinni i ljudi umiru''. (Buhari br.7383, Muslim br.2717)

ZAKLINJANJE KUR'ANOM:
Pošto je Kur'an Allahov govor a samim tim i jedno od Njegovih svojstava, većina islamskih učenjaka je dozvolila zakletvu Kur'anom. (El-Mugni 11/193, Medžmuatul-fetava od Ibn Tejmijje r.h. 35/237).Kažu da je zaklinjanje Kur'anom poput istiaze-traženja utočišta, i da nije dozvoljeno osim Allahom i Njegovim svojstvima. Kako mnoge vjerodostojne predaje potvrđuju da se Poslanik s.a.v.s. Allahu utjecao sa Njegovim svojstvima, kažu da se je isto tako dozvoljeno i zaklinjati se Njegovim svojstvima, poput Kur'anom, jer je to Njegov govor, odnosno svojstvo. Na primjer govorio je Poslanik s.a.v.s.: ''Utječem se Allahu Njegovim POTPUNIM RIJEČIMA, od zla Onoga što je On stvorio...''. (Muslim, br 2708 od Havle b. Hakim r.a.)
Ebu Hanife r.h. nije dozvoljavao zaklinjanje Kur'anom, međutim neki potonji učenjaci Hanefijskog mezheba su to dozvolili poput Ibn Hummama i Ajnija. (Fikhul-islamijj ve edilletuhu 3/379).

ZAKLINJANJE NEČIM MIMO ALLAHA:
Zaklinjanje nečim mimo Allaha je strogo zabranjeno-haram, i računa se vrstom širka, što se jasno zaključuje iz hadisa koji govore na ovu temu:
-Abdullaha b. Omera r.a. je čuo čovjeka kako se zaklinje Kabom, pa ga je upozorio da to ne čini a nakon toga mu rekao: Čuo sam Poslanika s.a.v.s. da je rekao: ''Ko se zaklete nečim mimo Allaha, uznevjerovao je (učinio nevjerstvo) ili je Allahu pripisao druga'' (Ebu Davud br.3251, Tirmizi br.1539. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib br.2952)
- od Burejde r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Ko se zaklete emanetom (čašću, povjerenjem) takav nije od nas ''.( Ebu Davud br. 3253, i Ahmed 5/352. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Sahihu Tergib br. 2954)
- od Ebu Hurejere r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Nemojte se zaklinjati vašim očevima niti vašim materama niti kumirima, i ne zaklinjte se osim Allahom, i nemojte se zaklinjati osim kada govorite istinu''. (Ebu Davud br.3248, Nesai 7/7. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u  Sahihul-Džami' br. 7249)

Kaže Ibn Tejmijje r.h.: ''Haram se je zaklinjati nečim mimo Allaha i to je odabrano mišljenje. Prenosi se od Ibn Mesu'da r.a. da je govorio: Da se zakunem Allahom pa da slažem mi je draže, nego da se zakunem nečim mimo Allaha a da govorim istinu''.
( Abdurrezzak u Musannefu br. 15 929 i Ebu Neim u El-Hilje 7/267. Ovu predaju je Albani r.h. ocijenio vjerodostojnom u El-Irva br.2562).
Pojašnjavajući ovaj govor Ibn Mesu'da, kaže Ibn Tejmijje r.h.: ''Jer je veličina tevhida veća od veličine govorenja istine, a grijeh laganja je manji od grijeha širka ''.
(Ihtijarat str. 473).
 
ŠTA ĆE UČINITI ONAJ KO SE ZAKUNE NEČIM MIMO ALLAHA?
Svaka zakletva mimo Allaha i Njegovih svojstava i imena je zabranjena, ali isto tako i bezvrijedna te nema nikakvu težinu u šerijatu. Međutim ukoliko se čovjek namjerno ili ne namjerno zaklete nečim mimo Allaha, šta da čini?
Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Ko se zakune i u svojoj zakletvi kaže: Tako mi Lata i Uzzata; neka kaže: La ilahe illallah ...'' ( Buhari br.6650,
Muslim br. 1647).
U drugom hadisu od Sa'da b. Ebi Vekkasa r.a. stoji da se ovaj ashab zakleo Latom i Uzzatom, jer je bio nov u Islamu, pa mu je Poslanik s.a.v.s. rekao: ''Reci La ilahe illallah, a zatim pljucni na lijevu stranu tri puta, traži kod Allaha utočište od prokletog šejtana i nemoj se više vraćati tom postupku ''. (Ibn Madže br. 2097, Ahmed 1/183. Šejh Ahmed Šakir je ovu predaju ocijenio vjerodostojnom u opaskama na Musned Imama ahmed br. 1590, a šejh Albani tvrdi da ima određenu slabost. Vidjeti: El-Irva 8/192-193)
Po ispravnom mišljenju, ukoliko se čovjek zakune bilo čim mimo Allaha, treba da postupi onako kako je pojašnjeno u ovom hadisu. Kaže Ibn Tejmijje r.h.: ''Zaklinjanje onim što je stvoreno, poput zakletve Kabom, vladarima, precima, sabljom ... Sve su ovo zakletve koje nemaju nikakvu svetost niti vrijednost, već se one računaju u one zakletve za koje nije potrebno činiti keffaret(iskup), a onaj ko to učini treba da Allaha izdvoji u Njegovoj jednoći...''(Fetava 33/122).

Pripremljeno prema djelu: Sahihu fikhis-sunne ve edilletuhu, autor: Ebu Malik Kemal Ibnus-Sejjid Salim.
Slijedi: VRSTE ZAKLETVE i  PROPISI ONOG KO PREKRŠI ZAKLETVU

04.10.2007.

PROPIS MALOLJETNOG DJETETA KADA JEDAN OD RODITELJA PRIMI ISLAM

unicef.jpgNema razilaženja kod islamskih učenjaka da nevjerničko dijete uzima propis roditelja koji prime islam. Imam Maverdi navodi konsenzus pravnika po ovom pitanju. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/406.). Međutim, postoji razilaženje oko propisa djeteta kada je u pitanju ulazak u islam jednog od roditelja. Većina islamskih učenjaka smatra da dijete prima propis boljeg roditelja, tj., roditelja koji primi islam. Ovo je stav učenjaka hanefijske, šafijske i hanbelijske pravne škole. (Vidjeti: El-mebsut, 10/120, Hašijetu Ibni-Abidin, 2/229, El-muhezzeb, 2/239 i El-mugni, 9/215 i 9/235.). Neki učenjaci hanefijske pravne škole, iako se slažu u osnovi propisa, prave razliku između roditelja i djeteta shodno zemlji u kojoj borave. Tako smatraju da otac koji živi u zemlji islama i primi islam neće utjecati na propis dijeteta koje živi u zemlji koja je u sukobu s muslimanima. (Vidjeti: Šerhu fethil-Kadir, 3/417 i El-bahrur-raik, 3/225.).

Većina islamskih učenjaka koristi naredne argumente:

1. Riječi Uzvišenog Allaha: "Oni koji su vjerovali i za kojima su se djeca njihova u vjerovanju povela priključit ćemo djecu njihovu." (Prevod značenja, Et-Tur, 21.). Citirani ajet ukazuje da će Allah priključiti djecu roditeljima muslimanima i nije napravljena razlika između jednog ili oba roditelja.

2. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Djeca muslimana su na posebnom brdu u džennetu. O njima se brinu Ibrahim, a.s., i Sarra, a na Sudnjem danu biće vraćeni svojim roditeljima." (Ahmed, 2/326, Hakim, 1/541/1418 i Bejheki u El-basu ven-nušur, 231. Šejh Albani ovaj hadis smatra vejrodostojnim. Vidjeti: Es-silsiletus-sahiha, 3/451.).

3. Ebu-Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o djeci muslimana rekao: "Ona će biti vječno u džennetu." (Muslim, 16/156/2635, Ahmed, 2/488.).

Učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje kažu: "Dijete slijedi svoje roditelje u vjeri. Ako se njihova vjera bude razlikovala tada treba slijediti roditelja muslimana, kao što dijete iz mješovitog braka slijedi oca muslimana ne majku kršćanku." (Vidjeti: El-mugni, 9/26.). Islam je istina a nevjerstvo krivi put, pa je slijeđenje pravog puta i istine preče od slijeđenja zablude. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/407.). Uzvišeni Allah je rekao: "I učinio je da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ-ona je gornja." (Prevod značenja, Et-Tevbe, 40.).

Druga skupina učenjaka smatra da djeca slijede oca kada je u pitanju vjera. Ako otac primi islam tada dijete postaje musliman bez obzira na majku da li primila islam ili ne. Ovo je stav učenjaka malikijske pravne škole. (Vidjeti: El-mudevvenetul-kubra, 2/220 i 3/307 i El-kafi, 1/209.). Ova skupina učenjaka kao dokaz koristi ajet u kome Uzvišeni Allah navodi riječi raskošnika koji kažu: "Zatekli smo očeve naše kako ispovijedaju vjeru i mi tragove njihove slijedimo." (Prevod značenja, Ez-Zuhruf, 23.). Citirani ajet ukazuje da potomci slijede vjeru očeva, ne vjeru majki.

Treće mišljenje zastupa poznati tabi'in Ata'. On smatra da dijete slijedi majku, ne oca, jer se kategorički može tvrditi da je majka djeteta, uistinu, njegova majka, dok se se za oca ne može tom sigurnošću tvrditi da je otac. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/406.).

Preferirajuće mišljenje:

Smatram, a Uzvišeni Allah najbolje zna, da je mišljenje većine islamskih učenjaka zasnovano na najjačim i najprihvatljivijim dokazima. Dakle, malodobna djeca bilo da razaznaju ili nerazaznaju ili punoljetna ali umno poremećena, slijede roditelja muslimana. Islam je Allahova vjera koju je objavio da bi ljudi bili sretni na obadva svijeta, pa je najpreče da dijete slijedi boljeg roditelja. Što se tiče ajeta iz sure Ez-Zuhruf kojim malikijski učenjaci dokazuju svoj stav, na njega se može odgovoriti da je Uzvišeni spomenuo njihove riječi u pogrdnom kontekstu, pa nisu validan argument u ovom slučaju.

Kada pravnici raspravljaju o ovom pitanju, spominju pitanje da li dijete slijedi djeda ili nanu ako su muslimani a roditelji djeteta nemuslimani. Učenjaci hanefijske, malikijske i hanbelijske pravne škole smatraju da unuče neće primiti propis djeda niti nane bilo da su roditelji živi ili ne. (Vidjeti: El-havil-kebir, 17/407, El-mebsut, 10/123, Bedaeus-sanaia, 7/139 i Ahkamud-dahili fil-islam, str, 76.). Kada bi dijete slijedilo npr., djeda onda bi slijedilo i cijelu uzlaznu lozu djedova i sve tako do prvog oca Adema a.s. Pored ovoga, imamo mišljenje učenjaka šafijske pravne škole koji smatraju da djed i nane utječu na propis djeteta bez obzira bili roditelji živi ili ne. Neki učenjaci smatraju da djed i nane utječu na propis ako roditelji nisu živi u protivnom ne utječu, a Uzvišeni Allah najbolje zna.

04.10.2007.

SKUPINE ŽENA ZABRANJENIH ZA BRAK

fikh11_jpg.jpgBrak je propisan Kur'anom, Sunnetom i konsenzusom islamskih učenjaka. To je sunnet svih poslanika, kako kaže Uzvišeni: "I prije tebe smo poslanike slali, i žene i porod im davali." (Er-Ra'd, 38.). Enes Ibn Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Ja klanjam i spavam, postim i ne postim, i ženim se, ko ostavi moj sunnet ne pripada meni." (Buhari i Muslim).

Čovjeku je dozvoljeno ženiti sve žene osim onih koje su Šeri'atom izdvojene iz općeg propisa. Ove iznimke mogu biti trajnog ili vremenski ograničenog karaktera. Što se tiče trajne zabrane, koja je ciljana ovim tekstom, ona obuhvata tri skupine:

1. zabrana po krvi,
2. zabrana po tazbinstvu i
3. zabrana po mlijeku.


ZABRANA PO KRVI

Čovjeku je, zbog krvne veze, trajno zabranjeno ženiti naredne skupine:
1. majku i nenu;
2. kćerke i unuke;
3. sestre i kćerke braće i sestara;
4. tetke sa strane oca i majke.
Uzvišeni Allah kaže: "Zabranjuju vam se majke vaše, i kćeri vaše, i sestre vaše, i sestre očeva vaših, i sestre majki vaših, i bratične vaše i sestrične vaše." (En-Nisa', 23.).
U prvu skupinu ulaze nene s očeve i majkine strane i sva uzlazna loza. Islamski učenjaci kada govore o ovoj skupini navode pravilo koje glasi: "Svaka žena koja je uzročila porod muškarca (koja je rodila njegovu majku ili nenu ili neninu nenu itd.) smatra se njegovom majkom." U drugu skupinu ulaze unuke od sinova i kćerki i sva silazna loza s te strane. Kada se govori o ovoj skupini navodi se drugo pravilo koje glasi: "Svaka žena čije je rođenje uzročio određeni muškarac (otac, djed, djedov djed itd.) smatra se njegovom kćerkom." Što se tiče sestara one su zabranjene za brak bile rođene sestre (od oca i majke) ili nerođene (sa strane jednog od roditelja). U ovu skupinu ulaze kćerke braće i sestara (bratične i sestrične) bilo da se radi o rođenoj ili nerođenoj braći i sestrama. Što se tiče tetaka one su zabranjene bile s očeve ili majkine strane, bile rođene sestre oca i majke ili nerođene. U ovu skupinu ulaze tetke oca i majke, tetke djedova i neni.


ZABRANA PO TAZBINSTVU

Trajno je zabranjeno, zbog tazbinstva ženiti naredne skupine žena:
1. snahe i žene unuka;
2. punica, njena majka i sva uzlazna loza;
3. maćeha i žene djedova i cijele uzlazne loze;
4. pastorke i unuke od supruge.
Da bi pastorka bila trajno zabranjena za bračnu vezu mora se desiti spolni odnos između oćuha i njene majke, jer puki bračni ugovor čini je privremeno, ne trajno zabranjenom. Uzvišeni Allah kaže: "Zabranjuju vam se ... i pastorke vaše koje se nalaze pod vašim okriljem od žena vaših s kojim ste imali bračne odnose - ako s njima niste imali bračne odnose, onda vam nije grijeh." (En-Nisa', 23.). Većina učenjaka ne pravi razliku između pastorki koje su odrasle u okrilju oćuha i koje nisu, što se tretira preferirajućim kod islamskih pravnika. Maćeha je zabranjena zbog riječi Uzvišenog Allaha: "I ne ženite se onim koje su ženili vaši očevi nakon onoga što je bilo - to je razvrat, mržnja i ružan put." (En-Nisa', 23.). Ibn Kesir, kaže: "Allah je zabranio maćehe iz poštovanja prema ocu. One postaju trajno zabranjene sklapanjem samog bračnog ugovora po konsenzusu islamskih učenjaka." (Vidjeti: Tefsiru-l-Kur'ani-l-Azim, 1/479 i El-džami'u li ahkami-l-Kur'an, 5/120.). Zato je Uzvišeni Allah ovaj postupak opisao kao razvrat, mržnju i ružan put. Što se tiče punice ona je zabranjena nakon samog bračnog ugovora s njenom kćerkom. Kako pojašnjenje, islamski učenjaci ovdje koriste pravilo koje glasi: "Bračni ugovor s kćerkom čini majku zabranjenom, a bračni odnos s majkom čini kćerku zabranjenom." Izrazita većina islamskih učenjaka smatra majku trajno zabranjenom nakon pukog bračnog ugovora s njenom kćerkom. Ovo je stav imama četiri pravne škole, sedam fakiha  i apsolutne većine islamskih učenjaka iz prvih i potonjih generacija (Vidjeti: Tefsiru-l-Kur'ani-l-Azim, 1/481-482.). Kada kažemo "sedam fakiha" mislimo na: Seida b. Musejjiba, Kasima b. Muhammeda b. Ebu Bekra, 'Urveta b. Zubejra, Ebu Bekra b. Abdu-r-Rahmana, Haridžta b. Zejida b. Sabita, Ubejdullaha b. Abdullaha b. 'Utbeta i Sulejmana b. Jesara. (Vidjeti: Nejlu-l-evtar, 3/26.).


ZABRANA PO MLIJEKU

Apsolutna većina islamskih učenjaka smatra zabranjenim po mlijeku sve što je zabranjeno po krvi. Aiša prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Zabranjeno je po mlijeku ono što je zabranjeno po krvi." (Buhari). Alija b. Ebu Talib prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Allah je zabranio po mlijeku ono što je zabranio po krvi." (Muslim). Kada žena podoji npr. muško dijete (sa pet punih dojenja po preferirajućem mišljenju) postaje mu majka po mlijeku. Njen muž biva podojenom djetetu otac po mlijeku, njena sestra njegova tetka, njena kćerka njegova sestra, njena majka njegova nena itd. Aiša, r.a., kaže: "Došao mi je u goste amidža po mlijeku pa mu nisam dozvolila da uđe dok ne upitam Poslanika, sallallahu alejhi we sellem Kada sam ga upitala, rekao je: 'Dozvoli mu da uđe, on ti je amidža'". "Allahov Poslaniče, mene je podojila žena (njegova sestra) nije on!" reče Aiša. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, ponovi: "Neka uđe. On ti je amidža." (Buhari i Muslim). Citirani hadis jasno ukazuje da je brat oca po mlijeku amidža djetetu koga je podojila njegova žena (žena oca). Bitno je naglasiti da se propisi zabrane po mlijeku vežu isključivo za dojenče, ne za njegovu rodbinu. Tako rođena sestra dojenčeta koju nije podojila ista doilja ne smatra se kćerkom njenom mužu, niti rođeni brat dojenčeta biva sin dojilje, a Allah najbolje zna.

04.10.2007.

LEJLETUL-KADR-PRILIKA KOJA SE NEBI TREBALA PROPUSTITI

satellite_-lejletulkadr.jpgIz godine u godinu slušamo govor o noći lejletul-kadr. Ovaj tekst nije ništa do pokušaj da se u srcu autora, na prvom mjestu, a zatim i onih koji budu čitali tekst, probudi želja za iskorištavanjem ove jedinstvene prilike, za koju ne znamo da li će se ponoviti u našem životu. Da li smo, o Allahovi robovi, ikada istinski razmišljali o veličini Allahove blagodati prema nama, to što nam je podario ovu blagoslovljenu i veličanstvenu noć i to što nas je poživio do ove velike sezone i na taj način nam dao priliku da zaslužimo obećane nagrade, onima koji provedu ovu noć u ibadetu? Da smo istinski razmišljali o veličini te blagodati i veličini te noći ne bi sebi dopustili da nespremni dočekamo vrijeme u kojem je Poslanik, alejhi selam, preporučio njeno traženje, zadnjih deset dana ramazana.

Zadnja trećina ramazana je nastupila, a šta je sa nama, da li smo čvrsto odlučili da ove godine ne dozvolimo da nam promakne to veliko dobro o kojem Allahov miljenik kaže: “Došao vam je blagoslovljeni mjesec, u njemu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci. Kome bude uskraćeno dobro ove noći, uskraćeno mu je svako dobro, a neće biti uskraćeno osim pravom nesretniku.“(Ibn Madžde od Enesa ibn Malika, br, 1644 – njegovu vjerodostojnost je potvrdio šejh Albani i kazao; hasenun-sahih.) Da li ćemo svojim gafletom i nemarom biti među pravim nesretnicima, spomenutih u ovom hadisu, ili ćemo se ugledati u Allahovog miljenika, ozbiljno zavrnuti rukave, i odlučiti da ove godine provedemo ovu noć u ibadetu Uzvišenom Allahu. Ne bi li na taj način zaslužili obećanu nagradu, spomenutu u riječima Allahova miljenika, riječima koje svako od nas zna napamet: “Ko provede noć lejletul-kadra u ibadetu, vjerujući u njen blagoslov, tražeći na taj način nagradu od Uzvišenog, biti će mu oprošteni prijašnji grijesi“(Buharija i Muslim od Ebu Hurejre r.a.) Zar je moguće, da postoje oni koji se poigravaju sa tako velikim ulogom, oprost grijeha kojih svako od nas ima na izvoz, prilikom koja se velikom broju ljudi koji su živi ovog ramamzana neće ukazati drugi puta. Može li nam neko garantovati da mi nismo od onih kojima se ova prilika neće ukazati drugi puta? Niko, osim šejtan i oni koji su toliko ogrezli u grijesima da nikada ne pomisle da je neizvijesno da li će doživjeti sutrašnji dan, a da ne spominjemo slijedeći ramazan. On je toliko daleko i stotine hiljada muslimana pa i više neće sigurno doživjeti slijedeći ramazan.

Veličina Allahove blagodati prema nama i vrijednost noći lejletul-kadr

 Sljedbenici Allahovg Poslanika odlikovani su nad prijašnjim narodima mnogim odlikama. Jedna od njih je da prosječna životna dob sljedbenika ovog ummeta je mnogo kraća od životne dobi prijašnjih naroda, ali je Allahova milost prema nama da nam je odredio vremena u kojima čovjek u kratkom vremenu i sa malo truda može zaslužiti ono čime će stići i prestići prijašnje narode, dao nam je tzv.  „sezone hajra“. Jedna od najvećih prilika koja je data ovom ummet da bi stigli i prestigli prijašnje narode je upravo noć lejletul-kadr. Noć koja je vrijednija od hiljadu mjeseci. Da, vrijednija od hiljadu mjeseci. Za ne povjerovati?! Da jedna noć bude vrijednija od hiljadu mjeseci?! To nam potvrđuju riječi Uzvišenog koje većina muslimana zna napamet, ali je malo onih koji razmišljaju o tome: “Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadr – a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci.“ Šta znači da je bolja od hiljadu mjeseci? Ibadet u njoj je bolji od ibadeta u hiljadu mjeseci u kojim nema te noći. Zamislite, ibadet u njoj je bolji je od ibadet osamdeset i tri godine u kojima nema noći lejletul-kadr. Ako bi čovjek  u toku svoga života uspio deset puta  da provede noć lejletul-kadra u ibadetu kao da je ibadetio osamstotrideset godina.  Je li teško da čovjek provede deset noći u ibadetu? Ako bi čovjek proveo svih deset zadnjih dana ramazana u ibadetu, na taj način bi sigurno pogodio noć lejletul-kadra. Pa zar je to teško?  Zar bi razuman čovjek trebao jednog momenta  da razmišlja o tome da li da provede te sve noći u ibadetu u kojima je rekao Allahov Poslanik da se nalazi lejletul-kadr. Kazao je Allahov Poslanik: “Trudite se tražeći noć lejletul-kadr u zadnjih deset noći ramazana.“(Muslim od Aiše r.a.)
Kada je noć lejletul-kadra?
Allahova mudrost i pravednost je da je ostavio skrivenom tačno vrijeme noći lejletul-kadra. Po ovom pitanju, preciznog određivanja noći lejletul-kadr, islamski učenjaci su se razišli na oko četrdeset različitih mišljenja, kao što to spominje komentator Buharijinog Sahiha, hafiz Ibn Hadžer. Zaista mnogo, ali to ukazuje koliko su pažnje posvećivali ovom pitanju i koliko su željeli da ljudima olakšaju u pojašnjenju onoga što će im koristiti.
Mnogo je hadisa koji su spomenuti u ovom poglavlju, i trebalo bi dosta vremena da spomenemo samo neke od njih, u nekima od njih se precizira noć lejletul-kadra, a u nekima je podstrek na njeno traženje u određenom vremenu. Zato ćemo samo spomenuti preferirajuće mišljenje, kako ovaj tekst ne bi prerastao u opširnu studiju i samim tim izgubio svrhu njegovog pisanja. Mišljenje koje većina današnjih učenjaka preferira i na taj način pomiruje na prvi pogled kontradiktornost hadisa u tom poglavlju. Kazao je imam En-Nevevi u Medžmu'u: “Ne postoji drugi način da se pomiri prividna kontradiktornost između hadisa spomenutih u ovom poglavlju osim na način da se kaže da noć lejletul-kadra nije fiksna u istoj noći svake godine, već je prelazna iz godine u godinu.“(6 tom 316 str.) Zato je preporučeno da se čovjek trudi i da je traži u zadnjih deset noći ramazana, a posebna pažnja i akcenat da se da na neparne noći zadnje trećine ramazana. Zbog riječi Allahovog Poslanika:“ Trudite se tražeći noć lejletul-kadr u neparnim noćima zadnjih deset dana ramazana.“(Buharija i Muslim od Aiše r.a.)
Na kraju ovog teksta, upućujem Uzvišenom Allahu iskrene dove da nas pomogne da u ibadetu, iskreno radi Njega, provedemo ovu veliku i mubarek noć, da iz nje iziđemo čisti od grijeha kao na dan kada nas je majka rodila, da primi naše ibadete u mjesecu ramazanu, da usliša naše dove i da popravi stanje muslimana. Amin.
Naša zadnja dova je: “Svaka zahvala pripada Svevišnjem Allahu, Gospodaru svijetova.“

03.10.2007.

Mržnja prema djevojčicama odvratni je džahilijjet (prijeislamski običaj)

Islam, pozivajući na jednakost i pravdu, nije načinio nikakvu razliku u tretmanu između muškarca i žene. Pravljenje razlika između muškarca i žene u odnosima ljubavi i naklonosti predstavlja odvratnu prijeislamsku praksu.
 Allah kaže: "I kad se nekom od njih javi da mu se rodila kći lice mu potamni i postaje potišten, krije se od ljudi zbog nesreće koja mu je dojavljena, : Da li ovakvo prezren da je zadrži ili da je u zemlju zarovi?  Kako ružno oni prosuđuju!" (En-Nahl, 58,59)
 Unutar  islamskog društva neki očevi prave razliku između dječaka i djevojčica, a razlog  tome je pokvarena sredina iz koje su oni stekli naviku neukih običaja i gnusna socijalna pravila ponašanja. To je, također, posljedica pomanjkanja vjere, jer takvi nisu prihvatili to što im je Allah propisao. Ni oni, ni njihove žene, ni svi ljudi na zemlji ne mogu promijeniti to što je Allah stvorio.
 Allah kaže: "Allahova je vlast na nebesima i na zemlji. On stvara šta hoće! On poklanja žensku djecu kome hoće, a kome hoće - mušku, ili im daje i mušku i žensku, a koga hoće, učini bez poroda., On, zaista, sve zna i sve može." (Eš-Šura, 49, 50)
 U procesu iskorijenjavanja takve prijeislamske prakse od ugroženih kategorija muslimana, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, posebno je spomenuo djevojčice u svojim obraćanjima i naredio je očevima i starateljima da se prema njima lijepo ophode, da se brinu i staraju za njih, jer time mogu steći Allahove blagoslove i ući u  Džennet.
 Muslim bilježi hadis od Enes ibn Malika, r.a., u kom stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Ko bude izdržavao dvije djevojčice (kćeri) do njihovog potpunog odrastanja, bit će sa mnom  u Džennetu poput toga (spajajući pri tome dva svoja prsta zajedno)"
 Imam Ahmed u svom "Musnedu," bilježi da je Ukba ibn Amir el-Džuhani, r.a., naveo kako je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, da govori: "Ko bude imao tri kćeri  i bude strpljiv s njima, opskrbljujući im hranu i odjeću iz svog imetka, one će ga sačuvati od džehennemske  vatre."
 Stoga, uzdržavatelji  djece moraju slijediti navedene poslaničke upute, kao i islamska učenja koja se odnose na obaveznost staranja o djevojčicama. Oni, također, moraju sprovoditi pravdu i jednakost između njih  i muškaraca, tako da one mogu steći Allahove blagoslove i Džennet  čija je veličina kao veličina nebesa i zemlje.


 Smrt djeteta

 Kada musliman dostigne visok stupanj, vjerovanja, kada bude vjerovao u predodređenje, bilo ono dobro ili loše, ugodno ili gorko, on ne prihvata sve događaje i nedaće kao slučajnosti predaje Allahovom predodređenju.
 U skladu s tim, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je rekao da će za svakoga ko izgubi dijete i bude zatim izgovarao: "Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti," Allah izgraditi kuću u Džennetu po imenu "Kuća zahvalnosti".
 Et-Tirmizi i Ibn Hiban bilježe hadis od Musaa el-Ešarije, r.a., u kom se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Kada vam umre sin, Allah, melekima kaže: `Jeste li uzeli dušu sina roba  Mog?` Oni odgovaraju: `Jesmo.` On, potom, kaže : `Jeste li uzeli plod srca njegovog?` `Jesmo,` odgovaraju meleki. On, potom, pita: `Šta je on rekao?` Oni kažu: `On Te je hvali i govori: `Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti.` Zatim,    On im kaže: `Sagradite kuću za Mog roba u Džennetu i nazovite je  `Kućom zahvalnosti.``"
 Takva strpljivost donosi mnoge plodove koje bere strpljiv i zadovoljan musliman. Neki od tih plodova vode ga u Džennet i čuvaju ga od džehennemske vatre.
 Buhari i Muslim bilježe hadis od Ebu Se`ida el-Hudrija, r.a., u kom se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao (nekoj) ženi: "Ako neko od vas bude lišen troje djece, ona će mu  zasigurno biti zaštitom (skloništem)  od džehennemske vatre." Žena je upitala: "A dvoje? " On, sallallahu alejhi we sellem, odgovorio je: "I dvoje." 
 Također, među plodove strpljivosti Sudnjeg dana spada šefa`at sina koji je umro mlad, a koji će se zauzimati za svoje roditelje.
 Imam Ahmed, En-Nisa`i i Ibn Madže bilježe hadis od Ebu Zerra, r.a., u kom se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Roditelje muslimane koji su ožalošćeni smrću troje njihove djece, a koja  još nisu postala punoljetna, Allah će uvesti u Džennet zbog Njegove milosti prema njima (tj. prema djeci)"
Muslim, u svom "Sahihu", navodi da je Ebu Hasan rekao: "Bio sam lišen dvoje djece, i Ebu Hurejri, r.a., sam rekao: "Jesi li čuo za hadis Allahovog  Poslanika,  sallallahu alejhi we sellem, da nam se može iskazati saučešće za naše umrle?" On, r.a., odgovorio je: "Jesam. (a hadis glasi:) Mladi  među njima su mladi Dženneta, gdje od svaki od njih slijedi svoga oca (Ili rekao je: "svoje roditelje") i drži se za očevu odjeću ili ruku, kao što se vi držite za vašu odjeću, i nikako ga ne napušta dok zajedno ne uđu u Džennet."
 Držanja sahabijki povodom smrti djece, r.a., zorno pokazuju njihovo strpljivost i zadovoljstvo prilikom gubitka djeteta.  Takvo je držanje  Ummu Seleme, r.a.
 Buhari i Muslim bilježe da je Enes, r.a., rekao: "Ebu Talha, r.a., imao je sina koji je bio bolestan, a koji je umro kada je on bio odsutan iz kuće. Kada se vratio, upitao je za sina, a njegova supruga mu je rekla: "On je u svom krajnjem počivalištu," misleći na to da je on preselio na Ahiret, ali, Ebu Talha, r.a., razumio je da mu je bolje. Potom, jeo je to što mu je supruga iznijela  za večeru. Potom se ona dotjerala na način na koji to nikad ranije nije učinila, te je on zatim spavao s njom. Kada je ona vidjela da se on dobro zadovoljio, rekla je: "O Ebu Talha, reci mi šta misliš, ako neki ljude posude nešto od drugih, a potom im se to zatraži natrag, mogu li oni biti lišeni toga?" On, r.a., je odgovorio: "Ne." Ona, r.a., potom, rekla je: "Onda, moli Allaha za nagradu," misleći pod tim da mu je sin umro." Podprenosilac rekao je: "On je bio ljut i krivio je što je dopustila da spava s njom, tako postajući džunubom, a tek zatim mu rekavši  o njegovom sinu. On, r.a., otišao je do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i ispričao mu cio slučaj. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, podržao je to što je Umm Selema, r.a., učinila, a potom, rekao je: "Neka Allah blagoslovi tvoju suprugu," ili rekao je "Neka ih Allah oboje blagoslovi." Ta ashabijka, r.a., je rodila kasnije sina, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, dao mu je ime  Abdullah. Jedan ensarija, r.a., rekao je (za tog Abdullaha): "Vidio sam devetericu Abdullahovih sinova, i svi su srcem učili Kur'an." To je samo bio Allahov odgovor na dovu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, kada on, sallallahu alejhi we sellem, rekao: "Neka ih Allah oboje blagoslovi."
 Stoga, roditeljima se preporučuje da imaju  vjeru, zahvalnost i strpljivost, tako da ako ih pogodi kakva nedaća nikada ne izgube strpljivost, a u slučaju da budu lišeni djeteta, da nikada ne budu sasvim tužni, već da nastave ponavljati: "Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti, Njemu pripada ono što je On dao, a On je odredio rok za sve."

03.10.2007.

ADABI ISLAMSKOG BRATSTVA

ahlak.jpgObaveza svakom muslimanu je da voli svome bratu ono što voli i sebi, da ga savjetuje, potpomaže na bogobojaznosti i dobročinstvu, odvraća ga od grijeha i nasilja. Svim muslimanima je obaveza da budu poput jednog tijela. Kada se jedan od njih razboli, na ovaj ili onaj način, svi oni treba da mu se odazovu i pomognu mu u izlazu iz dotične bolesti. Obaveza im je da vole u ime Allaha i mrze u ime Allaha, jer je to najjača imanska veza.

Pokušat ćemo da ukažemo na neke adabe koji vode ka ostvarenju i jačanju ovog islamskog bratstva, jer je u njemu, doista, velika blagodat. Njime, islamskim bratstvom, lica vjernika bit će blistava, takvi vjernici će osjetiti slast imana u svome srcu, doživjeti Allahovu, subhanehu ve te'ala, ljubav, na Dan velikog straha bit će mirni i spokojni u hladu Arša, bit će na minberima od svjetlosti na kojima će im pozavidjeti i poslanici i šehidi.

Prvi adab: Odabir prijatelja i sabesjednika

Ebu-Hurejre, radijallahu 'anh, prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Čovjek je na vjeri svoga prijatelja, pa, neka svako od vas gleda s kim prijateljuje.“ (Ahmed, 8212; Tirmizi, 2387 i kaže da je hadis hasen-sahih; Ebu-Davud, 4833. Šejh Albani ga je ocijenio dobrim.)

Dakle, čovjek je na običaju, pravcu, usmjerenju, načinu života svoga prijatelja, zato neka dobro pazi s kim prijateljuje. Čijom vjerom i ponašanjem bude zadovoljan, neka prijateljuje i druži se s njim, a čijom vjerom i moralom ne bude zadovoljan, neka ga se klone. (Avnul-Ma'bud)

Ebu-Se'id el-Hudri, radijallahu 'anh, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Ne druži se osim s vjernikom i neka tvoju hranu ne jede osim bogobojazni.“ (Ahmed, 10944; Tirmizi, 2395; Ebu-Davud, 4832. Šejh Albani ga je ocijenio dobrim.)

U zabranu druženja ne ulaze samo nevjernici i munafici, već i oni koji čine velike grijehe i razvratna djela. Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je upozorio na druženje, mješanje s onima koji nisu bogobojazni, jer sjedenje uz jelo i piće dovodi i do pojave ljubavi i simpatija u srcu.

Posljedica lošeg društva je neminovna ma koliko čovjek tvrdio da je jak vjernik. To zbog jasnih riječi Allahova poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: „Primjer dobrog i lošeg društva je poput prodavača mirisa i onoga koji raspiruje vatru. Tako, prodavač mirisa ili će ti pokloniti miris, ili ćeš ti kupiti od njega miris, ili ćeš, barem, od njega osjetiti lijep, ugodan miris. Dok, onaj koji raspiruje vatru, kovač, ili će ti prožeći, progorjeti odjeću ili ćeš osjetiti od njega neugodan miris.“ (Buharija, 5534; Muslim, 2628; Ahmed, 19163)

Zbog toga, trudi se da tvoj prijatelj, sabesjednik, onaj s kim ćeš se družiti bude dobar vjernik a ne griješnik, novotar ili onaj koji žudi za dunjalukom, gledaj da bude pametan, razuman, moralan-lijepa ponašanja.

El-Me'mun je rekao: „Tri su vrste prijatelja:
- prva vrsta ti je poput hrane i ne možeš bez njih;
- druga vrsta ti je poput lijeka, pa, kada ti zatrebaju družiš se s njima;
- treća vrsta ti je poput bolesti i za takvima nikada ne budi u potrebi.“
 Ukoliko ne pronađeš prijatelja od kojeg ćeš se okoristiti, ili se on okoristiti od tebe, onda budi sam. Ebu-Zerr, radijallahu 'anh, je rekao: „Samoća je bolja od lošeg društva.“

Drugi adab: Ljubav u ime Allaha

Kada pronađeš pravog prijatelja, iskrenog sabesjednika, zavoli ga u ime Allaha. Uistinu, najveći stepen bratstva jeste bratstvo koje je u ime Allaha, a ne radi bliže ili kasnije ovodunjalučke koristi. Oni čija ljubav i bratstvo budu radi Allaha, subhanehu ve te'ala, neka budu radosni, neka se raduju Allahovom obećanju, spasu kod Njega Uzvišenog na Danu velikog straha.

Ebu-Hurejre, radijallahu 'anh, prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Uistinu će Allah na Sudnjem danu reći: 'Gdje su oni koji su se voljeli radi Mene? Danas ću ih staviti pod Svoj hlad (hlad Arša), danas kada osim Moga hlada neće biti drugog.'“ (Muslim, 2566; Ahmed, 719; Malik, 1776)

Mu'az b. Džebel, radijallahu 'anh, prenosi da je čuo Allahova poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kako kaže: „Svevišnji Allah je rekao: 'Moja ljubav je obavezna onima koji su se voljeli radi Mene, koji su sjedili radi Mene, koji su se posjećivali radi Mene, koji su se žrtvovali i potpomagali radi Mene.'“ (Ahmed, 21525; Malik, 1779)

Ebu-Hurejre, radijallahu 'anh, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Neki čovjek je krenuo da posjeti svoga brata u drugom mjestu. Allah mu je na put poslao meleka, pa, kad je došao do njega, melek je upitao: 'Kuda želiš da ideš?' Rekao je: 'Želim kod svoga brata u ovome mjestu.' Melek je upitao: 'Imaš li neku potrebu kod njega?' Rekao je: 'Nemam, osim što ga volim u ime Svevišnjeg Allaha.' Melek je rekao: 'Ja sam, doista, Allahov izaslanik tebi, da te obavijestim da je i Allah tebe zavolio kao što si i ti zavolio svoga brata u Allahovo ime.'“ (Muslim, 2567; Ahmed, 9036)

Kada zavoliš svoga brata u ime Allaha, upoznaj ga s tim. To je sunnet Allahova poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem.

Enes, radijallahu 'anh, prenosi da je neki čovjek bio kod Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kada je pored njih prošao neki drugi čovjek, pa je ovaj rekao: „Allahov poslaniče! Ja, doista, volim ovog čovjeka!“ Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ga je upitao: „A jesi li ga obavijestio o tome?!“ „Ne“ – čovjek reče. Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, mu na to reče: „Obavijesti ga!“ Čovjek je ustao, sustigao onog drugog i rekao mu: „Ja te, doista, volim u ime Allaha!“ Ovaj mu je uzvratio: „Allah te zavolio, Onaj Koji je učinio da me zavoliš u Njegovo ime.“ (Ahmed, 13123; Ebu-Davud, 5125. Šejh Albani ga je ocijenio dobrim.)

Treći adab: Dočekivanje brata vedra i prijazna lica

Kada zavoliš svoga brata samo radi Allaha i upoznaš ga s tim, kad god ga sretneš podsjećaj ga na tu ljubav vedrim i prijaznim licem. Naša vjera islam vedrinu lica ubraja u dobročinstvo, u dobra djela za koja će čovjek biti nagrađen. Zbog čega? Zbog toga što blistavo i vedro lice, uglavnom, dokazuju i čistotu duše.

Ebu-Zerr, radijallahu 'anh, prenosi da mu je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Nemoj nipodaštavati, niti omalovažavati bilo šta od dobročinstva, pa, makar da svoga brata sretneš vedra lica.“ (Muslim, 2626; Tirmizi, 18339

U predanju Džabir b. Abdullaha, radijallahu 'anh, stoji: „Svako dobro djelo je sadaka i, doista, je od dobročinstva da sretneš svoga brata vedra lica.“ (Ahmed, 14299; Tirmizi, 1970. i kaže da je hadis hasen-sahih.)

Četvrti adab: Savjetovanje u ime Allaha, subhanehu ve te'ala

Svoju ljubav prema bratu i svoj osmijeh njemu moraš dokazati, moraš potvrditi da su iskreni. Sve to dokaži svojim iskrenim savjetima.

Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je vjeru nazvao savjetom rekavši: „Vjera je savjet.“ Upitali smo: „Kome Allahov poslaniče?“ Rekao je: „Allahu, Njegovoj knjizi, Njegovom poslaniku, vladarima muslimana i općenito svim muslimanima.“ (Ahmed, 16493; Muslim, 55; Nesa'i, 4197; Ebu-Davud, 4944)

Zbog ovoga, ashabi su i davali prisegu Allahovom poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, na savjetovanje. Tako, Džerir b. Abdullah, radijallahu 'anh, kaže: „Zavjetovao sam se Allahovom poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, da ću obavljati namaz, izdvajati zekat i da ću savjetovati svakog muslimana.“ (Buharija, 57; Muslim, 56)

Peti adab: Međusobno potpomaganje

Svoju tvrdnju za iskrenu ljubav dokažimo međusobnim potpomaganjem. Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, najbolji nam je primjer za to. Vidimo ga kako zajedno sa svojim ashabima gradi svoj mesdžid. Vidimo ga kako zajedno sa ashabima kopa hendek pred bitku. Vidimo ga kako kaže: „Vjernik je vjerniku poput građevine, jedan drugog podupiru.“ (Buharija, 4101; Ahmed, 13799)

Takođe je rekao: „ Allah je na pomoći Svome robu, sve dok je on na pomoći svome bratu.“ (Muslim, 2699)

Šesti adab: Skromnost, smirenost i blagost prema bratu bez ikakva uzdizanja, uobražavanja i omalovažavanja

Doista, blagost i skromnost jačaju bratsku vezu, učvršćuju je, dok uzdizanje, oholost, omalovažavanje drugih siguran su razlog udaljavanja jednih od drugih i kidanja postojećih veza.

Imran b. Himar, radijallahu 'anh, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Uistinu, Allah mi je objavio da budete blagi, skromni jedni prema drugima i da se ne uzdižete jedan nad drugim i da ne činite nasilje jedan drugom.“ (Muslim, 2865)

Ako pogledamo život Allahova poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidjet ćemo da je, uglavnom, njegov život bio protkan blagošću i nježnošću, zbog čega bi i govorio: „Blagost se neće naći ni pri jednoj stvari a da je neće uljepšati ...“ (Muslim)
Ebu-Hurejre, radijallahu 'anh, prenosi da je rečeno Allahovom poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem: „Dovi protiv mnogobožaca!“ Rekao je: „Doista, ja nisam poslan da proklinjem, već sam poslan kao milost!“ (Muslim, 4704)

Sedmi adab: Lijepo ophođenje prema bratu muslimanu

Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: „Najbolji od vas je onaj koji ima najljepše ponašanje!“ (Buharija, 3295)

„Najviše što će uvoditi ljude u Džennet jeste bogobojaznost i lijepo ponašanje.“ (Ahmed, 9319; Tirmizi, 1927. i kaže da je hadis sahih garib. Šejh Albani ga je ocijenio dobrim.)

Usama b. Šurejk kaže: „Upitali smo Allahova poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem: 'Allahov poslaniče! Šta je to najbolje dano čovjeku?' Rekao je: 'Lijepo ponašanje.'“ (Ahmed, 17726; Ibnu-Madže, 3427. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim: Sahiha, 433.)

U hadisu Ebu-Derda'a, radijallahu 'anh, Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: „Najteže što će se staviti na vagu jeste lijepo ponašanje.“ (Ahmed, 26245; Tirmizi, 1925. i kaže da je hadis hasen-sahih. Šejh Albani ga jeocijenio vjerodostojnim: Sahiha, 876)

Zbog toga bi Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, otpočinjao svoj namaz dovom: „Uputi me na lijepo ponašanje. Doista, na lijepo ponašanje ne upućuje niko drugi do Ti. Sačuvaj me lošeg ponašanja, jer, doista, lošeg ponašanja me ne može sačuvati niko osim Ti.“ (Muslim, 771)

Osmi adab: Širokogrudnost

Od dova Allahova poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, bila je i: „Sačuvaj moje srce zavisti.“ (Sahih: Ebu-Davud, 1291) Dok, kod imama Tirmizija stoji: „Sačuvaj moja prsa od zavisti.“ (Tirmizi, 3474)

Takođe je rekao: „Vjernik je onaj koji ne čini spletke drugima (ne istražuje tuđe zlo i takav je, ne zato što je neznalica, već što je plemenit i lijepa morala). A prezrenik je onaj koji misli da svojim varkama može sve postići.“ (Hasen: Ebu-Davud, 4158)

Deveti adab: Lijepo mišljenje o braći i njihovo neuhođenje

Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: „Čuvajte se sumnjičenja, jer je sumnjičenje najlažniji govor.“ (Buharija, 4747; Muslim, 4646)

El-Kurtubi, rahmetullahi 'alejh, kaže: „Značenje sumnjičenja jeste potvora koja nema nikakva razloga i povoda, poput slučaja kada čovjek optuži drugog čovjeka za nemoral bez ikakve osnove. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, u nastavku hadisa i rekao: 'Nemojte prisluškivati i nemojte uhoditi.' Jer, kada se čovjek prepusti lošem mišljenju, neosnovanoj sumnji, onda nastoji da je dokaže, pa prisluškuje i uhodi.“

Deseti adab: Opraštanje grešaka i suzbijanje srdžbe

Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: „i koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju-a Allah voli  one koji čine dobra djela.“(Prijevod značenja Alu-Imran, 134.)

Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: „Neće čovjek oprostiti neku grešku a da mu Allah time neće povećati ponos.“ (Ahmed, 6908)

„Ko suzbije srdžbu, a bude u stanju da je ispolji, Allah će ga pozvati pred svim ljudima i dati mu da izabere koju god hoće od hurija.“ (Ebu-Davud, 4147; Tirmizi, 1944. i šejh Albani ga je ocijenio dobrim.)

Ibnul-Mubarek, rahmetullahi 'alejh, je rekao: „Mu'min traži isprike, pronalazi opravdanja, dok, munafik pronalazi greške.“

Jedanaesti adab: Zabranjenost dozivanja pokuđenim imenima

Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: „I ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima.“ (Prijevod značenja El-Hudžurat, 11.)

Dvanaesti adab: Zabranjenost prigovaranja nakon udijeljenog poklona

Vjernici kada daruju jedni druge, moraju to činiti samo u ime Allaha. Ne smiju prigovarati na tome.
Ibnu-Muflih, rahmetullahi 'alejh, kaže: „Prigovaranje na udijeljenom je strogo zabranjeno a kod imama Ahmeda je veliki grijeh.“

Ajeti i hadisi govore o strogoj zabrani prigovaranja.

Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: „Onima koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovorima i uvredama ...“ (Prijevod značenja El-Bekara, 262.)

Allahov poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, je rekao: „S trojicom ljudi Allah, subhanehu ve te'ala, neće na Sudnjem danu govoriti, neće ih pogledati, niti će ih očistiti. Njih čeka patnja nesnosna.“ Ponovio je to tri puta. Ebu-Zerr, radijallahu 'anh, je rekao: „Propali da Bog da, ko su oni, Allahov poslaniče?“ Rekao je: „Čovjek koji pusti svoju odjeću po zemlji, onaj koji nakon što udijeli prigovori i onaj koji prodaje svoju robu lažno se zaklinjući.“ (Muslim, 106)

Allah je najuzvišeniji i najbolje zna! Neka je salavat i selam na Allahova poslanika, njegovu porodicu, ashabe i sve njegove sljedbenike.

03.10.2007.

Kršćanski misionarski kalendari za muslimane u ramazanu

satellite3.jpgKopirajući kalendare koje koriste muslimani tokom posta u ramazanu, jedna evangelistička grupa sa sjedištem u Njemačkoj distribuira kalendare koji sadrže molitve (dove) za muslimane da budu upućeni u kršćanstvo.“Nekih 149 kršćana stoji iza ovog kalendara, koji postoji na 42 jezika,” generalni sekretar evangelistiške alijanse Hatmut Steeb na prednjoj strani.
Oko 48,000 takvih kalendara je štampano samo u Njemačkoj i kršćanske misionarske grupe vide ramazan kao najbolje vrijeme u godini za započinjanje distribucije njihove „spasonosne“ brošure.
Kalendar je dio kampanje pokrenute od strane Alijanse smještene u Thuringenu za evropske države koje koriste njemački jezik (Njemačka, Švicarska i Austrija), pod imenom „30 dana molitvi za muslimane svijeta.“

Kalendar od 30 stranica sadrži informacije o muslimanima; gdje žive, te svakodnevne probleme s kojima se suočavaju.
On takođe sadrži informacije o različitim sektama koje se vezuju za islam. On takođe piše o etničkim manjiman kao što su Varanasi u Indiji, libanonski Kurdi, manjine Druza i Sharaka u Turksoj i Rusiji.
Kalendar takođe sadrži molitve (dove) za muslimane da budu upućeni u kršćanstvo.
Na svakoj stranici se nalazi molitva da se „muslimanska srca otvore za riječ Krista“
Kalendari upućuje Saudijskoj Arabiji, kolijevki Islama i domovini islamskih svetih mjesta (Mekke i Medine), posebne molitve.
 „Moljenje za muslimane ima posebnu važnsot u ovom vremenu,“ kaže Kristina Schermacher iz odjela Alijanse za Islam.
„Ova kampanja je usmjerena da podstakne kršćane da se mole za muslimanski svijet,“ kaže ona.
Kalendar sadrži posebne molitve za studente i profesore na islamskim univerzitetima u Indiji, podstičući ih da proučavaju evanđelja i razumiju biblijska učenja.
On, nadalje, sadrži molitve za kršćane koji žive u muslimanskim zemljama a koji, kako se tvrdi u kalendaru, doživljavaju napastvovanja i progone, posebno u ramazanu.

03.10.2007.

DAN RAMAZANA SA ALLAHOVIM MILJENIKOM

medina21.jpgPrije nego počenemo da se družimo kroz ovaj tekst sa Allahovim Poslanikom u njegovom jednom danu ramazana, volio bih da napomenem sebe i druge na nekoliko bitnih stvari.
Prvo, da li smo svjesni veličine Allahove blagodati prema nama, to što smo doživjeli ovaj veliki, blagoslovljeni mjesec. To što nas je Uzvišeni poživio do ramazana, a koliko je onih koji su sanjali o tome da dočekaju ramazan i da pokušaju da ga maksimalno iskoriste u činjenju ibadeta, učenju Kur'ana, zikru, nafilama, sadaki, pokajanjau i mnogim drugim stvarima koje će mu koristiti na dan kada ne budu koristili imeci niti sinovi. Pogledajmo, ukratko, koliko je ramazan velik mjesec, kolika je to prilika, da pokušamo na momenat da shvatimo zašto su selefi ovog ummeta pola godine molili Stvoritelja da im primi ibadet koji su činili u ramazanu, a drugu polovinu godine provodili u dovi da ih Allah poživi do narednog ramazana. Jesmo li svjesni da je ramazan mjesec u kojem se kupuju karte za džennet!?

Da, dobro ste čuli, u ramazanu se kupuju karte za džennet. Ne znači da svi oni koji kupe kartu za džennet da će i ući u njega, ali je to ipak velika stvar, da se u ovom mjesecu kupuju karte za putovanje koje je vječno. Jesmo li mi svjesni da smo u mjesecu u kojem je Uzvišeni Allah objavio Knjigu, koja je derogirala sve prijašnje poslanice, sve vjerozakone, zve šerijate. Knjiga, koja je objavljana da bi čitavom čovječanstvu osvjetljavala put kojim treba da ide kako bi uspjei na oba svijeta. Poslušajmo samo jedan ajet u kojem Allah opisuje Kur'an; prvi ajet sure Ibrahim:
“Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga“
 Mi smo u mjesecu u kojem je objavljan ta veličanstvena knjiga. Rekao je Svevišnji Allah:
“U mjesecu ramazanu počelo je objavljivanje Kur’ana, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz pravog puta i razlikovanje dobra od zla.“
Mi smo u mjesecu u kojem se povezuju i sputavaju šejtani od njihovog djelovanja, mjesec u kojem se otvaraju džennetska vrata i zatvaraju vrata džehennema. Zašto se otvaraju vrata dženneta? Zažto se zatvaraju vrata džehennema? Po jednom komentaru hadisa, zato da bi vjernici zaslužili ulazak u džennet zbog mnoštva dobrih djela u tom mjesecu, a spasili se od kazne džehennema, zbog smanjenja griješenja u tom mjesecu. U hadisu kojeg je zabilježio imam Buharija, Muslim, Tirmizi, Ibn Madže, Nesai od Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik kazao: “Kada nastupi ramazan-u rivajetu “prva noć ramazana“-otvore se -sva- vrata dženneta- u rivajetu „vrata milosti“- tako da ni jedna ne ostanu zatvorena, a  zatvore se –sva- vrata džehennema, tako da ni jedna ne ostanu otvorena, i povežu –pozatvaraju- se šejtani.“ Allahu ekber, vrata dženneta su otvorena, vrata džehenema su zatvorena, ima li onih koji žele da kupe kartu? Ima li onih koji žele da kupe kartu dok nije prošlo sezonsko sniženje, ramazanski popust?
Mi smo u mjesecu u kojem se praštaju grijesi, mjesecu u kojem imamo priliku da se rasteretimo teškog bremena grijeha koje skoro da nas je oborilo na zemlju. U ramazanu postoji više mogućnosti da se riješimo naših grijeha; Ko posti mjesec ramazana vjerujući u Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi biti će mu oprošteni grijesi, ko provede mjesec ramazan vjerujući u Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi biti će mu oprošteni grijesi, ko provede noć Lejletu-l-kadr u ibadetu vjerujući u Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi biti će mu oprošteni grijesi. O tome su došli vjerodostojni hadisi ali zbog skučenosti s vremenom nećemo ih spominjati. Sve ih je zabilježio imam Buhari od Ebu Hurejre r.a..
Mi smo u mjesecu u kojem ima noć, ibadet u njoj je bolji od ibadeta u hiljadu mjeseci u kojima nema te noći. Koja je to noć, noć Lejletu-l-kadr? Kaže Uzvišeni: “Mi smo ga počeli objavljivati u noći Kadra, a šta ti misliš šta je noć Kadr? Noć Kadr je boja od hiljadu mjeseci – meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane.“
Pa zar nakon svega spomenutog čovjek, musliman, koji se nada susretu sa Gospodarom, može da svoje vrijeme u ovom mjesecu provodi u besposlicama, da ne posti, da ne uči Kur'an, da ne udjeljuje sadaku, da ne klanja teraviju, da ne klanja noćni namaz?
DAIF-SLABI HADISI KOJI SU POZNATI MEĐU LJUDIMA O VRIJEDNOSTI  RAMAZANA
Drugo, ovaj mjesec je blagoslovljen i u to nema nikakve sumnje. To smo mogli vidjeti iz spomenutih argumenata, ali to ne znači da trebamo ljudima citirati hadise koji nisu vjerodostojni kako bi ih podstakeli na ibadet u ovom mjesecu. Onoga koga vjerodostojni hadisi ne mogu pokrenuti, a čuli smo kako su jasni i ubjedljivi, takvog ni daif-slabi- hadisi neće pokrenutu na činjenje ibadeta.
Zato ćemo ukratko spomenuti neke hadise koje se nerijetko mogu čuti a islamski učenjaci su ih ocijenili slabim, nevjerodostojnim.
Hadis da je Allahov Poslanika kazao: „أظلكم شهر عظيم .. وذكر فيه : أن أوله رحمة وأوسطه مغفرة وآخره عتق من النار “Došao vam je veliki mjesec, njegov početak je milost, sredina je oprost od grijeha, a kraj oslobađanje od vatre.“ Ovo je samo dio dugog hadisa. Između ostalih, slabima ga je ocjeno šejh Albani, u silsili slabih hadisa je kazao da je munker.(2 tom-262 str.)
Hadis da je Allahov Poslanik kazao: صوموا تصحوا“Postite da bi ste bili zdravi“ Ovaj hadis također, između ostalih, šejh Albani je ocijenio slabim u silsili slabih hadisa (1 tom-420 str.).
Hadis da je Allahov Poslanik kazao: ( من أفطر يومًا من رمضان من غير عذر لم يجزئه صيام الدهر كله ولو صامه )“Ko ostavi  post jednog  danana  ramazana bez opravdanog razloga, niti zbog bolesti, ne može ga napostiti kada bi čitav život postio.“ Između ostalih, hadis je slabim ocijenio šejh Albani u daif-Tirmizinoj zbirci hadisa (Br. Hadisa 723).
Hadis da je Poslanik dovio kada bi nastupio redžep: اللهم بارك لنا في رجب و شعبان و بلغنا رمضان  “Gospodaru moj, blagoslaovi nam  redžep i ša'ban i poživi nas do ramazana.“ Između ostalih, slabim ga je ocjenio šejh Albani u daif- El-Džamia Es-Sagir(Br.Hadisa4395).

Hadis da je Poslanik govorio prilikom iftara:“  اللهم لك صمت و على رزقك أفطرت "Gospodaru, zbog tebe sam postio, tvojom opskrbom se iftarim.“ Između ostalih, slabim ga je ocijenio šejh Albani u Irvau (Br. Hadisa 919).
Hadis da je Allahov Poslanik kazao, da je rekao Uzvišeni Allah: أحب العباد إلى الله أعجلهم فطرًا  “Meni su najdraži oni robovi koji najviše požuruju sa iftarom.“ Između ostalih, slabim ga je ocjenio šejh Albani u daif- El-Džamia Es-Sagir (Br. Hadisa 4041). Ovo ne znači negiranje ovog propisa, jer na njega ukazuju hadisi koji su zabilježeni u Buhariji i Muslimu da je Poslanik kazao:“Ljudi neće prestati biti u dobru sve dok budu požurivali sa iftarom.“
Hadis da je Poslanik kazao: نوم الصائم عبادة  “ Spavanje postača je ibadet, njegova šutnja je tesbih.“ Između ostalih, slabim ga je ocjenio šejh Albani u daif- El-Džamia Es-Sagir (Br. Hadisa 5972).
Napokon, da se kroz vjerodostojne hadise počnemo družiti jedan dan i noć sa Allahovim Poslanikom, najodabranijim robom koji je ikada kročio Allahovom zemljom, onaj za koga je Uzvišeni kazao;                                                           “jer ti si, zaista najljepše ćudi“ To je onaj čije slješenje je preporučio i naredio Uzvišeni Allah iznad sedam nebesa;“
„Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“
 Svaki vjernik, kada čuje ove ajete, trebao bi da se zapita kako se ponašao Allahov Poslanik u ovom velikom mjesecu kako bi oponašao Poslanika, kako bi na što bolji način iskoristio ovu sezonu hajra, jer ne zna da li će doživjeti slijedeću.
Da vidimo kako se ponašao najodabraniji Allahov rob, onaj koga mi trebamo slijediti ako želimo da uspijemo na ovom i na budućem svijetu. Zato svako od nas treba da napravi komparaciju između našeg ponašanja i ponašanja Allahovog Poslanika, i da se zapitamo koliko sunneta praktikujemo u toku dana kada postimo.
Allahov Poslanik, iako su mu bili oprošteni grijesi, nije dozvolio da ovu veliku sezonu dočeka nespreman, pa bi počeo sa pripremama, tako što bi postio ša'ban sve u cilju pripreme i da spreman dočeka ramazan. A ne kao mi, mi dok se naviknemo na post i ibadet u ramazanu prođe nam cijeli mjesec, i zato svi na kraju kažemo: “Nikako da shvatim da je prošao ramazan.“ Ili neku rečenicu sličnu ovoj. A pogledajmo kako Aiša r.a. opisuje Poslanika, kako se on pripremao za ramazana, mjesec dana unapred. Kaže Aiša r.a.: “Poslanik je toliko postio izvan ramazana da bi pomislili nikako ne prekida, pa bi toliko prekidao post da bi pomislili nikakako ne posti. Nisam vidjela Poslanika da je upotpunio neki mjesec postom osim ramazan, ni ti sam ga vidjela da više posti od njegovog posta u šabanu.“ (Buhari) U rivajetu Muslima: “Postio je cijeli ša'ban, postio ga je osim malog dijela.“ Koliko smo mi dana postili u ša´banu, mjesecu prije ramazana? Kako smo se mi pripremali za nastupanje ovog velikog mjeseca. To je samo jedan pokazatelj da dunjalučari više vole dunjaluk nego što mi volimo ahiret. Pogledajte samo u trgovce kada nastupi sezona, nećete ih naći nespremne, ako je nastupilo ljeto oni su spremni, prodaju ono što ljudi traže da nose ljeti. Najbliži primjer je početak nove školske godine, na svakom koraku se prodaju torbe za djecu, sveske, olovke, školski pribor. Oni su shvatili da ako želiš da uspiješ moraš pratiti šta je aktuelno, koja sezona prestoji pred tobom. Mi nismo shvatili te stvari kada je u pitanju rad za ahiret, tolika sezona je nastupila a mi nespremni, prilika da se riješimo grijeha, da na konto naših dobrih djela pridodamo brdo dobrih djela a mi nepomićno stojimo.
Također, Poslanik je prije nastupanja ramazana podsticao ashabe na pripremu, govorio im je o veličini tog mjeseca i nagradama koje se mogu zaslužiti u njemu. Dovoljno je spomenuti ona tri hadisa koja je zabilježio imama Buhari od Ebu Hurejre: “Ko isposti-u rivajetu „provede u ibadetu“- mjesec ramazan-u rivajetu „noć lejletu-l-kadr“- vjerujući u Allaha, nadajući se Njegovoj nagradi, biti će mu oprošteni prijašnji grijesi.“ Koliko smo mi prije ramazana uzeli neku knjigu koja govori o vrijednosti ramazana, vrijednosti posta općenito, pa da se malo podsjetimo na te stvari, i da na taj način probudimo u sebi želju za iskorištavanjem te velike sezone.
Također, Poslanik je prije ramazana pojašnjavao ashabima propise koji se vezuju za nastupanje mjeseca ramazana. Mnogo je hadisa koji govore o tome. Na primijer, hadis kojeg je zabilježio Buharija i Muslim od Ibn Omera da je Poslanik kazao: „Nemojte postiti dan ili dva prije ramazana, osim onih koji su imali naviku da poste, neka poste.“ Zatim, hadisi u kojima Poslanik pojašnjava kako se određuje početak ramazana. Hadis kojeg je zabilježio imam Muslim od Ebu Hurejre da je Poslanik kazao: “Počnite postiti kada vidite mlađak, prekinite postiti kada ga ponovo vidite, a ako ga ne vidite, upotpunite mjesec trideset dana.“
Poslanik je postio sa ostalim muslimanima kada bi nastupio mjesec ramazan. Prilikom posta podsticao je na određene postupke.
Podsticao je da se od noći donese namjera-nijet- da će čovjek postiti sutrašnji dan i uslovio je ispravnost posta postojanjem namjere od noći. Hadis kojeg je zabilježio imam Ibn Madže, Nesai i dr.od Hafse r.a. da je Allahov Poslanik kazao: “Ne vrijedi post osobi koja nije od noći donijela odluku da će postiti.“ (Vjerodostojnim ga je ocjenio šejh Albani)
Također, u više vjerodostojnih hadisa je podsticao na ustajanje na sehur. Poslanik je kazao da je sehur mubarek-blagoslovljen obrok, da je u sehuru razlika između posta muslimana i posta ehlu-l-kitabija, da Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji su ustali na sehur. U nekim hadisima je Poslanik naredio ustajanje na sehur što ukazuje na njegovu veličinu. Toliko je podsticao na sehur da bi govorio da ako postač ne može jesti da ustane i da popije jedan gutljaj vode. Jedna od stvari koje su zapostavljene a vezuju se za sehur je odgađanje sehura neposredno do pojave zore. To je bila praksa Allahovog Poslanika. To je ono što je naređeno i prijašnjim poslanicima u hadisu kojeg je zabilježio imam Malik i dr. od Ibn Abbasa-sa vjerodostojnim lancem prenosilaca- da je Poslanik kazao: “Nama poslanicima je naređeno da požurujemo sa iftarom, da odgađamo sehur, i da stavljamo desnu ruku po lijevoj u namazu.“ Također, da je to bila praksa Allahovog Poslanika govori hadis kojeg su zabilježili Buharija i Muslim od Enesa ibn Malika od Zejd ibn Sabita da je rekao: “Sehurili smo sa Allahovim Poslanikom, pa je ustao da klanja namaz, pa sam upitao Zejda: „Koliko je bilo između ezana i sehura?“, pa je odgovorio: „Period u kojem se može proučiti pedeset ajeta.“ Bilježi imam Nesai predaju od Ebu Atije da je došao Aiši i kazao: „Među nama su  dva čovjeka, obojica su ashabi Allahovog Poslanika, jedan od njih odgađa sehur a požuruje sa iftarom, drugi požuruje sa sehurom a odgađa iftar, pa je kazala: „Ko je taj koji požuruje sa iftarom a odgađa sehur?“ Rekao sam: „Abdullah ibn Mesud r.a.“ „Tako je činio Allahov Poslanik,“ odgovoila Je Aiša r.a.(Vjerodostojnost ove predaje je potvrdio šejh Albani)
U kući Allahovog Poslanika se požurivalo sa iftarom. Na to nam ukazuje prethodna predaja imama Nesaije, a i hadis kojeg je zabilježio Buharija i Muslim od Sehl ibn Sa'da  da je Poslanik kazao: “Ljudi će biti u dobru sve dok budu požurivali sa iftarom.“ Od sunneta je da se postač iftari sa svježim datulama-rutabom, ako ih nema onda sa suhim datulama, a ako ni njih nema onda sa vodom. Kao što je došlo u  hadisu kojeg je zabilježio imam Ebu Davud i dr. sa vjerodostojnim lancem prenosilaca. Spoenuli smo hadis koji govori o požurivanju a koji nije vjerodostojan iako mu je značenje ispravno.
U kući Allahovog Poslanika kada bi se iftarili učili su dovu:“  ذهب الظمأ وابتلت العروق وثبت الأجر إن شاء الله
Hadis je zabilježio imam Ebu Davud i dr. sa vjerodostojnim lancem prenosilaca od Ibn Omera. Spomenuli smo prije hadis koji je poznat mnogo više od ovoga a koji nije vjerodostojan.
Allahov Poslanik ne bi klanjao akšam prije nego li se iftari. Iz ovoga vidimo grešku onih “dobrih muslimana“ koji misle da su više bogobojazni i od samog Poslanika, koji ne iftare kada čuju ezan, već klanjaju i iftare se tek kada se vrate  kući nakon obavljenog namaza u džematu. Kaže Enes r.a.-sluga Allahovog Poslanika,: “Poslanik bi iftario prije klanjanja akšam namaza, sa nekoliko svježih datula, ako ne bi imao svježih datula onda sa datulama, a ako ne bi imao datula onda bi popio nekoliko gutljaja vode.“(Ebu Davud, Tirmizi, vjerodostojnim je ocijenio šejh Albani)
Na osnovu općih argumenata da se zaključiti da je sunnet da čovjek koristi misvak tokom posta. Rekao je Allahov Poslanik: “Da se ne bojim da ću otežati svome umetu naredio bih im da koriste misvak prije svakog namaza.“(Buhari) Ovaj hadis je općeg karaktera i obuhvata postače i one koji to nisu. Hadis kojeg je zabilježio imam Tirmizi i dr. od Amira ibn Rabije r.a. da je rekao: “Vidio sam Allahovog Poslanika bezbroj puta kako čisti zube misvakom dok je postio,“ je hadis je daif kao što je to potvrdio šejh Albani u Irvau (br. hadisa 68). Također, slabim je ocjenio hadis kojeg je zabilježio Bejheki i dr. od Alije r.a. da je kazao Allahov Poslanik: “Kada budete postili, koristite misvak u jutarnjem a nemojte u poslijepodnevnom periodu.“
Allahov Poslanik je u velikom broju slučajeva postio dok je putovao, pa čak i kada su bile velike vrućine, kao što se navodi u hadisu Ebu Derdaa kojeg su zabilježili Buharija i Muslim. Ali je prenešeno također da, kada bi vidio da je ljudima naporno postiti na putovanju, da bi prekidao post, želeći na taj način da olakša svome ummetu i da im pojasni da je dozvoljeno ostavljanje posta kada je čovjek na putovanju.
Pogledamo li u Poslanikov noćni namaz u ramazanu, jedan najizraženiji ibadet Allahovog Poslanika, primijetiti ćemo slijedeće stvari:
Da nije u ramazanu niti izvan njega klanjao više od jedanaest ili trinaest rekjata. U predaji koju je zabilježio imam Buhari od Aiše r.a. je došlo: “Allahov Poslanik nije klanjao u ramazani niti izvan njega više od jedanaest rekjata. Klanjao bi četiri rekjata, ne pitaj o njihovoj dužini i ljepoti, zatim bi klanjao četiri, ne pitaj o njohovoj dužini i ljepoti, zatim bi klanjao tri rekjata.
Ovo, po većini islamskih učenjaka, ne znači da nije dozvoljeno klanjati više od jedaest rekjata teravije ili noćnog namaza. Da, sigurno je praksa Allahovog Poslanika najpotpuniija uputa, ali ako je posmatramo kao jednu cijelinu a ne da je parčamo kako nam odgovara. Ako bi kazali da se može klanjti samo jedanaest rekijata, i ako o tome neme nikakvih ograničenja, onda bi trebali da dužinu tog namaza uskladimo sa dužinom namaza onoga koji nije klanao više od jedanaest rekjata u ramazanu niti izvan ramazana. Prenešeneo je u vjerodostojnom hadisu- kod imama Muslima- da je Poslanik jedne prilike proučio na prvom rekjatu noćnog namaza El-Bekaru, En-Nisa, i Ali-Imran, da je toliko dugo stajao da bi mu noge oticale. Ovo sve u vremenu izvan ramazana, a svima je poznato da bi Poslanik povećavao ibadet u ramazanau. Rezime; nema smetnje da se klanja teravija ili noćni namaz više od osam rekjata, minimalno što se može kazati o tome je da to obuhvataju riječi Allahovog Poslanika: “Noćni namaz je dva po dva“.(bez ogranićenja u broju rekjata) I to je praksa muslimana od vremena prvih generacija pa sve do sada.
Iako je Allahov Poslanik povećavao ibadet u ramazanu, nije cijelu noć provodio u namazu niti u učenju Kur'ana, već bi ostavio vremena za spavanje i odmor. Aiša r.a. je govorila: “Ne znam da je Poslanik ikada proučio Kur'an u jednoj noći, niti da je proveo cijelu noć u namazu, niti je postio čitav mjesec osim ramazana.“ (Predaju je zabilježio imam Nesai, br.1641, njenu vjerodostojnost je potvrdio šeh Albani)
Većinska praksa Allahovog Poslanika je bila da je kalnjao noćni namaz pojedinačno, ne u džematu, bojeći se da Allah ne učini klanjanje noćnog namaza obaveznim. Aiša r.a. pripovijeda da je Allahov Poslanik izišao jedne noći i klanjao noćni namaz u mesdžidu pa je sa njim klanjao jedan čovjek. Ljudi su osvanuli prepričavajući to, te se sutradan okupio veći broj klanjača pa su klanjali sa Allahovim Poslanikom. Ljudi su opet osvanuli prepričavajući to pa se broj klanjača treće noći povećao, pa su klanjali sa Allahovim Poslanikom. Kada je nastupila četvrta noć mesdžid se napunio i nisu u njega mogli stati svi koji su došli. Poslanik nije izlazio iz kuće sve dok nije nastupilo vrijeme sabah namaza, pa kada je klanjao kazao im je: “Ja sam znao da ste se okupili, nije me spriječilo da iziđem osim što sam se pobojao da se noćni namaz učini obaveznim pa da nemognete to izdržati.“ Kaže Aiša: “Poslanik je preselio a stanje je ostalo tako“ (Predaju je zabilježio imam Buhari br. 2011)
Nakon smrti Allahovog Poslanika Omer je naredio Ubej Ibn K'abu da predvodi ljude u namazu i da im klanja jedanaest rekjata. Prenosioci ove predaje kažu da su imami klanjali učeći na svakom rekjatu dvjesto ajeta, a da su se klanjači oslanjali na štapove zbog dužine namaza.(  Osnova ove predaje je u Buhariji br.2010, da je Omer naredio Ubeju da predvodi ljude u namazu nakon što je svako od njih klanjao ponaosob. Predaju u kojoj je precizirano da je Omer naredio Ubeju da klanja jedanaest rekjata je zabilježio imam Malik br. 302. Islamski učenjaci su složni po pitanju vjerodostojnosti ove predaje.)
Allahovom Poslaniku je svake večeri u ramazanu dolazio Džibril a.s. i podučavao ga Kur'nu. Govorio je Ibn Abbas r.a: “Allahov Poslank je bio najdarežljivi u činjenju dobra, posebno u mjesecu ramazanau, dok mu je dolazio Džibril a.s.poučavajući ga Kur'anu, tako da bi Poslanik postao blaži u činjenju dobra od blagog povjetarca.“(Buhari, br. 1902)
Gdje smo mi od ovog sunneta? Allahov Poslanik, kojem je dolazila objava od Uzvišenog, u ramazanu je svake večeri izučavao Kur'an, a mi, koliko se družimo sa Kur'anom, izvorom naše snage? Koliko nas je koji ne znamo učiti u Kur'anu, a to nije ništa do pokazatelj našeg zapostavljanja druženja sa Kur'anom. Poslanik ne samo da je učio Kur'an već je to pretočio u svoj život, u svoju praksu, zato ga je Aiša opisala riječima: “Moral Allahovog Poslanika je bio Kur'an.“ Živio je sa Kur'anom, kada bi učio u namazu i spomenuo džennet on bi prekidao kiraet i dovio Allahu da mu ga podari. A kada bi učio ajet u kojima se spominje džehennem prekidao bi učenje i tražio od Allaha da ga zaštiti od vatre džehennema. Gdje smo mi od svega spomenutog? To je bio izvor njegove snage u radu za Allahovu vjeru, to je ono što ga je činilo da je dvadeset i tri godine neumorno pozivao ljude u Allahovu vjeru, nikada nije imao neradni dan, nikada godišnji odmor, dvadeset i četiri sata je bio na raspolaganju drugima, na njegovim vratima nije pisalo kada prima stranke, kada je pauza, kada je godišnji odmor, čitav život je radio za vjeru. Za to treba snage, volje, elana, strpljenja, a izvor svega toga je u druženju sa Allahovom knjigom.
Poslanik ne samo da bi povećavao ibadet u ramazanu već je povećavao i dobročinstvo prema drugima. Pogledajmo samo kako ga opisuje Ibn Abbas r.a.: “Allahov Poslank je bio najdarežljivi u činjenju dobra, posebno u mjesecu ramazanau, dok mu je dolazio Džibril a.s. poučavajući ga Kur'anu, tako da bi Poslanik postao blaži u činjenju dobra od blagog povjetarca.(Buhari, br. 1902) Da li smo mi povećali činjenje dobra u ramazanu ili smo izmoreni od gladi, jer nismo navikli postiti, ostavili činjenje dobra koje smo činili prije ramazana? To su samo neki pokazatelji razlike u našem Islamu i Islamu kojeg je interpretirao Allahov Poslanik. On je činio dobročinstvo a i druge pozivao u to. Rekao je Allahov Poslanik: “Ko nahrani postača imat će istu nagradu kao on, a to neće umanjiti ništa od postačeve nagrade“(Hadis je zabilježio Tirmizi i dr. od  Zejd ibn Halida, br. 807, njegovu vjerodostojnost je potvrdio šejh Albani.) Kako je lahko da čovjek u jednom ramazanu posti dva puta, ali je malo onih koji to čine.

Allahov Poslanik u ramazanu ne samo da je ibadetio u džamiji već je ibadetio i na druge načine. Ibadetio bi tako što se borio protiv nevjernika, išao bi u džihad. Dvije velike bitke su se desile u mjesecu ramazanu. Bitka na Bedru i osvajanje Meke se desilo u ovom mubarek mjesecu. Allahov Poslanik i njegovi ashabi su bili spremni da idu u džihad i da poste, a mi nikakvi, slabašni ne možemo izdržati ležati na krevetu u danima u kojima postimo, vjerovatno su oni jeli kaloričniju hranu od naše današnje hrane. Da, sigurno. Oni su se hranili Kur'anskim ajetima i hadisima Allahovog Poslanika, a mi se hranimo gledanjem filmova, serija i dr.

Allahov Poslanik je u mjesecu ramazanu odvajao posebno vrijeme da se izoluje od svijeta, kako bi se posvetio ibadetu, kako bi obožavao Gospodara, kako bi iskazao zahvalnost, kako bi sveo godišnji inventar, kako bi se na momenat isključio iz ovodunjalučkih belaja i trke za dunjalukom, boravio bi svake godine u itikafu deset dana. Onaj kome su grijesi oprošteni, činio je tako, a gdje smo mi od svega toga? Može li se praviti komparacija između nas i Poslanika, između vremena u kojem živimo mi i vremena u kojem je živio Poslanik? Mi smo mnogo preči da se malo izoliramo od dunjalučke trke, od pokvarene sredine, da svedemo godišnji inventar, da se preispitamo .Rekao je Ebu Hurejre: “Allahov Poslanik je boravio u itikafu svake godine u ramazanu. U godini u kojoj je preselio bio je u itikafu deset zadnjih dana ramazana.“ (Buhari) Nakon smrti Allahovog Poslanika to je bila praksa njegovih žena, kao što je došlo u hadisu Aiše kojeg je zabilježio Buharija.
Jedan od razloga zbog kojeg je Allahov Poslanik boravio u itikafu je traženje noći lejletu-l-kadr. Noć koja je vrijednija od hiljadu mjeseci u kojima nema te noći. Kazao je Alalhov Poslanik: “Ko provede noć lejletu-l-kadr u ibadetu, vjerujući u Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi, biti će mu oprošteni grijesi.“ Noć za koju Uzvišeni kaže: “Noć Kadr je bolja od hiljadu mjeseci.“ Poslanik je podsticao ashabe na traženje te noći, zbog njene veličine, govoreći: “Tražite je u zadnjih deset noći ramazana.“ (Muslim od Aiše r.a.) Također je govorio: “Tražite je u neparnim noćima zadnjih deset dana ramazana.“ (Buharija i Muslim) Kazao je Allahov Poslanik podstičući na traženje te noći: “Došao vam je blagoslovljeni mjesec, u njemu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci. Kome bude uskraćeno dobro ove noći, uskraćeno mu je svako dobro, a neće biti uskraćeno osim pravom nesretniku.“(Ibn Madžde od Enesa ibn Malika, br, 1644 – njegovu vjerodostojnost je potvrdio šejh Albani i kazao; hasenun-sahih.) Znajući vrijednost zadnjih deset dana ramazana, Allahov Poslanik je povećavao svoj ibadet u njima, odvajao bi se od svojih supruga, i budio bi svoju porodicu u tim noćima podstićući ih na ibadet, kako je došlo u hadisima od Aiše r.a. koje su zabilježili Buharija i Muslim.

Da se na kraju ovog druženja zaustavimo kod jednog segmenta života  Allahovog Poslanika u mjesecu ramazanu, segment kojeg smo svi bez izuzetka potrebni, a naročito u ovim vremenima. Odnos Allahovog Poslanika u ramazanu naspram njegove porodice, njegovih supruga.
Ukratko, nalazio bi vremena da ih poduči onome što ih interesuje i što im je potrebno. Aiša r.a. je kazala:“ O Allahov Poslaniče, kada bi znala koja je noć lejletu-l-kadr, šta da učim u njoj?“ Poslanik joj odgovori: “Reci: „Allahu moj, ti puno opraštaš i voliš opraštati, pa meni oprosti.“ اللهم إنك عفو تحب العفو فاعف عني 
Podsticao bi ih na činjenje dobrih djela, kao što je klanjanje noćnog namaza, koje smo spomenuli u prethodnoj tačci.
Dozvolio je svojim suprugama –Aiši i Hafsi- da budu s njime u itikafu, kao što je došlo u hadisu Aiše r.a u Buhariji.
Nije se sustezao Allahov Poslanik u ramazanu  da poljubi neku od svojih supruga ili da se naslađuje njenim tijelom, kao što je došlo u hadisu Aiše da je Poslanik znao poljubiti neku od žena u vremenu posta, a u hadisu Ummi Seleme ona spominje da je Poslanik u ramazanau znao osvanuti, dočekati zoru, u džunup stanju od spolnog odnosa.
Neke od supruga je Allahov Poslanik oženio u ramazanu kao što spominju islamski historičari.
Tako se završio dan sa Allhovim Poslanikom u toku mjeseca ramazana. Na kraju, ne preostaje nam ništa osim da uputimo dovu da nas Allah pomogne u slijeđenju Njegovog Poslanika, i da nas proživi na Sudnjem danu zajedno sa njim. Amin.

01.10.2007.

Al-Qaida: 100.000 dolara za ubistvo švedskog crtača

2258371.jpgLider iračkog ogranka Al- Qaide Abu Omar al-Bagdadi ponudio je 100.000 američkih dolara za ubistvo švedskog autora nedavno objavljenog crteža uvredljivog po islam i obećao novu ofanzivu u Iraku tokom svetog mjeseca ramazana u saopćenju koje je u subotu objavio jedan web site koji koriste islamisti.
"Pozivamo na ubistvo crtača Larsa Vilksa koji se usudio da nanese uvredu našem Poslaniku (Muhammedu), mir Alahov bio nad njim, i nudimo nagradu od 100.000 američkih dolara tokom darežljivog mjeseca ramazana, onome ko ubije tog kriminalca", poručio je Al-Bagdadi u polusatnom audiosnimku naslovljenom "Kovali su zavjeru, ali i Bog je".

Al-Bagdadi je zatim ponudio veću nagradu od 150.000 američkih dolara, ukoliko Vilks bude "zaklan poput janjeta" i 50.000 dolara za glavu urednika švedskog lista "Nerikes Alehanda", koji je 19. augusta objavio Vilksov crtež na kome je poslanikMuhammed prikazan s glavom psa.

Pored osuda muslimanskih država, reakcija na objavljivanje crteža u švedskom listu bila je donekle ublažena u odnosu na nasilne demonstracije i masovne proteste koje su izazvali slični crteži(poslanika) Muhammeda, objavljeni početkom 2006. godine u Danskoj, navodi u subotu Reuters.

U audiosnimku Al-Bagdadi je također naveo imena drugih pobunjeničkih grupa u Iraku, protiv kojih se Al Qaida bori i najavio nove napade, posebno protiv kurdske sekte Jazidi, čiji su pripadnici prošlog mjeseca bili meta serije napada bombaša samoubica, u kojima je život izgubilo 250, a ranjeno više od 300 ljudi, javljaju agencije.

01.10.2007.

OTVORENO PISMO ŠEJHA SELMANA EL-AVDE USAMI BIN LADENU

bin.jpgselman_elavde.jpgŠejh Selman b. Fahd el-Auda, generalni supervizor internet stranice IslamToday.net, je 14. septembra, drugog dana ramazana u S. Arabiji, uživo na televizijskoj kući NBC uputio otvoreno pismo Usami bin Ladenu.
Brate Usama:
Koliko je krvi proliveno? Koliko nevine djece, žena i starih ljudi je ubijeno, osakaćeno i protjereno iz svojih domova u ime „el-Qaide“?
Da li si sretan sresti Allaha sa ovim teškim bremenom na svojim ramenima? Ono je zaista teško breme- najmanje stotine hiljada nevinih ljudi, ako ne miliona.
Kako možeš to želiti?- nakon što znaš da je Allahov Poslanik rekao: „Ko ubije čak vrapca bezrazložno, naći će ga na Sudnjema danu kako se žali Allahu: „Gospodaru moj! Ta osoba me je ubila bez razloga. Nije me ubila iz opravdanog razloga (iz potrebe).“

Naša vjera koja je došla da zaštiti život vrapca, nikad ne može prihvatiti ubijanje nevinih ljudi, bez obzira koje je navodno opravdanje dato za to.
Zar nisi čitao da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Jednom je jedan od poslanika sjedio pod jednim drvetom i ujeden je od strane jednog mrava. Zbog toga, on je zapalio mravlju jazbinu. Uslijed toga, Allah mu je objavio: „Zašto ne samo jednog mrava?“ (Sahih Muslim)
Allah je objavio tom poslaniku: „Šta? Samo zbog toga što te je jedan mrav ujeo, ti si zapalio cijelu skupinu koja slavi Allahova!“ (Sahih Muslim, 2241)
Ako je ovako u slučaju jazbine mrava, razmisli koliko mora biti gore nanijeti štetu ljudskim bićima.
Ko je odgovoran za sve one mlade muslimane, koji su još u procvatu svoje mladosti,  sa svim žarom svoga uzrasta, koji su zalutali putem za kojeg ne znaju kuda vodi?

Slika Islama je danas zamagljena. Ljudi širom svijeta govore kako Islam podučava da one koji ga ne prihvataju treba ubiti. Oni takođe govore da sljedbenici selefijskog učenja ubijaju muslimane koji ne dijele njihove poglede.
No, stvarnost Islama jeste da naš Poslanik, s.a.v.s., nije ubijao podmukle munafike u svojoj sredini, čak iako mu je Allah objavio ko su oni i informisao ga da su oni namijenjeni za najniže dubine džehennema. Zašto je suzdržao svoju ruku? Dao je slijedeće objašnjenje: „Ne želim da ljudi govore kako Muhamed ubija svoje drugove.“
Brate Usama, ono što se desilo 11. septembra- i što smo odmah glasno osudili- jeste ubistvo nekoliko hiljada ljudi, moguće nešto manje nego tri hiljade. To je broj onih koji su poginuli u avionima kao i u tornjevima. S druge strane muslimanske daijae- koji ostaju nepoznati i neotpjevani- su uspjeli u upućivanju stotine hiljada ljudi na Islam, ljudi koji su otad upućeni svjetlom vjere i čija su srca ispunjena ljubavlju prema Allahu. Nije li razlika između onog ko ubija i onog ko upućuje očigledna?
 Naš Gospodar nam govori: „Ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini - kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva - kao da je svim ljudima život sačuvao.“ (Al-Maida:32)

Uputiti jednu dušu ka spoznaji i vjeri je jedno značajno ostvarenje. To je nešto što će nam donijeti veliku nagradu.
Brate Usama, šta će se dobiti od uništenja čitavih naroda- što je ono što mi gledamo u Afganistanu i Iraku- gledajućih pogođene nevoljama i glađu? Šta će se dobiti od potkopavanja njihove stabilnosti i svake nade u normalan život? Tri miliona izbjeglica je izbjeglo samo u Siriju i Jordan, da ne spominjemo one koji su pobjegli na Istok i Zapad.
Strava građanskog rata koji sada superiorno vlada u Afganistanu i Iraku ne donosi nikakvu radost muslimanima. Kada je Poslanik, s.a.v.s.,  čuo o čovjeku po imenu Harb (što znači „rat“ na arapskom), on je odmah promijenuo njegovo ime u nešto drugo, jer je Poslanik mrzio rat.
Allah kaže: „Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji!“ (El-Bekare: 216)

Rat je nešto prezreno kojem se mora pribjeći jedino kad je nužda i kada se ne može naći drugi izlaz.
Ko će se okoristiti pretvaranjem država kao što su Maroko, Alžir, Liban ili Saudijska Arabija- ili bilo koja druga država u tu svrhu- u bojno polje gdje se niko ne osjeća sigurnim? Je li cilj da se dođe do vlasti? Je li to riješenje za sve?
Je li ovo plan- čak iako je ostvaren koračanjem preko leševa stotina hiljada ljudi- policija, vojnici, civili, čak i obični muslimani? Hoće li se njihove smrti slegnuti, govoreći: „Oni će na onom svijetu biti oživljenu na onome na čemu su njihova srca.“
Doista, svi oni koji su ubijeni biće oživljeni na onom na čemu su njihova srca. Pitanje koje mi sebi trebamo postaviti je, međutim, u kakvom stanju ćemo biti mi oživljeni? Kakve ćemo sebe naći kada sretnemo svoga Gospodara? Kako će biti za onoga koji ima sve te bezbrojne smrti učinjene ispred njega, bez obzira želio on to ili ne.


Briga za dostavu poruke Islama čovječanstvu je ta koja može uticati na druge i ubijediti ih. To je puno veća i teža briga od korištenja brutalne snage i nasilja kako bi natjerao druge na svoje htijenje. „Allah je poslao svoga Poslanika, s.a.v.s., kao vodiča čovječanstvu, ne kao sakupljača poreza,“ kao što je Omer b. Abdulaziz imao običaj reći.
Ko je odgovoran- brate Usama- za promicanje kulture tekfirenja koja je razdvojila porodice i dovela do toga da sin svoga oca naziva nevjernikom? Ko je odgovoran za njegovanje kulture nasilja i ubijanja što je dovelo do toga da ljudi prospu krv svojih bližnjih hladnokrvno, umjesto da njeguju duh ljubavi i spokojstva kojeg bi muslimanska porodica trebala da ima?
Ko je odgovoran za mladiće koji svoje majke ostavljaju uplakanim; koji napuštaju svoje supruge, čija se mala djeca bude svaki dan pitajući kada će se babo vratiti kući? Kakav se odgovor može dati, kada bi taj otac vrlo moguće mogao biti mrtav,  ili nestao i da niko ne zna za njegovu sudbinu?
Ko je odgovoran što zapadne vlade spriječavaju svaki dobrotvorni projekat u svijetu, tako da su jetimi, siromašni i potrebni širom planete lišeni hrane, obrazovanja i drugih esencijalnih potreba? Ko je odgovoran- brate Usama- za punjenje zatvora muslimanskog svijeta sa našom omladinom, situacija koja će proizvesti samo još više ekstremizma, nasilja i ubistava u našen društvu?
Muhamed, s.a.v.s.,-moj izvor rukovođenja kao i tvoj- je li ono s čime je on došao nedovoljno za tebe? On je poslan kao milost cijelom čovječanstvu. Kaže Allah: „I Mi smo te poslali samo kao mislost cijelom čovječanstvu.“(El-Enbija: 107)

Riječ „milost“ se ne može naći u leksikonu rata. Gdje je milost u ubijanju ljudi? Gdje je milost u bombardovanju mjesta? Gdje je milost u pretvaranju ljudi i mjesta u mete? Gdje je milost u pretvaranju mnogih muslimanskih zemalja u bojna polja.“
Poslanik, s.a.v.s., je stavio cijelu Arabiju pod svoju vlast bez ijednog pokolja, uprkos svim bitkama koje su pokrenute protiv njega. Broj ljudi koji je ubijen tokom 23 godine njegove misije je manji od 200 ljudi. Broj muslimana ubijenih od neprijatelja tokom tog vremena je mnogo veći od tog broja.

Šta se stotinu ljudi u Alžiru, ili duplo toliko u Libanu, ili slično u Saudijskog Arabiji nadaju ostvariti izvođenjem djela nasilja-ili, kako oni kažu, samoubilačkih napada? To su djela uzaludna.
Recimo- čisto hipotetički- da ti ljudi uspiju preuzeti vlast negdje u svijetu. Šta tad? Čemu se mogu ljudi koji nemaju životnog iskustva nadati da ostvare u sferi dobre vladavine? Ljudi koji nemaju znanja o islamskom pravu koji bi ih podržao  na tome putu i nemaju razumijevanje unutarnjih i međunarodnih relacija?
Je li Islam samo oko oružja i  municije? Jesu li vaša sredstva sama sebi postali cilj?

Ta ideologija koja je mnoge mlade ljude obuhvatila širom svijeta, je li ona objava od Allaha o kojoj se ne može zapitati ili ponovo promisliti?  Ili je samo jedan produkt ljudskih napora koji je podložan grešci i da bude ispravljen.
Mnogo od tvoje braće po Egiptu, Alžiru i drugdje su uspjeli vidjeti kraj ceste za tu ideologiju. Oni su shvatili koliko je ona destruktivna i opasna. Oni su takođe snašli smjelosti da objave u svojim pisanjima i uživo da su bili u pogrešci i da je put na kojem su bili bio pogrešan put. Oni su priznali da on ne može voditi ničemu dobrom. Zatražili su Allahov oprost za ono što je prošlo i izrazili su svoje iskreno žaljenje za ono što su uradili.
Koliko je onima koji imaju neustrašiva srca potreban i neustrašiv um!
Jesi li čuo glasove pobožnih učenjaka, onih koji obožavaju Allaha danju i noći i koji su puni brige prema Allahu- zar ih ne čuješ kako plačući govore iste riječi koje je Poslanik, s.a.v.s., koristio kada je Halid b. Velid, glavni komandant u njegovoj vojsci, pogrešno postupio: „O Allahu! Ja Ti iskazujem svoju nevinost od onoga što je Halid uradio.“
Te iste riječi još uvijek odjekuju nakon 1400 godine u plaču islamskih učenjaka: „O Allahu! Iskazujem Ti svoju nevinost od onoga što Usama čini, i od onih koji pripajaju sebe njegovom imenu ili rade pod njegovim bajrakom.“


Život, Usama, ne bi trebala biti samo jedna lekcija. Moramo se suočiti sa brojim lekcijama kroz naš život, i te lekcije su veoma raznovrsne.
Ja nisam različit od mnogih drugih ljudi koji su zabrinuti zbog  muslimanskih pitanja. Moje srce me boli kada pomislim o tom broju mladih ljudi koji imaju takav potencijal- koji bi dali tako velike i originalne doprinose društvu, koje ima da ponudi toliko toga konstruktivnog i pozitivnog- koji su pretvoreni u živeće bombe.
Evo vitalnog pitanja koje moraš sebi odgovoriti i koje drugi imaju pravo pitati i tražiti na njega odgovor: Šta su sve ove duge godine patnji, tragedija, suza i žrtve ustvari donijele?
 
Molim Allaha da nas sve sakupi na istini i pravom putu. Molim Ga da nas sve uputi na ono s čime Je zadovovljan.
Selman b. Fahd el-Auda

01.10.2007.

KAKO SE ODMARATI, OPUŠTATI I ŠALITI

ahlak.jpg

Svaka osoba se kroz svoje svakodnevne poslove umori podnoseći različite teškoće. U ozbiljnoj životnoj atmosferi čovjek utroši dosta svoje energije gubeći elan i aktivnost. Takva situacija, svakako, zahtijeva odmor i relaksaciju kako bi se lišio umora, obnovio svoju energiju i elan, jer tijelo ima svoje pravo.

Učenik koji je radin, kako u školi tako i kod kuće, ozbiljno shvata svoje životne obaveze i ukoliko ne daje tijelu odmora, neće moći takav tempo dugo izdržati. Začas će osjetiti umor i dosadu. Međutim, ako da sebi oduška i u svom životu bude imao trenutke odmora i lagane zabave, osvježit će svoj duh i dati mu poleta.
Islam je prirodna vjera, uravnotežava čovjekov duh između ozbiljnosti i igre, umora i odmora, blagosti i odlučnosti, nježnosti i žestine,  postižući ono najbolje u tome.

Istina i u šali

Našaliti se u govoru, igrati se sa prijateljima jeste ono što zajedničkom životu daje lijep osjećaj u kojem duše uživaju i u čijem okrilju osjećaju slast sreće. Islam tu uvjetuje da se ne izlazi iz okvira stvarnosti, te da se ne prelazi ima granica. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je upitan: « O Allahov Poslaniče, ti se sa nama šališ?!» Odgovorio je: «Da, ali i tada govorim samo istinu.»
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se našalio sa Enesom , radijallahu anhu, kada ga je dozvao: «O ti koji imaš dva uha!» Međutim, ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao nije bila laž.
Jedna starica je došla kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći od njega da moli Allaha da je uvede u Džennet. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, joj je rakao: «O majko tog i tog, zar nisi znala da starice neće ući u Džennet.» Ona se okrenula i počela plakati. Tada je Poslanik rekao: «Recite joj da kada bude ulazila u Džennet neće biti starica.»
Sve ovo što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao nije izišlo iz okvira istine, međutim, ipak se našalio i oraspoložio ove osobe.
Međutim, nije pohvalno stalno se šaliti ili pretjerivati u tome, jer to čovjeka odvraća od obaveza, kako ovosvjetskih, tako i onosvjetskih. Isto tako, ponekad takvo ponašanje vrijeđa ljude, umanjuje vrijednost i poštovanje i završava sa neprimjerenošću. U tom kontekstu i jeste zabrana koja se navodi u hadisu: «Ne omalovažavaj svoga brata i ne zbijaj šalu s njim.»
Šala ima svoje granice koje se ne smiju preći kako ne bismo uvrijedili svoga prijatelja, rastužili ga ili mu nanijeli bol na bilo koji drugi način. Svaka šala koja ne završava na laganim riječima, uravnoteženim izrazima ili prelazi u fizičku šalu izlazeći iz okvira normalnog, jeste samo pokuđeno igranje.
Nekada se učenik, u prijatnoj atmosferi,  našali sa svojim prijateljem što izblijedi sliku njihova prijateljstva. Sve počne igrom, malo se rukama pokoškaju, izgleda kao šala, ali završi svađom ili sukobom.
Poput ovoga je i da učini neki postupak, kojim se želi našaliti, međutim, takav gest vrijeđa i ljuti, kao da mu sakrije knjigu, 'posudi' nešto od njegovih stvari, i to mu ne vrati dok ovaj ne bude dugo tražio i nakon što na njemu primijeti tugu i zabrinutost onda mu vrati. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu veli: «Neka niko ne uzima stvari svoga prijatelja u igri niti ozbiljno.» Igra je ovdje da mu nešto sklone želeći ga rastužiti a zatim ga obraduje tako što mu to vrati, a ozbiljno je ako mu to uzme u šali, međutim, više mu to ne vrati.

Uvredljive riječi

Ponekad, uviđajući stanje druge osobe, riječima pažljivo dodirujemo njene osjećaje, ne vrijeđajući je, što stvara prijateljstvo i ljubav. Enes, radijallahu anhu, kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jednom, sa nekom od svojih žena, bio na putovanju. Njih je usluživao jedan sluga koji se zvao Endžeše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu se obratio riječima: Polahko, Endžeše, budi pažljiv sa staklom (čašama), misleći na žene. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se poslužio riječima koje, da je izgovorio neko od nas, vjerovatno bi bio kritikovan. Deve bi se tjerale da požure tako što bi se izgovarale određene pjesme. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je savjetovao tim riječima tog  slugu kako ne bi tjerao deve da požure kako žene ne bi spale sa deva i 'polomile se', te ih je nazvao 'staklenim čašama'. Ove riječi su blage i lijepe, pune metaforike, međutim, Ebu Kulabe je uvidio da kada bi ove riječi rekao neko drugi, a ne Poslanik, bile bi uvredljive.

Osmijeh

Osmijeh na licu kod susreta sa prijateljem i lijep odnos prema njima daje životu jednu posebnu ljepotu, kada izražavamo svoje prijateljstvo prema nekome i radost što smo ga sreli, a uz to je svakako i islamski propis koji razbija neraspoloženje i unosi toplinu.
A mrgođenje učini i cijeli život mrgodnim unoseći među ljude otuđenost, narušavajući međusobne odnose. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi se susreo sa nekim bio bi nasmijana lica. Džerir b. Abdullah kaže: «Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, me nikada nije vidio a da me nije dočekao sa osmijehom.»

Smijeh

Nešto izražajnije do osmjeha je smijeh. Osmijeh biva samo izrazom na licu, bez glasa, dok onoga ko se nasmije može  čuti onaj ko je blizu njega. Smijeh je svakako i osobenost svakog čovjeka, i uzroci mu mogu biti različiti. Međutim, i kada se smijemo ne bismo smjeli prelaziti mjeru, jer i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se smijao ali umjereno. Nasmijao se jednom prilikom dok su mu žene mnogo zahtijevale i ispoljavala razna htijenja, a kada je ušao Omer, radijallahu anhu, kod njega sakrile su se. Također, se nasmijao čovjeku koji nije imao ništa čime bi iskupio svoj prekršaj koji je počinio u ramazanu dok je postio, nego mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao nešto hurmi da ih podijeli kao sadaku siromasima. Na to je ovaj rekao: «O Allahov Poslaniče, ja ne znam nikog u Medini da je siromašniji od mene.» Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se tom prilikom nasmijao da su mu se ugledali kutnjaci.
Međutim, kada se radi o pretjeranom i učestalom smijehu to svakako nije uredu. U vezi s tim dolazi zabrana u hadisu u kojem stoji: «Nemojte se mnogo smijati, jer mnogo smijeha umrtvi srce.»

01.10.2007.

IBN-HAZMOV KOMENTAR BUHARIJINOG HADISA O MUZICI

hadis.jpgRazlike u mišljenjima i oprečni stavovi islamske uleme u fikskim pitanjima imaju svoju osnovu u ovoj vjeri. Oni proučavaju i studiraju ajete i hadise da bi na kraju objasnili ljudima šta od njih traži njihov Gospodar. Neuki svijet je dužan slušati ulemu i njima se ''slijepo'' pokoravati. Međutim, oni koji su u stanju razlikovati ili bolje rečeno ocjeniti težinu dokaza suprotnih mišljenja, ne smiju besprijekorno slijediti alima. Oni su dužni prihvatiti ono mišljenje koje je jače i potkrepljenije kur'anskio-hadiskim tekstovima, pa makar se to kosilo i sa njihovim duševnim prohtjevima.
Jedno od ovakvih fikskih pitanja u kojem imamo različita mišljenja islamske uleme je i pitanje: da li je muzika dozvoljena ili ne? Većina islamske uleme, hadise koji govore o ovom pitanju smatraju vjerodostojnim za razliku od velikog islamskog učenjaka Ibn-Hazma koji zastupa mišljenje da su svi ti hadisi slabi odnosno apokrifni (lažni).

U nekoliko sljedećih redova, ukratko ćemo spomenuti mišljenja poznatog učenjaka šejha Albanija te drugih hadiskih velikana, vezano za Ibn-Hazmove ocjene hadisa kojeg prenosi imam Buharija.
Imam Buharija u svome sahihu prenosi hadis i kaže: ''Kaže Hišam ibn-Ammar; pričao nam je Sadaka ibn-Halid; pričao nam je Abdurahman ibn-Jezid ibn-Džabir; pričao nam je Atije ibn-Kajs el-Kilabij; pričao nam je Abdurahman ibn-Ganm el-Eš'arij da mu je pričao Ebu-Amir ili Ebu-Malik el-Eš'arij, a tako mi Allaha nije mi slagao, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, gdje kaže: ''Biće u mome ummetu skupina koja će dozvoljavati (ohalaljivati) blud, svilu (muškarcima), alkohol i muzičke instrumente.'' (Sahihul-Buhari; poglavlje o piću; hadis br. 5590)
Prije nego spomenem riječi islamske uleme i njihov komentar Ibn-Hazmove ocjene ovog hadisa, volio bi cijenjene čitaoce ukratko upoznati o vrsti hadisa o kojoj se ovdje radi a to je HADIS-MU'ALLEK.
Riječ MU'ALLEK u arapskom jeziku dolazi od glagola 'alleka-ju'alliku. Ovaj glagol može imati više značenja a neka od njih su: ostavljati ne rješeno, odgađati, otezati s, zapaliti, zatvoriti vrata i slično. Učenjaci hadiskih znanosti imaju posebnu definiciju i terminološko značenje ove vrste hadisa pa kažu da je MU'ALLEK onaj hadis u kojem je izbrisan prvi ravija (prenosilacm hadisa) ili više, sve do Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem.
Na osnovu ovoga, ova vrsta hadisa može imati više oblika:
1. Da pisac u potpunosti izbriše lanac prenosilaca i samo kaže: ''Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem.
2. Da izbriše lanac prenosilaca osim ashaba i Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem, te npr. kaže: ''Kaže Ibn-Abbas da je Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem, rekao''
3. Da pisac izbriše svoga šejha te prenosi direktno od šejha svoga šejha (šejhovog šejha)
Ovdje se postavlja pitanje, ako nađemo u nekom lancu prenosilaca pisca kako kaže: ''Rekao je taj i taj'' (ne naglasivši da je dotični hadis čuo striktno od njega tj. iz njegovih usta), da li se to besprijekorno smatra MU'ALLEKOM ili ne.
Ako je osoba od koje pisac prenosi ovaj hadis njegov šejh, onda se ovaj hadis ne smatra MU'ALLEKOM i njegov lanac prenosilaca je u potpunosti spojen. U najgorem slučaju možemo reči da se radi o MUDELLISU. Riječ mudellis u hadiskoj terminologiji podrazumjeva prenosioca koji prenosi hadis kojeg nije čuo od određene osobe koja je živjela u njegovom vremenu, koristeći jezičke konstrukcije koje obmanjuju čovjeka i navode ga na pomisao da je prenosliac uistinu čuo taj hadis od tog prenosioca. Primjer za to su riječi: ''Kaže taj i taj'', ne naglasivši da li je hadis čuo direktno od njega ili putem neke treće osobe.
Iz dosada rečenog možemo zaključiti da hadis u kojem dolazi ''rekao je taj i taj'' nije MU'ALLEK ako prenosilac ispunjava dva uslova:
   1. Da nije mudellis
   2. Da su živjeli u istom vremenu
Ako se ispune ova dva uslova, onda hadis svojom vanjštinom, ima izgled MU'ALLEKA, ali je u osnovi njegov lanac prenosilaca spojen.
Upravo je takav i hadis imama Buharije kojeg smo gore citirali. Hišam ibn-Ammar od kojeg Buharija prenosi ovaj hadis, spada u njegove šejhove od kojih prenosi veliki broj hadisa u svome Sahihu. Ovo spominje i hafiz Ibn-hadžer u uvodnom djelu Fethul-Barija kada govori o Hišamu ibn-Ammaru. Zatim ako pogledamo s druge strane, imam Buharija nije bio mudellis, te njegove riječi u ovom hadisu: ''Rekao je'', imaju značenje riječi: ''Pričao mi je'' ili ''Rekao mi je''.
Prema tome, lanac prenosilaca ovog hadisa je spojen i nema prekida između Buharije i njegovog šejha Hišama ibn-Ammara, kao što tvrdi Ibn-Hazm i oni koji ga danas u tome slijede. Čak kad bi i pretpostavili da je došlo do prekida između Buharije i njegovog šejha Hišama ibn-Ammara, na drugoj strani imamo druge hadiske učenjake koji su taj hadis, također, čuli od Hišama i prenose ga sa spojenim i vjerodostojnim lancem prenosilaca. Šejh Albani navodi te predaje u svojoj knjizi ''Zabrana upotrebe muzičkih instrumenata'' i kaže:
1. Kaže Ibn-Hibban u svome sahihu: ''Pričao nam je El-Husejn ibn-Abdullah el-Katan; pričao nam je Hišam ibn-Ammar; pričao nam je Sadaka ibn-Halid....'' (El-Ihsan 8; 265; 6719.) El-Katan je hafiz i pouzdan (sikatu). Imam Ez-Zehebi ga spominje u ''Sijeru'' (14; 287)
2. Kaže imam Et-Taberani u svojoj knjizi El-M'udžemu el-Kebir: ''Pričao nam je Musa ibn-Sehl el-Džunij el-Basri; pričao nam je Hišam ibn-Ammar; pričao nam je Sadaka ibn-Halid.....'' (El-M'udžemu El-Kebir 3; 319; 3417) Istu ovu predaju prenosii Ed-Dijau el-Makdisij od Et-Taberanija u knjizi ''Muwafakat Hišam ibn-Ammar''. Musa koji se spominje u ovom lancu prenosilaca je hafiz i pouzdan (sikatun). Spominje ga Ez-Zehebi u ''Sijeru'' (14; 261.)
3. Kaže imam Et-Taberani: ''Pričao nam je Muhamed ibn-Jezid od Abdussameda Ed-Dimeškija, da ima je pričao Hišam ibn-Ammar; pričao nam je Sadaka ibn Halid....'' (Musned Eš-Šamijin; 1; 334; 588.) Muhameda ibn-Jezida spominje hafiz Ibn-Asakir u ''Tarihul-Dimešk'' i kaže da od njega prenosi ''Džema'ah'' (16; 124.)
4. Prenosi Isma'ilij u svojoj knjizi ''El-Mustedrek 'ala Es-Sahih'', dok od njega prenosi El-Bejheki u svom Sunenu (10;221). Kaže Isma'ilij: ''Pričao nam je El-Hasan ibn-Sufjan da im je pričao Hišam ibn-Ammar; pričao nam je Sadaka ibn Halid....''  El-Hasan ibn-Sufjan el-Harasani el-Nejsaburi je i pouzdan (sebt). Pred njim su učili Ibn-Huzejme i Ibn-Hibban te drugi poznati učenjaci. Imam Ez-Zehebi ga spominje u ''Sijeru'' (14; 157 i 162.)
Postoje četvorica drugih prenosilaca koji prenose ovaj hadis od Hišama, a spominje ih Hafiz Ibn-Hadžer u knjizi ''Tegliku et-Taliki'' (5; 17-19), i imam Ez-Zehebi u ''Sijeru'' (21; 157.) i (7; 23.)
Zatim, nisu Hišam i njegov šejh Sadaka ibn Halid jedini koji prenose ovaj hadis. Naprotiv, postoje drugi učenjaci koji ovaj hadis prenose sa malo drugačijim, ali vjerodostojnim, lancem prenosilaca. Međutim, nadat se da je u dosada spomenutom dovoljno dokaza za onoga ko traži istinu.
Kako bi bolje pojasnili ovu stvar spomenut ćemo nešto od onoga što je poznata ulema hadiskih znanosti rekla o Ibn-Hazmovoj ocjeni i kritici hadisa kojeg prenosi imam Buharija, sve to u želji da prenesemo i pojasnimo istinu čistim dušama koje žude za njom, ne želeći svoje strasti predpostaviti onome čemu ih poziva njihov Gospodar.
Kaže poznati islamski učenjak Ibn-Kajjim u svojoj knjizi ''IGASETU-LEHFAN'' (1/259-260) i TEHZIBU-SUNEN (5/271-272) o Ibn-Hazmovoj ocjeni sljedeće (skraćeno): ''Niko nije zanijekao vjerodostojnost ovog hadisa (kojeg prenosi imam Buharija) kao što je uradio Ibn-Hazm, želeći time pomoći i podržati svoje mišljenje u kojem dozvoljava korištenje muzičkih insrumenata. Vidimo da Ibn-Hazm tvrdi da je lanac prenosilaca prekinut jer ga Buharija nije spojio (nije jasno i nedvosmisleno naglasio da je dotični hadis čuo iz usta svoga šejh), što nije tačno iz više razloga.
1. Imam Buharija se sreo sa svojim šejhom Hišamom ibn-Ammarom te slušao i učio od njega hadise. Pa kada Buharija kaže ''rekao je Hišam'' ima isto značenje kao da je Buharija rekao ''prenosim od Hišama''. U ovome je složna ulema hadiskih znanosti.
2. Čak ako bi i predpostavili da ovaj hadis Buharija nije čuo od svoga šejha Hišama, nebi Buharija odlučno tvrdio da ga je Hišam rekao da nema dokaza za to. Ovakvih primjera je mnogo jer je puno onih učenika koji prenose od ovog šejha. Pored toga, treba znati da ne priliči imamu Buhariji to da na ovakav način prenosi hadis koristeći pri tome TEDLIS-obmanjivanje. 
3. Buharija ovaj hadis spominje u svojoj knjizi koju naziva ES-SAHIH i koristi ga kao dokaz. Shodno tome možemo reći, da Buharija nije vjerovao u vjerodostojnost ovog hadisa nebi ga koristio kao dokaz. Stoga i ne sumnjamo u vjerodostojnost ovog hadisa.
4. Imam Buharija prenosi ovaj hadis koristeći jezičke konstrukcije koje upučuju na odlučnost i nekolebanje. S druge strane, ako Buharija sumnja u vjerodostojnost nekog hadisa ili ne ispunjava uslove koje je postavio, u tom slučaju kaže: ''Prenosi se od Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem'' ili ''Spominje se od Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem''; za razliku od toga kada Buharija odlučno tvrdi i kaže: ''Rekao je Poslanik, sallallahu 'alejhi we sellem'' ili ''Rekao je taj i taj čovjek''.
Ako se sada vratimo na naš hadis primjetit ćemo da Buharija odlučno tvrdi da je Hišam rekao taj hadis, što ukazuje na to da ga je Buharija smatrao vjerodostojnim.
5. Ako pretpostavimo da sve što smo do sada rekli, nije tačno, onda ne smijemo zaboraviti niti zapostaviti druge vjerodostojne predaje čiji su lanci prenosilaca u potpunosti spojeni.
Ibn Salah, istaknuti alim hadiskih znanosti, u svojoj knjizi ''MUKADDIMETU 'ULUMI-HADIS'' kaže: ''Hadis je vjerodostojan, poznato je da mu je lanac prenosilaca spojen i da ispunjava Buharijine uslove koje je on postavio''.
Na ovaj način bi završili s pojašnjenjem prvog prigovora koji je imao Imam Ibn Hazm na Buharijin hadis o zabrani muzike.
Ostaje još jedna stvar koju je Imam Ibn-Hazm zamjerio Buhariji i zbog toga ocjenio hadis slabim i nevjerodostojnim a to je njegovo kolebanje oko imena ashaba koji prenosi ovaj hadis. Tako imam Buharija spominje dvojicu ashaba ne naglasivši tačno koji je od njih dvojice ustvari čuo hadis od Poslanika, sallallahu 'alejhi we sellem. Međutim, sva hadiska ulema je složna oko toga da razmimoilaženje oko imena ashaba ne utiče na vjerodostojnost hadisa jer su svi ashabi pouzdani i povjerljivi. Iz tog razloga se hadis bezprijekorno prima i smatra vjerodostonim, ako je prethodno ispunio sve ostale uslove sahih-hadisa.
I na kraju ćemo samo još spomenuti imena učenjaka koji su ovaj hadis ocjenili vjerodostojnim a to su: Imam El-Buhari, Ibn-Hiban, Ibn-Salah, En-Nevevi, šejhul-islam Ibn-Tejmije, Ibn-Kajim, Ibn-Kesir, Ibn-Hadžer, Es-Sehawi i drugi.

01.10.2007.

MUHAMMED IBN ABDU-L-VEHAB-IMAM REFORMATOR (obnovitelj) I NJEGOV POKRET

dawa.jpgImam Muhammed bin Abdu-l-Vehhab, rahimehullah, - rođen 1115., umro 1206. godine po hidžri – pojavio se sa svojim Pokretom u srcu Nedžda, koji je vapio za izbavljenjem iz blata novotarija, izmišljotina, podjela, neznanja i zapuštenosti. Povodi za reformu bili su snažni i nužno potrebni, što ćemo uskoro pojasniti. Ovaj imam rođen je i odrastao u okruženju nauke, čestitosti i Pravog puta. Njegov otac, djed i mnogi članovi njegove porodice bili su učeni i ugledni ljudi. Imali su iskustva u davanju fetvi, donošenju presuda i podučavanju drugih tome. To je pomoglo ovom mladiću da iskoristi svoj izuzetni talenat i u sigurnom naučnom okruženju ga usmjeri ka čvrstoj i utemeljenoj šeri'atskoj metodi.
Korisno bi bilo ovdje ukazati na najznačajnije elemente ispravnosti, obnoviteljstva, liderstva i vođstva koje uočavamo u ličnosti ovog velikog reformatora. Spomenut ćemo slijedeće:
Još u ranom djetinjstvu kod njeg su se mogle primijetiti odlike izuzetne genijalnosti i talenta, pronicljivost, oštroumnost, snaga memorije, poimanja i dubokog promišljanja. To mu je omogućilo da veoma rano počne stjecati znanje i da se učvrsti u njemu i u šeri'atskom pravu. Pored toga, odlikovao se snažnom pobožnošću, imanom, predanim obavljanjem ibadeta, lijepim etičkim osobinama kao što su odgovornost, iskrenost, samilost, brižnost, darežljivost, mudrost i strpljivost, dalekovidnost, snažna odlučnost i druga liderska svojstva koja je rijetko naći, osim kod posebno nadarenih i malobrojnih osoba u historiji čovječanstva.
Ovo je u potpunoj koliziji sa onim kako ga predstavljaju njegovi protivnici i opisuju svojim sljedbenicima – galamdžijama, neznalicama i onima kojima je istina skrivena. Oni za njega kažu da je neuk, glup, zao, grub, slabo pobožan i bogobojazan i drugo slično tome čije spominjanje pametan čovjek smatra da je ispod njegovog dostojanstva, a kamoli da u to bude ubijeđen i da tome povjeruje.
Da li je razumno da jedan neznalica i glupan pokrene ovako velike procese, da probudi takvu revnost svih ovih protivnika, da pokrene njihove vojske i strahom zatrese njihove postelje?! Da li je moguće da slabo bogobojazna i malo pobožna osoba pokrene ovakav reformatorski pokret koji sve do danas zaokuplja pažnju svijeta? Zar da takvu osobu Allah pomogne, podrži i preko njega uzvisi ovu vjeru?!


Težišta Pokreta

Njegov Pokret zasnovan je je na zdravom islamskom programu (menhedžu), načelima i principima, od kojih su najvažniji slijedeći:
Davanje prava robovanja (ibadeta) isključivo Allahu Jedinom i obavezivanje na pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i na sve što iz toga proizilazi, kao što je npr:
1. učvršćivanje Allahove jednoće (tevhida), a odbacivanje mnogoboštva (širka) i izmišljotina;
2. uspostavljanje vjerskih obaveza i znamenja uspostavljanjem namaza, hisbe (organiziranog) upućivanja na dobro i odvraćanje na zlo, borbom na Allahovom putu (džihad), naređivanjem dobra i zabranjivanjem zla;
3. postizanje pravde (putem sudstva i na druge načine) i uvođenje šeri'atskog sankcioniranja (hududa) prekršaja u sudstvu;
4. izgradnja islamskog društva zasnovanog na tevhidu, Sunnetu, jedinstvu, etici, sigurnosti i pravdi.
Sva ova težišta ostvarena su u mjestima gdje se ustalio ovaj Pokret, ili u mjestima na koje je on imao jak utjecaj. To se najjasnije uočava u predjelima koji su u sastavu blagoslovljene Saudijske države. Ona je kroz svoje tri etape pronijela zastavu obnoviteljskog pokreta, tako da je, kad god bi zavladala nekim dijelom, u njemu učvrstila tevhid, vjerovanje, Sunnet i blagostanje. To je jasna potvrda Allahovog obećanja datog u Njegovim riječima:  
„A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu - ta Allah je zaista moćan i silan - one koji će, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i zekat udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih - A Allahu se na kraju sve vraća.” (El-Hadždž, 40,41.)
   „A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni, milošću obaspemo i da ih vođama i
nasljednicima učinimo.“ (El-Kasas, 5.)


Odlike imama i njegovog Pokreta

Životni put imama i putanja njegovog Pokreta odlikuju se brojnim odlikama, od kojih posebno izdvajamo slijedeće:

Čista biografija

Biografija ejha, njegova ličnost, znanje, pobožnost, njegov moral, kako prema istomišljenicima tako i prema neistomišljenicima, kao i u svim drugim prilikama, najjasnije nam otkrivaju istinu o njegovoj čestitosti, ispravnosti, liderstvu i imametu. S druge strane, njegova biografija obiluje mnoštvom argumenata koji pobijaju tvrdnje njegovih protivnika, onih koji osporavaju njega kao ličnost, njegov Pokret, njegov i pravac njegovih sljedbenika.
Uz to, on je pojasnio svoj Pokret i pravac i sve to branio kroz svoje traktate, knjige i postupke. Učinio je to on lično, ali i njegove pristalice, tako da svako ko želi istinu i objektivnost tu može pronaći dovoljno argumentacije. U ovoj knjizi ćemo spomenuti jedan dio tih citata.


Čist izvor

Izvori sa kojih se imam napajao znanjem, odgojem i moralom, su čisti izvori Šeri'ata, zdrave ljudske prirode i čestitog porijekla. Ti izvori su u vidu Kur'ana, Sunneta i postupaka ispravnih prethodnika, prvih muslimana. Daleko su od filozofiranja, sufizma i apologetike. Oni su i u vidu zdrave ljudske prirode koju nisu izopačili novatorski pravci, strasti i sumnje, te u vidu plemenitog porodičnog okruženja. Njegova porodica poznavala je propise vjere i bila učena, časna i ugledna. 


Ispravan pravac (menhedž)

Pravac samog imama i njegov Pokret, te pravac njegovih sljedbenika i način na koji se odnosi prema svojim protivnicima, čisti je selefijsko-šeri'atski pravac, bez ikakvih primjesa u sebi. Taj pravac u sebi sadrži utemeljenost, čvrstinu, ubjeđenje, jasnost, sveobuhvatnost, realnost i sposobnost potrebnu za uspostavljanje muslimanskog društva prepoznatljivog po pobožnosti, čistoti, originalnosti, vitalnosti, dostojanstvu i sigurnosti.
Pravac kojeg su se imam i njegovi sljedbenici držali kada su pisali, potvrdili nešto od vjere i to izlagali ljudima bio je čisti šeri'atsko-selefijski. On se naslanjao na Kur'an, Sunnet, čistu šeri'atsku terminologiju, bez filozofskih nagađanja, sufijske treminologije, smetenosti apologetičara i književnih izljeva.  


Naslanjanje na pravac prvih muslimana (selefu salih)

Imam se tokom svog poziva u svemu oslanjao na pravac prvih muslimana (selefu salih). Upravo zbog toga njegov pravac odlikuje se utemeljenošću, širinom, realnošću, čvrstinom i čvrstim uvjerenjem.
Naslanjane na ovaj pravac pokazalo se veoma plodnim. Temeljna značenja vjere i njegova znamenja postavljena su na najbolji i najpotpuniji način. To je rezultiralo uspostavljanjem tevhida, namaza, džihada, naređivanja dobra i odvraćanja od zla, sudstva, pravde i bezbijednosti. Afirmirano je sve što je pozitivno, a uklonjeno sve ono negativno. Vjera i nauka se širila svim krajevima u koje je stigao ovaj Pokret i u kojima se učvrstila njegova država (Saudijska država).
Temelji na kojima je sazdan ovaj Pokret su isti oni temelji i postulati na kojima čvrsto stoji dini-islam, zato je taj pokret, hvala Allahu, polučio bogate plodove na Allahovom ispravnom putu i putu poslanstva.


Ambicija i široki pogledi
 
Pravac imama Muhammeda bin Abdu-l-Vehhaba odlikuje se ambicioznošću i snažnom vjerom u uzdizanje Allahove Riječi, potporu islama, širenje Sunneta i izliječenje Ummeta od teških oboljenja, kao što su: izmišljotine i novotarije u vjeri, nevaljalštine, neznanje, razjedinjenost, nepravda i zaostalost.
Široki pogledi i ambicioznost u teorijsko-praktičnom metodu koga se držao ovaj Pokret jasno se daju primijetiti u mnogim njegovim elementima, od kojih bismo posebno izdvojili slijedeće:
1. stavljanje težišta na temeljna načela i prioritete kao što su tevhid i vjerske obaveze, ali bez zapostavljanja onoga što je po svojoj obligatnosti ispod toga;
2. imamove rane pripreme i dobra procijena onoga što očekuje Pokret od poteškoća i prepreka, ukazuju na njegovu širinu poimanja i procjenu stvari i događaja, kao i pripremanje za to;
3. njegova blagovremena briga da pronađe snažnu vlast koja će iznijeti teret ovog Pokreta i pružiti mu zaštitu, ispravan odabir u liku emira Muhammeda bin Sa’uda, nakon što ga je napustio Ibn Muammer.


Sposobnost i uspjeh

Šejhu bi bilo dovoljno slave, ugleda i počasti to da je Allah preko njega pomogao islam i uzvisio Poslanikov Sunnet, kao i to da nije preselio sa Ovog svijeta prije nego se u to svojim očima uvjerio. Gledao je plodove svoga Pokreta: visoko podignut bajrak Sunneta i državu tevhida za vrijeme vladavine imama Abdu-l-Aziza bin Muhammeda i njegovog sina Sa'uda, državu ogrnutu ponosom, pobjedom, respektom, snagom i sigurnošću, državu koja je uzvisila vjeru, ukinula novotariju i postala hilafetom koji se rasprostranio na cijelom Arapskom poluotoku. Posmatrao je islamsko društvo koje je, Allahu svaka hvala i zahvala, ličilo na ono iz prvih i časnih stoljeća islama.
 Bio je s pravom vođa i reformator. Plodovi njegovog Pokreta proširili su se ne samo na sve muslimanske države, nego i na sve države svijeta. Ovaj Pokret je, Allahu hvala, i danas prisutan i vitalan.
 On je također prisutan kod njegovih sljedbenika, onih koji slijede Sunnet i džema'at u njegovoj matičnoj državi i svim državama gdje oni žive. Njih je, Allahu hvala, mnogo. (Odlomak iz knjige “ Islam, a ne vehabizam.”)

30.09.2007.

OPRAVDANJE NEZNANJEM U PITANJU NEVJERSTVA

ImageRekao je Muhammed ibn Salih el-Usejmin: ''Neznalice, u pitanjima djela koje izvodi iz islama, možemo podijeliti u dvije vrste:
a. Oni koji ne ispovijedaju islam, ili ne ispovijedaju nikakvu vjeru, i nije im palo napamet da su postupci koje čine u suprotnosti sa istinom i pravom vjerom. Prema njima ćemo se ophoditi kao i prema ostalim nevjernicima, a šta će biti sa njima na Ahiretu, Allah, dželle šenuhu, najbolje zna!
b. Oni koji ispovijedaju vjeru islam, odrasli su na djelu, koje u normalnim okolnostima izvodi čovjeka iz vjere, ali im nikad nije palo napamet da je postupak kojeg čine u suprotnosti sa islamom, istinom i pravom vjerom, niti ih je ko upozorio na to!

Piše: Mr. Semir Imamović

Prema ovakvoj osobi ćemo se odnositi kao i prema ostalim muslimanima, a njihovo status na Ahiretu, samo je Allahu poznat! Navedeni stav podržavaju Kur'an, Sunnet kao i stavovi velikog broja islamskih učenjaka. (Šerhu kešfiš-šubuhat: 51., 52.).

Ispravno je mišljenje da se neznanje uzima obzir prilikom utvrđivanja i ispitivanja konkretnog slučaja nevjerstva. Kur'an i Sunnet obiluju dokazima koji potvrđuju da je neznanje opravdanje, i da niko neće biti odgovoran dok do njega ne dođe Allahova opomena koju je On objavio svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Izdvajamo sljedeće dokaze:

1. Sam princip obveznosti (teklifa) u islamskom vjerozakonu usko je vezan sa mogućnošću (ar. kudret) onoga kome su upućuje naredba ili zabrana. Čovjek će biti odgovoran oniliko kolike su bile njegove mogućnosti za izvršavanjem naredbi i ostavljanjem zabrana. Rekao je Uzvišeni: ''Allah nikoga preko njegovih mogućnosti ne opterećuje.'' (Prijevod značenja, El-Bekare: 286.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ono što sam vam naredio, izvršite koliko budete u mogućnosti, a ono što sam vam zabranio, ostavite!'' (Muttefekun alejhi).

2. Allahova, dželle šenuhu, neizmjerna mudrost zahtijeva da niko ne bude kaženjen dok mu ne dođe upozorenje i opomena. Rekao je Uzvišeni: ''Mi ni jedan narod nismo kažnjavali, a da mu prije toga nismo Poslanika poslali.'' (Prijevod značenja, El-Isra: 15.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Niko više od Allaha ne voli opravdanje i ispriku. Zato je i poslao poslanike, kako bi oni upozoravali i radosne vijesti donosili.'' (Buharija, 6980., Muslim, 1499.).
Rekao je Ševkani u komentaru riječi Allaha, dželle šenuhu: Tako je, jer tvoj Gospodar nije uništavao sela i gradove zbog zuluma njihova – bez prethodne opomene njihovim stanovnicima: ''Ajet znači da je Allah, dželle šenuhu, poslao svoje Poslanike ljudima, kako ne bi uništio gradove i sela kojim nije došao opominjač (poslanik), niti im je poslana Knjiga. Tek kada ih Poslanici upozore, i oni neposlušni ostanu, Allah, dželle šenuhu, ih uništava.'' (Fethul-kadir: 2/163.).

3. Allah dželle šenuhu je opravdao Isaove učenike, kada su ga pitali da li Njegov Gospodar može spustiti trpezu sa nebesa, i nije ih osudio na nevjerstvo, iako su riječi koje su izgovorili na tom stepenu. Kaže Ibn-Džerir u tefsiru ajeta koji govore o tome: ''Riječi: Bojte se Allaha, ako ste uistinu vjernici, Isa je rekao svojim učenicima: Bojte se Allaha, o učenici moji, i pazite da vas zbog ovih riječi ne snađe Allahova kazna, koju niko neće moći spriječiti. Svojom sumnjom da je Allah u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa, oni su iskazali nevjerstvo. Riječi: ''Bojte se Allaha, i Njegove kazne, ako ste istinski vjernici'', znače: ako istinski vjerujete u ono čime vam prijetim, zbog riječi koje ste kazali. (Džamiul-bejan: 7/130. – 131.). Rekao je Ibn-Hazm: ''To su bili učenici Isaovi koje je Allah pohvalio u Kur'anu. Iz neznanja su pitali Isa, alejhi selam, da li je Njegov Gospodar u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa. To im nije poništilo vjerovanje, jer je takvo nešto neizbježno. Postali bi nevjernicima da su ustrajali u tome nakon što im je donešen dokaz i pojašnjenje.'' (Pogledaj: El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/253.).

4. Musaov narod je kazao Musau, alejhi selam: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju'' (Prijevod značenja, El-Earaf: 138.), što su jasne riječi nevjerstva, a Musa ih zbog toga nije proglasio nevjernicima, niti je naredio da se nad njima izvrši kazna za otpadništvo, jer su bili neznalice, i ono što su kazali, kazali su iz neznanja. Zato im je rekao: ''Vi ste narod koji ne zna.'' Kaže Ibn-Kesir: ''Tj ne znate Allahovu, dželle šenuhu, veličinu i Uzvišenost, i da se Njemu ne smije niko kao drug i partner pridružiti.'' (Tefsir ibn-kesir: 2/253.).

5. Sličan postupak se dogodio i u ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo u bitku na Hunejnu, i kada je prolazio pored nekog drveta, jedna skupina ljudi, novih u islamu, je rekla: ''Načini i ti nama Zatu-envat (drvo na kojeg su mušrici vješali svoje oružje vjerujući da im ono donosi korist), kao što oni (mušrici) imaju. Kada je to čuo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: ''Allahu ekber! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, rekli ste ono što su Israelćani rekli Musau: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju''. Slijedit ćete običaje onih koji su prije vas bili...'' (Tirmizi, 2180. Nesai u ''El-Kubra'', 11 185. Rekao je Tirmizi za njega da je hasen-sahih) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih nije, zbog toga što su kazali, proglasio nevjernicima, zbog njihovog neznanja.

6. U prijašnjim narodima je živio čovjek koji je ogrezao u grijesima, i kada mu se približila smrt naredio je sinovima da ga spale, razaspu njegov pepeo, dio na kopnu, a dio na moru, misleći da ga Allah, dželle šenuhu, u takvom stanju ne može proživjeti. Allah, dželle šenuhu, ga je proživio i pitao zašto je to uradio, a on je rekao iz straha od Njegove kazne. Allah mu je oprostio taj njegov postupak. (Buharija, 3291., Muslim, 2756.). Rekao je Ibn-Tejmijje: ''Hadis eksplicitno kaže da je ovaj čovjek želio izbjeći proživljenje, sa svojim postupkom. Najmanje što se može uzeti iz toga jeste njegova sumnja u proživljenje, što je nevjerstvo nakon što se iznese dokaz onome pri kome se nađe – tada se donosi sud o njegovom nevjerstvu. Ovaj čovjek nije poznavao sva svojstva (atribute) koja priliče Allahu, dželle šenuhu, niti detalje Njegovog svojstva ''El-Kadir'' (Onaj koji sve može). Mnogim vjernicima takvi detalji su nepoznati, tako da se za njih ne može kazati da su nevjernici.'' (Medžmuul-fetava: 11/309. – 411.). Rekao je Ibn-Hazm: ''Ovaj čovjek do svoje smrti nije saznao da je Allah kadar proživjeti njegovo spaljeno i razasuto tijelo, a Allah mu je oprostio, zbog njegovog priznanja, straha i neznanja.'' (El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/252.).

7. Pripovjeda Abdullah ibn-Omer, radijallahu anhuma, da je bio u karavani sa svojim ocem Omerom, radijallahu anhu, i da ga je čuo kako se klete ocem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je dozvao i rekao: ''Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima svojim! Ko se bude zaklinjao, neka se zakune Allahom, ili neka šuti.'' (Buharija, 5757., Muslim, 1646.). Iako je zaklinjanje nečim drugim pored Allaha širk, Omeru nije rečeno da je nevjernik, jer nije znao da je to zabranjeno.

8. Došao je čovjek kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ''Ono što hoće Allah i ti.'' ''Zar si me izjednačio sa Allahom?! Ne, samo ono što Allah hoće.'' (Ahmed, 1/214., Bejheki, 3/217., Taberani u ''El-Kebiru'', 12/244., Ibn Ebi Šejbe, 5/340.). Izjednačavanje nečije volje i htijenja sa Allahovim je nevjerstvo, na što jasno upućuju Poslanikove riječi Zar si me izjednačio sa Allahom, ali kako se radilo o neznanju govornika, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije rekoa da je nevjernik, nego ga je ispravio i podučio da će biti samo ono što Allah hoće, i da se samo Allahova volja sprovodi.

30.09.2007.

Fikhsko tumačenje ajeta o kurbanu

Fikhsko tumačenje ajeta o kurbanu* (Autor: Muhammed Ali Es-sabuni)

(Objavljeno u: "PREPOROD, islamske informativne novine" br. 01/795 od 1. jan. 2005. god., Iz djela: TEFSIRU AJATIL-AHKAM MINEL-KUR´AN, Prijevod sa arapskog jezika: Almir Fatić)

“A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadža, i vi od njih imate koristi; zato spominjite Allahovo ime kada budu u redove poredane; a kada padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi; a i onoga koji prosi; tako smo vam ih potčinili da biste zahvalni bili. Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova; ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša, tako vam ih je potčinio da biste Allaha veličali zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine!” (El-Hadž, 36-37.)

Uzvišeni Allah, dž. š., obavještava vjernike da im je kamile učinio jednim od obreda vjere, u njima im je ibadet prema Allahu: njihovo vođenje prema Haremu, stavljanje ogrlica, njihovo izvođenje, klanje i jedenje mesa. U tome vam je korist na dunjaluku a nagrada na ahiretu; zato spominjite Allahovo ime kada ih žrtvujete, kada uspravne stoje u redovima poredane; a kada, nakon žrtvovanja, padnu na zemlju i pokreti im se umire, onda ih jedite, a nahranite i onoga koji prosi, a i onoga koji ne prosi. Mi smo vam ih na očigled učinili vama pokornim uprkos njihovoj snazi i velikim tjelesima; dali smo da vam budu poslušne, pa vi s njim činite što vam je volja: žrtvujete ih, jašite, njihovo mlijeko koristite i druge koristi imate. A da vam one nisu pokorne, vi ih ne biste mogli svladati jer su one jače od vas; zato Allahu na blagodatima bezbrojnim zahvalni budite!
Zatim Uzvišeni Allah u drugom ajetu pojašnjava da do Njega ne dopire meso kurbana koje vi žrtvujete u Njegovom Haremu, kao bi se Njemu približili. To Njemu niti Njegovom zadovoljstvu ne stiže! Ali ono što stiže Njegovom zadovoljstvu jeste vaša pokornost, poslušnost i iskazano strahopoštovanje prema Njemu, jer djela bivaju primljena samo ako su iz bogobojaznosti i iskrenosti učinjena. Djela koja su učinjena bez tog dvoga nalik su tijelu bez duše i života. Neka niko ne misli da će Allahu stići isječeno i razneseno meso, niti pak krv kojom su mnogobošci u paganstvu Časnu Kabu mazali - daleko od islama i njegove čistote takva djela bila - Allahu će stići samo bogobojaznost.
Allah, dž. š., završava ove ajete podsjećanjem vjernika na obavezu zahvalnosti i veličanja Njega, zato što im je potčinio životinje s kojima se približuju svome Gospodaru Uzvišenome; pa ih onda jedu a jedan dio i podijele, kako bi im nagrada i veliki sevapi od Allaha prispjeli, i kao bi ih On obradovao blagodatima općim u džennetima blagorodnim.

Povod objave

Prenosi se od Mudžahida i lbn 'Abbasa, Bog njima zadovoljan bio, da je skupina muslimana željela sa svojim kurbanima učiniti ono što su u doba paganstva činili: isjekli bi njihovo meso, raznijeli ga oko Kabe i Kabu njihovom krvlju poprskali. I poštao su to bili naumili, objavljeni su plemeniti ajeti koji su ih od toga odvratili i naputili na ono što je bolje i časnije.2

Tumačenjske prefinjenosti

Uzvišeni Allah objašnjava da je ljudima - kao vid Svoje blagodati koja podrazumijeva zahvalnost potčinio životinje. Spominjanje, ove blagodati prema ljudirna koncizno (mudžmel) je navedeno u ovom ajetu "... i vi od njih imate koristi..." Detaljnije objašnjenje (et-tefsil) ovoga uslijedilo je u drugim ajetima: “Kako oni ne vide da Mi sami zbog njih stoku stvaramo i da oni njome raspolažu kao vlasnici i da smo im dali da se njome služe - na nekim jašu, a nekim se hrane, i drugih koristi od nje imaju, i mlijeko, pa zašto nisu zahvalni?!” (Ya sin, 71-73.);
"I stoku On za vas stvara; njome se od hladnoće štitite, a i drugih koristi imate, njome se najviše i hranite, ona vam je ukras kad je sa ispaše vraćate i kad je na pašu gonite, a nosi vam i terete u mjesta u koja bez velike muke ne biste stigli - Gospodar vaš je uistinu blag i milostiv.” (En-Nahl, 5-7.)
Značenje Allahovih Riječi:”... jednom od Allahovih obreda hadža /min še'airillah" - tj. jednim od znakova vjerozakona kojeg je Allah propisao Svojirn robovima. Pripadnost Allahu, iskazana genitivnom vezom, je radi veličanja (ta'zim), kao što je i u slučajevima: Allahova deva, Allahova Kuća (Bejtullah). U ovom ajetu je istaknuto da su i kamile od obreda hadža, jer je cilj približavanje Allahu kroz žrtvovanje, kurbane i druga dobročinstva.
U ajetu: “... zato spominjite Aliahovo ime kada bude u redove poredane;" - imade prefinjena aluzija na činjenicu da se kamile ne kolju nego se ubodu u grlo. Prilikom njihovog žrtvovanja one stoje poredane u redove. Ovo je najijepši način njihova žrtvovanja, kao što je to pojašnjeno Vjerovjesnikovim sunnetom.

Šerijatski propisi

Propis prvi: Da li se kur´anska riječ el-budun odnosi na kamile i krave?

Islamski učenjaci su suglasni, da se izraz el-budun uptrijebljava za jednu kamilu, bila ona muška ili ženska. U šerijatu je opće poznato da se kamila vodi (radi žrtvovanja) do Kabe. Međutim, islamski učenjaci se razilaze u pogledu riječi el-bedeneh, tj. da li se ona odnosi i na kravu, s obzirom da u kurbanu krave, kao i u slučaju kamile, može učestvovati sedam osoba. Po ovom pitanju imamo dva mišljenja:
1. Hanefijski pravnici smatraju da se izraz el-bedenetu koristi i za kravu, kao što se koristi i za kamilu. Uočavamo da je ovaj izraz polisemičan. Prema tome, onaj ko se zavjetuje da će zaklati bedene kao nadomjestak može poslužiti krava, jer i po izrazu i po propisu te dvije riječi su jednake. Ovako misle 'Ata' i Se'id b. el-Musejjeb, a to argumentiraju na sljedeći način:
a) Prenosi se da je Džabir, r. a.,: rekao:”Klali smo kamilu (el-bedene) za sedam osoba.” Potom neko upita: "A šta je s kravom?" “A zar krava nije el-budun!” - odgovori on.3
b) Od Ibn Omera, r. a., se prenosi da je rekao: 'Mi smo držali da u el-budun spadaju kamila i krava.
2. Šafijski pravnici kažu da se izraz el-budun u svom temeljnom značenju odnosi samo na kamilu, a upotrijebljava se za kravu u figurativnom smislu (medžazen). Dakle, onaj ko se zavjetuje da će zaklati el-bedene kao nadomjestak ne može služiti krava. Ovo je Mudžahidovo mišljenj. Svoj dokaz oni baziraju na predaji od Džabir b. Abdullaha da je Allahov Poslanik rekao: '”Kamila (el-bedenetu) kao kurban važi za sedam osoba, a i krava važi kao kurban za sedam osoba”4 Oni vele da citirani hadis ukazuje na ono što oni tvrde, jer upotreba veznika (we-i) zahtijeva razlikovanje (el-mugajere).
Vanjski značenje riječi el-bedene u temeljnom značenju podrazumijeva kamilu, zbog Allahovih Riječi: ”... zato spominjite Allahovo ime kada budu u redove poredane..." Kamila je ona koja se kolje (ubode u grlo) dok stoji, a krava se povali na zemlju i onda prikolje. Džabirove riječi: “Zar krava nije el-budun!'' - i riječi Ibn Omera: “Mi smo znali da u el-budun spada kamila i krava.” - ukazuju na mogućnost da su njih obojica podrazumijevali isti propis po tom pitanju. A Allah najbolje zna!

Propis drugi: Šta je najbolje zaklati u kurban?

Islamski učenjaci su saglasni da kao kurban može doći samo krupna i sitna stoka, i to kamila, krava, ovca i koza; svejedno je da li je muškog ili ženskog spola. Također, učenjaci se slažu da je najbolje u kurban zaklati kamilu, zatim kravu, pa onda ovcu, te kozu jer će se od kamile okoristiti najviše siromaha; krava je također korisnija od ovce; a najmanje je koristi od ovce. Kamila važi za sedam osoba u kurban kao i krava. Islamski učenjaci se razilaze šta je najbolje za jednu osobu: da li je to sedmina u kurbanu kamile ili krave ili je pak bolje zaklati ovcu kao kurban? U obzir se uzima ono što najviše koristi siromasima i to je najispravnije.
Ono što ukazuje da kamila i krava mogu viijediti za sedam osoba je ono što se prenosi od Džabira koji je rekao: "Obavljali smo hadž sa Allahovim Poslanikom, pa smo kamilu klali za sedam osoba i kravu srno klali za sedam osoba.”5
A za čovjeka koji vodi kurban u Harem Kabe, primjer je da je Allahov Poslanik dao zaklati stotinu kamila kao dobrovoljne kurbane.

Propis treći: Jedenje mesa od kurbana

Uzvišeni Allah je naredio da se jede meso od kurbana, ajetom:”... jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi..." Ova naredba po svom vanjskom značenju obuhvaća hedj et-temettu'6 , hedj et-tetawu7, i obavezan kurban zbog učinjenog prijestupa na hadžu ili umri. Islamski pravnici imaju više različitih mišljenja po ovom pitanju, koje ćemo ovdje koncizno izložiti:
a) Ebu Hanife i Ahmed smatraju da je dozvoljeno jesti meso od hedj et-temettu, hedju'l-kiran8 i hedj et-tetawu', a nije dozvoljeno jesti meso od kurbana zaklanog zbog odustajanja od umre.
b) Malik smatra da se jede meso od hedj temetu', kiran-kurbana i kurbana koji je zaklan zbog radnji koje kvare ili poništavaju hadž. Dakle, od svih ovih kurbana jede se meso, osim kurbana koji je iskup za uznemiravanje, kompenzacija za lov (džezau's-sajd) i zavjetni kurban za siromahe.
c) Šafija, r. a., kaže: 'Nije dozvoljeno jesti meso od obavezujućeg (el-wadžib) kurbana, kao što je kurban zbog odustajanja od umre, kompenzacija za lov; hedju't-temetu', el-kiran, zbog radnji koje kvare hadž i onom ko se je sam obavezao zavjetom. Što se tiče dobrovoljnog kurbana dozvoljeno ga je jesti, pokloniti i podijeliti. Prema tome, Šafija je dozvolio jesti samo meso dobrovoljnog kurbana.
Temeljna arazlika između većine učenjaka i imama Šafije je u tretiranju kurbana zvanog hedju't-temettu'. Prema mišljenju većine, obavezujući kurban je kurban zahvalnosti pa je, prema tome, dozvoljeno jesti njegove meso. Kod Šafije pak, to je kurban koji se kolje radi odustajanja od umre, te ga nije dozvoljeno jesti. Više detalja o ovom pitanju može se pronaći u fkhskim djelima koja tretiraju ovu problematiku. Imam Šafija svoje stanovište argumentira činjenicom da je obavezno iz kurbana nahraniti siromahe: “...jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prose i onoga koji prosi...” i “...jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog!”9
Ebu Hanife veli: Jedenje mesa od kurbana je preporučeno jer je to obredna krv i njezinim puštanjem događa se čin približivanja Allahu; hranjenje siromaha ostaje kao propis u svojoj općenitosti koji je preporučljiv.

Propis četvrti: Vrijeme i mjesto klanja kurbana

Islamski pravnici imaju različita mišljenja u pogledu vremena klanja kurbana. Prema mišljenju šafijskih pravnika, vrijeme klanja kurbana jest prvi dan Kurban bajrama (jewmu'n-nahr), kao i drugi, treći i četvrti dan, zbog Poslanikovih riječi: "Svi dani Kurban bajrama jesu dani za klanje kurbana ''10 A ukoliko prođe vrijeme klanja, vadžib je da se izvrši nadoknada. Onaj ko bude to odgađao - griješan je.
Prema mišljenju Malika i Ahmeda, vrijeme klanja kurbana - bio to obavezni ili dobrovoljni kurban je prvi, drugi i treći dan Kurban bajrama. Nije dozvoljeno klanje četvrti dan.
Hanefijski pravnici su suglasni sa mišljenjem Malika i Ahmeda, u pogledu hedj et-temettu' i kiran kurbana. Što se tiče zavjetnog, iskupnog i dobrovoljnog kurbana, oni se kolju u bilo koje doba.
Pripovijeda se mišljenje Nahija koji je držao da je vrijeme klanja kurbana od nastanka Kurban bajrama pa do zadnjeg dana mjeseca zu´l-hidžeta.
Mjesto klanja obaveznog ili dobrovoljnog kurbana je Harem Kabe, zbog Allahovih riječi: "...pokloni Kabi..." i “...a glave svoje, dok kurbani ne stignu do mjesta svoga (mehilleh), ne brijte.”12 Riječ mehilleh u ajetu označava Harem Kabe. Dozvoljeno je zaklati kurban bilo gdje u Haremu, u Mekki, na Mini i drugim mjestima koja su u granici Harema, zbog Poslanikovih riječi: “Cijela Mina je mjesto klanja kurbana; cijela Muzdelifa je mjesto stajanja; svaki prolaz i put Mekke je mjesto klanja.”13

Na što upućuju ovi plemeniti ajeti

1. Iskazivanje pažnje prema kurbanima i njihovo prinošenje - kao vid približavanja Allahu, dž. š., - jeste znakovlje islamske vjere.
2. Kao kurban može poslužiti samo stoka, i to: kamile, krave, ovce i koze.
3. Najvrednije je u kurban na hadžu zaklati devu, a kod kuće kravu ili ovcu.
4. U puštanju krvi kurbana, korist je za siromaha i postizanje stepena bogobojaznosti.
5. U obredu klanja kurbana je oživljavanje uspomene na “iskup” za Isma'ila, jer je njegovom babi Ibrahimu, a s., bilo u snu naređeno da žrtvuje svoga sina.

Zakonodavna mudrost

Uzvišeni Gospodar je kurbane učinio obredom Allahove vjere.- Musliman kolje kurban kako bi se tako približio svome Gospodaru i postigao Njegov oprost i zadovoljstvo, te kako bi izbrisao grijehe koje je počinio i kako bi postigao iskrenost u govoru i djelu. Vjernik kolje kurban samo u ime Allaha, dž. š., i po Njegovoj zapovijedi; ne priziva uz Njegovo nijedno drugo ime, niti se ikom drugom okreće, i svako djelo čini zarad Allahovog zadovoljstva, kao što je Uzvišeni rekao: “Reci:´Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova...”14
Ovakav postupak vjernika pripravlja na iskrenost i time stiče stupanj bogobojaznosti na koji ukazuje plemeniti ajet: “Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će mu stići iskreno učinjena djela vaša...”

Ako mnogobošci kolju kurbane za idole u nadi da će im donijeti korist a otkloniti štetu, onda vjernici ne kolju za idole i kipove nego kao obred kojim se približavaju samo Allahu, dž. š., iskreno samo Njemu ispovijedajući vjeru. Islam povezuje kurban koji hadđžija kolje i bogobojaznost srca. Bogobojaznost - to je cilj obreda hadža i njegovih znakovlja. Svi ovi obredi i znaci Jesu simboličko izražavanje (rumuz ta'birijjeh) za pohod ka Gospodaru Kabe i pokornost Njemu. Oni još u svojoj nakani nose i “sjećanje na iskup”, sjećanje kada je Ibrahim, a. s., pristupio da žrtvuje svoga sina Isma'ila, a. s., pokoravajaući se tako Allahovoj naredbi koju mu je Allah u snu dostavio: "...u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?”15 - pa sve do riječi: “i kurbanom velikim ga iskupismo.”16
Ovo je, dakle, podsjećanje da veliki Allahov znak i izvanrednu mudžizu kada je Allah dijete Svoga Prijatelja iskupio velikim kurbanom. Također to je i sadaka i približavanje Ailahu putem hranjenja siromaha i zbrinjavanja potrebnih i slabih.

------------------------------------------
Bilješke:
1 *Kurban tretiran u ovom poglavlju Sabunijeva tefsira (Tafsir ajat al-ahkam) je kurban koji se kolje na hadžu. Takav kurban se naziva hedjem jer se poklanja Haremu radi približavanja Allahu, dž š. (nap. prev.)
2 Vidi: Suyuti, al-Darru al-Manthur; Tabarsi, Madžma' al-Bayan; Alusi, Ruh al-Ma´an.
3 Muslim od Džabira b. Abdullaha, r.a.
4 Abu Dawud od Džabira, r. A.
5 Ahmad i Muslim
6 Kurban hodočasnika koji u mjesecima hadža se odluči da će obaviti prvo umru. (nap. prev.)
7 Dobrovoljni kurban. (nap. prev.)
8 Kurban hodočasnika koji se na mikatu odluči na obavljanje hadža i umre zejedno. (nap. prev.) 9 El-Hadž, 28.
10 Ahmad.
11 Al-Maida, 95. Sabuni navodi samo ovaj dio ajeta; čitalac nek pogleda ajet i kontekst u cjelosti. (nap. prev)
12 Al-Baqara,196.
13 Ebu Dawud i Ibn Madže.
14 Al-An'am
15 Es-Saffat, 102.
16 Es-S affat, 107.

30.09.2007.

Kako brak učiniti skladnim (Autor: Ibrahim Bowers)

Primjeri negativnog odnosa između supruga i supruge

Većina muslimanskih supružnika tretiraju jedno drugo radije kao neprijatelje nego prijatelje. Suprug osjeća da je on šef i da se treba ispoštovati sve što on kaže. Supruga osjeća da ona mora "iscijediti" sve što može iz svog muža. Neke supruge nikad ne pokažu da su zadovoljne onim što on uradi ili im kupi, sa namjerom da ih podstaknu da rade i kupuju više. One čine da se on osjeća neuspješnim ako im ne priušti život koji njihove prijateljice ili porodica imaju. Neki muževi se vrlo strogo obraćaju svojim suprugama, ponižavaju ih ili ih čak zlostavljaju. Žene nemaju pravo glasa odnosno pravo na svoje mišljenje.

Kakav brak naređuje Allah dž.š.?

Vrlo je tužno da je ta veza, koju je Allah dž.š. uspostavio radi dobrobiti, učinjena izvorom prepirke, laži, obmane, tiranije, ponižavanja i zlostavljanja. To nije slika koju bi trebao da odslikava brak.
Allah dž.š. je opisao brak na potpuno drugačiji način u Kur'anu: “... On za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite i izmedu vas uspostavlja ljubav i samilost...” (Kur'an, 30:2 1)

Ne budite tiranin!

Bez obzira na to da li je islam ili nije muža postavio za glavu porodice, muslimani ne bi trebalo da budu diktatori i tirani. Učili su nas da prema svojim suprugama postupamo na najbolji način. Poslanik Muhammed s.a.v.s. je rekao: "Najbolji od vas u vjeri su oni koji su najboljeg ponašanja, a najbolji su oni koji su najbolji svojim ženama". (Tirmizi)

Budite partneri u procesu donošenja odluka

Slijedite princip "Šure" i donosite odluke kao porodica. Ako odluke nisu nametnute, imat ćete daleko više harmonije, a svako će osjećati da je imao udjela u tom procesu.

Nikad ne budite nasilni

Nikad nemojte zlostavljati svoga bračnog druga emocionalno, mentalno ni fizički. Poslanik s.a.v.s. nikad nije loše postupao sa svojim ženama. On je kazao: "Kako oni samo mogu tući svoje žene po danu, a navečer spavati sa njima?"

Budite oprezni sa riječima

Pokažite osjećanja svome bračnom Dobro pazite šta ćete reći kad ste uznemireni. Nekad ćete reći nešto što nikad ne biste rekli da se niste naljutili. Ako ste ljuti, sačekajte da se smirite prije nego što nastavite sa razgovorom.

Pokažite osjećanja

Pokažite osjećanja svome bračnom drugu. Budite pažljivi, nježni i puni ljubavi.


Budite prijatelj svoga bračnog druga

Pokažite interesovanje za život svoga bračnog druga. Vrlo često nam se desi da živimo u istoj kući, a ne znamo ništa o životu jedni drugih. Bilo bi dobro ako bi muž i žena mogli zajednički nešto raditi. Mogli bi možda brinuti se za jetime u svojoj kući ili voditi islamsku nastavu vikendom.

Pokažite zadovoljstvo

Pokažite da cijenite ono što vaš bračni drug radi za porodicu. Nemojte nikad dozvoliti da vam se muž osjeća kao da ne radi dovoljno za porodicu ili da niste zadovoljni njegovim radom ili trudom, osim ako je on zaista lijen ili čak i ne pokušava da zaradi za porodicu.
Poslanik s.a.v.s. je rekao: "Na Sudnjem danu Bog neće pogledati ženu koja je bila nezahvalna svome mužu." Pokažite svojoj supruzi da je cijenite. Ako se ona brine za kuću i djecu, nemojte to potcjenjivati. To je težak posao, i nikom nije drago da osjeti da njegov rad i trud ne cijeni.

Zajednički radite u kući

Poznato je da je Poslanik s.a.v. pomagao svojim ženama u kući. Ako je Poslanik s.a.v.s. to mogao činiti, trebalo bi da i moderni muževi muslimani to mogu.

Komunikacija je važna

Komunikacija, komunikacija, komunikacija. Ovo je značajna riječ u savjetovanju. A i treba da bude. Muž i žena treba da razgovaraju jedno s drugim. Bolje se nositi sa problemima na vrijeme i iskreno nego im dopustiti da se gomilaju dok se ne desi eksplozija.
Pokažite kuharu ili peraču posuđa, bila to supruga ili suprug, da cijenite njen ili njegov trud. Poslanik s.a.v.s. nikad nije kudio hranu ispred sebe.

Zaboravite ranije probleme

Nemojte spominjati ranije probleme ako su jednom riješeni.

Živite jednostavnim životom

Nemojte biti ljubomorni na one koji, izgleda, vode ugodniji život nego vi i vaša porodica. "Rizk" (opskrba) je od Allaha dž.š. Da biste postigli vlastito zadovoljstvo, ugledajte se na one oko sebe koji imaju manje od vas, a ne na one koji imaju više. Zahvalite Allahu dž.š. na blagodatima u vašem životu.

Dozvolite svome bračnom drugu vrijeme za njega/nju samu

Ako vaš bračni drug ne želi biti sa vama cijelo vrijeme, to ne znači da vas on ili ona ne voli. Ljudima treba vrijeme za njih same, iz raznih razloga.
Nekad žele da čitaju, da razmišljaju o svojim problemima, ili da se, jednostavno, odmore. Nemojte činiti nešto što će ih navesti na pomisao da čine grijeh.

Priznajte svoje greške

Kad pogriješite, priznajte. Kad vaš bračni drug učini pogrešku, oprostite mu. Ako je moguće, nemojte nikad zaspati ljuti jedno na drugo.

Fizički odnos je važan

Budite dostupni svome bračnom drugu seksualno, i ne dozvolite da se vaš seksualni odnos okarakteriše sebičnim. Poslanik s.a.v.s. je kazao: "Nije lijepo da na svoje žene navalite kao životinje, prvo morate poslati poruku ljubavi."

Objedujte zajedno

Pokušajte da zajednički objedujete, kao porodica, kad god ste u mogućnosti.

Budite pažljivi sa temama o kojima diskutujete

Nikad ne razgovarajte s drugima o nečemu što se tiče vašeg braka a što ni vaš bračni drug ne bi želio, osim ako postoji opravdan islamski razlog za to. Neki se muževi i žene, vjerovali ili ne, žale drugima na fizički izgled svoga bračnog druga. Ovo je recept za neuspjeh. Informacije o vašim intimnim vezama se moraju čuvati među vama dvome. Mnogi od nas se ophode prema bračnim drugovima na način na koji se ne bi ophodili prema nekome drugom. Sa drugima nastojimo biti uljudni, pažljivi i strpljivi. Sa svojim bračnim drugovima ne praktikujemo takvu kurtoaziju. Naravno, sa svojim bračnim drugovima smo u najgora vremena, kad smo umorni, isfrustrirani i nakon napornog dana. Nakon lošeg dana na poslu, muževi kući obično dolaze ljuti i na ivici su strpljenja. Žena je, vjerovatno, isto tako imala težak dan sa djecom i kućnim poslovima. Muževi i žene bi trebalo da diskutuju o ovim potencijalnim "bombama" tako da, ako se naljute jedno na drugo u tim periodima, razumiju, umjesto da odmah misle kako ih bračni drug više ne voli.

Dobar brak zahtijeva...

Strpljenje, ljubaznost, skromnost, ljubav, razumijevanje, opraštanje i postojan trud. Ako se slijede ovi principi, to bi trebalo pomoći svakome braku da se poboljša. Bit svih ovih principa se može sumirati u jednu rečenicu: Uvijek se ophodite prema svome bračnom drugu onako kako biste željeli da se on ophodi prema vama. Ako slijedite ovo pravilo, vaš brak će imati više šanse za uspjeh. Ako odbacite ovo pravilo, neuspjeh vas čeka iza ugla.

30.09.2007.

Islamsko-šerijatsko sklapanje braka

Islamsko-šerijatsko sklapanje braka - nikjah (Autor: Mustafa Spahić)


Po učenju islama brak postoji od prvog čovjeka i ima svoje osnovne okvirne propise, bez obzira na različitost oblika. Da bi brak bio islamski mora biti sklopljen u ime i radi Allaha dž.š. i po šerijatsko-pravnim propisima. Po šerijatsko-pravnim propisima uslovi za valjanost islamskog braka su dvojaki i to:
- šurutun-nikjah - preduslovi za sklapanje braka i
- erkanun- nikjah – uslovi pri sklapanju braka.

Da bi dvije osobe mogle stupiti u brak nužno je da zadovolje šurutun-nikjah, tj. da kao zaručnici budu:
- slobodne, (hurrijjet)
- da su duševno i umno zdrove (akl),
- da posjeduju bračnu punoljetnst (bulug),
- da postoji slobodna volja zaručnika (ridai tarefejn),
- vjeroispovijest zaručnika, posebno mladića,
- da mladić u izvjesnim slučajevima bude (akram) dostojna prilika djevojci,
- ledičnost i nikakva smetnja zaručnice a nekad i samog zaručnika,
- međusobno nerodbinstvo i nesrodstvo po kriterijima šerijata: po krvi, mlijeku i tazbinstvu i
- da zaručnic, i mladić i djevojka stupaju u brak namjerno, slobodno, isključivo svojom voljom, planski i pri punoj svijesti u ime i radi Allaha dž.š.
Punoljetstvo mladića i djevojke se u mnogim zemljama određuje zakonom, a biološki oni to postaju sposobnošću mladića za seksualne odnose i djevojke sa pojavom menstruacije što i šerijat priznaje.

Uslovi pri samom sklapanju braka - erkanun-nikjah su:
- ponuda bračne zajednice (idžab),
- prihvatnje bračne veze (kabul),
- očitovanje o bračnoj vezi i zajednici mora biti u isto vrijeme i na istom mjestu,
- kandidati za brak moraju jedno drugo potpuno čuti pri ponudi i prihvatanju bračne veze i zajednice,
- vjenčanje se mora obaviti u prisustvu svjedoka kojii su čuli ponudu i prihvat braka i
- da se pri vjenčanju ugovori mehr.

Zato je sa stajališta islama u pravnoj ravni - brak ženidbeni ugovor, koji je prema šerijatskim propisima zaključen izeđu muškarca i žene koji nemaju nikakvih vjerskih i šerijatsko-pravnih smetnji, u biti ugovor ili sporazum, na osnovu kojeg te osobe potpuno slobodno i na dozvoljen način žive u intimnom odnosu i stupaju u seksualne odnose koji su jedino u braku i kroz brak dozvoljeni.

Kako je jedan od uvjeta pri sklapanju braka prisustvo svjedoka i sami svjedoci moraju biti:
- punoljetni (a ne djeca),
- umno i duševno zdravi muslimani, kada se radi o sklapanju šerijatskog braka, da znaju da se radi o braku,
- da čuju u isto vrijeme ponudu i prihvat zaručnika.

Svjedoci pri sklapanju islamsko-šerijatskog braka ne mogu biti:
- duševno i umno poremećene osobe,
- potpuno gluhe osobe koje ne mogu čuti ponudu i prihvat braka,
- totalno pijane osobe i
- nemuslimani.

Po učenju islama brak spada u šerijatsko-vjersko pravo zato što se zasniva na Kur'anu i Hadisu i što se kao vjerski čin sklapa, u ime i radi Allaha dž.š., ali on spada i u šerijatsko građansko pravo (muamelat) i zato što je on vrsta potpuno slobodnog ugovora i sporazuma iz kojeg nastaju sasvim konkretne obaveze, dužnosti ali i prava i blagodeti za obje strane koje na halal način ne mogu nigdje i nikako van braka postići. Činjenica da se brak temelji na vjersko-moralnoj podlozi daje mu veliki značaj i težinu i zato on nipošto nije jedan obični formalno-pravni ugovor kao kupovina kuće, ali s obzirom da je ipak vrsta ugovora i sporazuma dvije strane, on nije ni kršćanski sakrament, sveta tajna i sveta neraskidiva bračna veza onih koji su vjenčani na zemlji da su svezani i na nebu. Pod tačno određenim, na vjeri, moralu i šerijatsko-pravnim propisima utemeljenim razlozima, brak je u islamu ipak raskidiv. Islam na svaki način učvršćuje brak, svim svojim propisima čuva njegovu čistotu, ali kao vjera istine i realnosti, bez utopije, fantazije i idealisanja stvarnosti dozvoljava u opravdanim situacijama, za razliku od kršćanstva razvod braka. Za razliku od građanskog laičkog zakona koji bez ikakvih razloga dopušta razvod braka Vjerovjesnik ističe: "Nemojte tražiti razvod braka bez opravdanih (na vjeri i šerijatu) razloga, jer od svih stvari koje je Allah dopustio - najviše mrzi razvod braka. Ako prema vašim ženama osjetite malu odvratnost, nemojte se prenagliti. Promislite. Možda vam je Allah baš u tome ukazao vašu sreću. Žene su vam se predale na vjeru Allaha, pa prema tome poštujte Allahovo povjerenje."

Razvod braka je jedino dozvoljena stvar u islamu koju Allah dž.š. mrzi. Kur'an također poziva i upozorava vjernike da čuvaju brak i da poštuju čast, dostojanstvo i dignitet žene:
"O vjernici, zabranjuje vam se da žene kao stvari nasljeđujete, preko volje njihove i da im teškoće pričinjavate, s namjerom da nešto od onoga što ste im darovali prisvojite, osim ako budu očito zgriješile. S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite, moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao."(En-Nisa, 19).

Dakle, razlozi subjektivne prirode u braku, kao: odvratnost, antipatije, umanjivanje ljubavi, nisu islamski razlozi za razvod. To mogu biti samo prolazna iskušenja i to su razlozi prije braka za nevjenčanje a u braku nisu. Šerijatski brak, na osnovu izloženog, smjera da pomiri duhovne težnje i tjelesne potrebe, da kanališe i reguliše strasti i nagone kako čovjek ne bi bio životinja ili još gori a da ih i ne uništi kako čovjek ne bi postao anđeo što je nemoguće. To je rezultat vjersko-moralnog i šerijatsko-pravnog pristupa braku. Brak je svojevrsna islamska ustanova u svijetu.

ŽENINA NAKNADA I ZAŠTITA U BRAKU (MEHR)

lako arapska riječ, mehr se skoro isključivo upotrebljava u šerijatskom bračnom pravu. Institucija mehra je poznata iz predislamskog perioda. Ugovor o visini mehra se mora odrediti u toku sklapanja braka. U šerijatskom pravu mehr je materijalna vrijednost koju muž daje ženi za njen ulazak u brak. Mehr se zasniva na Kur'anu i Hadisu.

"I draga srca ženama vjenčane darove (mehr) njihove podajte, a ako vam one od svoje volje od toga što poklone, to s prijatnošću i ugodnošću uživajte" (En-Nisa, 4)

Visinu mehra sporazumno utvrđuju zaručnici. Mehr se može i naknadno utvrditi ko to nije uradio prilikom vjenčanja. Mehr je ženino materijalno pravo od muža a mužu je to dužnost prema ženi. Najniža granica mehra se može odrediti a najvišu treba slobodno dogovoriti.
Pri određivanju mehra niti žena muža treba ucjenjivati, niti muž ženu cijediti. Mehr nema niko pravo ukinuti i muž je dužan ženi ugovoreni mehr isplatiti. Mehr se dijeli na mehri muadžel i mehri muedždžel. Po običaju mehri muadžel se isplaćuje odmah pri stupanju u brak a mehri muedždžel na ženin zahtjev tokom života, poslije puštanja žene kada je muž kriv ili poslije muževe ili ženine smrti. U tri slučaja muž je dužan ženi isplatiti cio mehr:
- u slučaju razvoda poslije bračnog odnosa,
- poslije samog nesmetanog osamljenja sa ženom u pravno valjanom braku i
- u slučaju smrti jednog od bračnih drugova bez obzira nastupila ta smrt prije ili poslije bračnog odnosa.
U slijedećim slučajevima muž je dužan ženi isplatiti samo 50% mehra:
- kada muž u pravno valjanom braku pusti ženu prije osamljenja i bračnog odnosa,
- kada muž prije bračnog sastanka nazove ženu bludnicom, pa se brak razvrgne,
- kada se muž zakune i zakletvu ispuni da neće spoljno općiti sa svojom ženom 4 hidžretska mjeseca,
- kad se ispostavi da je muž impotentan (inin) pa se po osnovu toga brak razvede,
- kada muž pređe na drugu vjeru pa brak postane ništavan,
- kad muž odbije da prihvati islam, nakon što je njegova žena primila islam a prije toga nisu imali seksualni odnos,
- kada muž izvrši rodoskrvnuće tj. spolno opći sa ženinom uzlaznom i silaznom lozom, i tako žena postaje mužu zabranjena.

Kada je žena kriva muž nije uopće dužan davati mehr. To će biti:
- kada muslimanka prede na bilo koju drugu vjeru,
- kada dozvoljena nemuslimanka udata za muslimana neće da pređe na islam,
- ako žena dok je u braku spolno opći, učini blud i
- ako žena otkaže brak u koji su je vjenčali neskrbnici (ne otac i djed) svojoj prilici koja joj ipak ne odgovara.
Mehr je isključivo ženino vlasništvo s kojom ona raspolaže kako hoće. On spada u privatno-pravnu imovinu. Žena se ugovorenog mehra može odreći u korist muža.

AKT VJENČANJA

Mada je najstarija i najznačajnija ustanova u povijesti ljudskog roda brak, on se u islamu sklapa na krajnje jednostavan i prirodan način. U vjersko-moralnom smislu kada mladić ili djevojka jedno drugom u prisustvu svjedoka ponude i prihvate brak on je valjan i po toj osnovi nastaju sve bračne obaveze, prava i dužnosti neovisno od toga da li su mladić i djevojka imali stvarnu namjeru da se uzmu, ukoliko nisu postojale šerijatske smetnje za njihovo vjenčanje. Ovo samo upozorava da je ašikovanje, ponuda braka i njegovo prihvatanje krajnje odgovoran čin s kojim nema nikakve šale i neodgovornosti. Hadis je tu izričit: "U tri slučaja riječi koje izgovorimo bilo u šali, bilo u zbilji postaju obavezujuće: riječi ponude i sklapanja braka, riječi puštanja i povratka žene i izrečena zakletva."

Medutim, pošto je brak uz vjersko-moralni čin istovremeno i šerijatsko-pravno-građanski akt, to njegovo sklapanje u toj ravni traži određenu i jasnu proceduru. U periodu od 1887-1945. kod nas su šerijatsko vjenčanje vršile kadije u šerijatskim sudovima. Prije sklapanja braka kadije su morale ustanoviti da li postoje svi preduslovi prije (šurutun-nikjah) i uslovi koji su potrebni pri samom činu skla panja braka (erkanun-nikjah). Od 6.3.1946. god. država je zakonom ukinula šerijatske sudove i akt vjenčanja prenijela na državnu vlast u općinama i mjesnim zajednicama.
Pošto se takva građanska vjenčanja sa stajališta islama vrše na nepotpun a nekada i nedopustiv način to je svakom muslimanu obavezna dužnost da pored građanskog vjenčanja odmah izvrši i vjersko-šerijatsko vjenčanje. To je potrebno da učine svi oni koji su od 1946. sklopili samo građansko a ne i šerijatsko vjenčanje iz tri posebna razloga:
- brak u islamu mora biti sklopljen u ime Allaha dž.š.,
- svjedoci pri sklapanja i sudija moraju biti muslimani i
- pri sklapanju braka mora se utvrditi visina mehri muedždžela.

Ništa od toga pri građanskom sklapanja braka nije bilo, jer se on svodi na najobičniji ugovor. Pri šerijatskom sklapanju braka svjedoci moraju biti muškarci ili jedan muškarac i dvije žene a građanski sud dopušta da oba svjedoka budu žene. U vraćanju svome iskonu i duhovnom ognjištu da bi zapalili i dalje pronosili isti neugasivi plamen kojim ćemo prosvjetljavati sebe i potomstvo moramo se vraćati i reafirmirati ustanovu islamsko-šerijatskog braka. Svi muslimani koji se nisu vjenčali po šerijatskim propisima već su isključivo izvršili građansko vjenčanje od 1945. do danas trebali bi i morali izvršiti šerijatsko vjenčanje. U doglednoj perspektivi Islamska zajednica će morali posvetiti potpunu pažnju kako vjersko-moralnoj tako i šerijatsko-pravnoj dimenziji sklapanja braka, što unazad pola stoljeća, kako iz objektivnih razloga tako i iz subjektivnih slabosti, nije bio slučaj. Kaže Vjerovjesnik a. s.: "Obavljajte vjenčanje i sklapajte brakove u džamijama".

29.09.2007.

Sa'd ibn Ebi Vekas r.a.

Kad biste upitali bilo kojeg muškarca iz Mekke, ko je najbolji strijelac među Kurejšijama, dobili biste odgovor. 'To je Sa'd ibnu Ebi Vekkas! On je prvi čovjek u streljaštvu, dobitnik svih nagrada!" U svom je dućanu, u jednom njegovom dijelu, napravio poseban izlog namijenjen tome. Njegov dućan je bio posebno zanimljiv za junake iz bitaka i posjetioce koji vole tu vještinu.

Tu su mogli upoznati majstorstvo izrade i ljepotu izgleda oružja. Kad bi došli do dućana, vidjeli bi ga kako sjedi u prednjem dijelu, oštri strijele i izrađuje vrhove kopalja. Njegova vještina u bitkama stvorila je od njega vrsnog majstora i stručnjaka. Njegova porodica, a posebno majka, zatražila je od njega da ostavi taj zanat, jer je za to potrebna velika preciznost i napor. Ali, pravi Kurejšija je to odbio. Znao je pravi razlog njihove zabrinutosti zbog čega su tražili da se prođe ratnih vještina i junaštva.

Sunce otklanja tminu

Jednoga dana Sa'd, vrlo umoran, leže na krevet i utonu u dubok san. Ružno je sanjao, te se sav oznojio. Vidio je sebe kako se nalazi u  teškom mraku, ne znajući kuda da krene. Osjetio je iznenadnu težinu u prsima, nije mogao da udahne i umalo da se ne uguši. Ali, iznenada, nestade toga mraka i dođe mu svjetlo iz neke daljine. Svjetlo je izgledalo jako poput Sunca. Bila su to svjetla koja nose njemu draga lica, Ebu Bekra, Aliju ibn Ebi Taliba i Zejda ibn EI-Harisa. Osjetio je neku sigurnost i spokoj u svojoj duši. Ujutro je otišao u svoj dućan i upravo počeo oštriti strijele, kada naiđe Ebu Bekr, radijallahu anhu. Ebu Bekr mu je bio tako drag prijatelj, da mu se učinilo da je Sunce upravo izašlo njegovim dolaskom. Nakon nekoliko minuta, Ebu Bekr ga je obavijestio o nečem jako važnom u vezi s Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem. Sa'd je bio jako sretan i nasmijan. On više nije samo daidža Muhammedov, on je sada daidža Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem.

Mu'minova sreća je vječna


Došlo je vrijeme, Sa'de, da uistinu postaneš daidža Poslanikove Objave. On te sada čeka da postaneš četvrti mu'min od svih Kurejšija koji mu vjeruju. Pripala ti je dvostruka čast!
Sa'd upita Ebu Bekra: "Ko su ta trojica koji vjeruju Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem?" Ebu Bekr odgovori: "Ja, Alija i Zejd ibn EI-Haris! Pred Sa'dovim očima javi se ponovo slika iz sna. "Kunem se Allahom, oni su ti koji su mi osvijetlili tminu i otklonili strah! Hajdemo brzo, Ebu Bekre, hoću da budem četvrti, ne mogu više čekati!" Obradovao se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, svom najdražem daidži. Obradovala su se i trojica ashaba novom i četvrtom mu'minu. Svi su imali razlog za radost. Ko se ne bi obradovao Sa'dovom imanu? I mi smo, također, sretni i ushićeni. Dobro nam došao, Resulullahov daidža, da bi i ti, zajedno s njim, nosio teret Objave.


Možda iskorištavaju naša osjećanja

Nismo bili obradovani i ushićeni samo Sa'dovim imanom, nego i njegovom čvrstinom i ustrajnošću na tom putu. Čim se vratio svojoj kući, Sa'd je počeo klanjati i namaz obavljati onako kako ga je učio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iako je znao da su njegova porodica i majka vatrene pristalice idolopoklonstva i da obrede obavljaju kipovima i idolima. Kad je vidjela Sa'da kako čini neke njoj nejasne pokrete, njegova majka se silno iznenadila. Ubrzo nakon što je obavio namaz, upitala ga je o tome, a on joj je odgovorio: "Majko, obavljam namaz Allahu, Stvoritelju Nebesa i Zemlje. On me je uputio Svojoj i Muhammedovoj vjeri. Ovaj ibadet nikada, sve dok sam živ, neću napustiti!" Ona reče:
"Ako se, Sa'de, ne vratiš svojoj prvoj vjeri, ja od danas neću ni jesti ni piti! Neću okusiti hranu, niti ću popiti kap vode, sve dok ne odbaciš Muhammedovu vjeru!"

Mu'min ne ostavlja vjeru Istine

Sa'd, radijallahu anhu, je uvidio da mu majka ispunjava svoju zakletvu i svoje obećanje. Na tren je bio u nedoumici. Ali, i sam je bio jako odlučan u svom čvrstom obećanju Allahu i svom Poslaniku. Zato je rekao majci, nakon što nije ni jela ni pila:
- "Ja se neću vratiti svom kufru i neznanju džehaletu, nakon što me je Allah uputio prema stazi imana i ispravnosti. Pametan čovjek, majko, nikad ne odstupa od onoga što je dobro!"
- "Ja neću okusiti ni vodu ni hranu, makar umrla od žeđi i od gladi! Ljudi će, nakon moje smrti, reći:- "Sa'de, ti si ubio svoju majku!"
- "Kunem se Allahom, majko, kada bi ti imala hiljadu života, pa da te duše napuštaju jedna za drugom, ja neću napustiti vjeru istine, pravde i ispravnosti, a ti kako hoćeš!"
Kad  se majka uvjerila u njegovu čvrstinu, odlučnost, pa i hrabrost, odbacila je svoju nakanu i vratila se jelu i piću.

Kur'an ovjekovječuje stav muslimana

Saznao je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, što se sve dešavalo njegovom daidži u vlastitoj kući. Jasno su znala i Nebesa o njegovom nepokolebljivom stavu. Eto, spušta se Džibril i nosi radosnu vijest Sa'du i Allahovom Poslaniku zajedno, da je Sa'dov stav, stav koji prihvaća Allah, dželle šanuhu, Njegov Poslanik, meleci i mu'mini:
"Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan svojim roditeljima. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi,a odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim! Meni će se sve vratiti. Ako te budu nagovarali da drugoga Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji se Meni iskreno obraća, Meni ćete se poslije vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti!" (XXXI; 14,15)
To je četvrta, veličanstvena stranica, stranica časti. To je Sa'dova stranica, stranica mu'mina. On je četvrti među četvoricom. On je Poslanikov daidža. S njim je Allah zadovoljan, iako je rasrdio svoju majku. O njemu govori Kur'an i podupire njegov stav.


Mi smo na Allahovom putu

Sa'd napušta Resulullaha, sallallahu alejhi ve seilem, sretan i spokojan, što i kur'anski ajeti odobravaju njegov stav. Na svom putu kući, Sa'd je u društvu nekolicine Resulullahovih ashaba. Na tom putu, Sa'd ispisa još jednu stranicu dobročinstva. Prvu takve vrste. Na njegovom putu ga pokuša spriječiti Ebu Džehl. Njega i one koji su bili s njim upita: "Šta mislite o našim bogovima?" Oni odgovoriše: "To je obično kamenje, koje niti šteti, a niti dobro ne može učiniti. Allah je iznad svega toga. A u Allahovoj vjeri je svako dobro."
Na to se jako naljuti Ebu Džehl, te dođe do fizičkog obračuna. Sa'd je udario Ebu Džehla košću koju je držao u ruci i izranjavao ga. Ebu Džehl je uzvratio udarcem Sa'du u uho, pa je Sa'du potekla krv. To je prva krv potekla radi Allaha, dželle šanuhu. A krv Ebu Džehla je potekla u ime šejtana.


Oprostio sam vam

Krv Ebu Džehla nije u historiji ni prva ni zadnja krv, potekla izazvana od velikog junaka Se'ida. Nakon hidžre u Medinu, dragi daidža neustrašivo stoji u bitki na Bedru i kidiše na neprijatelje. Mnogo je doprinio pobjedi, zajedno s ostalim velikanima, a pod vodstvom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selem.
Sa'd je sačuvao krzneni kaput koji je nosio u bitki na Bedru, kao uspomenu na Allahovu pomoć s Neba. Čuvao ga je i kao simbol herojstva koja je Allah, dželle šanuhu, namijenio svojim robovima mu'minima iz redova Muhadžira i Ensarija, radijallahu anhu u prvoj odlučujućoj, borbi između pravde i nepravde.
Bože i nas upiši među junake islama! Oprosti nam, kao što si i njima oprostio! Pomozi nam da budemo veliki junaci koji pomažu Tvoju vjeru i Objavu!

Bože, usmjeri mu strijele k neprijatelju

Planine i doline potvrđuju, a i sama planina Uhud svjedoči da je Sa'd, radijallahu anhu, i sam bio mu'džiza (čudo). Njegove ruke, nikada, ni časa nisu bile na miru, te je tako neprekidno odapinjao strijele i udarao po neprijatelju. Posmatrao ga je Resulullah, sallallahu alejhi ve selem, s ponosom, pa mu reče: "Odapinji, Sa'de, odapinji strijele, tako ti iskupljujem majku i oca. Allah te pomaže!" Meleci na to rekoše: "Amin, kad Resulullah poziva Allaha za pomoć i potporu svom daidži!" Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, nije nikada do tada rekao nikom: "Iskupljujem ti majku i oca!", osim Sa'du, radijallahu anhu. To su iskrene riječi iz mubarek usta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On savršeno zna ko je Sa'd i kome iskupljuje majku i oca.


Perzija je osvojena

I nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve seilem, nastavila su se Sa'dova junaštva u svim bitkama. Svoja junaštva Sa'd, radijallahu anhu, zapečaćuje časnom i vječnom uspomenom koju nema niko, osim Halida i Ebu Ubejda, koji su pravili čuda u bitkama na Jermuku, u Šamu, i na tlu Bizanta, i gotovo da takve i nema u cijeloj povijesti. Vi, sigurno, znate da su Perzija i Rim tada bile najveće države na svijetu.
Halid i Ebu Ubejd su najavili prvu polovinu radosne vijesti koju je Resulullah, sallallahu alejhi ve seilem, objavio: "Rim je osvojen!" Ostalim muslimanima je preostalo da realiziraju drugu polovinu radosne vijesti i da nakon osvajanja kažu: "Perzija je osvojena!" Ovaj put pobjednički bajrak nosi Sa'd za vrijeme Omera EI-Faruka, radijallahu anhu. Polazi Sa'd, uz Allahove borce, i stiže u Irak, tadašnji prostor Perzije, gdje se sukobljava s velikom perzijskom vojskom od sto hiljada vojnika, pod vodstvom Rustema.

Samo Allaha treba obožavati

Riječi Sa'dovih izaslanika upućene Rustemu su bile veličanstvene. Predvodio ih je ashab EI-Mugire ibnu Šu'be, koji je stajao na tepihu, pred Rustemom, govoreći o Sa'dovoj želji, želji njegovih vojnika i muslimana, pa čak i želji čitavog islama za otklanjanjem nepravde.
"Došli smo da ostavite svoje idolopoklonstvo i prihvatite Allahovu vjeru; da ostavite vjeru zuluma i uzmete vjeru pravde - islam; da izađete iz tjeskoba ovoga svijeta i budete spašeni na Onome svijetu - Ahiretu!"
Vojska islama je poslije ovih riječi pošla na osvajanje Perzije - ognjišta idolopoklonstva. Došli su da bi rekli da je Allah, dželle šanuhu, veći i veličanstveniji od Kisre. Allah, dželle šanuhu, je bio uz Sa'da i islamsku vojsku, koja je odnijela pobjedu nad Perzijancima, vatropoklonicima. Iako je tada Perzija slovila kao najjača i najveća država tog vremena, sve je to bilo ništavno pred pobjedonosnom vojskom islama, koju je Allah, dželle šanuhu, pomogao.

Svaki musliman je ravan jednom narodu
 
Bez obzira na opremu i slonove kojim je raspolagala Rustemova vojska, doživjela je poraz. Pala je velika perzijska vojska pred naletom sinova islama, njihovih kopalja, oštrih sablji i čvrstog imana. U perzijskim redovima zavlada strah i panika, tako da su ih i vlastiti slonovi počeli gaziti. Za razliku od perzijske, muslimanska vojska nije bila brojna, ali su zato njeni vojnici bili naoružani čvrstom vjerom. Svaki musliman bio je ravan jednom narodu, svaki je osobno bio jedna vojska s opremom, naoružanjem i snagom.
Muslimansku vojsku je predvodio EI-Kaka' ibnu Amr. Izdaleka se već mogla naslutiti pobjeda. Jedna glava, sva u krvi, skortljala se u sredinšte bojišta. To je glava nekoga ko se bijegom pokušao spasiti ali nije uspio. Odmah zatim se začu glas: "Kunem se Bogom, Gospodarom Ka'be, Rustemu sam odsjekao glavu!" Rustemova glava pade na zemlju, pred noge muslimana.


Sa'dova vojska nije iznevjerila

Muslimanska vojska je proslavljala pobjedu. Bili su ushićeni i veličali su Allaha, dželle šanuhu, koji im je omogućio da ostvare ovaj veliki uspjeh, i do Omera, radijallahu anhu, dođe vijest o pobjedi. Sada se, Omere, možeš odmoriti, ne trebaš biti više napregnut iščekujući vijesti s bojišta. Blago tebi kad imaš tako velikog junaka i vojskovođu Sa'da, radijallahu anhu. On je shvatio ozibljnost povjerenog mu zadatka. Ni jedna vojska ne bi se razočarala, ako bi je predvodio Sa'd, radijallahu anhu. Omer ga je poslao da svojim rukama ostvari mu'džizu koju je još Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao o osvojenju Perzije!
Sa'd ulazi u Kisrinu palaču, najbogatiju riznicu na Zemlji, i tamo klanja namaz, u gradu EI-Medain (Ktesifon), a zajedno s njim su i njegovi drugovi. Predvodio je namaz, a poslije rekao: "I koliko ostaviše bašči i izvora, i njiva zasijanih, i dvorova divnih, i zadovoljstava koja su u radosti provodili!" (XLIV: 25-27) Istinu kaza Allah, dželle šanuhu, istinu je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim radosnim objavama. Bože, smiluj im se, i budi zadovoljan sa svim ashabima!

Bože, ostvaruj našim rukama pobjede


Nakon što je predvodio i bio vojskovođa najveličanstvenije vojske, Sa'd postaje emirom Kufe. Poslije nekog vremena, iz Kufe se vraća u Medinu i nastanjuje se u EI-Akiki, gdje su mu kuća i imanje i gdje završava svoj život u dubokoj starosti.
Allahumme (Bože), smiluj se Sa'du, junaku i vjerniku! On je daidža Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On je kovač slave i časti.
On je otvarač perzijskih riznica. On je junak EI-Kadisijje i on je taj koji je planirao put  osvajanja i pobjede. Allahumme, molimo Te, da nam podariš hrabrost, junaštvo i čvrstinu, kao i našim roditeljima i svim vjernicima!
 
26.09.2007.

Esma - "Vlasnica dva pojasa" (Yusuf el-Qaradawi)

Neka ti Allah ovaj tvoj pojas zamijeni sa dva pojasa u Džennetu!"

Porijeklo i primanje islama

Esma je bila kćerka Ebu Bekra, sestra po ocu h. Aiši koja je majka pravovjernih. Žena Zubejra ibn Avvama, bliskog druga Božijeg Poslanika, a ujedno i amidžića, a majka Abdullaha ibn Zubejra. Islam je primila među prvim muslimanima.

Bila je osamnaesta po redu. Prije preseljenja u Medini stalno je boravila u Meki pomažući muslimanima i u širenju poziva doživljavajući razne poteškoće na Allahovom putu. Tri su slučaja zbog kojih joj Poslanikovi biografi iskazuju veliko poštovanje i počast.

H. Esma pripovijeda o prvom i kaže: "Kada je Poslanik htio da preseli u Medinu pomagala sam mu u pripremanju za put. Nismo mogli naći ništa čime bismo vezali mješinu s vodom i bošču s hranom, pa sam rekla ocu: "Ne mogu naći ništa osim mog pojasa". On je rekao: "Pocijepaj ga popola. Jednim dijelom sveži mješinu a drugim bošču." Prenosi se takođe da joj je Poslanik tom prilikom rekao: "Neka ti Allah ovaj tvoj pojas zamijeni sa dva pojasa u džennetu!" Od tada je nazvana "vlasnica (nosačica) dva pojasa."

O drugom slučaju kaže: "Poslanik i Ebu Bekr su bili izašli iz kuće kad nam je došla grupa Kurejšija s kojima je bio Ebu Džehel ibn Hišam. Zaustavili su se pred našom kućom. Izašla sam pred njih a oni me upitaše: "Gdje ti je otac, kćeri Ebu Bekrova?" Odgovorila sam: "Tako mi Allaha, ne znam gdje je." Ebu Džehel je podigao svoju prljavu ruku i ošamario me tako jako da mi je minđuša otpala."

O trećem slučaju kaže: "Kada je Poslanik učinio hidžru s njim je bio i moj otac. On je tada uzeo sav svoj imetak a to je bilo pet ili šest hiljada dirhema. Tom prilikom nam je došao amidža Ebu Kuhafe koji je bio slijep i rekao: "Tako mi Allaha, čuo sam da je Ebu Bekr ponio sav svoj imetak sa sobom." Ja sam mu tada rekla: "Ne striče, ostavio nam je mnogo dobra. Uzela sam kamenčiće i stavila ih u jednu posudu, uzela strica za ruku te rekla: "Striče, stavi ruku ovdje." Stavio je ruku i rekao: "Nema sumnje da je tu novac. Lijepo je kada vam je ovo ostavio." Ovaj slučaj je naveliko poznat. Esma kaže: "Ne, tako mi Allaha nije tako. Naš otac nam nije ostavio ništa, ali sam ovim željela da smirim strica."

Ovo je bila Esma. Nije to žena koju je zanimao ugled nego je to vjernica koju je interesovala njena misija. Nije nikakvo čudo što je tajnu hrabro skrivala i što je Ebu Džehelu i njegovom društvu stala snažno na put, što je pocijepala svoj pojas drage volje, strpljivo podnijela šamar Ebu Džehela i učinila varku samo da bi udovoljila svome stricu. Ona je bila sretna što je to učinila radi vjere i svoje misije.

Esma kao supruga

Esma se udala za Zubejra prije Hidžre. Oboje su bili muslimani čija su srca osjetila slast imana, s čijom je krvlju i mesom islam sjedinjen. Bili su primjer idealnih supružnika koji su imali zajednički cilj i put pod istom zastavom. Kada je on učinio hidžru i ona je učinila, kada se borio na Allahovom putu ona ga je bodrila, bila je strpljiva kada je on bio u nevolji a zahvaljivala Allahu kada je on bio sretan. Nije je spriječio položaj njenog oca, niti ugled njenog plemena da bude uz njega u teškim danima i siromaštvu. Radila je i zalagala se, porodicu izdržavala vlastitim trudom i znojem.

Ona pripovijeda: "Kada me Zubejr uzeo nije imao ništa od imovine niti je imao robova. Svo bogatstvo bio mu je jedan magarac o kome sam se brinula, donosila mu travu, hranila ga i radila sama ostale kućne poslove. Prenosila sam košnice iz njegove njive za dvije trećine sata i to na glavi, mijesila sam, donosila vodu, a sve sam to radila s velikom pažnjom."

Nedugo zatim muslimani su pošli da osvajaju razne krajeve, umnogostručavala se njihova dobra, a Zubejru su dolazili hiljade vladara i donosili haradž. Ostvarile su se riječi Gospodara upućene mu'minima koji su bili strpljivi. Allah, dž.š., kaže:

"One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onom svijetu će biti još veća - kada bi oni samo znali!" (En-Nahl, 31)


Esma kao majka

Dugo vremena nakon Hidžre muslimanima u Medini se nije rodilo dijete. Jevreji su im prigovorili da su im oni sihir učinili i da neće nikada imati poroda. Međutim, desilo se drugačije. Prvo novorođenče bio je sin Esmin kome je nadila ime Abdullah. Muslimani su se tome radovali, a nakon njega su se rodili Urve i Munzir. Nijedan od njih, bio on učenjak ili vojskovođa, ne može biti ravan Esmi i njenom sinu Abdullahu, koga je historija učinila čuvenim a njegovu majku upisala u knjigu vječnih majki.

Poslije smrti Jezid ibn Muavije, Abdullahu ibn Zubejru je ponuđeno da bude halifa u najvećim islamskim centrima kao što su Hidžaz, Jemen, Irak i Horosan. Pristao je na to i bio devet godina emirul-mu'minin dok nisu Benu Umejje proširile svoju vlast na tom području. U tom periodu je Hadžadž sišao sa vojskom iz Sirije i opsjedao Mekku u kojoj je bio i Abdulllah ibn Zubejr. Opsada je dugo trajala a bivalo je sve teže i teže. Mnoge pristaše Abdullaha su ga počele napuštati. Deset dana prije svoje pogibije otišao je majci i rekao: "Smrt je zaista smiraj." Ona je zatim rekla: "Kamo sreće da ti meni želiš smrt." "Ne bih želio da umrem, a da te ne vidim. Ako izgubim podnijet ću to, a ako pobijedim radovat ću se."

Kada je došao dan u kome će biti ubijen i kada je vidio da su ga ljudi izdali, otišao je svojoj majci i rekao: "Majko, izdali su me ljudi, pa čak i moja djeca i porodica. Sa mnom je ostala jedna manjina koja posjeduje još trunku sabura. Narod mi nudi što god zaželim od ovog prolaznog dunjaluka, a što ti misliš, majko?" Po ovome ju je zapamtila historija i uvrstila je u grupu najodabranijih majki koje su se žrtvovale za svoju djecu. Majka koja je preživjela muke na ovom svijetu, nadajući se nagradi na budućem. Majka kojoj je osijedila kosa, ali ne i srce, tijelo koje je ostarjelo, ali iman nije, leđa koja su se svila, ali ona i dalje vrlo dobro razlikuje stvari, rekla mu je: "Sine moj, ti sebe bolje poznaješ. Ako smatraš da je ispravno što ti misliš, ustraj na tome, jer su zbog toga izginule mnoge tvoje pristalice. Ne dozvoli da se Benu Umejjeveći igraju s tobom!!! Ako želiš ovaj svijet, propao si i ti i tvoje pristalice. Ako kažeš: "Bio sam u pravu, ali kada su popustili moje pristalice i ja sam popustio", tako ne govore nezavisni, niti ljudi kojima je stalo do vjere. A ko je još vječno živio na dunjaluku? Pogibija je bolja." On je onda rekao: "Bojim se da se u mene ne ugledaju stanovnici Šama." Ona je dodala. "Ovca ne osjeća bol guljenja kože nakon klanja." Ibn Zubejr joj se približio, poljubio je u čelo i rekao: "Tako mi Allaha, ovo je moje mišljenje, a sa onim na što sam pozivao do danas nisam želio postići dunjaluk, niti ja volim život na dunjaluku. Ništa me ne sprječava da napustim ovo mjesto, osim Allahova srdžba jer je ono sveto mjesto. Zbog toga želim tvoje mišljenje, majko. Ono bi mi dalo podstreka. Gledaj, majko, ja se od danas brojim ubijenim i nemoj mnogo da tuguješ zbog mene, jer je to Allahova naredba." Na to je h. Esma dodala: "Molim Allaha, dž.š., da moje strpljenje bude tebi od koristi."

Zubejr je rekao: "Neka te Allah nagradi, ali nemoj za mene moliti ni prije ni kasnije."

Ona je rekla: "Neću nikada moliti, jer onaj ko pogine zbog toga što je izdat, poginuo je na pravom putu." Zatim je dodala: "Bože, smiluj se družini ovog stanja u ovoj dugoj noći žeđi usred plodne Medine i Mekke, učini mu dobro zbog njegovog oca i mene. Bože, ja ga predajem Tebi i zadovoljna sam Tvojom odredbom, a mene nagradi nagradom strpljivih i zahvalnih Tebi."

Abdullah ibn Zubejr je otišao i proveo zadnje trenutke u borbi bez ikakve svrhe. Cijelo vrijeme u toku borbe imao je pred sobom lik majke, slušao njen glas i pjevao:

"Esma, ja Esma, nemoj da oplakuješ, jer su ostali moj trud i moja vjera, od dunjaluka me rastavi zakletva moja."

Ostao je ustrajan na svom pozivu sve do pogibije. Kada su vijest o njegovoj smrti čuli stanovnici Šama donosili su tekbire, a kada je Ibn Omer saznao o ovome rekao je: "Oni koji su donosili tekbire kada se Zubejrov sin rodio bolji su od onih koji su ih donosili kada je poginuo."

 
 

Esmin susret sa Hadždžadžom

Hadždžadž je na svirep način ubio Abdullaha da bi time zaplašio ostali narod. Nakon toga je poslao izaslanika majci Abdullahovoj koja je odbila da dođe kod njega. Opet joj je poslao izaslanika s pozivom da dođe ili će joj poslati nekog veoma bliskog. Opet je odbila govoreći: "Tako mi Allaha, neću mu otići dok mi ne pošalje onog bliskog meni."

Hadždžadžu nije ostalo ništa drugo nego da popusti. Uputio se, došao je do nje i rekao joj: "Jesi li vidjela kako Allah pomaže istinu?" Ona je odgovorila: "Možda je laž nadvladala istinu i njene zagovornike?" On reče: "Kako možeš da me smatraš Allahovim neprijateljem?" Ona odgovori: "Smatram te za onoga ko mi je sina uništio zbog dunjaluka, a tebe će Ahiret uništiti!"

On reče. "Tvoj je sin skrnavio ovo sveto mjesto, a Allah, dž.š., kaže: "I onome ko njemu bilo kakvo nasilje učini, daćemo da patnju nesnosnu iskusi" - i Allah mu je dao tu kaznu."

"Lažeš - reče ona, "on je bio prvo muslimansko dijete rođeno u Medini, Resulullah mu se obradovao i pomilovao ga svojom rukom. Muslimani su tom prilikom donosili tekbire tako da je njegovo rođenje slavila cijela Medina. Bio je poslušan svojim roditeljima, mnogo je postio, a oslonac u tome mu je bio Kur'an. Poštovao je Allahove svetinje i nije podnosio one koji griješe prema Allahu. Vezano za ovo, Poslanik mi je jednom prilikom rekao o oštroumnosti Kezzaba i Mubira tj. koji će nepravedno biti ubijeni."

Kezzaba smo već vidjeli a on je bio Muhtar ibn Ubejd Es-sekafi, dok bi drugi mogao biti samo on.

Hadždžadž se vratio od nje nezadovoljan što je uopše ulazio. Postao je bolesnik koji žudi za lijekom. Ovo je bila iznemogla Esma u stotim godinama i silni Hadždžadž na vrhuncu svoje moći i početka svog nasilja. Iman njenog srca činio ga je u njenim očima sve manjim i manjim, dok nije postao kao praška, a ona je postojala u njegovim očima sve veća i veča dok nije postala poput velikog diva.

Abdul-Melik je saznao o postupku Hadždžadža pa mu je pisao kritikujući ga za ono što je učinio. Između ostalog mu je rekao: "Šta je s tobom, kako to postupaš sa kćerkom dobrog čovjeka (Ebu Bekra)?" i poručio mu da uljudno postupa sa njom. Hadždžadž je otišao kod nje i rekao: "Majko, Emirul-mu'minin mi je poručio da se brinem o tebi, pa da li ti nešto treba?" Odgovorila mu je: "Ja ti nisam majka. Ja sam majka onoga koji je nepravedno ubijen i ne treba mi ništa."

Na kraju, treba istaći da je bilo nužno da konjanik siđe s konja i spusti se na tabut, bude predan svojoj majci koja ga je opremila i zamotala u ćefine, donijela salavat na njega, oprostila se od njega u nadi da će se sresti na Ahiretu sa ocem Zubejrom, djedom Ebu Bekrom, nanon Safijom, tetkom h. Aišom, neka je Allah zadovoljan sa njima.

Dostojanstveno i sa čvrstom vjerom podnosila je velike poteškoće. Dok je ispred nje ležao sin, ušao je Abdullah ibn Omer i rekao: "Ovo tijelo ne vrijedi ništa jer duše odlaze Allahu, i zato, boj se Allaha i budi strpljiva."

Odgovorila je: "Ništa me ne sprečava da budem strpljiva, i glava Jahjaova sina Zekerijjaa, a.s., bila je poklonjena pokvarenjaku od Izraelićana."

Nedugo poslije ovoga i ona je preselila na drugi, bolji svijet, u svojoj stotoj godini a sedamdeset treće godine po Hidžri. Doživjela je sto godina, a nijedan joj zub nije bio ispao, niti je pokazivala znake senilnosti.

Neka se Allah smiluje i bude zadovoljan s njom!!!

Amin!!!
25.09.2007.

Potreba za činjenjem dobra

Ukloni s puta sve što smeta muslimanima

Koliko bi ljudi bili spremni platiti osjećaj stalne sreće i duševne smirenosti i lagodnosti? Sigurno mnogo, ako ne sve ono što posjeduju, jer je i svrha zbog koje ljudi čeznu i žrtvuju se na putu stjecanja materijalnih ili duhovnih dobara i vrijednosti, upravo pokušaj ostvarenja sreće i duševnog – unutarnjeg, srčanog zadovoljstva!

Postavimo li ikad sebi pitanje koliko smo spremni da se materijalno, fizički i duhovno žrtvujemo za ideale koje slijedimo, zagovaramo i za njima žudimo: da vidimo, recimo, Poslanika, s.a.v.s., da ga zgrlimo, da nam on, s.a.v.s., pruži jedan osmijeh i toplu riječ, da nas oslovi svojim sljedbenicima?! Ili da saznamo da nas je Gospodar nebesa i Zemlje i svega među njima zavolio, da je On, Svemoćni, Svojim govorom spomenuo naše ime i obznanio Džibrilu, a.s, i drugim stanovnicima nebesa da je On, Uzvišeni, Koji je neovisan o Svojim stvorenjima, ljubav Svoju (mehabbet) darovao tim, građom i snagom malim i slabim, predanim robovima?!
 
Nije dovoljno iman očitovati jezikom

Put za stjecanje tako visokog položaja kod Allaha Uzvišenog, Vjerovjesnik, s.a.v.s., nam je jasno pokazao i zacrtao, a vijest o uspjehu neće nam biti dostavljena, osim što možemo, prateći istinite išarete, primijetiti kroz svoje duhovno – srčano stanje, kroz imanski uspjeh u životu, kroz količinu i kvalitet djela koja radimo: da li nam se, naprimjer, iz časa u čas, iz dana u dan otvaraju putevi novih, većih i ljepših dobara i ibadeta, ili su nam, u suprotnom, i farzovi postali teški, naporni, nurom neprosvijetljeni, lijepim osjećajima nezačinjeni, koje samo što obavimo, ili još i za vrijeme obavljanja, počnemo vršljati po dunjalučkim stazama, pijacama, trgovima i trgovinama, žudeći za ukrasima prolaznoga svijeta, ne razmišljajući o riznicama i ljepoti onoga vječnoga?!
Ukupno naše (ne)imansko stanje odražava se na našu svakodnevnicu, na iskušenja i kazne, pa nekada savladamo iskušenje, budemo pošteđeni kazne, a drugi put, pak, posrnemo i budemo kažnjeni. Nije dovoljno samo jezikom očitovati vjerovanje, to je polazna i prva faza uspinjanja imanskim ljestvama, jer se ključ tajne krije u nečemu drugom, u pretvaranju cijelog osobnog djelovanja i života – javnog i tajnog, radosti i tuge, zdravlja i bolesti, riječi i šutnje, misli i ideja, mladosti i starosti, snage i slabosti, bogatstva i bijede, u oblik pokornosti – ibadeta Gospodaru Koji nas stvori.
Radi boljeg i potpunijeg rasvjetljenja nekih pitanja vezanih za ovu temu, potpomognut ćemo se komentarom hadisa u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., govori ashabima, r.a.: ''Neki čovjek (iz naroda prije vas) prošao je pored (oborene) krošnje drveta, koja se ispriječila na putu, pa je rekao: 'Tako mi Allaha, sklonit ću ovo kako ne bi smetalo muslimanima' – pa je zbog toga uveden u Džennet.'' (Muslim) U drugoj predaji istog hadisa stoji da je ashab Ebu Berze, r.a., kazao: ''O Allahov Vjerovjesniče, poduči me nečemu što će mi koristiti!'' Pa mu je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ''Ukloni s puta sve ono što smeta muslimanima!'' (Muslim)
 
Ko uklanja s puta ono što šteti i smeta, Allah mu otvara puteve dobra
Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., podučava ashabe, r.a., da na svakom mjestu, u svakoj prilici, čine dobra djela, te da je svako korisno djelo koje se učini radi Allaha Uzvišenog čin ibadeta. Možda smo u poimanju termina ibadet, koji tumačimo kao pokornost, predanost ili robovanje Allahu Svemoćnom, kratkovidni, smatrajući da se to odnosi samo na izvršavanje farzova i ustezanje od harama, ne primjećujući da time, svjesno ili nesvjesno, ustvari islamu oduzimamo dimenziju i epitet sveobuhvatnosti, kako vremensku tako i praktičnu. To bi značilo da muslimani moramo biti samo od namaza do namaza, od ramazana do drugog..., ili u onim prilikama kada treba reći: Ja sam musliman, to ne jedem ili ne pijem, jer je to po islamu  zabranjeno, ostavljajući toliko vremena i prostora u svojim životima da budu uređivani po nekim ljudskim normama ponašanja, bontonima, modernim trendovima i tome slično.
Ovdje, ne samo da se radi o pogrešnom ili skučenom poimanju ibadeta već previđamo da i najmanja i za nas možda mizerna i bezvrijedna djela kod Allaha Uzvišenog mogu biti tako velika da se njima zasluži Džennet, Allahova milost i oprost svih grijeha. Zašto je to tako? Zato što Allah Svemilosni djela vrednuje po namjerama i kada nagrađuje – On ne dopušta da neko Njegovo stvorenje ima plemenitiji postupak ili epitet od Njega. To se da zaključiti iz hadisi-kudsijja u kojem stoji: ''Allah je nekome od Svojih robova podario imetak, pa će ga na Sudnjem danu upitati: 'O robe Moj, darovao sam ti imetak, pa kako si s njim postupao?!' Rob će odgovoriti: 'Gospodaru moj, pozajmljivao sam ga ljudima, a moj običaj je bio da, ako vidim da je dužnik siromašan, odgodim mu vraćanje duga, a ako je imućan, onda mu pregledam to što je zakasnio.' Tada će Allah kazati: 'To svojstvo više dolikuje Meni, prijeđite preko loših postupaka Moga roba.''' (Muslim)   U kontekstu Allahovog zakona nagrađivanja robova, On uzvraća na isti način, pa se neki vidovi Njegove nagrade očituju i primijete još na dunjaluku. Tako onome ko udjeljuje, Allah povećava imetak, onome ko veliča Milostivog i podiže Njegov pomen, On podigne njegov ugled i pojavu kod ljudi. Onoga ko štiti slabe i nemoćne, Allah sačuva slabosti, bolesti i nemoći da uzvrati silnicima. Onome ko izlaže svoje tijelo i život na Allahovom putu, On mu dadne ljepotu, snagu i potpuno uživanje životnog duha na dunjaluku, a na Ahiretu najviše počasti i užitke. Onome ko uklanja s puta ono što šteti i smeta muslimanima, Allah otvara puteve dobra i štiti ga od onoga što bi mu moglo nauditi od zala ljudi... U vezi s ovim jedan od učenih pobožnjaka iz prvog perioda islama kaže: ''Kada bi čovjek u najskrovitijem mjestu, daleko od očiju ljudi, spominjao i veličao Allaha Uzvišenog ili radio neko drugo dobro djelo, On bi učinio da se pročuje njegov glas i uzdigne pomen, zbog dobra koje je radio.''
 
Zar malo djelo i samo jedan čin zavređuje tako veliku nagradu kod Allaha?!
Allahov odabranik Muhammed, s.a.v.s., kroz hadis nas uči da prvi i osnovni cilj vjernika treba da bude činjenje dobra i ibadeta, te da pohrli ka dobru kada god mu se ukaže prilika. Kao što je mudrost izgubljena stvar vjernika, i on je najpreči da je uzme, tako je i prilika za činjenjem dobra poziv, ako ne i obaveza, ponajprije muslimanu, da uradi i kaže: ''To radim zato što sam musliman. To činim samo radi zadovoljstva Gospodara Velikoga.'' Muslimani trebaju biti vjesnici dobra i preteče u njegovom činjenju i promoviranju. Da svojim lijepim postupcima pokazujemo i dokazujemo drugim narodima šta je islam i čemu nas on uči i poziva. Doista su u prva dva stoljeća islama mnogi narodi prihvatili Poslanikov poziv u pokoravanju jednom Bogu – Allahu Uzvišenom, vidjevši lijepu praksu muslimana, no danas se mnogi novi muslimani, koji su ostavili jevrejstvo, kršćanstvo ili neku drugu vjeru, čude muslimanima po rođenju i njihovim lošim postupcima, zahvaljujući Allahu Uzvišenom što su islam upoznali kroz knjige, a ne kroz praksu muslimana, jer bi ga tada možda osuđivali, a ne prigrlili kao luču spasa. 
Donekle nas još kopka misao kako tako malo djelo i samo jedan čin zavređuje tako veliku nagradu kod Allaha Uzvišenog? Odgovor je možda u samom ideološkom opredjeljenju tog čovjeka koji je uklonio ono što je smetalo drugim muslimanima, a koje se očituje kroz sljedeće: on je to, prije svega, učinio radi zadovoljstva svoga Gospodara, zatim se tu nazire osjećaj pripadnosti jednom ummetu i ljubavi prema njemu, što ga je ponukalo da od njih otkloni jedan mali problem, a koji je on mogao riješiti, i na kraju u postupku tog čovjeka primjećuje se promicanje ideje napretka muslimanskog ummeta radi kojeg je otklonio ispriječenu krošnju, jer bi ona mogla da zasmeta nekoj akciji muslimana, širenju nekog dobra, pa je on svojim trudom otklonio tu prepreku, olakšavajući konjici istine da baklju dobročinstva pronosi što brže kroz tmine zablude.

 
A gdje smo mi?

Hadiska poruka doista je dojmljiva i gotovo neiscrpna, jer nas upućuje i na štetnost i pogubnost autističkog, usamljenog, zatvorenog načina življenja, koje je danas primjetno kod nas, ali na Zapadu je još upečatljivije, gdje sve više tehnička sredstva, poput mobilnih telefona, internet mreže, bankovnog poslovanja, audio i video zabavnih sredstava, kućnih dostava hrane i drugih potrepština, čine čovjeka zatvorenim, istrgnutim iz društvene stvarnosti, svijetom za sebe, koji nema ili ne vidi potrebu za živom komunikacijom i životom sa drugim ljudima u svojoj široj ili daljoj okolini. Hadis nas poziva na solidarnost, međusobnu pažnji i brigu, na dobročinstvo čije plodove ne moramo sami kušati da bi imalo epitet dobra, nego da je ono smisaono i vrijedno ako će biti od koristi bilo kojem živom stvorenju, pa makar i decenijama ili stoljećima nakon nas.
Učitelj najboljeg ummeta, s.a.v.s., na upit ashaba, r.a., da ga uputi na djelo koje će mu koristiti, upućuje ga na otklanjanje štetnoga s puta koji koriste ljudi. Zadivljujuća konstatacija da je i tako mala stvar od velike koristi, s jedne strane, a s druge strane, fascinirajuća činjenica da Vjerovjesnik, s.a.v.s., svome drugu i sljedbeniku, r.a., izriče samo jedan savjet: da čisti puteve i staze svojoj braći u vjeri, drugim riječima kazano. I ashab, r.a., bez poniženja i uvrede prihvata da svu svoju pažnju i energiju usmjeri na takav zadatak, za neke danas možda mizeran i uvredljiv čin, jer mu je onaj kojeg voli, s.a.v.s., rekao da će mu to koristiti. Hadis ne govori da ovaj vrijedni ashab, r.a., nije bio vrijedan da stupi u borbeni stroj, predvodi muslimane u boju, politici ili oponaša neku drugu društveno-korisnu funkciju, nego ukazuje na brižnost ashaba, r.a, da utroše svoje vrijeme u ono što će im na dunjaluku koristiti, a na Ahiretu darovati Allahovu milost i Njegovo zadovoljstvo. Vrijedni Ebu Berze, r.a., ne samo da nam prenosi ono što mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., oporučio nego time želi postići još jedno dobro, primjenjujući hadis: ''Ko uputi na dobro, imat će nagradu kao i onaj ko to dobro uradi'', podučavajući nas da, po rezonu i trudu, male i lake stvari, odnosno dobra djela imaju svoju vrijednost i plod, pogotovo ako takvo dobročinstvo postane stalna praksa i običaj. 
Nakon ovakve hadiske poruke i stava ashaba, r.a., trebamo se zapitati koliko mi kao pojedinci, a i zajednica, činimo ovakvih malih općekorisnih djela, i da li uopće podstičeno na njih? Nema dvojbe da su ashabi, r.a., izvršavali sve farzove i najbolje se čuvali harama, zato i jesu kaderom izabrani da budu pomagači posljednjeg Allahovog izaslanika čovječanstvu, s.a.v.s., no i pored te svoje dobrote i ustrajavanja u ibadetima, oni su tražili da im Vjerovjesnik, s.a.v.s., oporuči neke dodatne obaveze i uputi ih na još neka dobra. Jednom ashabu, r.a., koji je rekao da nema imetka da udjeljuje, niti poznaje neki zanat da bi nekoga time mogao okoristiti, Poslanik, s.a.v.s, oporučio je: ''Onda pazi da nekoga ne povrijediš'', drugom je rekao: ''Obuzdaj svoju srdžbu!'', trećem je kazao: ''Čuvaj svoj jezik'',  četvrtom je oporučio: ''Neka ti jezik uvijek bude vlažan od zikra – slavljenja Allaha'', dajući svakome ponaosob priliku da zaradi što više dobra, jer je, poznavajući ih pojedinačno, znao da ta djela najlakše i najbolje mogu ispuniti, ili im je kroz date oporuke liječio mahane i slabosti koje su ih sputavale u dobru ili ih odvodile u grijeh. No, mi kakvi jesmo – slabi u ibadetima, nemarni za nafilama, krhki na iskušenju, povodljivi za strastima, željni dunjaluka, duhom nejaki, srcem prevrtljivi, shrvani mahanama, ne nalazimo volje da se obavežemo na neki društveno općekoristan posao kojim bismo riješili jedan problem ili zadatak muslimana.
Da iskreno u ime Allaha, odgovorno i odlučno, svojim trudom olakšamo makar i najmanju brigu islama i muslimana, štedeći kroz to njihov trud, energiju, misao i vrijeme, a ujedno usmjeravajući te ušteđene vrijednosti i potencijal ummeta u korisnije i važnije poslove.

 
Praksom negirati licemjerstvo

Kroz to bismo pokazivali ljepotu islama i na najljepši način pronosili njegovu ideju i promicali svetu da'wetsku misiju. To bi bio prepoznatljiv znak našeg čvrstog i istinskog vjerovanja, lijek za prikriveno licemjerstvo od kojeg možda bolujemo, a i ne primjećujemo. Ashabi, r.a., a i prve generacije muslimana nakon njih, bojali su se zamki licemjerstva – da govore ono što ne rade, a da rade ono što im nije naređeno, pa su se često pitali: ''Da li smo licemjeri – munafici?!'' I pored teoretskog odgovora, kako kaže jedan tabi'in svome učeniku: ''Da si munafik nikada te ne bi mučila takva misao, jer munafici sebi umisle da su najbolji među ljudima'', naši dobri prethodnici su negaciju licemjerstva htjeli da potvrde u praksi, trošenjem vremena i energije u služenju islamu i muslimanima, jer su znali da je granica između licemjerstva i čestitosti neprimijetna osim predanim i vrijednim robovima, zato je i Omer, r.a., pitao Huzejfu, r.a., kojem je Vjerovjesnik, s.a.v.s., obznanio imena munafika: ''Da li je mene Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo među njima?!'' A Hasan el-Basri, r.h., o brojnosti munafika još u njegovo vrijeme kaže: ''Kada bi munaficima izrasli repovi koji bi se vukli po zemlji, vjernici ne bi pronašli ni pedlja slobodne zemlje na koji bi spustili svoja stopala.'' (Akvalun fil-iman, El-Hatib, 119.) Poslije ovoga, razborit musliman će odrediti svoj položaj u zajednici muslimana.
Hadis indirektno govori i o pojedinačnoj odgovornosti muslimana koji će se nepokolebljivo žrtvovati za dobrobit muslimana kada god mu se ukaže prilika. On neće žaliti truda, vremena ili nečega drugog, ako se pred njim, prije drugih muslimana, nađe neki problem ili zadatak koji je u biti izazov svim muslimanima. Ovo nas poziva na promjenu ličnih standarda vrijednosti i kodeksa ponašanja, jer naša današnja praksa, a to se odražava kroz cjelokupno stanje muslimana, dokazuje da mi stavljamo lične interese ispred interesa islama, a trebalo bi da bude obrnuto, odnosno da naš osnovni cilj bude napredak islama i širenje Allahovog svjetla, a naše lične brige i interesi da slijede tek nakon toga. Drugim riječima kazano, da većinu svoga vremena isplaniramo i trošimo u služenju islamu i muslimanima, a ono malo preostalog – slobodnog da koristimo u rješavanju ličnih potreba i odmoru, jer nećemo upotpuniti svoje vjerovanje dok nam Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., ne budu preči i draži od svega drugoga. S druge strane, a u kontekstu odgovornosti, hadis je upozorenje onima koji obnašaju neku društvenu funkciju i vode poslove od općeg – kolektivnog interesa muslimana da paze šta i kako rade, jer će za svaki svoj postupak biti pitani, a naročito moraju biti oprezni i odgovorni po pitanju trošenja materijalnih sredstava koja su im muslimani povjerili. I na kraju, molim Allaha Uzvišenog da nas uputi na dobra koja će nam svima biti od koristi, te da nas učini predanim robovima Svojim i služiteljima islama i muslimana, a najbolji od ljudi, kako kaže Poslanik, s.a.v.s., je onaj koji ljudima najviše koristi.

25.09.2007.

Abdurrahman ibn Avf r.a. - bogati musliman

Abdurrahman ibn Avf je od Resulullaha, saliallahu alejhi ve sellem, mladi deset godina i od malena je znao ko je Muhammed, saliallahu alejhi ve sellem. Želio je da i njega krase osobine kojima se Resulullah odlikovao, a to je smirenost i uljudnost. Nisu mu se sviđale ružne navike iz džahilijjeta, kao što je idolopoklonostvo.

Abdurrahman je bio čovjek lijepog izgleda, omiljen u društvu. Uspješno se bavio trgovinom, vješto i mudro. Nije bio prevarant, niti je zakidao, nego je uvijek bio pošten i čestit. Sve te lijepe osobine krasile su ga od rane mladosti i po tome su ga svi ljudi poznavali. Imao je sreče da je poslovao s poštenim i časnim drugovima. Bili su to iskreni i ispravni Ebu Bekr, Talha, Zubejr i Sa'd. Zato je i Abdurrahman bio isti kao i oni, koji su prihvatili islam od samog početka.

Slava prvacima

Njegovo prvo ime je bilo Abdul-Ka'be. Kada mu je Ebu Bekr ponudio da prihvati islam, on je to i učinio. Nakon toga su zajedno otišli kod Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je običavao novom mu'minu dati novo ime, koje je prikladno njegovoj ličnosti. Tako je Abdul-Ka'be dobio ime Abdurrahman.
Neka Allah, dželle šanuhu, bude zadovoljan sa Abdurrahmanom. On mu se smilovao i uputio ga na put islama! Abdurrahman je volio istinu, slijedio je prvake pravde i Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, u širenju i prenošenju Allahovih riječi, te je bio samo Njemu pokoran. Blago onome ko je medu prvacima koji su radili najbolja djela.
Allahumme (Bože), učini da budemo medu onima koji slušaju svako dobro i slijede ono što je najbolje.

Djela oživljuju ime

Možda riječ rahmet (milost), ne odgovara nikome drugome više nego našem uvaženom mu'minu Abdurrahmanu. Rahmet se nikada nije odvajao od njega. Bio je milostiv prema ostalim Allahovim robovima. Nikada nije škrtario, uvijek je dijelio. Nikada nije bio zatvorene ruke. Uvijek je davao, nikada uzimao. Ali, unatoč tome, bio je dobar domaćin. Trošio je, kupovao i sadaku dijelio. Ulaskom u islam, postao je još milosrdniji. Kako je divno kada čovjek svojim djelima dokaže da zaslužuje ime koje nosi.
Bože, Gospodaru svjetova, popravi naše ponašanje i čudi naše i ukrasi ih kao što su naša imena ukrašena!


Učinimo mu izlaz

Kao što znate, nevjernici ne razlikuju bogatog i siromašnog muslimana kada ih muče i zlostavljaju. Zato su prema Abdurrahmanu, čovjeku od položaja, bogatom i časnom čovjeku, priredili najgnusnije načine mučenja. Iz tog razloga je bio prisiljen na iseljenje u Abesiniju. Na ovom putu, kao i svi muslimani, imao je veliko breme briga i teškoća. Nije mogao ostati dugo u Abesiniji. Vratio se u Mekku, kako bi nastavio svoj zadatak širenja islama, trpeći zlostavljanja i mučenja -sve radi izvršenja zadaće koju nalaže Objava.
Došla je utjeha od Allaha, dželle šanuhu. Abdurrahman je ponovo učinio hidžru, ali sada u Jesrib.
Zahvalio je Stvoritelju, dželle šanuhu, što mu nade izlaz. U Medini je bio jedan od istaknutih ashaba koje je volio Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem. Možda ga je najviše učinilo omiljenim to što je imao samopouzdanje i nije prihvaćao ničiju pomoć.

Samopouzdanje je vrlina

Znate već da je učino hidžru ostavljajući cijelo svoje imanje u Mekki. U Medini se pobratimio s drugim muslimanom, prema želji Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nije kao muhadžir želio da bude na teretu drugima. Odlučio je ostati onakav kakav je i bio, ponosan i oslonjen samo na Allaha, dželle šanuhu.
Evo šta je rekao pobratimu, Sa'du ibnur-Rebiu El-Huseinu, nakon što mu je zahvalio'na svemu što mu je ovaj ponudio: "Vodi ti mene do tržnice!" Čim su stigli do pojace, počeo je kupovati i prodavati neke sitnice. Pri tome ga je pratio Allahov berićet. Nakon izvjesnog vremena postade jedan od najvećih trgovaca. Kako i ne bi kada je tako pošten i iskren!
Nasmiješi mu se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kada je vidio da je postao tako uspješan trgovac. Postao je vlasnik većeg imanja od onoga koje je ostavio u Mekki.

Vječno odlikovanje s Uhuda

Resulullah je shvatio i uočio Abdurrahmanovu izdržljivost i beskrajnu hrabrost. Uz Vjerovjesnika u bitki na Bedru, istaknuo se nejverovatnom hrabrošću. Bio je jedan od najboljih boraca protiv poraženih nevjernika. Bilježi se da je naUhudu zadobio dvadeset i jednu ranu. Jedna od tih rana je ostala o trajnom posljedicom. To je rana na koljenu, zbog koje je šepao cijelog života.
To je, dakle, njegovo odlikovanje s Uhuda. Ta ga je rana uvijek podsjećala na džihad, dobročinstvo i berićet. Ta uspomena ga je tjerala da radi još više, kako bi ostvario ciljeve Objave i sudjelovao u svim bitkama, kao i u bitki na Hendeku. On je postao čovjek koji je bio sa Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, u svim bitkama. Kako je bio mudar, praktičan i staložen čovjek, kad ga je Resulullah postavio za vojskovođu u bitki Devmetul-Džendel! Vratio se s velikim ratnim plijenom. Smirili su se munafici i nisu se više otvoreno pojavljivali, a drugi su prihvaćali islam, l tako je Abdurrahman, radijallahu anhu, izvojevao veliku pobjedu.

Darežljivi Abdurrahman, radijallahu anhu


Pohod El-'Usre dobi naziv "Pohod na Tebuk” Muslimani su davali svoje najskuplje stvari da bi tako pokrili troškove ratne opreme. Kad biste znali šta je sve darivao, bili biste zadivljeni i ne biste vjerovali.
Osmah ibnu Affan je poklonio pola svoje imovine, a Ebu Bekr cijeli svoj imetak. Kada je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, upitao Ebu Bekra da li je šta ostavio svojoj porodici, Essiddik je rekao: "Ostavio sam im Allaha i njegova Poslanika!"
Nasmiješio se Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, kad je Abdurrahman, radijallahu anhu, donio bogatstvo vrijedno nekoliko hiljada dinara. Resulullahova sreća bila je još veća kad je vidio Abdurrahmana kako kao imam predvodi borce koji su klanjali namaz prilikom pohoda na ratište. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je u posljednjem djelu namaza prišao klanjačima i s njima do kraja klanjao namaz. Do tada ni jedan poslanik nije klanjao namaz za svojim sljedbenicima.



Junaštvo i emanet pravovjernih

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: "Istina je, ti si čovjek na pravom putu, ti si čovjek od povjerenja medu stanovnicima neba i Zemlje. Zavrijedio si pohvalu od Allaha, dželle šanuhu, jer nisi nikada bio nezahvalnik za ono što ti je On podario. Tvoje bogatstvo je još više raslo kada si trošio na Allahovom putu. Koliko si puta spokojno zaspao, a da si podijelio sve što si imao! Plakao si od straha pred Allahom zato što si bogat, bojeći se Njegove srdžbe!" On nas je podsjetio na časni hadis u kojem se govori o desete rici kojima je obećan Džennet: "Ebu Bekr je u Džennetu, Omer je u Džennetu, Osman je u Džennetu, Alija je u Džennetu, Talha je u Džennetu, Zubejr je u Dežennetu, Se'id je u Džennetu, Ebu Ubejde je u Džennetu, Sa'd je u Džennetu i Abdurrahman je u Džennetu!"

Ni za čim neće tugovati

U vezi s Abdurrahmanom ibnu Avfom i drugim uvaženim ashabima objavljen je ajet:
"One koji troše imetke svoje na Allahovu putu, a onda kada potroše to ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada kod Gospodara njihova -ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati!"(ll; 262)
Vi sigurno, shvaćate da je razlog ovome to, što je darežljivost i velikodušnost Abdurrahmanova bila bezgranična. O njegovoj darežljivosti ima puno primjera koje su prenijeli ashabi. jednom je podario kompletan karavan koji je brojio sedamsto jahaćih životinja; to je prenio Enes ibnu Malik. Jednom prilikom je dao za sadaku zemlju, vrijednu četristo hiljada dinara, a to su prenijeli njegovi sinovi. Davao je sadaku prilikom pohoda na Tebuk - četiri hiljade dinara, a to je bilo pola njegova imanja. jednom je od svoga bogatstva odvojio svotu dovoljnu za oslobađanje trideset hiljada robova. Samo u jednom danu je znao osloboditi po trideset robova.

Dar, a ne sadaka

Jednom se Abdurrahmanu učini da je smrtno bolestan. Sačini oporuku u kojoj obeća dati trećinu svoga imanja. Međutim, ozdravio je, ali nije pogazio obećanje. Podijelio je svojim rukama trećinu svog imetka. Nakon toga je rekao: "Muhammedovi, sallallahu alejhi ve sellem, ashabi, svakom od vas koji ste bili na Bedru, dajem četiristo hiljada dinara!"
Od onih koji su otišli uzeti svoj dio bio je i Osman ibnu Affan, unatoč svom bogatstvu: "To je poklon od Abdurrahmana, a ne sadaka, to je halal!" Podijelio je ukupno sto pedeset hiljada dinara. Na kraju je ustanovio da se taj iznos nije ni osjetio na sveukupnom imetku. Napisao je oporuku prije smrti: "Oporučujem da se trećina mojeg imanja podijeli sirotinji!" Kunem se Allahom da je to vrhunac darežljivosti! Bilo bi lijepo da se i mi od Abdurrahmana naučimo darežljivosti i da tako postupamo. Isto tako, bilo bi lijepo da i mi budemo od takvih, kao što je Abdurrahman, radijallahu anhu.

Čudo od udarca

Abdurrahman je za sobom ostavio još lijepih i poučnih priča, jedna od tih priča govori o njegovom doživljaju na Bedru. On o tome priča: "Bio sam u borbenom redu na Bedru, pa se okrenuh i ugledah sa svoje lijeve i desne strane po jednog mladića. Obuze me nelagoda, jer se nisam osjećao sigurnim pored njih dvojice, jedan mi od njih tiho, da drugi ne čuje, šapnu: "Amidža, pokaži mi Ebu Džehla!"
Odgovorih mu: "Drago dijete, šta ćeš od njega?" "Čuo sam da on grdi Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem!" - reče on: 'Tako mi Allaha, ako ga vidim, past će mu mrak na oči, kao što je i meni pao kad sam to čuo, pa neka izvoli: borit ćemo se, pa nek spretniji ostane živ!" To mi se veoma dopade, reče Abdurrahman. Zatim mi, šapčući, reče drugi isto što i prvi. Ja ne izdržah, nego pogledah u Ebu Džehla, koji je hodao između ljudi, pa rekoh:
"Zar ga niste vidjeli? Evo onoga za koga pitate!"
Njih dvojica potrčaše prema njemu, izvadiše sablje i ubiše ga. Nakon toga, odoše do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa on upita: "Koji ga je od vas dvojice ubio?" Obojica odgovoriše: "Ja!" A da li ste obrisali svoje sablje?" "Ne!" - rekoše. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogleda u njihove sablje i reče: "Obojica ste ga ubili!"






Kraj je najslađi

Abdurrahman, radijallahu anhu, se sada od vas oprašta, ali želi čuti vaše obećanje da ćete ići njegovim putem, putem imana, darežljivosti, strpljivosti i velikodušnosti. Njegova djeca i pored velikog broja, dvadeset i osam sinova i osam kćeri, su mu obećala da će biti kao on. Umro je devet godina nakon što je bio postavljen u savjetodavno vijeće, na kome su izabrali Osmana, radijallahu anhu, za halifu, poslije Omera, radijallahu anhu. Kad je umro, Osman mu je klanjao dženazu. Pokopan je u El-Bekiu, 31. g. po H, u sedamdeset petoj godini života.
Neka se Allah, dželle šanuhu, smiluje Abdurrahmanu ibnu Avfu!!!
On nam je ostavio svoje poučne stranice iz života. Obećajmo, još jednom, Allahu da ćemo biti od onih koji slušaju i slijede ono što je najbolje - Njegovu uputu.
Slava Gospodaru svih svjetova!
24.09.2007.

Abdullah ibn Mesud r.a.

Ko voli učiti Kuran lagahno, onako kako je i objavljen, neka ga uči kao Ibn Umi Abd“ (Allahov Poslanik s.a.v.s)

Bijaše još nedorastao dječak, koji je daleko od ljudi lutao po gudurama mekanskih brda, čuvajući ovce jednom od najuglednijih mekkanskih bogataša, Ukbetu ibn Muajtu.



Ljudi su ga zvali Ibn Ummi Abd, a stvarno ime mu je bilo Abdullah, dok mu je ime oca bilo Mesu. Iako je dječak čuo za novosti o Vjerovjesniku koji se pojavio u njegovom narodu, tome nije pridavao naročitu pažnju, s jedne strane zbog malodobnosti, a s druge strane zbog udaljenosti od mekkanskog društva. Inače, on bi odlazio sa Ukbetovim ovcama vrlo rano, a vraćao bi se tek kad bi se noć spuštala.
Jedan dan mekkanski dječak Abdullah ibn Mesud primjeti dvojicu starijih i ozbiljnijih ljudi kako iz daljine idu u njegovom pravcu. Obojica su izgledala veoma umorno a žeđ ih je tako morila da su im bili suha i usta i grlo. Kada stigoše do njega, poselamiše ga i rekoše: “O dječače, daj nam malo mlijeka od ovih ovaca kako bi žeđ ugasili i snagu povratili.“ Dječak odgovori:“Neću to učiniti, ovce nisu moje, nego su mi samo povjerene na čuvanje.“
Dvojicu pridošlica ne naljuti dječakov odgovor,nego se, naprotiv, na njihovim licima pojavi izraz zadovoljstva. Onda jedan od njih reče: “Pokaži mi jednu ovcu koja se još nije janjila niti je davala mlijeka.„
Dječak mu pokaza jednu sitnu ovčicu koja je bila blizu njega, a čovjek joj priđe, uhvati je, pa joj poče dodirivati vime spominjući, istovremeno, Allahovo ime. Dječak je s čuđenjem gledao u njega pomislivši:“ Kada su to mlade ovce koje nikad nisu bile janjene davale mlijeko!?“ Ali vime ovčice se polahko širilo i iz njega poče teći mlijeko obilno i jako.
Drugi čovjek nađe na zemlji kamen sa udubljenjem pa ga napuni mlijekom, te se i on i njegov drug napojiše, a onda napojiše i mene, dok ja i dalje nisam mogao vjerovati u ono što vidim. Kada smo se napili koliko smo mogli, onaj blagoslovljeni čovjek reče :“ Smanji se i zaustavi!“ Onda se vime smanjivalo sve dok ne posta onakvo kakvo je i bilo. Tada ja rekoh blagoslovljenom, mubarek čovjeku:“ Nauči me onim riječima koje si izgovarao!!
„Ti si već naučen dječak“
- odgovori on.


To je bio početak priče Abdullaha ibn Mesuda i Islama, jer onaj mubarek čovjek ne bijaše niko drugi nego Allahov Poslanik s.a.v.s, a njegov drug bijaše Ebu Bekr es Siddik r.a. Taj dan su izašli iz Mekke u obližnja brda, kako bi koliko bilo predahnuli od zlostavljanja Kurejšija i teških iskušenja u kojima su bili. Kako god je dječak zavolio časnog Poslanika i njegova druga i postao im privržen, isto tako su Poslanik i njegov drug bili zadivljeni dječakovim postupkom, njegovim povjerenjem i odlučnošću, pa su u njemu predviđali veliko dobro i hajr. Malo vremena je prošlo od tada, a Abdullah ibn Mesud primi islam i ponudi se Vjerovjesniku da ga služi, pa ga Polsanik s.a.v.s i primi u službu. Od tog dana sretni dječak Abdullah ibn Mesud čuvanje ovaca zamijeni služenjem najodabranijeg os svih stvorenja i ljudi.
Pratio je Abdullah ibn Mesud s.a.v.s kao što sjena prati čovjeka. Bio je uz njega i kod kuće i na putovanju, i u kući i van kuće. Budio ga je kada je trebalo ustati, dodavao mu zastor kada bi se kupao, obuvao mu papuče kada je htio izaći, izuvao bi mu ih kad je namjeravao ući. Nosio mu je njegov štap i misvak, i ulazio pred njim u njegovu sobu kada bi on odlučio da uđe. Allahov Poslanik s.a.v.s mu je dozvolio da kod njega uđe kada je god želio da bez ikakvog ustručavanja bude upoznat i sa njegovim tajnama, tako da je prozvan „Vlasnik Vjerovjesnikove tajne“. Na taj način Abdullah ibn Mesud je odgajan u kući Vjerovjesnika, pa je postao upućen u vjerske propise po njegovoj uputi, okitio se njegovim ahlakom i ponašanjem i slijedio ga u svim njegovim osobinama. Za njega su govorili; on je čovjek najbliži Allahovom Poslaniku po naravi i ponašanju. Učio je Abdullah ibn Mesud u medresi – školi Allahova Polsanika s.a.v.s tako da je bio jedan od najučenijih ashaba u Kuranu, od najboljih poznavalaca značenja Kurana i jedan od najvećih znalaca u šerijatskim propisima. To najbolje dokazuje hikaja o čovjeku koji je došao Omeru ibn Hattabu, koji je tada bio halifa, dok je stajao na Arefatu, pa mu rekao: “O vladaru prav
ovjernih, stigao sam iz Kufe, i ostavio sam tamo čovjeka koji napamet diktira mushaf.“
Omer se tako naljuti i zacrveni kao da će prsnuti, pa upita: “Ko je on, teško tebi?“ „Abdullah ibn Mesud“ odgovori čovjek.
Omer r.a se polahko smiri i njegova srdžba se ugasi, pa posta kao što je i bio, a onda reče: “Teško tebi! Allaha mi, ne znam da je iko drugi od ljudi preči od njega da tako nešto čini, i ispričaću ti nešto u vezi sa tim.“ Dalje Omer nastavi svoj govor: “Jedne noći je Vjerovjesnik s.av.s sjedio kod Ebu Bekra, pa su razgovarali o budućnosti muslimana, a s njim sam bio i ja. Onda je Vjerovjesnik izašao, pa i mi izađosmo sa njim. U mesdžidu primjetismo čovjeka koji je klanjao, a nismo mogli razaznati ko je on. Allahov Poslanik s.a.v.s zastade osluškujući učenje klanjača, a onda se okrenu nama pa reče:“ Ko bi volio da Kur'an uči najispravnije, baš onako kako je objavljen, neka ga uči onako kako ga uči Ibn Ummi Abd (tj. Abdullah ibn Mesud).“ Onda Abdullah sjede i poče učiti dovu, a Vjerovjesnik mu reče: “Traži šta hoćeš, dobićeš. Traži samo, biće ti dato!“
Onda Omer nastavi priču pa reče: “Rekoh sam sebi: “Tako mi Allaha poraniću Abdullahu ibn Mesudu, pa ću ga obradovati time što mu je Allahov Poslanik vikao „amin“ dok je učio dovu. Ja stvarno uranih i odoh da ga obradujem, kad tamo nađoh Ebu Bekra koji me je preduhitrio i već ga obradovao. Tako mi Allaha, ni u jednom hajr djelu nisam se takmičio sa Ebu Bekrom, a da me on nije prestigao!“ završi Omer.


Znanje Abdullaha ibn Mesuda o Allahovoj knjizi je dostiglo ogoroman stepen, tako da je on govorio: “Tako mi Allaha, osim kojeg nema drugog Boga, nijedan ajet iz Alahove knjige nije objavljen a da ja ne znam gdje je objavljen i u vezi s čim je objavljen. A kada bi znao da ima iko ko Allahovu Knjigu poznaje bolje od mene, a da se do njega može doći, ja bih mu otišao!“
Abdullah ibn Mesud nije ništa uveličavao dok je ovo za sebe govorio, jer jednom je Omer ibn Hattab r.a, u proputovanju susreo neku karavanu u noći mračnoj u kojoj se ništa nije vidjelo. U toj karavani je bio i Abdullah ibn Mesud.
Omer naredi jednom čovjeku da ih upita odakle su, a iz karavane se javi Abdullah i odgovori: “Iz duboke doline (koristeći jedan izraz iz Kurana)“. Omer r.a upita: “Gdje putujete?“
Abdullah odgovori: “U svetu kuću!“
Po tim odgovorima Omer r.a zaključi da u karavani ima neki alim – učenjak , pa naredi čovjeku da upita: “Šta je u Kur'anu najveličanstvenije?“ Abdullah odgovori: “Allahu la ilahe illa hu (Ajetul Kursija)“ Omer reče: “Pitaj šta je u Kur'anu napravednije i najpresudnije?“ Abdullah odgovori: “Allah vam naređuje pravednost, dobročinstvo i pomaganje rodbine...“
Omer ponovo reče: “Upitaj ih koji je to ajet u Kur'anu najpravedniji.“
-“ Ko učini koliko trun dobra vidjeće gam a ko učini koliko trun zla vidjeće ga.“
Omer r.a reče: “Pitaj ih šta je u Kuranu najstrašnije?“
Abdullah odgovori: “To neće biti ni po vašim željama ni po željama sljedbenika Knjige: Onaj ko radi zlo...“(4:123) Omer reče: “Pitaj ih šta u Kuranu daje najviše nade?“ Abdullah odgovori: “Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će...“(39:53)
Omer r.a reče: “Pitaj ih je li među vama Abdullah ibn Mesud?“ Iz karavane odgovoriše:“ Jeste, Allaha mi!“
Abdullah ibn Mesud nije bio samo učač, alim, pobožnjak i asketa, bio je on kada to najviše zatreba i jak, odlučan, mudžahid i prednjačio je u borbi. Dovoljno je reći da je on prvi čovjek poslije Vjerovjesnika na zemaljskoj kugli koji je naglas proučio nešto iz Kurana.
Jednom su se u Mekki sakupili ashabi – drugovi vjerovjesnikovi, a tada ih je još uvijek bilo vrlo malo i bili su u teškom položaju, pa jedni rekoše: “Allaha mi, Kurejšije još uvijek nisu čule Kuran da im je učen naglas, pa ko bi otišao da im nešto prouči pa da čuju?“
„Ja ću im omogućiti da ga čuju!“ reče Abdullah ibn Mesud.
Ostali mu rekoše: “Bojimo se za tebe, voljeli bi da to uradi neko ko ima jaku rodbinsku zaleđinu, koji bi ga štitili i čuvali ako bi mu htjeli nanijeti zlo.“
Abdullah reče: “Pustite me, Allah će me štititi i čuvati.“
Sutradan poslijepodne Abdullah ode u harem i dođe do mjesta koje se zove Mekami Ibrahim, stade i poče učiti naglas Kur'an, dok se u blizini nalazila grupa Kurejšija koji su sjedili oko Kabe. On zauči:“ Bismillahi -r-Rahmani-r-Rahim, Errahman alleme-l-Kuran, haleka-l-insan, allemehu-l-bejan...“
I nastavi učiti dalje, dok se začuđene Kurejšije jedva snađoše pa povikaše: “Šta ono govori ibn Ummi Abd?! Teško njemu, pa on govori nešto od onoga što govori Muahmed.“ Onda skočiše pa počeše udarati Abdullaha po licu dok je on i dalje učio, dok nije proučio koliko je to Allah htio, onda se vrati svojim drugovima, dok mu je krv lila niz lice. Drugovi mu rekoše: “To je ono čega smo se plašili za tebe!“
On odgovori: “Tako mi Allaha, Allahovi neprijatelji u mojim očima ništa nisu bezopasniji nego što su to sada. Ako hoćete i sutra ću isto ovo učiniti.“
Oni mu rekoše: “Neka, ovo je dosta. Postigao si da čuju ono što im je mrsko.“


Živio je Abdullah ibn Mesud sve do vremena vladavine halife Osmana r.a. Kada je obolio smrtnom bolešću, dođe mu halifa Osman u posjetu pa ga upita: “Šta te muči?“
„Moji grijesi“ odgovori.
„A šta bi želio?“
„Allahovu milost.“

„Hoćeš li da naredim da ti daju sve ono što si odbio da primaš zadnjih nekoliko godina?“ upita halifa.
„Ništa mi to ne treba“ odgovori.
„Ostaće tvojim kćerkama iza tebe“.
„A bojiš li se siromaštva za moje kćeri?“ , upita Abdullah. „Ja sam im naredio da svaku noć uče suru El Vakiah, a uistinu sam čuo od Allahovog Poslanika s.a.v.s koji je rekao:“ Ko prouči svake noći suru Vakiah, nikada ga neće zadesiti siromaštvo i potreba!“
A kada je noć nastupila Abdullah ibn Mesud preseli među najodabranije društvo, dok je njegov jezik do zadnjeg časa spominjao ime Allaha, i učio Njegove jasne ajete...

Noviji postovi | Stariji postovi

Studio-Din

Primi pouku dok nije kasno...

Poruka dana
Od Asme'ija rhm., se bilježi slijedeće: "Za čudit se je čovjeku o kojem se govori dobro – a nije takav kao što se govori, pa bude zadovoljan tim govorom!? Još više je za čudit se čovjeku o kojem se govori loše – a takav je kao što se govori, pa mu bude krivo, i naljuti se!? A ono što je najviše za čuditi se jeste čovjek koji potvara ljude uz pretpostavke i sumnje, a sebe voli uz maksimalni jekin i ubjeđenje!?"Najuzvisenija znanost jeste spoznaja Allaha, a ona nas vodi spoznaji nacina ispovjedanja vjere Njemu. Sto se više siri vjerska znanost, smutnje je sve manje, a neznanje sve slabije. U hadisu se spominje:Vrijednost alima (znalca) u odnosu na abida (pobožnjaka) jeste kao vrijednost punog mjeseca u odnosu na ostale zvijezde.

(2)Ibn Mes'ud r.a. je govorio:

''Kreni na put da učiš ili da podučavaš. Radi nečeg drugog nemoj putovati, jer ćeš naći ili neznanje ili neznalicu. Uistinu, meleki prostiru svoja krila onome ko je krenuo da uči, iz zadovoljstva time što čini.''

Hadis Dana
Ostavljam vam dvije stvari kojih ako se budete drzali necete zalutati, Allahovu Knjigu i moj sunnet. (Tirmizi, Hakim, Malik)

Kur`an
O vjernici, ako vam nekakav nepošten covjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne ucinite, pa da se zbog onoga što ste ucinili pokajete. ( Al-Hudžurat)

Mudrost
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
517168

Powered by Blogger.ba