Studio-Din

Hvala Allahu, Koji poducava peru, Koji covjeka poucava onome sto ne zna. Hvala Allahu, Koji je one koji vjeruju iz tmina na svijetlo izveo i na pravi put ih uputio. Neka je Allahov blagoslov na Ucitelja koji upucuje najboljoj uputi, naseg Poslanika a.s.


24.09.2007.

Talha ibn Ubejdullah r.a. - jastreb Uhuda

Kome je drago vidjeti šehida kako hoda zemljom, neka gleda Talhu ibnu Ubejdullaha!" (hadis)

Stranice vječnosti se ne daju brisati

Upoznat ćemo se s čovjekom, koji prednjači u svim dobrim osobinama:
- prednjači u džihadu. On je divan primjer onih koji su dali sve što imaju da bi uzdigli Allahovu riječ, zaštitili Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, te prenijeli i širili Allahovu Objavu;
<!--[if !supportLineBreakNewLine]--><!--[endif]-->

- prednjači u dobročinstvu. Njegovi nadimci su: Talha EI-Džud (Darežljivi Talha), Talha EI-Hajr (Talha Dobročinitelj), Talha EI-Fejjad (Velikodušni Talha, Prekomjerni Davatelj). Čitav njegov život je bio ispunjen plemenitošću, požrtvovnošću i darežljivošću. Davao je od sebe sve što je mogao.
- prednjači u Šehadetu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao za njega da je šehid koji hoda po Zemlji. On je junak i šehid zajedno! On je Talha ibnu Ubejdullah - jastreb Uhuda, radijallahu anhu.

Biblija je nagovijestila dolazak Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem

Talha, radijallahu anhu, je bio neobično inteligentan, širokogrud, veoma iskusan i nadasve, strpljiv. Dobro se sjećao šta mu se dogodilo prije nego što je prešao na islam. On kaže: "Pitao me jedan monah iz Busre, u Siriji, da li znam da se pojavio poslanik po imenu Ahmed?" Upitah ga ko je Ahmed, a monah odgovori: "Sin Abudllaha i unuk Abudl-Muttaliba. On je zadnji od poslanika i pojavit će se u Mekki!"
Talha je, nakon toga, pohitao u Mekku i saznao da se Muhammed, također još zove i Ahmed, i da ga je Allah poslao da bude Poslanik, l druge vjere prije islama su nagovijestile dolazak Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
U Kur'anu se govori o Isau, a.s kojem je majka Merjem. On je rekao svome narodu: "Evo, objavljujem vam radosnu vijest, doći će nakon mene Poslanik, po imenu Ahmed!"

Vjerovanje (iman) je slađe kada se trpi

Nevjernici su, jednom, na početku islama vezali uzetom Talhu s Ebu Bekrom, radijallahu anhu. Od tada, imaju zajednički nadimak "Srodnici" (Blizanci). Oba ashaba su trpjela užasne muke od užeta. Čak je i Talhina majka zlostavljala svoga sina, iako su majke prema svojoj djeci nježne i milostive. No, uvidjela je koliko je on čvrst i ustrajan u svojoj vjeri i da ga ništa ne može odvratiti. Kad su ga mučili, bio je miran i nasmijan, spokojna srca. Potporu za svoju strpljivost našao je u Allahovim riječima iz Kur'ana. On vjeruje u Allaha, pa zašto onda da se osvrće na riječi nevjernika. Njegov um razmišlja čvrsto o dobročinstvu i čvrsto je uvjeren da će mu Allah pomoći da pronađe izlaz. Talha je znao da pametan čovjek neće odbaciti dobrotu, istinu i ispravnost, radi toga što neki krivo razmišljaju. Vjera u Allaha zahtijeva strpljivost i trpljenje, kao odgovor na zlostavljanje kafira, uvijek i svugdje.

Utjeha dolazi, makar i sa zakašnjenjem
 
Došao je i čas utjehe nakon velikog podnošenja muka. Allah je za Talhu i muslimane pronašao izlaz, zajedno sa porodicom Ebu Bekra, radijallahu anhu, tako što su hidžru učinili u jesrib (Medinu). Oprostio se sa svojim rodnim mjestom i imetkom, i podnio teškoće puta, pustinjsku prašinu i glad. Slava AIlahu kada smo na mukama, slava AIlahu kada smo u izobilju! U Medini, u okviru neviđenog bratimljenja, što ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio između Talhe Muhadžira i Ka'ba ibnu Malika, jednog od istaknutih građana jesriba, Talha se osjećao kao medu svojima. Njegov život u Medini je bio pon herojstva i približavanja Allahu.
U prvoj bitki Talha je bio oko koje bdije i prati šta se događa na prilazima gradu. Činio je to s potpunom revnošću i neviđenom strpljivošću; bdio je danju i noću. Prenosio je sve vijesti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno sa svojim drugom Sa'dom ibnu Zejdom, radijallahu anhu. Bio je častan, iskren i povjerljiv vjernik. Allah će ga nagraditi, zajedno s onima koji su sudjelovali u odlučujućoj borbi, svojim sabljama i svojom krvlju.


Odlikovanje s Uhuda

Talha je u bitki na Uhudu zadobio dvadeset i četiri rane po tijelu i prstima. Bio mu je oduzet (paraliziran) jedan prst, jer je podmetnuo svoju ruku da bi zaštitio Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, od udaraca koje su mu nanosili mušrici. Talha je ranjenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zaštitio svojim tijelom i uzmicao zajedno s njim boreći se sabljom. Puno je krvi isteklo iz njegovih rana. Kod toga, zadobio je više uboda po tijelu od sablji, kopalja i strjelica, preko sedamdeset. Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, je Talhi odao posebno priznanje, istaknuvši njegovu posebnu ličnost, kad mu je na dan bitke na Uhudu rekao: "Talha, ti si u potpunosti uspio, tj. učinio si takva djela da si zavrijedio Džennet, bez ikakve sumnje!" Ebu Bekr Essiddik, radijallahu anhu, je za njega rekao: "Taj dan bitke na Uhudu bio je Talhin dan!"

Mu'min je uvijek prvi

Za Talhu rane nisu predstavljale ništa osobito. Još se više suprotstavljao neprijatelju, jer je to bilo radi Allahovog dželle šanuhu zadovoljstva, kao i zadovoljstva Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i mu'mina. Dobro došla smrt i šehadetu uz pobjedu.
To je bio njegov moto. Ništa to nije bilo čudno za Jastreba Uhuda. Zato vidimo da Talha uvijek u borbi voli prve redove u kojim sudjeluje Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem. Ne pitajte u kojim je bitkama sve Talha bio. On je sudjelovao u svim bitkama uz Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i to bez ikakvog straha ili mrvice kolebanja ili opreza, da ne bi dao svoj život u borbi. Već i to bi bilo d ovoljno ako se govori o njegovoj časti - da je Talha dobročinitelj, darežljiv, na bilo koji način. Vrhunac darežljivosti je, kao što znate, spremnost položiti svoj život, i ulazak u borbu bez ikakvog straha i kolebanja.

Šehid hoda zemljom

Talha, radijallahu anhu, je zatražio šehadet, a Allah mu to nije uskratio. Eto Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu donosi radosnu vijest da če ući u Džennet. Također mu je rekao još za života da će biti šehid. Lijepo bi bilo kad bismo zapamtili tri radosne vijesti koje je izrekao Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: "Kome je drago da gleda čovjeka koji hoda zemljom, a već je mrtav, neka gleda Talhu! Kome je drago vidjeti šehida kako hoda zemljom, neka gleda Talhu ibnu Ubejdullaha!"
Neka ti je sa srećom Ebu Muhammede. Allah ti je oprostio sve grijehe koje si učinio prije i koji slijede.
Kako su slatke vijesti o Džennetu, šehadetu i oprostu!
Kad bi nam samo jednu od tih radosnih vijesti Allah omogućio, bili bismo beskrajno sretni. Bože, molimo te za jednu radosnu vijest, kao što ju je Resulullah rekao Talhi; da nam oprostiš grijehe i smiluješ nam se; da nam podariš šehadet na ispravnom Tvom putu i da nam dozvoliš da uđemo u Džennet s onima kojima si to obećao. Ti sve čuješ i sve možeš!


Naš Poslanik ima dva prisna sljedbenika

Kad Allah zavoli nekoga, on ga približi sebi. Eto Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, donosi Talhi radosne vijesti, da će Allahu biti blizak i da će Allah uvijek nad njim bdjeti. Rekao mu je: "Allah te čuvao i pratio sve dok ga ne sretneš!"
Blago tebi, Talha, na tvom visokom položaju! Zato nije čudno da budeš Poslanikov prisni sljedbenik; na taj položaj nije se popeo niko osim dvojice, a ti si jedan od njih. Zubejr, radijallahu anhu, je drugi.
Svaki od nas je prisni prijatelj i sljedbenik Resulullaha i učenik bez premca. Ti si još više od toga! Ti si šogor resulullahov i na ovom i na Onom svijetu. TI si se oženio časnom sahabijkom Hamnet, sestrom Zejnebe, žene Resulullahove, sallallahu alejhi ve sellem. Njihova je majka Amina, kći Abdul-Muttaliba, tetka Resulullahova. Blago tebi, i molimo AIlaha, dželle šanuhu, da svako od nas bude s vama u Džennetu.
"Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati!" (XIV; 7)

Allah, dželle šanuhu, je podario Talhi veliko bogatstvo. S druge strane. Talha je bio primjer zahvalnosti Allahu. U jednom danu je dao sadaku od sto hiljada dirhema. Jednom drugom prilikom podijelio je svu svoju imovinu sirotinji, bez obzira što je ta imovina bila velika.
Za sebe nije ostavio niti jednog dirhema, a imanje mu je vrijedilo četristo hiljada dirhema. jednom je prodao zemlju u vrijednosti od sedamsto hiljada dirhema i to je odmah drugi dan podijelio. Nije imao mira kad bi saznao da neko traži pomoć, odmah mu je nastojao pomoći. Nikad uvaženi ashab nije nikoga odbio, a da nije pružio pomoć ili platio tuđi dug!
Godišnje je, nakon smrti Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, slao njegovoj ženi Aiši, radijallahu anhu, deset hiljada dirhema. Zato je Allah, dželle šanuhu, blagoslovio njegov imetak. Koliko god poklanjao, Allah mu je još više uzvratio. O tome svjedoče ajeti Kur'ana Časnog: "Ako budete zahvalni, ]a ću vam, zacijelo, još više dati!" (XIV; 7)

Junaka poštuju svi


Ebu Bekr i Omer, za vrijeme njihova hilafeta, nisu zaboravili da priznaju Talhi njegov položaj, pa i da od njega traže savjet u političkim i vojnim pitanjima. On je znao pravilno presuditi, i bio je odan riječi istine. Nije zaboravio biti u prvim redovima kada se krene u borbu protiv otpadnika. On je još uvijek "jastreb ratova i bitaka". Povijest potvrđuje njegova junaštva u više prilika i nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. VI znate, djeco, da je Talha jedan od šesterice ashaba koji su izabrani u savjetodavno tijelo što ga je osnovao i izabrao Omer, radijallahu anhu, prije svoje smrti. Na tome je posebno insistirao kad je rekao: 'Talha je zajedno s vama član savjetodavnog tijela!"
Takav istaknut položaj odgovarao je samo čovjeku kakav je Talha. To je čovjek koji je znao čuvati Božiju blagodat imanja i znanja! Bilo bi lijepo da Talha bude uzor i u našem društvu!
"... i porod naš neka bude odan Tebi!"(II; 128)
Nije Talha škrtario s onim što najviše voli, a to su njegova djeca koju je hranio i odgajao unatoč njihovoj brojnosti. Uistinu su bila ukras njegovog života.
Uzdigli su ugled svoga oca još više i njegovu povijest učinili još trajnijom. Bilo ih je četrnaest: sinovi Muhammad, Imran, Isa, Ismail, Ishak, Jakub, Musa, Zekerija, Jusuf i jahja, a kćeri - Aiša, Ummu Ishak, Es-Sebbe i Merjem.
Allah mu je podario da većina njegovih sinova imaju imena poslanika u nadi da budu ispravni šehidi i bliski Allahu, dželle šanuhu. Njegove su kćeri imale ispravne i dobre muževe, kao Mus'ab ibnu Zubejra, suprug Aišini Hasan ibnu Alijj, suprug Ummu Ishak.
Talhini sinovi su se istakli u borbama i u mačevanju. Imali su izuzetne vrline i bili su primjer junaštva i šehadeta. Neka Allah bude s njima zadovoljan!
"Iz njihovih srca ćemo zlobu odstraniti...!" (XV; 47)
Život je htio da Talha s Aišom i Zubejrom ide u rat protiv Alije, radijallahu anhu. Istina je bila i očita i zorna svakome ko je bistrog uma kao Talha i Zubejr. Oni koji su izdali Zubejra htjeli su da naš veliki junak Talha bude pogođen strijelom u bitki EI-Džemel. Bio je teško ranjen, izgubio je puno krvi i preminuo.
Imam Alija, radijallahu anhu, je bio prvi koji se ražalostio zbog Talhine smrti, iako nisu bili istomišljenici. On zna ko je Talha i koja je njegova vrijednost u redovima ashaba. On zna, kao što znaju i svi drugi, kao i oni koji su ubili Talhu, da je Talha preselio na Onaj svijet kao šehid. On je već bio šehid koji je hodio Zemljom s velikim nepokolebljivim imanom!
"Iz njihovih srca ćemo odstraniti zlobu; oni će, kao braća, na divanimo jedni prema drugima sjediti!" (XV; 47)
l djeca mogu tugovati l tako se završilo šezdeset godina u životu Talhe, radijallahu anhu. Možemo se ponositi zajedno sa Abdullahom Abbasom, radijallahu anhu, kad su ga pitali o ovom junaku i o Zubejru, nakon njihove šehidske smrti. "Neka se Allah smiluje njima. Kunem se Allahom da su bili vjerni muslimani, odani, dobročinitelji, mu'mini, plemeniti i blagoslovljeni. Allah će im oprostiti kao starim ashabima, zbog njihovog iskrenog druženja s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovih plemenitih djela..."

 
 

Bio je jedan od onih kojima treba zavidjeti na dubokoj i čvrstoj vjeri. Služi mu na čast što je jedan od deseterice kojim je obećan Džennet. On je "jastreb Uhuda", jedan od velikih vođa islama. Sve najvrednije ljudske vrline su spojene u njegovoj ličnosti. Neka mu se Allah smiluje i bude njime zadovoljan!

23.09.2007.

Predavanja u audio formi (mp3, 16kbit)

23.09.2007.

99 Allahovih imena ...


23.09.2007.

Iz kabura u Dzennet ili Dzehennem 1-dio

KADA CU UMRIJETI?

Kada ce nam doci smrt? Ovo vece ili sutra - moguce, a moguce i poslije sedmicu dana ili mjesec, a moguce da bude i poslije nekoliko mjeseci ili godina!!! Ali smrt je stvarnost i niko je ne moze mimoici, niti od nje pobjeci. AIlah, dz.s., u Kur'anu kaze:

"Svaka osoba ce okusiti smrt." (El - Enbija, 35)

Da li sam ja spreman za vjecnu kucu? Da li je moj islam, moja vjera potpuna? Staje to sto kod mene manjka? U cemu sam slab? Ovo zna samo AIlah, dz.s., a svoja djela cu naci u knjizi otvorenoj...

Ja ne znam hocu li knjigu primiti s lijeve ili s desne strane, onoga dana kada mi se kaze:

"Citaj knjigu svoju, dosta ti je danas to sto ces svoj racun polagati." (El-lsra,14)

Ako mi knjiga moja bude predana s lijeve strane, tesko meni, tada cu biti stavljen u lance, okove i vatru rasplamsalu. Neka me Allah, dz.s., skupa s vama spasi od toga.

A ako mi knjiga moja bude predana s desne strane, moje prebivaliste bit ce Dzennet i imat cu susret s nasim Gospodarom u drustvu s Vjerovjesnicima, iskrenim vjernicima i sehidima, u lijepim i mirisnim odajama Dzenneta.

Pa zasto da se ne trudim i ne pripremam za Dan obracuna i nagrade? A ono sto znamo, nase mjesto bit ce ili sa stanovnicima Dzenneta ili Dzehennema. Da li nam se naredjuje poseban napor i trud?

Svakako! Allah Uzviseni kaze:

"I onim, sto vam je potrebno za put, snadbijte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost." (El - Bekara, 197)

Ja tvrdim da smrt nece nikoga izostaviti i da ce ona doci u odredjeno vrijeme koje ne mozemo ni ubrzati ni usporiti. Allah Uzviseni kaze:

"Mi odredjujemo dan kad ce ko od vas umrijeti i niko nas ne moze sprijeciti." (El - Vakia, 60)

Bojim se trenutka kada mi dodje sluga pokorni, onaj koji razdvaja ljude od zivota, bojim se svojih grijeha i slabosti.


KA POKAJANJU

Braco moja!

Put kajanja jedan je od nacina i puteva koji vode Allahovom, dz.s., zadovoljstvu i tako ostaje zauvijek.

Svima nam je poznato da su vrata kajanja, 'Tevba", otvorena, a ruka Milostivog otvorena jeza one koji se kaju, nocu i danju.

Zasto da se uzdizemo i oholimo? Dokle da nam srca ostaju kruta? A Allah, dz.s., u Svojoj knjizi poziva nas na Tevbu i kajanje:

"0 vi koji vjerujete, ucinite pokajanje Allahu iskreno, da bi Gospodar vas preko ruznih postupaka vasih presao i da bi vas u dzenetske basie, kroz koje ce rijeke teci, uveo, na Dan u kojem Allah nece osramotiti Vjerovjesnika i sve koji su zajedno s njim vjerovali; svjetlo njihovo ce ici ispred njih, s njihove desne strane. 'Gospodaru nas', govorit ce oni, 'ucini potpunim svjetlo nase i oprosti nam, jer Ti, doista, sve mozes'" (Et Tabrim,8)


Sigurno je da ce nas neprijatelj covjeka (sejtan) ucvrscivati na putu zla kroz igru i zabavu sve dok covjek potpuno ne uplovi u grijeh, ali kakvo ce biti njegovo stanje kada dodje Melek smrti?

Pogledajmo staje doslo u Allahovoj, dz.s., knjizi i sunnetu Njegovog Vjero a.s., gdje se obecava lijepa nagrada dobrociniteljima, a kazna grjesnicima.



KAKO SE UZIMAJU DUSE?

U Kur'anu je navedeno i opisano stanje vjernika u casu odvajanja duse od tijela, a o tome nas je obavijestio i plemeniti Poslanik Muhammed, a.s., a on ne govori po hiru svome. Allah Uzvise ni kaze:

"Vjernicima meleki dodju u lijepom izgledu i obraduju ih lijepim vijestima."

Allah Uzviseni kaze:

"Onima koji govore: 'Gospodar nas je Allah', pa poslije ostanu pri tome dolaze meleki: 'Ne bojte se i ne zalostite se, i radujte se Dzennetu koji vam je obecan. Mi smo zastitnici vasi u zivotu na ovome svijetu, a i na onome; u njemu cete imati sve ono sto duse vase zazele, isto god zatrazite imat cete. Bit cete pocasceni od Onoga Koji prasta i Koji je Milostiv." (Fussilat, 30 - 32)

A nevjernicima i pokvarenjacima govorit ce obrnuto:

"A da si samo vidio kad su meleki nevjernicima duse uzimali i po licima ih njihovim i straga udarali: 'Iskusite patnju u ognju. To je za ono sto ste rukama svojim pripremili, jer Allah nije nepravedan robovima Svojim!'" (El- Enfal, 50, 51)

Istina, ovaj ajet objavljen je povodom nevjernika koji su ucestvovali u Bitki na Bedru. Ali, Ibn-Kesir u svome tefsiru kaze da su ove Allahove, dz.s., rijeci opceg znacenja i da se odnose na sve nevjernike. U prilog ovome ima dosta dokaza.

Mnogo je ajeta koji govore o nacinu odlaska duse iz tijela; kod vjernika na blag i lijep nacin, a kod nevjernika ostro i grubo. 0 ovome govore brojni hadisi. U hadisu koji se prenosi od Bera'e b. Aziba sire se objasnjava ova tema, a govori se o zivotu poslije smrti (u berzehu), a to je faza izmedju zemaljske smrti i ozivljenja.

Obratimo paznju na stanje kod vjernika i nevjernika u fazi zivota u berzehu. Prva stanica ka ahiretu je kabur, (grob). Bera'e b. Azib prenosi hadis:

"Izisli smo s Vjerovjesnikom da klanjamo dzenazu nekom covjeku, ensariji. Priblizili smo se kaburu, pa posto je tijelo spusteno u mezar, AIlahov Poslanik sjeo je pored njega, okrenuvsi se u pravcu Kible, a i mi smo posjedali oko njega. Bili smo mirni kao da nam je na glavama ptica. U svojoj ruci imao je stap kojim kuckao je po zemlji. Ponekad bi gledao u nebo, a zatim u zemlju, svoj pogled dizao je prema gore i spustao. Zatim rece: 'Utjecite se Allahu od kaburskih kazni.' To je rekao dva ili tri puta, a zatim je izgovorio tri puta: 'Moj Allahu, ja se utjecem Tebi od kaburskih kazni i iskusenja', i dodao: 'Zaista, kada vjernik, rob AIlahov, napusta ovaj svijet i ide na buduci, dodju mu meleki s visine, bijela izgleda u sjaju kao Sunce; sa sobom nose dzenetsku odjecu i dzenetski miris. Priblize mu se tako da ih moze vidjeti. Zatim dodje melek smrti i sjedne pored njegove glave, pa kaze: '0 dobra duso', (a u drugoj verziji 'o smirena duso'), idi oprostu svoga Gospodara i Njegovom zadovoljstvu.' Dusa zatim napusta svoje tijelo poput kapljice koja klizi sa svoga mjesta. Zatim je prihvacaju." A u drugom predanju: "...pa kada dusa napusti tijelo blagosivljaju ga meleki svi, na nebu i na Zemlji. Potom mu se otvaraju nebeska vrata i svi cuvari tih vrata mole se Allahu za njegovu dusu. Meleki je prihvacaju, ne odvajaju se od nje ni jednog trena, sve dok je ne postave u haljine (kefine) i miris." 0 tome govore slijedece Allahove rijeci:

"A kad nekome od vas smrt dodje, izaslanici Nasi mu bez oklijevanja dusu uzimaju." (El En 'am, 61)

Od nje se prosiri najljepsi miris kakvog na Zemlji nema, potom se, noseci je, penju u visine. Kad prodju pored grupe meleka, svi upitaju: 'Cija je ovo plemenita dusa?' A meleki odgovaraju: 'To je taj i taj', i tad spomenu njegovo najljepse ime s kojim su ga ljudi zvali na Zemlji. Tako biva sve dok ne prodju zemaljsko nebo, i zatraze dozvolu za prolazak; posto im se dozvoli, idu dalje prema nebu koje slijedi. Tako biva sve dok ne dodju do sedmog neba. Allah Uzviseni tada kaze:

'Pisite Moga roba u knjigu velikana. Uistinu, knjiga cestitih je u Ilijjunu, a znas li ti sta je Ilijjun? (Mutaffifun, 18, 19)
I on bude upisan u knjigu velikana, a potom im se naredi: 'Vratite Moga roba na Zemlju, jer Ja sam ljude stvorio od zemlje, u nju cu ih ponovo vratiti, a iz nje ce biti ozivljeni i drugi put.'

Zatim se njegova dusa vrati u tijelo i tada cuje odjeke obuce svojih drugova kako napustaju mezarje.

Tada mu dodju dva snazna meleka koji ga pocnu ispitivati: 'Ko ti je Gospodar?' A on ce odgovoriti: 'Moj Gospodar je Allah.' 'Koja je tvoja vjera?' - oni ce ponovo pitati, a on ce reci: 'Moja vjera je islam.' 'A ko je onaj covjek koji je vama poslan?' - upitat ce oni, a on ce reci: 'On je Allahov Poslanik.'

Njihov daljni razgovor ce teci na slijedeci nacin: 'Kakvo ti je djelo?' On ce odgovoriti:

'Citao sam Allahovu knjigu i vjerovao u ono sto tamo pise.' Zatim ce ga stegnuti i ponovo pitati: 'Ko ti je Gospodar? Koje si vjere? Ko ti je Poslanik?' - i ovo ce biti posljednje kabursko iskusenje kojem ce biti izlozen vjernik."

U skladu su s ovim Allahove rijeci:

"Allah ce vjernike postojanom rijecju ucvrstiti i na ovom i na onom svijetu." (Ibrahim, 27)

A on ce reci: 'Moj Gospodar je Allah, moja je vjera islam, moj Poslanik je Muhammed, a.s.', a zatim ce doci glas s visine: 'Istinu je rekao moj rob, pripremite njemu mjesto u

Dzennetu, uputite ga u Dzennet i otvorite dzenetska vrata.' Do njega ce doprijeti dzenetski lijep i ugodan miris, a kabur ce se prosiriti koliko njegove oci mogu vidjeti. Zatim ce mu doci covjek lijepa izgleda, u lijepoj odjeci lijepog mirisa i njega ce udarati, i reci ce: 'Raduj se svojoj sreci, Allahovom zadovoljstvu i Dzennetu punom blagodati. Ovo je dan koji ti je obecan.' A on ce u radosti i sreci upitati: 'Allah te nagradio, ko si ti sto mi donosis ovo dobro?', a on ce reci: 'Ja sam tvoje dobro djelo sto si ga cinio.'

'Bogami, ja sam to cinio sa zeljom da postignem Allahovo zadovoljstvo izbjegavajuci grijeh.' 'Allah neka te nagradi', odvrati on. Zatim ce se otvoriti dzenetska i dzehenemska vrata. Potom ce mu se pokazati mjesto u vatri i reci: 'Ovo ti je bilo predvidjeno boraviste, pa ti ga je Allah zamijenio mjestom u Dzennetu.' Posto pogleda u Dzennet, reci ce: 'Moj Gospodaru, ubrzaj Sudnji dan da bih se susreo sa svojom porodicom i imetkom.'"

"A nevjernik (u drugom hadisu kaze se grjesnik), kada napusta ovaj svijet i putuje za buduci, dodju mu s neba meleki, grubi i strasni, crnog izgleda; sa sobom nose platno od kostrijeti. Priblize mu se tako da ih moze vidjeti. A zatim ce doci melek smrti i sjesti kod njegove glave i reci: '0 prljava duso, izlazi, idi, Allah je srdit na tebe i ljut.' Zatim ce njegova dusa napustiti tijelo uz veliku muku, kao sto se vruc ozeg vadi iz vlazne vune, kidajuci vene i zivce. Proklinju ga meleki i stanovnici neba. Njemu se zatvaraju nebeska vrata, a cuvari tih vrata mole Allaha, dz.s., da im ne salje takvu dusu.

Zatim je prihvacaju ona dva meleka u svoje ruke i ne pustaju je ni jednog trena, sve dok je ne postave na platno od kostrijeti. Tada se osjeti smrad kakvog nema na Zemlji, i zatim se dizu u visine. Kada prodju pored grupe meleka svaki od njih pita: 'Kakva li je ovo pokvarena dusa?' Njima se odgovara: 'To je taj i taj' - i spomenu njegovo najruznije ime kojim su ga zvali na Zemlji. Tako se dogadja sve dok ne dodju do kapije prvog neba i zatraze dozvolu, ali vrata im se nece otvoriti.' Zatim je Poslanik proucio: 'Njima se nebeska vrata nece otvoriti i prije ce uze kroz iglene usi proci nego ce oni u Dzennet uci.'

Allah ce tada reci: 'Pisite ga u knjigu ponizenih, a zatim ga vratite na Zemlju, jer Ja sam rekao da Sam Ijude od zemlje stvorio, da ih u zemlju vracam i da cu ih ponovo iz zemlje oziviti."

Dusa njegova bit ce protjerana s neba i spojit ce se s tijelom." Zatim je izgovorio slijedece rijeci:
"A onaj koji bude smatrao da Allahu ima iko ravan, bit ce kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio." (El - Hadi, 31)

Posto mu se dusa vrati u tijelo, on cuje odjeke koraka onih koji odlaze. Zatim mu dodju dva meleka strasna izgleda, podignu ga i pocnu ispitivati: 'Ko ti je Gospodar?', a on ce reci: 'Ah, ah, ne znam', a meleki ce reci: 'Koje si vjere?', a on ce reci: 'Ah, ah, ne znam', a oni ce ponovo pitati: 'Sta kazes za covjeka koji vam je poslan?' (bit ce receno Muhammed) 'Ah, ah, ne znam', odgovorit ce on, 'ali sam cuo Ijude da su o tome govorili.' Oni ce tada reci: 'Ne znas i nisi htio da znas.' Glas sa visine ce povikati: laze on, pripremite mu mjesto u Dzehennemu, otvorite vrata njegova, neka do njega dopre vrucina dzehenemska i smrad.' Kabur ce se stisnuti tako da ce kosti mimo kostiju prolaziti.

Pojavit ce se covjek ruznog i strasnog izgleda, u ruznoj odjeci; smrad ce iz njega udarati, i reci ce mu: Tesko tebi sa tvojim zlom, ovo je dan koji ti je obecan.' On ce povikati: 'A ko si ti sto mi donosis ovu strasnu vijest?' A on ce reci: 'Ja sam tvoje lose djelo. Bogami, kad god si uradio lose djelo ono te je udaljilo od pokornosti Allahu, a ubrzalo tvoj put ka neposlusnosti, i Allah te je kaznio.'

Zatim ce mu dovesti covjeka koji je slijep, gluh i nijem, u ruci ce imati kandziju od zeljeza. Kad njom udari u brdo, pretvori ga u prasinu. Udarit ce ga tako da ce od njega ostati samo prasina. Zatim ce ga Allah vratiti u prvobitno stanje, a ovaj ce ga udariti drugi put. On ce tada jaukati, tako da ce ga svi cuti osim ljudi i dzina. Zatim ce mu otvoriti vrata Dzehennema i pripremiti lezaj od vatre. On ce tada povikati: 'Moj Allahu, odgodi Sudnji dan!'"

23.09.2007.

Sta je tagut?

Poucna kazivanja nase brace i sestara

Učenjaci su opisali taguta (lažno božanstvo) različitim definicijama, ali je većina njih prihvatila ovu: 


Sve što se obožava mimo Allaha, pa makar i samo jednom vrstom ibadeta, a ono što se obožava je time zadovoljno, naziva se tagut. 


Šejh Muhammed ibn AbdulWehhab je prokomentarisao: 


Tagut uopšteno je sve ono što se obožava  mimo Allaha, subhanehu we te`ala, i zadovoljno je tim obožavanjem, a to uključuje one koji se obožavaju, slijede i kojima se pokorava mimo Allaha, subhanehu we te`ala – svi oni su taguti.“



Na primjer, ukoliko neko učini nekome sedždu i taj kome je sedžda učinjena bude zadovoljan tim djelom, onda je takav tagut. Ali ukoliko taj kome je učinjena sedžda ne bude zadovoljan tim što mu je učinjena sedžda, onda se on ne ubraja u tagute.
Allah, subhanehu we te`ala,  je upotpunio svoje obožavanje negacijom svih drugih oblika obožavanja. Rekao je Allah, subhanehu we te`ala: 
„ Mi smo svakom narodu poslanika poslali: "Allaha obožavajte, a taguta se klonite!“  

I rekao je: 

„ Onaj ko ne vjeruje u taguta, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.“

U ovoj pretpostavci neko može upitati :“ Zašto je Allah stavio negaciju prije afirmacije, koja je mudrost u tome?“ 


  1. Zato da bi se onima koji su Allahu pripisivali druga skrenula pažnja da njihovo obožavanje Allaha mora biti upućeno samo Njemu, subhanehu we te`ala, a ne idolima, niti bilo kojem drugom tagutu. Niko ne može obožavati Allaha sve dok ne zaniječe taguta. Uzvišeni Allah kaže:
„Većina njih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.“

Oni su mušrici, zato što su Allahu, subhanehu we te`ala,  u svojim ibadetima pripisali druga. 

  1. Zato da ničija djela u sebi ne bi sadržala širk, jer širk upropaštava djela. Neko, ukoliko nije zanijekao taguta, može obavljati hadž, postiti, klanjati, itd. a da mu to uopšte ne bude od koristi.
     
Koliko samo ljudi govori da vjeruje u Allaha, a čine dove mrtvima i obožavaju ih. Neki kažu da je jedan sat za Allaha, a drugi za dunjaluk – i ova tvrdnja čak može biti širk, jer za koga je taj dunjalučki sat? Koga obožava taj jedan dunjalučki sat? Dok u isto vrijeme neko od njih može govoriti da njegov gost i njegov oac kod njega imaju pravo. A sve ovo je izvršavanje Allahovih propisa i osobe koje odvajaju vjeru od dunjaluka su sekularisti, a Uzvišeni Allah kaže: 

„Reci: "Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova “  

Ovaj ajet obuhvata sve ono što se tiče obožavanja Allaha, subhanehu we te`ala. 

Allah nikada neće primiti sekularizam. Dakle, sekularisti bi uradili onako kako je urađeno sa crkvom, i žive svoj društveni i ekonomski život u skladu sa njihovim strastima i prohtjevima. Cjelokupni društveni i ekonomski život je potčinjen Allahovim propisima. 

Djela ljubavi (mehabbe), privrženosti (wela`) i odanosti ( adaa`) su djela ibadeta i moraju biti upućeni samo Allahu, subhanehu we te`ala,  kao što je to Allah spomenuo. Oni koji čine širk Allahu, mogu voljeti osobe ne radi Allaha, već zbog same te osobe, jer on voli tu osobu zbog nje same, i time se suprostavlja Allahovom zakonu. Uzvišeni Allah kaže: 

„ Ima ljudi koji su mjesto Allaha tagute prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha.“ 

Čak iako je ta osoba tvoj otac ili brat, a više vole kufr od imana, onda ih je haram voljeti i prijateljevati sa njima, jer uzvišeni Allah kaže: 


„O vjernici, ne prijateljujte ni sa očevima vašim ni sa braćom vašom ako više vole nevjerovanje od vjerovanja. Onaj od vas ko bude s njima prijateljevao, taj se doista prema sebi ogriješio.  “

Kawf (strah) i radžaa` su također djela  ibadeta, i svako ko prema nekom drugom ispoljava veći kawf i radža`, nego prema Allahu, takav je počinio veliki širk.  

Zašto smo definiciju taguta odredili riječima „i bude s tim zadovoljan“?

 To smo rekli iz razloga što su neki od poslanika, `alejhimusselam, bili obožavani – Isa, `alejhisselam, Musa, `alejhisselam, a znamo da oni nisu bili s tim zadovoljni. To znači da oni nisu taguti.  

Prema tome, sve što je obožavano, slijeđeno i čemu se pokorava, što mijenja obožavanje Allah u obožavanju te stvari, je tagut. Taguti mogu biti čak i životinje, Neki ljudi obožavaju do 500 životinja i to svaku na različit način – svaka životinja ima svoj način na koji se ona obožava i ljudi ih tako obožavaju. Zato molim Allaha da nas uputi na Tewhid (Allahovu Jednoću), jernema veće blagodati od obožavanja samo Allaha, Jedinog. 

„Ukoliko se osoba koja je obožavana mimo Allaha ne odrekne tog statusa, ona postaje tagutom. Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem,  je idole nazvao tawagitima u sahih hadisu u kojem Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem,  kaže: „ Oni koji slijede i obožavaju tawagite, sami su tawagiti,“ Onaj kome su ljudi pokorni preko Allahove dozvole , ili onaj kome se ljudi pokoravaju u stvarima koje nemaju osnove u Allahovom zakonu, takav je tagut. Iz ovog razloga, ljudi koji sude prema nečemu drugom  a ne prema Allahovoj Knjizi su taguti. Allah je nazvaoFaraona i stanovnike Aa`da tagutima.“ 

( Ibn Tejmijje, Fetva vol. 28, str. 200) 

Također, tagut može biti čovjek, drvo, kamenje, rabin, sveštenik, zakon i onaj ko ga sprovodi. I zakonodavac može biti tagut. Allah, subhanehu we te`ala,  je spomenuo faraona, kada je faraon rekao: 

„Ako budeš kao boga nekog drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu baciti! “  

Kada je ovo faraon rekao, mislio je na tašrii (zakonodavstvo) – govorio je o tome da je on taj koji propisuje, zabranjuje i rješava sporove, a nije mislio na to da je on stvoritelj, jer on nije mogao ništa stvoriti.

Ukoliko neko sebi pripiše svojstvo slično ovome, koje ga čini zakonodavcem, onda je takav tagut. Pogledajte vođe naših zemalja – oni čine isto, čak i oni na niskim državnim funkcijama. Oni sude prema nečemu drugom a ne prema onome što je Allah objavio i to ih čini tagutima. Zato ih moramo zanegirati, i odreći se njih (bera`) i moramo ih proglasiti kafirima (tekfir). Uzvišeni Allah kaže: 

„A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi kafiri (nevjernici).“ 

Dakle, ovo napominjem jer želim da se shvati značenje tewhida, pošto murdžije današnjice tvrde da je samo šejtan tagut. 

 A šta žele postići tim što tvrde da je samo šejtan tagut? Pokušavaju da prikriju činjenicu da su naši vladari taguti, protiv kojih se mora boriti sve dok sva vlast ne bude Allahova. Uzvišeni Allah kaže:

„I borite se protiv njih sve dok fitne (nevjerstva i mnogoboštva) ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovjedati ne mogne.“ 

Ukoliko se sudi zakonom koji nije u skladu sa onim što je Allah, subhanehu we te`ala,  objavio, onda je i taj zakon tagut, lažan zakon. Ne dolikuje vjerniku da traži tahukum (presudu) i da mu se sudi lažnim zakonom, jer ko to učini zanevjerovao je u Allaha i Poslanika, sallallahu `alejhi we sellem. Uzvišeni Allah kaže:

„Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. Kad im se kaže: "Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!" – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću. A sta će tek biti kad ih, zbog djela ruku njihovih, pogodi kakva nesreća, pa ti dođu kunući se Allahovom: "Mi smo samo htjeli da učinimo dobro i da bude sloge".  “ 

Ono što je bitno iz ovoga razumjeti je to da obožavanje Allaha nikada ne može biti potpuno bez negiranja i odricanja od širka i taguta. Slično ovome je rekao Ibrahim, `alejhisselam, svom narodu : 

„Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: " "Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima, pored Allaha, ibadet činite (obožavate); mi se vas odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će izmedju nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali! " “ 


U ovom ajetu se nalazi ispravan način za negiranje i odricanje od taguta.

Ibrahim, `alejhisselam, je bio vrlo pažljiv pri svom govoru. Allah, subhanehu we te`ala,  ga je učinio najboljim primjerom za nas. A zašto? Zato što je Ibrahim, `alejhisselam, rekao: 

"Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima, pored Allaha, ibadet činite, (obožavate)." 

Ovaj ajet ukazuje na to da su mušrici ( mnogobožci) obožavali Allaha, ali je Ibrahim, `alejhisselam, objavio kufr (nevjerovanje) u ono što su oni pored Allaha obožavali, jer da je rekao da nema ništa sa onim što mušrici obožavaju ne napravivši izuzetak, to bi uključivalo i Allaha, subhanehu we te`ala.

Ono što moramo znati, što trebamo usvojiti i razumjeti je da su mušrici vjerovali u Allaha, ali su pored Njega, subhaneh, obožavali i druga, lažna božanstva.
23.09.2007.

Rodbinska solidarnost u islamskom pravu

Danas, u vrijeme dominacije zapadnjačke materijalističke kulture, koja je poremetila i gotovo zbrisala sve lijepe ljudske i moralne odlike insanske civilizacije, malo se govori o islamskim rješenjima za izbavljenje čovječanstva iz provalije zapadnjačke kulture koja je dovela čovječanstvo na rub propasti.

Muslimani su odavno, svjesno ili nesvjesno, prihvatili da budu na optuženičkoj klupi zajedno sa islamom. I umjesto da vjeruju da sa sobom nose univerzalnu poruku i svjetsku religiju – Allahovo, dž.š, zaduženje koje treba da ponude - svijetu oni su prihvatili da se brane od neosnovanih potvora i da dokazuju, svim svojim snagama da je njihova poruka i vjera u skladu sa neljudskom i nakaradnom civilizacijom.
Muslimani danas pate od kompleksa manje vrijednosti. To se posebno primijetilo nakon pada komunizma i prodora kapitalizma. Primijetio se nestanak stida i srama među našim stanovništvom kao najvećih naših vrijednosti a pojavili su se stid i nebriga prema onome čime se trebalo ponositi i njemu pozivati one koji su nam donijeli nešto što nas vodi ka propasti. Osjetilo se je zahlađenje u rodbinskim odnosima i nebriga prema bližnjima. Sve se počelo gledati i mjeriti kroz novac i interes. Nestalo je stalnih rodbinskih veza i stalnih prijatelja; stalni su postali samo interes, dobit, profit i novac. Sve su to rani produkti spomenute civilizacije.
Međutim, musliman mora da zna da on ima svoju kulturu i civilizaciju koju, ako hoće biti pripadnik islama, mora poznavati, vjerovati u njenu idealnost i prakticirati je. Ne samo to, nego on mora i pozitivno djelovati, tj. mora se tom civilizacijom ponositi i nuditi je cijelom svijetu na dostojan i napredan način kako bi izvršio emanet koji je preuzeo prihvatanjem ove vjere i kako sutra, na Sudnjem danu, ne bi bio optužen od strane onih koji nisu imali priliku izbliza da se upoznaju sa islamom. čovječanstvo je danas željno nečega što će ga spasiti i izbaviti iz beznađa, besmislenosti i besciljnosti do kojih ga je dovela
ova materijalistička civilizacija.

Ovaj rad samo je mali pokušaj upoznavanja ili podsjećanja muslimana na ono što nisu znali ili što su zaboravili od svoje vjere. Pokušat ćemo na jedan najjednostavniji, žurnalistički način, prezentovati osnovne dužnosti i prava koja islamsko pravo garantuje bližoj i daljoj rodbini u njihovim međusobnim odnosima.
Danas nije rijedak slučaj čuti, vidjeti ili pročitati da postoje ljudi koji nemaju gdje da borave, koji su jednostavno ostavljeni i izbačeni na ulicu i pored rođene djece, rodbine, prijatelja i društva. Nije rijedak slučaj da se sve više, u islamskim sredinama, otvaraju domovi za nezbrinute i nemoćne, starce i djecu, koji se u novije vrijeme, što nije imanentno našoj tradaciji, sve više nastanjuju i pune muslimanskom populacijom.
Poznato je da su starački domovi i beskućnici odlika i karakteristika zapadnjačke civilizacije. Zato se postavlja pitanje: Zar islam kao posljednja Allahova vjera nije donio rješenje za ovu društvenu pojavu pa su muslimani prisiljeni to rješenje preuzeti od Zapada, ili islam ima to rješenje samo što ga muslimani ne poznaju ili ga se stide primijeniti i ponuditi svijetu?

Rodbinsko-solidarni islamski sistem

Svaki musliman mora vjerovati da islam posjeduje rješenja za sva postojeća pitanja i situacije kao i za pitanja koja će u budućnosti iskrsnuti. Jer, ako se tako ne postupi, onda se prihvata činjenica da islam nije primjenljiv i dostatan do Sudnjeg dana.
Islam ima potpuno razrađen i primjenljiv sistem za rodbinsku solidarnost koji je, u isto vrijeme, idealan i realističan. Taj sistem nije zasnovan samo na moralnim preporukama nego je on zasnovan na moralno-pravnim normama koje se moraju izvršiti i za čije neizvršenje je islam propisao sankcije.
Poznato je da je u islamu porodica zasnovana na međusobnom potpomaganju, da jači pomaže slabijeg i da bogati uzdržava siromašnog. Sve te norme u islamskom društvu nisu samo vjerskog karaktera nego su i zakonom regulisane. To znači da njihovu primjenu reguliše i prati zakon, pa, ako zatreba, primjenjuje ih i silom.
Međutim, da se ne bi previše uopćavalo postavlja se pitanje: koja rodbina u islamu ima pravo na izdržavanje i koje su granice koje to određuju?
U vezi s tim islamski pravnici slijede četiri mišljenja.
Prvo mišljenje:
Malikijska pravna škola smatra da je dužnost (vadžib) izdržavati samo roditelje i djecu. Sljedbenici ove škole smatraju da su roditelji dužni izdražavati svoju djecu koja su siromašna ili nisu u mogućnosti sebi pribaviti osnovne životne potrebe, kao i da je imućnoj djeci dužnost izdržavati siromašne roditelje.
Vidimo da ovo mišljenje ne podržava održavanje širih rodbinskih veza koje islam zagovara.
Drugo mišljenje:
Drugo mišljenje zastupa šafijska pravna škola. Prema tom mišljenju uzlazna linija rodbine(očevi, djedovi, pradjedovi, majke, nane i pranane) je dužna izdržavati silaznu liniju rodbine(djecu,unuke, praunuke, itd.), kao što je, u isto vrijeme, dužnost silazne rodbinske linije da izdržava uzlaznu rodbinsku liniju. Primjećujemo da je ovo mišljenje malo obuhvatnije od prethodnog, ali i pored toga, smatramo da ono, kao i prethodno, ne odslikava islamske intencije, iako je rodbinski lanac u njemu malo duži.
Treće mišljenje:
Treće mišljenje zastupaju pravnici naše, hanefijske pravne škole. Oni smatraju da se rodbina koju treba izdržavati mjeri po mahremijjetu tj. po zabrani stupanja u brak. Znači, dužnost je svakom muslimanu koji ispunjava uvijete za to da izdržava rodbinu s kojom ne može i ne smije po islamu sklopiti brak, dok daljnu rodbinu, s kojom može stupiti u brak nije dužan po islamu izdržavati, ali je dužan da je pazi i pomaže u granicama mogućnosti, kao i sve ostale muslimane, pa čak i ljude općenito. Tako je, po ovom mišljenju, dužnost (vadžib) svakom muslimanu izdržavati pored uzlazne i silazne linije, i amidže, tetke i sestre, ali mu nije dužnost izdržavati amidžiće, tetiće i dalju robinu. Vidimo da je ovo mišljenje opširnije od dva prethodna i da se po njemu danas sudi u porodičnom zakonu u većini islamskih zemalja, ali ni ono ne obuhvata svu daljnju i bližnju robinu.
Četvrto mišljenje:
Četvrto mišljenje zastupa hanbelijska pravna škola. Po tom mišljenju, obaveza je izdržavati svu daljnju i bližnju rodbinu kada za to postoje uvjeti. Znači, svako ko je nasljednik nemoćnog i siromašnog muslimana, bio mu on bližnja ili daljnja rodbina, ima dužnost da ga izdržava, jer su prava u islamu uzajmna, kazna se određuje shodno dobiti (el gurumu bil gunumi), te što, u krajnjem slučaju, nasljedni sistem u islamu obuhvata svu rodbinu.
Već smo spomenuli da se u vezi s ovim pitanjem u većini islamskih zemalja primjenjuje hanefijski mezheb, dok se hanbelijski primjenjuje samo u Saudijskoj Arabiji. Ipak, na okruglom stolu o društveno-socijalnim pitanjima, koji je održan 1952. god. u Damasku, predloženo je da se u slučaju ovog pitanja prihvati i primijeni hanbelijski mezheb, osim samo kod izdržavanja uzlazne odnosno silazne linije.
 

Motiv za takav prijedlog bio je u činjenici što hanbelijski mezheb, kako smo vidjeli, obuhvata svu rodbinu. Ovaj opći stav primjenjuje se i važi unutar jedne islamske porodice, pa prema tome, analogno, odnosi se i na svu rodbinu.
Razlog zbog čega se tražilo izuzimanje uzlazne i silazne linije iz hanbelijskog mišljenja je u tome što, po hanbelijskom mezhebu, nije obaveza (vadžib) da se izdržava uzlazna i silazna linija u slučaju kada ta rodbina nije iste vjere. Tako npr. po hanbelijskom mezhebu nije dužnost ocu muslimanu da izdržava sina koji je siromašan ako je nemusliman, kao što i sinu muslimanu nije dužnost izdržavati oca nemuslimana koji je potreban i siromašan.
Međutim, po hanefijskoj pravnoj školi različitost vjere kod silazne i uzlazne linije nema nikakvu ulogu. Znači, dužnost je sinu muslimanu izdržavati oca nemuslimana, kao što je i ocu muslimanu dužnost izdržavati sina nemuslimanan kada je potreban. Zbog toga je traženo da se hanefijski mezheb primijeni u ovakvim slučajevima, jer je u tome veća ljudska tolerancija koju islam zagovara i čvrsto stoji iza nje.

Da bi neko od rodbina imao pravo na izdržavanje i pomoć neophodno je da ispunjava sljedeće uvjete:

Prvo: Da onaj koji traži opskrbu i pomoć bude potreban tome. Zato, onome ko nije potreban i ne pripada pravo na to. Sve dok neko posjeduje nužne i neophodne životne potrebe, on nema pravo tražiti opskrbu i pomoć od svog bližnjeg, jer su takva opskrba i pomoć u islamu propisani da se ukloni propast i nevolja od bližnjeg. Tako npr. ako dijete posjeduje neki imetak, nema obaveze da se ono izdržava iz tuđeg imetka, pa čak ni iz očeva, nego bi se moralo izdržavati iz svog ličnog imetka.
Drugo: Da onaj koji traži izdržavanje bude nemoćan sticati nafaku. To se odnosi na sve kategorije rodbine osim na silaznu liniju prema uzlaznoj liniji. Zbog toga je dužnost sina da izdržava svog oca sve dok je on potreban i siromašan, pa čak kada bi on i bio sposoban da stiče nafaku, a također i ostalu uzlaznu liniju.
Uzrok ovog uslovljavanja (šarta), osim u spomenutoj kategoriji, je motivisanje na rad, jer rad prouzrokuje rezultate koji prvo koriste onom ko radi a zatim i društvu. To zato što je potpomaganje i izdržavanje onoga koji je sposoban da stiče nafaku uništenje jedne proizvodne snage, u čemu je šteta ne samo za onoga koji ne radi nego i za cijelo društvo. Zbog toga u islamu nije nikome dozvoljeno da anulira i stavi van snage jednu snagu ili hajr od koga koristi imaju pojedinci i cijelo islamsko društvo, jer je u tome nasilje i nepravda a islam to najstrožije zabranjuje.
Islam, također, bespotrebno prošenje smatra zabranjenim i sramotnim djelom, dok pošten i častan rad smatra nečim što je poželjno, časno i pošteno. Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Da neko od vas ode u šumu da nasiječe drva i proda ih, bolje mu je od traženja od ljudi, koji će mu možda udijeliti ili ne.' Zanatska zanimanja su u islamu veoma pohvalna i tražena. Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Najhalalnija hrana koju čovjek može pojesti je zarada od truda njegovih ruku. Allahov poslanik, Davud, a.s, jeo je plodove rada svojih ruku.'
Razlog zbog čega su iz ovog šarta izuzeti roditelji i ostala silazna linije je u tome što je dobročinstvo prema roditeljima stroga vjerska dužnost u islamu. Od tog dobročinstva je i da djeca obezbijede svojim roditeljima sve što im je potrebno i da preuzmu od njih sve njihove obaveze. Također, mudrost leži u tome što roditelji obično, kad im djeca stasaju, bivaju već ostarjeli i nesposobni da se natječu sa mladićima u poslu i da zauzimaju radna mjesta, jer društveni interes zahtijeva da se omladini obezbijedi posao kako bi bila u mogućnosti zbrinuti svoje roditelje.
Islamski pravnici, kada govore o vrstama nemoći koje sprečavaju sticanje nafake i koje uzrokuju obavezu bogate rodbine da izdržava i pomaže siromašnu navode slijedeće: razne vrste bolesti i invalidnosti koje sprečavaju dotičnu osobu da sebi obezbijedi minimalne životne uvjete kao npr. djetinjstvo, razne bolesti, slijepoća, ludilo, pripadnost ženskom spolu, ako ne može sebi naći po islamu dozvoljen posao, itd.
Hanefijski pravnici navode kao uzrok zapreke sticanja nafake i prava na rodbinsko izdržavanje i bavljenjem korisnom naukom, pod uvjetom da onaj ko se bavi naukom bude uspješan, jer onaj ko se bavi naukom a nije uspješan, nema pravo na takvu nafaku. To zato što od takvog nema koristi niko, ni on sam niti zajednica i, prema tome, bilo bi to uzaludno trošenje novca, jer je interes društva i zajednice da se omoguće i obezbijede uvjeti onima koji su uspješni i od kojih će imati koristi svi članovi društva i ljudske zajednice uopće. Neuspješnim u nauci najbolje je da se okrenu sticanju nafake za sebe i svoje porodice na pošten i dostojan način a ne da žive parazitski, na račun drugih.
Kao opravdana zapreka mogla bi se navesti i opća nezaposlenost koja danas vlada u našem društvu. Jer, mnoga naša braća radila bi i istinski prihvatila posao ali posla nema. Zato oni imaju pravo dato od Allaha, dž.š, da im bliža i dalja rodbina obezbijede osnovne životne potrebe koje čovjeka čine čovjekom, kako njihov brat, rođak ili neko drugi ne bi bio prisiljen na nešto što bi ga nagnalo da se mora poniziti i doći u situaciju koja ne dolikuje nikome a kamoli muslimanu. Također, rodbina mora znati da joj je dužnost (vadžib) da pomogne i izdržava svoje bližnje koji nemaju posla a sposobni su za rad i žele da rade. Ako tako ne postupe biće griješni i žestoko pitani od Allaha, dž.š, na Sudnjem danu.
Treće: Da bližnji od koga se traži da izdržava svoga bližnjeg bude imućan da to uradi. Ovaj šart-uvjet se traži za svu rodbinu osim uzlazne i silazne linije, jer se u izdržavanju roditelja od strane njihove djece i u izdržavanju djece od strane roditelja ne traži i ne uslovljava bogatstvo i mogućnost nego su roditelji i djeca dužni da zajedno dijele ono što posjeduju.
Tako npr. ako bi otac bio sposoban da privređuje, ali je siromašan i nema mogućnosti da izdržava svoju djecu, narediće se od strane odgovornih da se uzme dug za izdržavanje te djece na račun oca, koji je otac dužan vratiti kada bude u mogućnosti. Međutim, ako se ne bi imalo od koga uzeti dug, izdržavanje djece će preći u dužnost onog ko slijedi oca, djed, pradjed, itd. s tim što će se troškovi koje potroši djed ili neko drugi računati kao očev dug.
Ako bi otac ili sin bili nečim spriječeni, onda obaveznost izdržavanja prelazi na one koji slijede oca ili sina.
Zaključak koji se nameće je da se u slučaju izdržavanja djece ili roditelja uslov nije imućnost i bogastvo, nego - sposobnost za privređivanje.
Pod imućnosti se smatra da čovjek ima stalni posao koji mu donosi zaradu koja je dovoljna njegovim potrebama i u kojoj ima viška u kom je i pravo njegove siromašne rodbine da je izdržava.
 


Prioriteti u izdržavanju

Ako bi bliži siromah imao samo jednog imućnog od svoje rodbine koji je u mogućnosti druge izdržavati, onda je takvom vadžib da izdržava svog bližnjeg siromaha.
Ako bi bliži siromah imao dvojicu ili više bližih koji su imućni i na istom stepenu i jačini rodbinske veze kao npr. kada bi imao dvojicu ili više imućne rođene braće, onda bi svi oni, u istoj mjeri, bili dužni izdržavati svog bližeg koji je siromah.
Međutim, ako imućni bližnji ne budu na istom stepenu i jačini rodbinske veze, u takvom slučaju mišljenja islamskih pravnika se razlikuju.
Hanbelijska pravna škola kaže da u takvom slučaju obaveznost izdržavanja prati nasljedstvo. Tako da ona rodbina koja nasljeđuje siromašnog bližnjeg kada umre i ostavi iza sebe nasljedstva, dužna ga je izdržavati za njegova života kad bude siromašan i nemoćan.
Ako bi imućni rođaci bili svi njegovi legalni nasljednici, ali u različitim omjerima onda će se visina njegova izdržavanja koja je dužnost njegovih imućnih rođaka mjeriti prema omjeru i veličini nasljedstva.
Hanefijska pravna škola zastupa ovo mišljenje u rodbinskoj horizontali tj. među braćom, amidžama, dajdžama, bratićima itd.
Međutim, što se tiče uzlazne i silazne linije, hanefijski pravnici u silaznoj liniji uzimaju u obzir samo blizinu i jačini rodbinske veze ne osvrćući se na nasljedstvo. Što se tiče uzlazne linije, oni i tu, u osnovi, uzimaju samo jačinu i blizinu rodbinske veze, a nasljedstvo uzimaju u obzir samo onda kada treba da preferiraju bližnjeg nad bližnjim, u situaciji kada bližnji budu na istom stepenu rodbinske veze. Tada veličina naslijeđenog imetka određuje i visinu obaveze prema bližnjem siromahu.
Tako oni smatraju da obaveznost izdržavanja uzlazne i silazne linije ne zavisi od različitosti religije. Npr. ako bi neki kršćanin imao dva sina od kojih je jedan musliman a drugi nemusliman, u takvom slučaju će njih obadvojica biti dužni u istoj mjeri izdržavati svog siromašnog oca. Isto tako ako bi neki nemoćni i siromašni otac imao kćerku i sina, u takvoj situaciji, po hanefijskim pravnicima, i kćerka i sin u istoj mjeri su dužni izdržavati svog siromašnog oca, jer su na istom stepenu rodbinske veze, bez obzira na veličinu nasljednog dijela.
Ako bi neki nemoćni i siromašni imao oca i sina, njegovo izdržavanje bila bi sinovljeva obaveza jer njemu je to veća obaveza, što se vidi iz hadisa u kom Poslanik, s.a.v.s, kaže: 'Ti i tvoj imetak pripadate tvom ocu.' Zato što je dijete rođeno od oca i zbog toga njegova zarada treba da pripada njegovu ocu ili, u najmanju ruku, da ima udjela u njoj.
Hanefijski pravnici smatraju da za izdržavanje uzlazne linije od strane silazne i silazne od strane uzlazne nije potrebna nikakva posebna dozvola ili sudsko rješenje.
Tako oni vele da, kada bi siromašan otac imao bogata sina i bio potreban njegovu imetku i od njega uzeo onoliko koliko mu je potrebno, bez sinovljeve dozvole, u takvom slučaju se otac ne bi smatrao uzurpatorom niti kradljivcem, jer je on uzeo samo svoje pravo koje mu pripada. Također, kada bi sin bio siromašan i imao oca čiji je imetak kod sina ili njegove majke, on i njegova majka imaju pravo da bez dozvole uzmu od tog imetka onoliko koliko im je potrebno. Ovaj svoj stav hanefijski pravnici potkrepljuju slučajem kada se je Hind, Sufjanova supruga požalila Poslaniku, s.a.v.s, na Sufjanovu škrtost i da ona od njegova imetka uzima za sebe i svoju djecu onoliko koliko im je potrebno bez njegove dozvole, Poslanik, s.a.v.s, joj je na to rekao:'Uzmi od Sufjanova imetka onoliko koliko je potrebno tebi i tvojoj djeci, bez pretjerivanja.'
Međutim, što se tiče horizontalne rodbinske linije kao što su dajdže, amidže, braća, sestre, bratići, sestrići, itd. njihovo izdržavanje od strane bogatih bližnjih se ustanovljuje i legalizuje samo putem sudstva i sudske presude. Zbog toga nije dozvoljeno bližem siromahu da uzme od imetka svog bogatog rođaka bez sudskog rješenja i dozvole, jer ako bi uzeo njegov imetak prije toga, bio bi smatran nasilnikom i kradljivcem. Njemu će to biti dozvoljeno prije sudske odluke samo u nuždi, jer u nuždi su dozvoljene i zabranjene stvari s tim što nužda mora imati svoje granice.
Iznos rodbinskog izdržavanja mjeri se prema njihovoj potrebi, pod uvjetom da se bliži imućni ne dovede u nezavidan položaj i zaduži iznad svojih mogućnosti. Rodbinsko izdržavanje mora se određivati iz viška imućnog bližeg koji ostaje nakon što imućni zadovolji svoje nužne potrebe i nužne potrebe svoje porodice. To se jasno vidi iz hadisa u kom Poslanik, s.a.v.s., kaže:'Počni od sebe a zatim od onih koje izdržavaš.
Islamski pravnici su saglasni da izdržavanje nemoćnih i siromašnih državljana islamske države, koji nemaju ni bliže ni daljnje rodbine, mora preuzeti država i to se realizuje putem sudstva.
 
Hanefijski pravnici još dodaju da ako državni namjesnik to ne bi prihvatio i primijenio, posebno sudstvo za te sporove bi ga moralo prisiliti da to realizuje iz državne blagajne i to iz onog dijela državnog budžeta koji je određen za takve kategrije ljudi.
Poznato je da se budžet islamske države dijeli na četiri kategorije:
1. Budžet koji se puni od glavarine (džizje) i poreza na zemlju (haradža). Iz ovoga budžeta islamska država troši na infrastrukturu i na siromašne nemuslimane.
2. Budžet koji se puni od ratnog plijena. Iz ovoga se budžeta, također, finansira državna infrastruktura i troši na siromašne muslimane.
3. Budžet koji se puni od zekjata, iz kojeg se troši na kategorije ljudi koje je Kur'an spomenuo i koje ispunjavaju uvjete za dobijanje zekjata.
4. Budžet koji se puni od imetka čiji vlasnik nije poznat i zaostavština koje nemaju nasljednike. Ovaj budžet namijenjen je samo za siromahe (fukaru).
O ovom budžetu autor djela El-Bahru-r-raik je rekao: 'Iz ovog budžeta se daje siromašnim i nemoćnim za njihovo izdržavanje, lijekove i za ćefine njihovim umrlim.'
El-Kasani u svom kapitalnom djelu El Bedai'u-s-sanai', rekao je: 'četvrti dio budžeta troši se za lijekove siromašnim i bolesnim, za ukop umrlim koji nemaju imetka, za izdržavanje nezbrinutih i onih koji nemaju ni bliže ni daljnje rodbine kojoj je vadžib da ih izdržavaju, itd. Dužnost je vladara islamske države da osigura ova prava onima kojima pripadaju.'
Iz navedenog se jasno vidi da je pravo siromašnih i nemoćnih, koji nemaju svojih bližnjih kojima je dužnost da ih izdržavaju, na državi i njenim institucijama.
Međutim, pošto danas nema islamske države koja bi imala tako regulisan državni budžet onda bi Islamska zajednica, u granicama svojih mogućnosti, trebalo da misli na ovu kategoriju ljudi. Moralo bi se malo više pažnje posvetiti ekonomskom islamskom sistemu i na osnovu njega ubirati i trošiti prihode koji stižu u Islamsku zajednicu. Trebalo bi našem običnom svijetu objasniti važnost svega ovoga i pokazati mu stvarne rezultate i napredak koji je postignut od sredstava koja oni svake godine daju Islamskoj zajednici kako bi im savjest bila čista i kako bi još više ulagali u nju. Islamska zajednica morala bi razmišljati o projektima koji bi joj omogućili da, ako ne može druge pomagati i pridobijati, onda, u najmanju ruku, bude u mogućnosti sama sebe finansirati, jer mnogo je novaca uloženo u nju, ali su slabi rezultati koji su ostvareni na tom polju.
Ovako bi, ukratko, izgledao rezime ovoga važnog islamskog sistema koji je skoro totalno zaboravljen i zanemaren u našem svakodnevnom životu i međusobnim odnosima.
Islam posjeduje rješenja za sve probleme i situacije i ta rješenja su u isto vrijem i idealna i realistična. Zato, ako želimo istinski napredak koji će nam donijeti sreću i blagostanje na ovome svijetu i spas na budućem, i kojim ćemo očuvati naš identitet i suverenitet i rješiti naše socijalne probleme, nužno je onda da rješenja za naše probleme tražimo u našoj vjeri a ne u nečemu što nam je tuđe i strano i što nas vodi i gura u provaliju i propast

23.09.2007.

Sadaka briše grijehe kao što voda gasi vatru

Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, je rekao: „Bio je neki čovjek koji je obožavao Allaha sedamdeset godina, pa je nakon toga učinio odvratno i loše djelo koje je poništilo sva njegova djela koja je do tada uradio. Nakon toga je naišao na siromaha i udijelio mu komad hljeba, pa mu je Allah zbog toga oprostio taj njegov grijeh i vratio mu sva djela koja je činio sedamdeset godina!“

Spominje se da je pored Hasana el-Basrija naišao Nuhas sa svojom robinjom, pa mu je Hasan rekao: „Da li bi bio zadovoljan da ti za njenu cijenu isplatim jedan ili dva dirhema?“ Reče: „Ne!“ On mu reče: „Onda idi, jer je Uzvišeni Allah zadovoljan da dadne hurije za samo jedan dio dinara i za samo jedan (udijeljen) zalogaj.“

Piše: Smail L. Handžić

Jesi li ikada udijelio sadaku? Neka ovo pitanje bude samo jedno od pitanja koja trebamo postavljati sebi kada preispitujemo našu grješnu dušu i njezin nemarni odnos prema Uzvišenom Allahu! Neka ovo pitanje postavi sebi svaki onaj koji žudi za Allahovim nagradama, onaj koji se trudi i nastoji ući u Allahov Džennet čija su prostranstva kao veličina nebesa i Zemlje, a naročito u mjesecu ramazanu, mjesecu Allahove milosti! Sadaka je zaista veličanstveno djelo, a blagodati i njene tajne i vrijednosti su neizmjerne! Rekao je Ebu Zerr el-Gaffari, radijallahu anhu: „Namaz je stub islama, džihad je vrhunac dobrog djela, a sadaka je nešto čudnovato! Sadaka je nešto čudnovato, sadaka je nešto čudnovato...“ Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, je rekao: „Ako si u stanju da svoje blago učiniš takvim da mu ne može ništa nauditi, niti da ga lopovi mogu ukrasti, učini onda to isto i sa sadakom!“
Tajna udijeljene sadake u ime Allaha
Pogrešno je misliti da su samo siromasi kategorija ljudi koja će imati isključive koristi od sadake. Onaj koji tako misli ništa ne zna o veličanstvenim nagradama sadake. Naime, dobra koja pristižu onoj osobi koja je udjeljuje su zaista mnogostruko veća i obilnija i ne mogu se porediti sa svim radostima i blagodatima koje bi, eventualno, mogle doći od one osobe kojoj je udijeljena. Rekao je Eš-Ša'bi, Allah mu se smilovao: „Ko ne bude smatrao sebe više potrebnijim za nagradama koje pristižu zbog udijeljene sadake od silnih potreba siromaha za samom sadakom, takav je uništio svoju podijeljenu sadaku i sa njom je udario po svom vlastitom licu!“ Kada je Sufjan es-Sevri, Allah mu se smilovao, ugledao siromaha koji je došao da prosi na njegovim vratima, prijatno se obradovao i rekao: „Dobro mi došao onaj koji će očistiti moje grijehe!“ El-Fudajl ibn Ijjad, Allah mu se smilovao, je imao običaj reći: „Kako su prosjaci samo dobri ljudi! Oni nose naše opskrbe ka Ahiretu bez ikakve naknade za takvo djelo! Nose ih sve dok ih ne stave na vagu pred Uzvišenim Allahom!“ Ovako su islamski učenjaci razumijevali značenja sadake! Sadaka je bereket, dobro djelo i uspjeh i nadahnuće kojeg Allah daruje onome kome On hoće. Oni koji je udjeljuju su pravi dobrotvori koji čine dobra djela i koji će, naposlijetku, od njih imati najviše koristi.


Sadaka spada u najvrjednija dobra djela
Uzvišeni je rekao: Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve! (El-Bekare, 268.) Ibn Abbas, radijallahu anhuma, je povodom ovoga ajeta rekao: „Dvije stvari su od šejtana, a dvije od Uzvišenog Allaha, a zatim je proučio ajet: Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju... (El-Bekare, 268.) Odnosno, Allah vam naređuje da Mu budete pokorni i da udjeljujete sadaku kako biste zaslužili Njegov oprost i nagrade. Allah je neizmjerno dobar i zna sve, odnosno, mnogo daje i spušta Svoje blagodati i apsolutno je dobro upoznat sa nagradama koje će ukazati onome koji bude udjeljivao sadaku. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „Onaj koji se bude brinuo o udovicama i siromasima je kao i mudžahid na Allahovom putu, ili kao onaj koji po čitavu noć klanja a danju posti!“ (Buharija i Muslim) Također je rekao: „Među najvrjednija djela spada i to da razveseliš svoga brata vjernika, ili da vratiš njegov dug, ili da ga nahraniš!“ (El-Bejheki, sahih)
Djelo za koje se nagrada mnogostruko uvećava
Ako je sadaka učinjena samo u ime Allaha, u tom slučaju nemoj ništa od njenog dobra koje će te snaći potcjenjivati, jer je Allah neizmjerno plemenit i mnogostruko nagrađuje sva dobra djela, a među njima i sadaku. Kada je budeš udjeljivao, nemoj zaboraviti da u tim trenucima ustvari sklapaš trgovinu sa Uzvišenim Allahom. Za takvo djelo će ti Allah pripremiti Svoje velike blagodati. Zato se raduj i budi ponosan što ti je Uzvišeni podario takvu veličanstvenu priliku. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: „Ko god udijeli sadaku u vidu nečega što je lijepo - a Allah prima samo ono što je lijepo – Milostivi će mu je uzeti u Svoju desnicu, pa makar to bila i obična datula. Ona će se oplemenjivati kod Milostivog sve dok ne bude veća i od planine. Baš kao što neko od vas uzgaja od majke odbijeno jednogodišnje ždrijebe ili devče.“ (Buharija i Muslim) Ibn Mes'ud, radijallahu anhu, je rekao: „Bio je neki čovjek koji je obožavao Allaha sedamdeset godina, pa je nakon toga učinio odvratno i loše djelo koje je poništilo sva njegova djela koja je do tada uradio. Nakon toga je naišao na siromaha i udijelio mu komad hljeba, pa mu je Allah zbog toga oprostio taj njegov grijeh i vratio mu sva djela koja je činio sedamdeset godina!“ Spominje se da je pored Hasana el-Basrija naišao Nuhas sa svojom robinjom, pa mu je Hasan rekao: „Da li bi bio zadovoljan da ti za njenu cijenu isplatim jedan ili dva dirhema?“ Reče: „Ne!“ On mu reče: „Onda idi, jer je Uzvišeni Allah zadovoljan da dadne hurije za samo jedan dio dinara i za samo jedan (udijeljen) zalogaj.“
Dragocjena opskrba za ahiretsko putovanje
Udjeljuj sadaku i budi ubijeđen u Allahova obećanja, i znaj da Uzvišeni neće iznevjeriti svoja obećanja. Raspiri svoju volju za ovim dobrim djelom i odagnaj škrtost i pohlepu iz svoga srca. Pomozi onome ko je u potrebi za tvojim imetkom, jer ovo je prilika da se opskrbiš za svoje neminovno putovanje na Ahiret. Udjeljuj sadaku i sjeti se riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme: „Čuvajte se vatre pa makar i sa polovinom datule, a ko ni to ne nađe, onda sa lijepom riječju!“ (Buharija i Muslim) Rekao je Jahja ibn Mu'az, Allah mu se smilovao: „Ne znam ni za jedno zrno a da može vrijediti koliko ovodunjalučke planine, kao što je to zrno od sadake!“ Ako udijeliš u ime Allaha čak i ono što je u tvome srcu bezvrijedno, možda će ti ono nekada postati vrjednije od čitavog imetka kojeg si neumorno sticao u dugogodišnjem životu na ovom svijetu, te ga, naposlijetku, za sobom ostavio! Uzvišeni Allah je rekao: I od onoga čime vas Mi opskrbljujemo udjeljujte prije nego što nekom od vas smrt dođe, pa da onda rekne: "Gospodaru moj, da me još samo kratko vrijeme zadržiš, pa da milostinju udjeljujem i da dobar budem!" Allah sigurno neće ostaviti u životu nikoga kome smrtni čas njegov dođe; a Allah dobro zna ono što vi radite. (El-Munafikun, 10.-11.) Koliko je ljudi otišlo sa ovoga svijeta a da sa sobom nisu ponijeli ništa od ahiretske opskrbe, iako su u svom životu posjedovali veliki imetak? Nemoj ni pomišljati na to da će te udijeljeni imetak na Allahovom putu učiniti siromašnijim. To su samo šejtanova došaptavanja. Sadaka donosi mnoga dobra, blagodati i berićet, jer što god da udijeliš Allaha radi, Milostivi Allah će ti to sigurno nadoknaditi boljim i obilnijim. Znaj da ju je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, oporučio Bilalu, rekavši mu: „O Bilale, udjeljuj i nemoj se bojati da će ti Vlasnik Arša dati siromaštvo!“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „U svakom danu u kojem osvanu (Allahovi) robovi dođu dva meleka, te jedan od njih kaže: 'O Allahu, nadoknadi onome koji udjeljuje“, a drugi kaže: 'Allahu moj, ti uništi imetak onoga koji ne udjeljuje!'“ (Buharija i Muslim)
Čist nijjet naizgled mala djela učini velikim
Nemoj misliti da je za ovo veličanstveno djelo neophodno da posjeduješ veliki imetak. Uzvišeni Allah savršeno zna i za najmanju sadaku koju udijeliš u ime Njegovo, pa čak i za obični zalogaj sa kojim ćeš nahraniti gladnog. Udijeli sadaku, pa makar i sa nečim malim, jer ako tvoja sadaka bude iskrena, u ime Allaha udijeljena, bit će sigurno vrjednija od mnogobrojnog imetka kojeg neko udijeli sa lošom namjerom. Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Samo jedan dirhem je nadmašio sto hiljada!“ Rekoše: „O Allahov poslaniče, a kako to?“ Reče: „Čovjek je posjedovao dva dirhema, pa je sa jednim udijelio sadaku, a drugi je imao mnogobrojni imetak, pa je iz njega izdvojio sto hiljada i udijelio kao sadaku!“ (Nesai i drugi, sahih) Od Ibn Mes'uda, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, nam je naređivao da dijelimo sadaku, pa bi se desilo da niko od nas ne bi imao nešto sa čim će je udijeliti. Zato bi odlazili na pijacu i nosili na svojim leđima, i tako zarađivali pregršt (hrane) i davali ga Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve selleme. Ja doista poznajem čovjeka koji posjeduje sto hiljada, a koji u ono vrijeme nije imao ni jednog dirhema!“ (Nesai, sahih) Kada je jedan ashab upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, koja je sadaka najvrjednija, on mu je rekao: „Ona koju udijeliš u vremenu kada si zdrav i kada žudiš za bogatstvom, a bojiš se siromaštva. I ne potcjenjuj je da se ne desi kada ti duša u grlo dođe da kažeš: 'Dajte ovome ovoliko, onome ovoliko...'“ (Buharija i Muslim) Rekao je Ibn Mes'ud, radijallahu anhu: „Dirhem kojeg neko od vas udijeli u vrijeme svoga zdravlja i pohlepe je bolji od stotine dirhema sa kojima daješ oporuku na svojoj samrti!“
Sadaka je pomoć prezaduženom
Mnogobrojni su načini činjenja dobrih djela. Jedan od njih je i kada je neko nekome dužan, pa mu ovaj vraćanje toga duga odgodi, ili mu ga potpuno otpiše smatrajući ga kao sadaku. Mnogi ljudi ovu vrstu dobrih djela potpuno zaboravljaju, ili je ignorišu, iako je ovo jedan od razloga ulaska u Džennet. Uzvišeni Allah povodom prezadužene osobe kaže: A ako je on u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite. (El-Bekare, 280.) Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme: „Koga raduje da ga Allah skloni u Svoj hlad na Sudnjem danu, onda kada neće biti nikakvog drugog hlada mimo Njegovog, neka olakša zaduženom, ili neka mu njegov dug otpiše!“ (Et-Taberani, sahih) U predaji koju su zabilježili Buharija i Muslim se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Bio je neki čovjek koji je bio pobožan među ljudima, i imao je običaj da svome dječaku kaže: 'Kada naiđeš na prezaduženog, oprosti mu njegov dug ne bi li i nama Uzvišeni Allah isto tako prešao preko naših grijeha!' On je došao pred Uzvišenog Allaha, pa mu je On oprostio!“ U istoj predaji od Buharije se navodi: „...pa ga je Allah uveo u Džennet!“
Blagodati i koristi sadake
Mnogobrojne su koristi od udjeljivanja sadake. Sadaka poništava prijestupe, kao što se navodi u hadisu od Mu'aza ibn Džebela, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „...a sadaka poništava greške kao što voda gasi vatru!“ (Tirmizi i drugi, sahih) Sadaka je razlog za povećanje bereketa u imetku, jer Uzvišeni Allah kaže: "Allah uništava kamatu, a unapređuje milosrđa. Allah ne voli nijednog nevjernika, grješnika.“ (El-Bekare, 276.) Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „Sadaka ne umanjuje imetak!“ (Muslim) Sadaka osnažuje našu vezu sa Uzvišenim Allahom. Abdul-Aziz ibn Umejr, Allah mu se smilovao, je rekao: „Namaz te odvodi na polovinu puta, post te dovodi do vrata Vladara, a sadaka te uvodi kod Njega!“ Sadakom se zaslužuje hlad na Sudnjem danu, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Svaki čovjek će se naći u hladu svoje sadake sve dok se ne završi obračun među ljudima!“ (Ahmed, Ibn Huzejmeh, Ibn Hibban i Hakim - sahih) Onaj koji udjeljuje sadaku će imati privilegiju da bude u hladu Allahovog Arša na Sudnjem danu, jer se u čuvenom hadisu, koji govori o sedam kategorija koje će imati ovu privilegiju, kaže: „...I čovjek koji je udijelio sadaku, pa ju je skrio tako da njegova ljevica ne zna šta je učinila njegova desnica!“ (Buharija i Muslim) Također, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, je rekao: „Ko olakša zaduženom, ili mu otpiše (njegov dug), bit će u hladu Arša na Sudnjem danu!“ (Begavi u „Šerhu Es-Sunneh“, sahih) Sadaka je zaštita od vatre, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Čuvajte se vatre pa makar i sa polovinom datule, a ko ni to ne nađe, onda sa lijepom riječju!“ (Buharija i Muslim) Sadakom se olakšava polaganje računa na Sudnjem danu. Rekao je Ubejd ibn Umejr, Allah mu se smilovao: „Kada bude Sudnji dan, ljudi će biti okupljeni gladni kakvi nikad do tada u svome životu nisu bili, i žedni kakvi nikad do tada nisu bili, i goli kakvi nikad do tada nisu bili. Onaj koji je udjeljivao hranu u ime Allaha, takvog će Allah nahraniti do njegove sitosti, a ko bude u ime Allaha vodom druge napajao, Allah će i njega napojiti, a ko bude udjeljivao odjeću u ime Allaha, Allah će i njega odjenuti.“ Sadakom se smanjuje kaburska vrućina, jer je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve selleme, rekao: „Doista sadaka umanjuje kabursku vrućinu onima koji su je udjeljivali, a vjernik će se, zaista, moći skloniti u hlad svoje sadake na Sudnjem danu!“ (Et-Taberani, El-Bejheki, sahih) Poštovani brate i cijenjena sestro, ovo su bile samo neke od blagodati koje se postižu udjeljivanjem sadake. Upitaj svoju dušu da li bi i ona voljela da bude počašćena navedenim blagodatima?! Da li bi voljela da učini ovo veličanstveno dobro djelo, te da sve ove blagodati stekne u mjesecu Allahove neizmjerne milosti i oprosta! A neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu! (Kur'an)
23.09.2007.

Žene pravovjerne - Fatima Ez-Zehra

Od Misfera ibn Mahrema se prenosi da je rekao: "Čuo sam Poslanika da sa mimbera kaže: "Fatima je dio mene. Muči me ono što nju muči i vrijeđa me ono što i nju vrijeđa."






Gospodaru moj, ovo je moja porodica!

Ime joj je Fatima a nadimak Ez-Zehra (žena svijetlog lica). Njeno ime je čuveno na stranicama historije. Za njeno ime su se vezale porodice i dinastije i time isticale svog ugled. Po njenom imenu osnovana je i država sa imenom Fatimije.

Njen otac je Muhammed, Vjerovjesnik, i to je dovoljno...

Majka joj je Hatidža bintu Huvejlid, a to je dovoljno...

Njen muž je Ali ibn Ebi Talib, unuk Abdul Mutalibov, Hašimija, mladić Kurejšija i junak islama.

Sinovi su joj Hasan i Husejn, a Poslanikovi unuci, i najodabraniji mladići u džennetu.

Ona, Fatima, njen muž i njihova djeca su Poslanikovi najbliži i on ih je najviše volio.

Muslim prenosi predaju da kada je objavljen ajet: "Dođite (pa) da mi pozovemo naše sinove (a vi) vaše sinove, naše žene i vaše žene i (da pozovemo) mi sebe i vi sebe", Poslanik je pozvao Aliju, Fatimu, Hasana i Husejna i rekao: "Gospodaru moj, ovo je moja porodica." Tirmizija prenosi od Ummi Seleme da je Poslanik ukazao čast Hasanu, Husejnu, Aliji i Fatimi kada je pokazao na njih i rekao: "Gospodaru moj, ovo je moja obitelj i oni su dio mene. Sačuvaj ih svake nečistote i očisti ih onako kako to Ti radiš."

Nasljedstvo i odgoj

Crte čovjekova karaktera i način njegova razmišljanja određuje sudbina. Ti činioci ljudskog karaktera se najčešće prenose nasljednim putem, putem gena od roditelja i djedova. Osobne crte čovjekovog morala, ponašanja i njegove ličnosti uslovljene su sredinom u kojoj živi a posebno domom u kome se odgaja u djetinjstvu. To znači da najveći uticaj u tome imaju otac i majka. Sve ovo određeno je životnim naukom, moralom i društvom. Isto je utvrdila vjera mnogo ranije kada je utvrdila uticaj djelovanja nasljednih gena, pa kaže:

"Birajte sebi podesne."

Vjera je takođe priznala uticaj sredine i zbog toga upozorava na lijepu ženu iz pokvarene sredine.

Što se tiče nasljednih faktora, Fatimini su već bili predodređeni, zagarantovano najbolji i najuzvišeniji, kao i najuglednija i najčasnija kućna sredina. Možeš zamisliti kakva je bila djevojka koja je naslijedila od porodice Kurejševića ono što je Allah htio, velikodušnost Hašimija, gospodstvo Abdul Muttaliba, čistoću Abdullahovu, plemenitost Muhammedovu, krepost Hatidžinu i nene joj Amine.

Zamisli kakva je djevojka rođena u kući koju je gradila ljubav, čiji hlad je bila srdačnost oca koga su zvali "Povjerljivi" i majke koju su zvali "Čista". On prvak kurejševićkih mladića a ona prvakinja kurejševićkih žena!!!

Fatima je rođena prije poslanstva, u periodu koji nije preciziran predajama, jer se predaje razlikuju oko pet godina, manje ili više. To svakako nije od presudnog značaja. Važnije bi bilo reći da je ona rođena kada je Allahova odredba obećavala njenom ocu najveće poslanstvo od postanka.

To je bio period dubokog razmišljanja i pobožnosti, te usamljenosti u pećini Hira svake godine. I tačno u četrdesetoj godini života Allah mu šalje Objavu da je prenese svim ljudima, a posebno svome narodu. Allah je htio da se Fatima odgaja u teškim poslaničkim trenucima, da raste u krilu poslanstva. Kao takva ona je rasla sa poslaničkom misijom i razvijala se sa njenim širenjem. Doživjela je, svjesna ili nesvjesna, tajno pozivanje njenog oca u Allahovu vjeru, zatim opominjanje i pozivanje njegovih najbližih, a nakon toga kad je po volji Gospodara javno istupio pred nevjernike pozivajući na brdu Safa.

Rasplamsala se vatra između njega i njegovog naroda koji je bio zaslijepljen i uobražen, ogrezao u idolopoklonstvu, zabludi očeva.

Počeli su iskaljivati svoju svirepost i mržnju. Nedugo zatim došao je i bojkot. Fatima je sa Poslanikom, majkom i ostalom porodicom bila bojkotovana i osjetila gorčinu gladovanja kao i bol izgnanstva. Tako je Vjerovjesnik sa svojim pravovjernim pristalicama pio gorke čaše života. Čaše najcrnjih pogrda i najvećih zlodjela. Sve to je Fatima vidjela, osjetila i preživjela. Svi ovi događaji prostrujali su kroz njeno srce i ostavili duboke brazde. Nastojala je zaštititi oca od svih tih neprijatnosti. Što je mogla činila je rukama, a u trenucima krajnje nemoći pokušavala je suzama i plačem.

Šta je mogla iskusiti mala djevojčica čijeg su oca zlostavljali pred njenim očima i ušima, osim bolne pouke popraćene suzama?

Jednog dana Poslanik je klanjao u haremu dok je grupa drskih nevjernika sjedila u blizini. Poslali su jednog bijednika između sebe, koji je došao i na njega bacio zaklano bravče. Poslanik je ostao tako na sedždi dok nije došla Fatima i sklonila tu lešinu. Ummi Džemila, žena Ebu Lehebova, istresala je nečist i smeće pred Poslanikovu kuću. Kada god bi to učinila Poslanik i Fatima su to uklanjali i nastojali vratiti čistoću mjestima po kojima je bila prosuta nečist.

Jednog dana sreo ga je jedan od pokvarenjaka Kurejševića i bacio mu prašinu na glavu. Poslanik se mirno vratio kući a Fatima je to plačući čistila.

Najveću tegobu otac osjeća kada vidi dječiji plač, veća je tegoba od toga kada vidi suze djevojčice, a najtužnije je sve to kada zna da su suze zbog oca lično.

Vjerovjesnik bi zato, kada bi vidio suze svoje djevojčice, govorio: "Ne plači mila, Allah zaista štiti tvoga oca." Vrijeđanja su se nastavljala, a Poslanik je bio uporan u pozivanju sve do Hidžre (preseljenja u Medinu).

Poslanik je sa Ebu Bekrom preselio u Medinu a zatim poslao Zejd ibn Harisa i Ebu Rafia u Meku da dovedu njegovu porodicu. Učinili su to, a sa njima je došla njegova žena Sevdetu bintu Zema i njegove dvije kćerke, Fatima i Ummi Kulsum.

Poslanik se zajedno sa njima nastanio u domu Islama.

Alija prosi Fatimu

Poslanik je imao četiri kćerke i sve su bile od Hatidže. Najstarija od njih bila je Zejneba, zatim Rukajja, Ummi Kulsum i Fatima. Zejnebom se oženio Ebul Ali bin Rebia čija se majka zvala Halet bintu Huvejlid.

Rukejja i Ummi Kulsum su bile udate za sinove Ebu Leheba, Utbeta i Utejbu.

Poslije objave ajeta: "Proklete bile ruke Ebu Lehebove, a on je proklet (propao)", Ebu Leheb i njegova žena su primorali svoje sinove da otpuste Poslanikove kćeri.

Oženio se jednom, a zatim drugom Osman ZunNurejn.

Fatima je bila najmlađa od sestara, nije bila punoljetna do preseljenja u Medinu. Ali ibn Ebi Talib je želio da je isprosi od Poslanika. U nekoliko navrata htio je poslati prosce jer ga je podsticala želja i ljubav, ali ga je u tome sprječavao stid i siromaštvo.

Alija nam sam pripovijeda kako je isprosio Fatimu, pa kaže: "Htio sam od Allahova Poslanika isprositi njegovu kćerku, ali nisam imao ništa od imetka. Sjetio sam se njegovog poklona što mi ga je dao. Otišao sam i zaprosio je. Poslanik me upitao: "Imaš li šta od imetka?" Odgovorio sam da nemam, a on me ponovo upitao: "A gdje ti je štit koji sam ti poklonio tada i tada?"

"Kod mene je." - rekao sam. "Daj joj ga!" - rekao je Božiji Poslanik.

Ovim primjerom Vjerovjesnik je pokazao očevima koji udaju kćerke da treba i da olakšavaju, a ne otežavaju udaju, dok je Alija pokazao pravovjernim mladićima koji nemaju ni srebro ni zlato da se oslone na Allaha i na svoju moralnu dobrotu, a Allahovo je da pomogne svakog mladića koji želi dobro.

Fatima je dala primjer djevojkama da kod mladića najviše treba cijeniti njegov iman i njegov moral. Dinari i dirhemi su beznačajni u poredbi sa onim što je u prsima, a to je daleko važnije od onoga što je u rukama. Poslanik je pred ashabima izjavio da je najbolji mehr onaj koji je najlakši. Za onoga koji želi brak rekao je: "Potražite makar metalni prsten." Kada su ga ashabi obavijestili da se jedan oženio ženom za žetiri oke srebra rekao mu je jako začuđeno: "Kao da kopate srebro iz ovog brda."

Takvo je bilo njegovo praktično poučavanje i savjeti. Udajom svoje kćerke svoj govor potvrduje i djelom, a najljepši ukras govoru je djelo o njemu, najljepša je teorija ona koju potvrđuje praksa. Prekrasan je propis koji je objašnjen samim izvršenjem. Najkorisniji odgoj je onaj koji stoji na moralnim vrlinama i na lijepoj ćudi koji u svakom trenutku maksimalno djeluju.

Uzorna svadba

Alija se vjenčao sa Fatimom, ali joj nekoliko mjeseci nije prilazio. Tek nakon pobjede islama i muslimana na Bedru to je učinio. Tako je nakon uspjeha muslimana na Bedru Vjerovjesnik prišao Aiši, a Alija Fatimi. Kao da je Vjerovjesnik želio da upotpuni veselje Allahovim blagodatima.

Znaš li šta je bilo Fatimino ruho?

Njeno ruho je bio kat od kadife, jastučić od kože napunjen palminim vlaknima, mješina za vodu i dvije zdjelice.

To je bilo ruho najuglednije žene i Poslanikove miljenice. A znaš li kakva je bila njena svadba? Džabir ibn Abdullah kaže: "Prisustvovao sam Alijinoj svadbi i nisam vidio ljepše. Kuća je bila namirisana, počastili su nas hurmama i suhim grožđem dok je njihova postelja te noći bila ovčija kožica."

Ovom umjerenošću i skromnošću je i završena sretna svadba, na isti način na koji je prije toga izvršena prosidba, mehr, ruho, bez komplikovanja, rasipništva i pretjerivanja.

Poslanik je rekao, vjerovatno za njihovu prvu bračnu noć: "Ne radite ništa dok vam ne dođem." Zatim je otišao i pozvao Fatimu. Izašla je pred njega od stida ne govoreći ništa. Vjerovjesnik je rekao: "Nisam oklijevao da te udam, a ti si mi najdraža." Poslije toga je zatražio malo vode, uzeo abdest, malo ih poprskao i rekao: "Gospodaru moj, spusti na njih svoj blagoslov, učini njihov brak blagoslovljenim a i njihov porod blagoslovljenim." Nebesa su prihvatila dovu a Allah je učinio blagoslovljenim porod Alijin i Fatimin. Loza Poslanika je bila prekinuta izuzev ovim brakom.


Uzajamno potpomaganje u životnim nedaćama

Alija i Fatima su u život krenuli putem koji nije bio zasut cvijećem i mirisima. Naprotiv, njihov put je bio posut bodljama krvlju obojenim.
On je bio siromašan čovjek. Od oca nije naslijedio ni zlato ni srebro, a ni ovce ni kamile. Ostavljeno mu je da sam riješi pitanje egzistencije na ovom svijetu, da put u pustinji kopa sopstvenim rukama, kako bi opskrbio sebe i svoju porodicu. Pred njim je bilo i pitanje džihada, borbe na Allahovom putu i neprestano učestvovanje u borbama koje je islamska vojska vodila protiv neprijatelja, idolopoklonika, licemjera, židova, špekulanata i kolebljivaca.

Fatima je sa Alijom dijelila sve životne tegobe, obavezu džihada, napor puta kojim su išli i u svemu tome su zajedno uspijevali, sve podnosili i trpili. Bila mu je najbolji pomagač u izvršavanju vjerskih obaveza, i ispunjavanja dunjalučkih potreba.

Prije svih obaveza pred njom su bili kućni poslovi, koje u ta vremena nije bilo lahko obavljati. Komad hljeba koji ide iz ruke trgovca kupcu zahtijeva da se mnogo poslova obavi prije toga. U ono doba to je bilo mljevenje žita, miješanje i spravljanje na beduinski način. U kući nije bilo služavke ili kućne pomoćnice. Sve je to radila prije nje, Fatima, kći Esedova, majka Alijina.

Velika je odgovornost bila na Aliji, jer je trebalo biti pravedan i paziti na poslušnost majci i majčin mir. S druge strane, trebalo se brinuti o ženi i paziti na nju. Strpljenje ga nije napuštalo. Uspio je da podijeli posao a da obadvije budu zadovoljne. Majci je rekao: "Kćerka Vjerovjesnikova neka se brine o vodi i još ponečemu ako zatreba. Tebi su dovoljni poslovi u kući, mljevenje i spremanje hrane."

Fatima supruga i Fatima majka nisu poznavale ništa osim potpomaganja, ljubavi i saglasnosti. Kod njih nije bilo prisutno ono što remeti harmoniju doma, a što je prisutno kod mnogih snaha i svekrva. Ebu Hasan (Alija) nije gramzivo gomilao imetak. Svaka vrata na koja bi ušao odisala su halal opskrbom. Jednom je radio kod žene koja je izdržavala siročad, drugi put kod nekog židova. Izvlačio im je vodu korom a svaka kora je bila jedna hurma.

Ovo je bio život Poslanikova amidžića i njegove supruge, a kćerke Poslanikove. Sve je to iscrpljivalo dvoje mladih ljudi. Kada je Allah darovao Vjerovjesniku nešto ratnog plijena Alija je rekao Fatimi: "Vadio sam i nosio vodu tako da me prsa bole, a Allah je darovao tvome ocu nešto ratnog plijena pa otiđi kod njega da nam da pomagača." Fatima je rekla: "Ja sam, tako mi Allaha, mljela vodenicom dok nisam dobila žuljeve na rukama."

Otišla je kod Poslanika a on je upitao: "Fatima, zbog čega si došla?" "Došla sam da te poselamim."

Fatima pripovijeda dalje da se zastidjela i vratila se kući. Kada je Alija upitao: "Šta si učinila?", rekla je: "Bilo me je stid da ga pitam." Naposljetku su odlučili da mu odu zajedno. Kada su došli kod Vjerovjesnika Alija je rekao: "Božiji Vjerovjesniče, toliko sam radio i nosio da me prsa bole." Fatima je dodala: "Ja sam toliko mljela da sam ruke izranjavila, a ti si Allahovom voljom dobio nešto ratnog plijena, pa nam daj pomagača."

Šta je bio odgovor samilosnog oca?!

Njegov odgovor je bio: Jednaki su svi članovi zajednice.

"Tako mi Allaha, neću vama dati, a pobožnjake pred džamijom ostaviti praznih stomaka, jer ne nalazim ništa što bih njima dao." Vratili su se Fatima i njen suprug vukući nogu za nogom, a malo zatim došao je Poslanik. Njih dvoje su bili pod pokrivačem kojim, kada bi pokrili noge, otkrili bi glavu, i obratno. Kada su ustali Poslanik im reče: "Vaš pokrivač, vaša postelja?! Ali, hoćete li da vam kažem nešto bolje od onoga za što ste me pitali?" "Dakako" - odgovorili su. Poslanik reče riječi koje ga je podučio Džibril: "Poslije svakog namaza recite deset puta SUBHANALLAH, deset puta ELHAMDULILLAH i deset puta ALLAHU EKBER. Kada pođete leći proučite trideset i tri puta SUBHANALLAH, trideset tri puta ELHAMDULILLAH i trideset tri puta ALLAHU EKBER. Ovo vam je bolje od sluge (pomagača)."

Alija prenosi: "Tako mi Allaha ove riječi nisam izostavljao nakon što nas je poučio Vjerovjesnik."

Šta im je Poslanik učinio osim što im je dodao novu obavezu na njihove fizičke poslove, dodao jednu duhovnu obavezu više? Ali, poznavaocima nije nepoznato da obuzetost višim, duhovnim ciljevima eliminiše fizički zamor. Oživljava na dunjaluku srca stanovnika budućeg svijeta. Tako čovjek živi na zemlji, a kao da je stanovnik neba. Poznavajući to Poslanik je preporučivao post riječima. "U meni imate primjer. Provodim noći u razmišljanju a Allah će me nahraniti i napojiti. "

Ponekad se dešavalo kod Alije i Fatime ono što se dešava kod svih supružnika. Dešavale su se male nesuglasice i trzavice. Kada bi to stiglo do Vjerovjesnika, on bi izustio riječ ili bi se nasmiješio, dok ne bi prošao trenutak ljutnje i dok šejtanovo oko ne bi bilo izbijeno.

Nikad nije pokušavao biti branilac svoje kćeri optužujući njenog muža. Uvijek je bio pravedan sudija među njima i mudar liječnik.

Buharija prenosi da je Vjerovjesnik jednom prilikom došao kod Fatime i pošto nije našao Aliju kod kuće, upitao je Fatimu: "Gdje ti je muž?" Ona mu je odgovorila: "Malo smo se sporiječili pa je izašao i nije se još vratio." Poslanik je rekao jednom ashabu da ga potraži.

Čovjek se vratio i rekao Božijem Poslaniku: "Božiji Poslaniče, eno ga u džamiji." Poslanik je otišao i našao ga gdje spava. Ogrtač je spao s njega i prašina je pala po njemu. Otresao je prašinu i zovnuo ga: "Ustani ti po kome je popadala prašina!!!" To je ponovio dva puta. Alija je ustao i vratio se svojoj kući i ženi a srdžba u njemu je nestala kao što nestaju ljetni oblaci. Na bračno nebo se vratila vedrina i bistrina.

Ebu Amr prenosi.. "Alija i Fatima su se sporiječili. U tom momentu je kod njih ušao Poslanik i nije izlazio dok ih nije izmirio. Rečeno mu je: "Kad si ušao bio si jednog raspoloženja, a kada si izašao na tvom smo licu vidjeli sreću (vedrinu)." Poslanik je rekao: "Zašto ne, kada sam izmirio dvoje meni najdražih."

Fatima je sa Alijom proživjela uzvišeni bračni život vjerno i pokorno. Iako je Alija bio ponekad strog i ljutit, ona je bila strpljiva i zadovoljna. Nikada joj nije zasmetalo što je Alija bio siromašan. Alija je takođe upoznao njene vrline, njenu snagu i zalaganje u bračnom životu, pa je nije prestao spominjati cijelog života. Jednom prilikom je rekao ibn A'bedu: "Ibn A'bedu, hoćeš li da ti kažem nešto o meni i o Fatimi. Ona je bila kćerka Allahova Poslanika i njemu najdraže stvorenje, a ona je moja žena. Mljela je na vodenici dok ruke ne bi izranjavala. Vodu je vadila mješinom dok prsa i vrat ne bi ozlijedila. Kuću je čistila tako da bi svoju haljinu uprašila od toga. Vatru je pod kotao potpaljivala i tako bi svu odjeću zamazala i to joj je naudilo."

Položaj Fatime kod Vjerovjesnika

Fatima je bila najmlađa Poslanikova kćerka, kao i najdraža i najbliža mu. Ona mu je bila ujedno i najsličnija, tijelom i po ponašanju. Nadživjela je svu njegovu djecu. Nije onda ni čudno što ju je Poslanik toliko obasipao ljubavlju i što mu je bila tako mila i bliska.

Majka pravovjernih Aiša prenosi: "Nisam nikoga vidjela sličnijeg Poslaniku kada stoji ili sjedi do kćerke mu Fatime. Kada bi Fatima ušla kod Poslanika, ustao bi i poljubio je, te je posadio pored sebe. A kada bi Poslanik ušao kod nje, ustala bi, poljubila ga i napravila mu mjesto pored sebe." Ta očinska nježnost i osjećajnost došla je u nekoliko navrata do izražaja. Kada su ljudi iz plemena Hišam ibn Mugire tražili od Poslanika da se Alija oženi kćerkom Ebu Leheba, Poslanik nije dozvolio. Popeo se na mimber i rekao: "Došli su mi ljudi iz plemena Ibn Hišam ibn Mugire i tražili da dozvolim Aliji vjenčanje sa kćerkom Ebu Džehela, a ja to ne dozvoljavam, i opet ne dozvoljavam i ne dozvoljavam, osim ako Alija hoće da razvjenča moju kćer i oženi se njihovom kćerkom. Fatima je dio mene, muči me što i nju muči i vrijeđa me što i nju vrijeđa. Ja se bojim da to Fatimi ne naškodi u njenoj vjeri, a ja ne zabranjujem time dozvo!jeno niti dozvoljavam zabranjeno. Tako mi Allaha u jednoj se kući neće nikada sastati kćerka Allahova Poslanika i kćerka Allahova neprijatelja."

Ova osjećajnost bila je veoma jaka, ali se ugasila kada se suočila sa Allahovim propisom. Poslanik je htio pokazati ljudima da Allahovi propisi ne štede nikoga, bez obzira ko je i na kakvom položaju. To je i pokazao na primjeru njemu najdraže osobe, Fatime, kada je u jednoj prilici kazao: "Tako mi Allaha, kada bi Fatima ukrala ja bih joj ruku odsjekao!" U pogledu onosvjetskih odredbi Poslanik joj veli: "O Fatima, kćeri Muhammedova, znaj da ti ja neću ništa kod Allaha pomoći. Koga zatrpaju njegova djela ne može mu pomoći njegovo porijeklo."

"Muči me njegova bol!"

Zadovoljstvo i lagodan život ne čine ljude velikim nego veliki ljudi prolaze kroz školu bola, a velika se srca kale u talionicama žalosti. Allah je htio da se Fatimino srce kali u peći iskušenja i sazrijeva na žaru bolesti i tuge. Prvo ju je pogodio gubitak majke, još kao djevojčicu. Zatim je pržila tuga nakon što je smrt uzela njenu braću i sestre. Bol na bol se dodavala. Najteži gubitak je bio kada je izgubila oca, Allahu najdraže stvorenje, Muhammeda, Allahova Poslanika.

Bila je prisutna i u najtežim trenucima njegove bolesti. Svaki dan bi išla u njegovu sobu, poljubila ga po običaju, kao i kad je bio zdrav. Pošto ga bolest pritiskivala sve jače bojao se da ne bi bila prisutna u času njegovog rastanka sa dušom, pa bi je nasmijavao i veselio da ne bi patila i osjećala njegovu bol.

Aiša kaže: "Fatima nam je jednom došla a njen hod je bio u Vjerovjesnika. Poslanik je rekao: "Dobro došla, kćeri moja." Posadio je da sjedne sa njegove desne strane. Rekao joj je nešto na uho tako da je zaplakala. Ponovo se nagnuo i šapnuo joj nešto nakon čega se nasmijala. Rekla sam: "Nikad do danas nisam vidjela tako blizu sreću i tugu. Upitala sam je za ono što joj je šapnuo. "Ne odajem Vjerovjesnikove tajne" - odgovorila je. Kada je preselio upitala sam je ponovo o onome što joj je rekao Poslanik. Ona mi reče: "Džibril me svake godine preslušavao Kur'an po jedanput, a ove je godine to učinio dva puta. Nisam ga vidio dok mi nije došao moj edžel. Ti ćeš biti prva od moje porodice koja će doći, tj. s kim ću se sastati, a ja sam tvoj najbolji predak. Zaplakala sam a on mi je rekao: "Ne želiš li da budeš žena nad ženama svih svjetova?", pa sam se nasmijala." (Prenose Buharija i Muslim).

Bolest se toliko pogoršavala i pojačavala da bi se Vjerovjesnik onesvijestio, zatim bi se probudio, a proživljavao je najveće muke. To je vidjela Fatima i bol bi se prenosio iz očeva tijela u prostor njenog srca i u njemu pravio brazgotine, a onda bi plašljivo rekla:

"Muči me njegova bol."

Poslanik je čuo njene riječi i odgovorio joj: "Od danas tvoj otac nema patnji ni bolova." Želio joj je reći da će se preseliti sa ovozemaljskog svijeta koji je krcat mukama i bolima u kuću koja ne zna za muke i boli.

Ostavljajući za sobom kćer ophrvanu tugom Poslanik je otišao u društvo Uzvišenog kada joj je bilo trideset godina. Nije prošlo ni šest mjeseci a obistinilo se ono što je Poslanik rekao. Fatima je bila prva koja je napustila ovaj svijet. U utorak naveče zadnje trećine ramazana jedanaeste godine po hidžri ona je preselila na ahiret. Čisto tijelo je pokopano na blagoslovljenom mjestu, noću, kako je to i oporučila. Ostavila je iza sebe lijep spomen drugima i pravi primjer muslimankarma, te potomstvo koje se preko nje vezalo za Vjerovjesnika.

Allah neka je s njom zadovoljan i nagradio je najljepšom nagradom kojom nagrađuje iskrene!!!

Amin!!!


Šejh Jusuf El-Qardawi


22.09.2007.

DRUGA RAMAZANSKA HUTBA REISU-L-ULEME

begovadzamijaSarajevo, 21. septembar 2007. (MINA) - Danas je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić održao drugu hutbu u ramazanu u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu.

     MINA prenosi u cjelosti hutbu reisu-l-uleme.

-Draga braćo i sestre,

     Ibadet ili pobožnost očituje se okom koje vidi znakove Allahove moći, srcem koje osjeća ljepotu Allahovih darova i jezikom koji izgovara Allahovo ime.

     Ramazan je vrijeme a post je način da oko bolje vidi znakove, da srce više osjeti darove i da jezik više spominje ime Allahovo, kao lijek za dušu.

     Jer, kao što prenose iskusni ljudi, duša je podložna bolestima kao i tijelo. Štaviše, bolesti duše su bolnije i opasnije od bolesti tijela.

     U stvari, neizlječive bolesti tijela su zapravo bolesti duše koja postane nemoćna da se brani od nezajažljivih strasti tijela. Dakle, bolest SIDE nije tjelesna, već je to bolest duše koja postaje nemoćna pred nemoralom tijela. Bolest droge i alkohola je također, bolest duše koja nije sposobna da se odupre bezočnom tjelesnom uživanju.

     Dakako, i bolesti društva su bolesti duše koja se predaje pred pohlepom bezobzirnih ljudi. Zato se kaže da je duša kao tvrđava, koju šejtan, kao najveći čovjekov neprijatelj, nastoji provaliti, te se u njoj nastaniti i po njoj širiti zarazne bolesti.

     Dakle, tajna ljudskog života je da čovjek zatvori sva vrata i sve moguće male i velike rupe kroz koje bi neprijatelj - šejtan mogao ući u njegovu dušu. A da bi to mogao, čovjek mora znati koja su to vrata i koje su to rupe na tvrđavi njegove duše kroz koje šejtan može proći i okupirati njegovo srce i dušu. Može se reći da je to najviše znanje koje čovjek potrebuje, da je to farz-i ajn za svakog muslimana i muslimanku - da zna koja su to vrata i koje su to rupe kroz koje se šejtan provlaći.

     Nažalost, mnogo je vrata i prolaza kroz koje šejtan može ući u ljudsku dušu, ali dvoja vrata na tvrđavi su najšira i najslabije zaključana: vrata srdžbe (gadab) i vrata pohlepe (šehvet). Jer, srdžba opija razum, pa čim razum izgubi ravnotežu, šejtan ga napadne. I zato kad  se čovjek naljuti, šejtan se s njim igra kao dijete s loptom. Tako isto kad čovjeka obuzme pohlepa, on obnevidi i obgluhne tako da se šejtanu širom otvaraju vrata da uđe u čovjekovu dušu koju onda polahko uništava.

     Postoje, dakako, i drugi prolazi na tvrđavi ljudske duše kroz koje se uvlači šejtan - taj najgori i najljući čovjekov neprijatelj, a to su pakost i ljubomora, oholost i bezobzirnost, samovolja i gordost, pristrasnost i isključivost te samodovoljnost i brzopletost.

     Naravno, pojedinac je dužan da brine da mu šejtan ne provali tvrđavu duše i ne nastani se u njoj, ali mi nismo samo pojedinci.

     Mi smo i zajednica, pa tako imamo i zajedničku dušu kao tvrđavu, koju također neprijatelj - šejtan želi provaliti, u nju se nastaniti i u njoj širiti zarazne bolesti srdžbe, pohlepe, pakosti, oholosti, samovolje, isključivosti te samodovoljnosti i brzopletosti.

     To je za nas ovdje i sada najveći izazov otkako znamo za sebe kao narod i kao država - kako osigurati pouzdanu stražu na tvrđavi naše kolektivne duše, naše zajedničke kulture, naše grupne potrebe da budemo i ostanemo ono što jesmo - unuci i praunuci naših djedova koji su kroz vjekove znali i vjerovali u potvrđenu mudrost, koju su naučili od mudrog sufije el-Muhasibije, koji je rekao: - Budite uvijek svjesni Allahovog prisustva, braćo moja. Nemojte se povlačiti iz općeg dobra, niti upadati u opće zlo... Držite se makar malo od onoga najvišeg što vam Allah propisuje, jer iako nema opravdanja da se i jedna Allahova zapovijed zanemari, dobro je da se održi bilo kakva veza. Jer jedno zlo može biti manje od drugog zla. Zato je bolje sačuvati ono što se ima nego sve izgubiti.

     Zato logika sve ili ništa nije bosanska mudrost!  

     To nam je bar svima jasno ovdje i sada: - Moćni smiju biti licemjerni i neprincipijelni. Moćni mogu da govore i ono u šta sami ne vjeruju. Moćni mogu da biraju bolju između dvije dobre stvari.

     Slabi, pak, ne smiju imati dvije priče o sebi i svojoj sudbini. Slabi ne mogu otvoriti zatvorena vrata na tvrđavi duše moćnih. Slabima se grijesi ne praštaju. Slabi mogu između dva zla birati samo manje zlo. Slabi nemaju pravo na samodovoljnost, niti na samoizolaciju. Slabi treba da znaju da je, kao što kaže mudri el-Džahiz, "pola pameti kod tvoga brata". Zato se slabi treba osloniti na svog brata na svakom mjestu i u svakoj prilici, naročito onda kada šejtan nasrće da mu provali vrata na tvrđavi njegova srca. I zato slabi treba da vrijedno radi da bude snažan kako ne bi molio za milost moćnoga, jer, staro je pravilo, "slabima se milost ne ukazuje".    

     Eto zato je važan ovaj ramazan i post u njemu - da postavimo čvrstu stražu na tvrđavi duše naše - individualno i kolektivno, da zaustavimo šejtana koji žuri da nam provali vrata na tvrđavi naše kolektivne svijesti i savjesti, naše kolektivnog duha i duše, naše kolektivne vjere i kulture.

     Uz Allahovu milost i pomoć mi to hoćemo i mi to možemo kao što su htjeli i mogli naši preci - čvrsto se drže Allahovog užeta, oni su bili Allahu Uzvišenom pokorni;

     oni su Allaha i Njegovog Poslanika voljeli;

     oni su imali strah pred Bogom, ali i nadu u Njegovu milost;

     oni su imali jekin i sidk; oni su jedni drugima vjerovali i jedni drugima pomagali;

     oni su pred drugima bili ponosni i pravedni, a pred svojima skrušeni i solidarni;

     oni su znali pred šejtanom zatvoriti vrata na tvrđavi duše svoje, pa smo mi danas ovdje da ih se sjetimo i zahvalimo na mudroti i hrabrosti kojom su nam omogućili da i mi u slobodi i radosti namaz klanjamo, ramazan postimo i zekat dijelimo, kao znak i dokaz da smo muslimani punoga srca i zadovoljne duše, kao tvrđave u kojoj nema mjesta za šejtana.    

     Allahu Svemoćni, Ti najbolje znaš naš hal zato učini da bude bolji nego što jeste i spasi nas od zla koje može biti gore nego što jeste! Amin!

     Allahu Sveznajući, pouči nas da u sebi savladamo srdžbu i pohlepu, kako da se sačuvamo od mržnje i pakosti, kako da izbjegnemo samovolju i isključivost, kako da se oslobodimo straha i siromaštva! Amin!

     Allahu Milostivi, obaspi nas svojom milošću kao što si obasipao našu braću prije nas pa su bili i ostali muslimani na svakom mjestu i u svako vrijeme! Amin!

     Allahu Plemeniti, oplemeni naša srca međusobnom ljubavlju, a ne mržnjom; povećaj u našm srcima međusobno iskrenost i povjerenje, a ne sumnju i nepovjerenje; usadi u našu dušu potrebu da se međusobno savjetujemo i ujedinjujemo, a ne udaljavamo i razilazimo! Amin!


22.09.2007.

Prijeti li planeti zemlji ekološka smrt?

كُلُوJedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!
Kur’an, 2:60

Naš Poslanik je živio jednostavnim načinom života. Da je svijet slijedio njegov Sunnet, danas ne bi bio zabrinut za katastrofalne posljedice klimatskih promjena. Možda je ramazan najbolja prilika da se barem malo kao muslimani zamislimo i počnemo djelovati u pravcu mijenjanja tj. korigiranja svog rasipničkog načina života.

Postoji, nažalost, jednoglasan zaključak znanstvenika da ljudske aktivnosti tj. ljudski faktor, mijenja klimatske uvjete i da je to jedan od najvećih izazova s kojim se svijet danas suočava. Ovo mijenjanje klimatskih uvjeta rezultiraće zastrašujućim posljedicama: rast nivoa mora, potopljavanje priobalnih gradova, akutne nestašice hrane i vode, globalna kriza izbjeglica, proširenost bolesti…

Jedan je znanstvenik, da bi bio što alarmantniji, na zadnjoj strani svoje knjige napisao: “Ono što podvlačim u ovoj knjizi je proročanstvo koje će se vrlo brzo ostvariti, jer sam posve siguran u skori nestanak planete; ja to znam. Ne strašim, nego upozoravam, jer sam duboko potišten zbog stanja ovog jadnog čovječanstva. Ovi događaji neće dugo čekati na svoju realizaciju; stoga nema se vremena da bi se trošilo na gluposti. Ovu poruku posvećujem ljudskoj vrsti, kao posljednje upozorenje, jer ne postoji ništa drugo što bi se moglo poduzeti.”


Žrtve vlastitih pronalazaka

Ogroman rast proizvodnje i potrošnje u posljenjih 50 godina na okoliš su ostavili neprocjenjive negativne posljedice. Niko se ne može za ovo kriviti do pripadnici ljudske vrste. Posebno potrošači u razvijenim industrijskim zemljama doprinose globalnom zagrijavanju.

وَلا تَبْخَسُوا النَّاسَ أَشْيَاءَهُمْ وَلا تَعْثَوْا فِي الأَرْضِ مُفْسِدِينَ
I ljudima prava njihova ne umanjujte i zlo po Zemlji, nered praveći, ne činite! Kur’an, 26:183

Sve počinje pohlepom da se ima više nego je potrebno, što pokreće proizvodnju, koja opet zahtijeva energiju, što sve skupa doprinosi globalnom zagrijavanju.

Danas u svijetu 20% stanovništva u najbogatijim zemljama troši 86% svih proizvoda namjenjenim potrošačima.

Ova petina stanovništva konzumira 45% sveg mesa, troši 58% raspoložive energije i posjeduje 87% ukupnog broja prevoznih i drugih vozila u svijetu.

Ne samo što ovo bogato stanovništvo neodgovorno troši, već i baca u nedopustivim količinama. Prema američkom Ministarstvu poljoprivrede čitava jedna petina hrane u Americi svake godine završi na smetljištu.

A to je gotovo 150 milijardi kg. hrane s kojom bi se moglo prehraniti oko 49 miliona svjetskog stanovništva. Jedna američka porodica tako baci u prosjeku 14 % prehrambenih proizvoda. Kada se sabere, to u novcu iznosi oko 43 milijarde dolara godišnje.

Kako god ove bogate nacije povećavaju potrošnju tako za tim povlače i povećanje eksploatacije svjetskih resursa energije, a potom i ispuštanje u atmosferu otrovnih gasova.

Po znanstvenicima, ispuštanje otrovnih gasova nastavlja da raste po 2% svake godine, uprkos stotinama sporazuma uključujući i onaj iz Kyotoa.

Iz svega ovog proizlazi da ukoliko ne promijenimo način života i ne prestanemo nerazumno eksploatirati prirodne resurse, moraćemo se suočiti sa klimatskim promjenama sa nesagledivim posljedicama. Doda li se ovom najavljena nuklearna proba u okeanu, na vatru iz utrobe zemlje, koja već ostvaruje bliske kontakte sa okeanskim dnom, nećemo dugo čekati. Pojava ciklona jasan je znak ovih djelovanja. U Americi tu pojavu pogrešno nazivaju El Niño.


Nije li kasno!?

Neki znanstvenici smatraju da je već suviše kasno da bi se bilo što značajno učinilo. Drugi, opet, drže da ako bismo bez odlaganja i dramatično smanjili proizvodnju prirodnog gasa, još uvijek bi se mogle spriječiti najavljene katastrofe.

Islam nas uči da se ne smijemo predavati pred mračnim prognozama i odustajati od činjenja onog što se još učiniti može. “Kada bi te i zadnji sat na dunjaluku zatekao sa mladicom u ruci, pa ako bi bio u stanju da je zasadiš, morao bi je zasaditi,” poručuje Poslanik a.s.

Ne samo da nije nemoguće promijeniti tok globalnoga zagrijavanje - naš je moralni imperativ da to učinimo. Allah dž.š. nas upozorava: “O djeco Ademova, jedite i pijte, ali ne pretjerujte. Zaista Allah ne voli one koji pretjeruju! (7:31)

Pocnimo od sebe. Želimo li spas i opstanak života na planeti zemlji, uskladimo svoj način zivljenja sa potezima koji se postavljaju kao sudbonosni zahtjev vremena i prostora.

Vratimo se kur’anskim imperativima. Ponizno se priklonimo Allahovim naredbama i ne prkosimo Njegovim zakonima. Prestanimo se arogantno ponašati kada su u pitanju resursi i njihova eksploatacija. Pokažimo svoju nesebičnost i brigu i za generacije koje tek trebaju doći.

Zamolimo Allaha dž.š. da nam oprosti i kolektivne i individualne grijehe zbog neprimjerenog stila života i ignoriranja više od jedne i po milijarde ljudi u svijetu čiji stanovnici danas žive tek na jednom dolaru dnevno.

Obavežimo se na jednostavniji stil života, koji je Poslanik jasno demonstrirao i odlučno propagirao.

U svetom gradu mira u Medini on je zabranio lov i sječenje drveća insistirajući na jednostavnosti življenja i tek neophodnoj tj. minimalnoj proizvodnji i potrošnji. Ovakav pristup se pokazao zdravim i djelotvornim i za pojedinca i za okolinu.

Podsjetimo se da je onaj drugi svijet trajan i da će tek život na njemu biti vječan. I da jedino umjerenim ponašanjem i odgovornim odnosom prema drugima postižemo sreću i sigurnost i na ovom i na budućem svijetu.


Dr Senad ef Agic
اْ وَاشْرَبُواْ مِن رِّزْقِ اللَّهِ وَلاَ تَعْثَوْاْ فِي الأَرْضِ مُفْسِدِينَ

22.09.2007.

Hudba Hafiza Bugarija u Seattleu, 14. Septembra 2007 g.

Pogledajte hudbu koju je Hafiz Sulejman ef Bugari odrzao u Seattleu, 14. Septembra.


22.09.2007.

Za nashu dushu...

Ramazan šerif mubarek olsun!

 

 

22.09.2007.

Sudbina

Šesti temelj imana ili šesto načelo islamskog vjerovanja jeste ve bi-l-kaderi hajrihi ve šerrihi minallahi teala - potpuno slobodno, svjesno i namjerno vjerovati da sve što se događa i zbiva biva Allahovom voljom i određenjem. Ovo načelo spada u nerazdvojive stubove imana (vjerovanja) i akide ili uvjerenja u vjeru. Hadis je u tom pogledu izričit:
"Uzvišeni Allah kaže: Ko nije zadovoljan Mojom odredbom, neka sebi traži drugog gospodara osim Mene."...


Ista je stvar i s onima koji nisu zadovoljni Allahovim propisima i određenjem:
"Ko nije zadovoljan Allahoviin propisima, niti vjeruje u Allahovo određenje (sudbinu), taj neka sebi traži drugog boga osim Allaha."
Muslimani vjeruju i znaju, neovisno o Aristotelovim kategorijaina, da sve ima svoju bit, suštinu, supstancu, što bi se reklo jezgro i srčiku. Medutim, poimanje suštine imana uvjetovano je vjerovanjem u sudbinu.
"Sve ima svoju suštinu. Čovjek ne može dosegnuti suštinu (bit) imana dok ne shvati da: ono što ga je zadesilo nije ga moglo mimoići, i da ga nije moglo zadesiti ono što ga je već mimoišlo."
U okviru vjerovanja čovjek u ime Allaha mora svjesno i strpljivo podnositi sve udarce, izazove i iskušenja sudbine. U protivnom, Allah u hadisi-kudsiju upozorava:
"Allah je Svojom voljom odredio sva zbivanja pedeset hiljada godina prije nego što je stvorio nebesa i Zemlju."
Univerzalna Allahova volja u okviru Njegovog sveopćeg reda i poretka odnosi se na svemir, prirodu i čovjeka. U svemiru je kozmos, u prirodi determinizam, a čovjek u okviru neograničene Allahove volje (iradei-kullijje) ima od Allaha po¬darenu djelomičnu i ograničenu slobodnu volju (iradei-džuž ijju). Tako čovjek nema nikakve odgovornosti niti grijeha za djela, pojave i odnose koji su izvan njegove slobode svijesti, volje i namjera. Ima situacija, pojava i odredbi koje su u svojoj suštini nepromjenjive i neodgodive: dan rođenja, mjesec rođenja, rasa, nacija, roditelji, nafaka, um, razum, spol, sreća i nesreća, patnja, neizlječiva bolest, smrt itd. To je onaj kader koji se događa isključivo po Allahovoj volji i odredbi. Takvim odredbama čovjek se mora svjesno i skrušeno pokoriti. Medutim, ima odredbi gdje čovjek u okviru svoje djelomično slobodne volje može uticati na neke pojave koje su izazvane određenim uzrocima. Čovjek ne može zaustaviti kišu, ali se može od nje pomoću kišobrana ili kabanice zaštititi. Ne može se zabraniti hladnoća, ali se može naložiti vatra. Ne može se u sebi uništiti glad i žed, ali se može jelom i pićem utoliti. Niko ne odlučuje o tome hoće li mu se roditi sin ili kći, ali može uticati na njihov odgoj. Ima i takva odredba u kojima je čovjek slobodan birati. To je pitanje vjerovanja, etike, karaktera, savjesti, stida, poštenja, primjene šerijatskih propisa, obreda i načina života. Ljudi se prema sudbini odnose na trostruk način. Jedni idu u potpuni fatalizam i vjeruju u Allahovo predodređenje ili predestinaciju, te isključuju svaku ljudsku autonomiju, slobodu i inicijativu. Drugi, koji ne vjeruju u Boga, isključuju bilo kakav Božiji red, poredak ili odre¬đenje i daju čovjekovoj volji neograničenu slobodu, bez obzira na posljedice.
"Bojim se za svoje sljedbenike, poslije moje smrti, za troje: nepravedne vladare, vjerovanje u zvijezde (praznovjerje) i negiranje sudbine (Božijeg određenja)."
I jedni i drugi idu u krajnost. Ni kod jednih ni kod drugih nema odgovornosti pred Bogom. Prema islamu, postoji sveopća i neograničena Allahova slobodna volja i unutar nje čovjekova odgovornost u okviru ograničene slobodne volje, koju mu je Allah podario. Za razliku od svih drugih bića, stvorenja i svjetova Allah je čovjeka odlikovao i počastio objavom - u kojoj je sadržana uputa o vjerovanju, pravom i krivom putu - osjetilima, umom i razumom, srcem koje osjeća, i dušom - koja, uz objavu, dobro i zlo, istinu i neistinu, pravdu i nepravdu, svjetlo i tamu razumijeva - i slobodnom voljom kojom se čovjek odlučuje hoče li vjerovati ili ne, hoće li dobar ili zao biti. Čovjek je jedino biće koje se odlikuje i razlikuje od svih ostalih objavom, sviješću, savješću, umom, razumom, srcem, dušom, slobodom i planiranom namjerom. U okviru je toga njegova odgovornost. Izmedu neumitnog determinizma u prirodi i indeterminizma oholih i Bogu nepokornih ljudi musli¬man se opredjeljuje za srednji i jedino ispravni put - za svjesnu, slobodnu i namjernu predanost Allahu, dž. š.
"Predanost je čovjekov unutrašnji stav prema cjelini svijeta i prema rezultatima svog vlastitog djelovanja. Predanost prema volji Božijoj znači nezavisnost prema volji ljudskoj. Pokoravanje Bogu isključuje pokoravanja čovjeku. To je novi odnos izmedu čovjeka i Boga, pa, stoga, i novi odnos između čovjeka i čovjeka." (Alija Izetbegović)
Vjerovanje u Allahovo odredenje podrazumijeva:

"Onaj ko se sasvim preda Allalu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršćri vezu. Allahu se na koncu sve vraća."
(Kuran, Lukman, 22.)
Predati se Bogu znači ulagati napore s najčistijim i najplemenitijim namjerama, bez ikakvih mišljenja i ambicija, da se sve obuhvati i savlada, s punim uvjerenjem da krajnje posljedice, odluke i stvari pripadaju Bogu, a ne čovjeku. To ne isključuje čovjekovu dužnost i spremnost da u okviru svojih mogućnosti prihvati mjesto i vrijeme u kome je rođen i koje se zove njegovo vrijeme, a koje je volja i odredba Božija. Ulema kada i kader određuje ovako: To je savršeno precizan sistem koji je Allah, dž.š., postavio za stvorenja i zakoni u kojima svaka posljedica ima svoj, jedino Allahu poznat uzrok." Za imama Ahmeda kader je "moć Milostivog". Kada je neki čovjek došao h. Aliji i pitao ga o definiciji i suštini kadera, na tri puta postavljano pitanje h. Alija odgovorio je: "Tajanstveni put, duboko more - ne upuštaj se u njega! To je Allahova tajna, i ne trudi se oko nje."
Od Ubadeta bin Samita prenosi se da je rekao sinu: "Slast imana nećeš osjetiti sve dotle dok ne budeš znao da ono što te zadesi nije te moglo mimoići, i da ono što te mimoišlo nije te moglo ni zadesiti. Čuo sam Poslanika da kaže: Prvo što je Allah stvorio bilo je pero. Potom mu se obratio naredbom: Piši!’ ’A šta da pišem, Gospodaru? Piši odredbe svemu do Sudnjeg dana. Ko umre s drugačijim uvje¬renjem, meni ne pripada."
Kakav odnos muslimani mogu imati prema sudbini? Mogu li je ignorirati i boriti se protiv nie? Kuran i hadis lijek su i uputa za muslimane.
"Zaista čovjeku zbog grijeha koje čini može biti uskraćena nafaka. Sudbinu ne može spriječiti ništa drugo osim dove, dok život ne može produljiti ništa osim dobročinstva."
Čuvanje i bježanje od sudbine ne pomaže, ali uz čvrstu vjeru i iskrenu dovu ima hajra:
"Čuvanje od sudbine neće vam donijeti nikakve koristi, ali dova može koristiti za ono što je bilo i ono što je biti. Allahovi robovi, obraćajte se Uzvišenom Allahu dovom!"
Nema te opreznosti koja može otkloniti već određenu sudbinu. Kao što se ne može sudbina otkloniti, tako se ne smije ni izazivati. Medutim, prema hadisu, vjernici, u okviru Allahove milosti, trebaju moliti Allaha da ih sačuva od zla i nesreće.
Na kraju se mora naglasiti: u sudbinu kao predanost Allahu svjesno se vjeruje, o njoj se ne raspravlja. Svi su narodi koji su raspravljali o sudbini, prema hadisu, propali. Lijek je od propadanja na oba svijeta sljedeći:
"Reci: svaka odluka Allahu pripada!"
22.09.2007.

Pušenje je haram porok

Povodom medjunarodnog dana borbe protiv pušenja, izvjesna braca su me zamolila da nešto kažem o pušenju.
Pušenje je jedan od poroka kojim su u današnjem vremenu pogodjeni svi ljudi. Njime su,pogodjeni svi muslimani, a posebno Arapi. Pusenje je postalo virus kojeg ljudi prenose jedan od drugog. Pušenje slici epidemiji koja se širi kao vatra u ljuskama. Ova naviku preuzimaju mladi od starih, sinovi od oceva, siromasi od bogataša, a ljudi su postali kao što se veli kopija jedan drugom. Time su postali robovi ovog poroka i navici za koju izgleda nemaju prevenciju...

 

Ranije razilaženje ucenjaka u donošenju propisa o pušenju

Ovaj porok se pojavio u XVI vijeku. Ucenjaci su se razilazili po pitanju donošenja propisa o konzumiranju duhana, pa su neki donijeli fetvu da je ono haram, a neki da je mekruh, dok su neki rekli da je mubah, oslanjajuci se pri tom na pravilu da su u osnovi sve stvari dozvoljene, sve dok se ne dokaže suprotno, što po ovom pitanju nije dokazano.

U našem vremenu moramo donijeti fetvu da je konzumiranje duhana haram

U našem vremenu moramo donijeti nedvojben propis u kojeg nece biti sumnje, a on je da je pušenje duhana cisti haram. Ovaj stav je baziran na mišljenju lijecnika. Kada lijecnik kaže da je neka stvar štetna i da u njoj nema koristi, onda islamski pravnik mora slijediti tu uputu i reci da je doticna stvar nesumnjivo haram. Ovo je upravo i mišljenje islamskih pravnika koji su rekli, i sada kažu, da je konzumiranje duhana haram.

Svoje mišljenje su bazirali na nekoliko stavki:

-Pušenje je u oprecnosti sa pet neophodnih komponenti za covjeka

Prva:
Pušenje je štetno po život, razum, vjeru, imetak i potomstvo. To su ustvari štetnosti koje uticu na pet osnovnih komponenti, kako ih islamski pravnici nazivaju, koje cine ljudsko življenje i bivstvovanje.

Pušenje je štetno po dušu, život i zdravlje

Pušenje je pogubno po dušu covjeka i njegovo zdravlje. Na tome su složni svi svjetski ljecnici i naucni instituti, pa su zato naredili fabrikama duhana, ili cigareta, nazovite ih kako god hocete, da informiraju potrošace da je pušenje stetno po zdravlje.
Konzumiranje duhana je štetno po zdravlje covjeka, jer prouzrokuje razne karcinome u plucima, grlu, itd., kao što takodjer, negativno utice na kardiovaskularni sistem. Dakle, konzumiranje cigareta je štetno po život i zdravlje ljudi. Tacno je da pušenje nije automatska šteta, vec se iza njega krije sporo uništavanje zdravlja. Postoje otrovi koji odmah ubijaju, a postoje otrovi koji ubijaju nakon godinu, dvije ili deset. Duhan je ubitacni otrov. U njemu postoje supstance kao što su: katran, crni mak, nikotin, kao i druge hemijske i otrovne materije koje dugorocno štete ljudskom organizmu. Covjek koji konzumira duhan upija otrov kojim sebe lagahno ubija. A da li je dopušteno covjeku da sebi oduzme život kad Allah, dž.š., u Kur'anu veli:
"I jedni druge ne ubijajte! Alah je, doista, prema vama milostiv." (Nisa: 29)
Ucenjaci su suglasni na tome, da muslimanu nije dopušteno konzumirati bilo šta što ce naškoditi njegovom stanju i imetku, pa makar se radilo o nebitnoj stvari, jer Allah, dž.š., veli:

"I imetak na Allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro cinite, Allah, zaista, voli one koji dobra djela cine." (Al-Bekare: 195)

"I jedni druge ne ubijajte! Alah je, doista, prema vama milostiv." (An-Nisa: 29)

Poslanik, a.s., kaže:
"Nema štete, ni oštecenog."
Ne šteti sebi, a ni drugima. Kako može biti dozvoljeno muslimanu da naškodi sebi?!

Filozofija islama je u ovom slucaju jasna kao Sunce u proljetnom danu. Covjek nije sebi svoj vlasnik, pa da sebe naudi kako želi. Ti nisi sebe stvorio, vec te je stvorio Allah:
"O covjece, zašto da te obmanjuje to što je Gospodar tvoj plemenit, koji te je stvorio –pa ucinio da si skladan i da si uspravan – i kakav je htio lik ti dao? (Al-Infitar: 6-8)
Kako možeš svojim izborom sebi nauditi?
Da li može to uraditi razuman covjek?
Sigurno ne može. Kako onda pušac šteti i sebi i drugima??!
Nauka i medicina su potvrdili da pušac nemilosrdno šteti drugima. Ja nisam pušac, ali kada sjedim sa pušacem i ja sam u nekoj mjeri pogodjen dimom uprkos mojoj volji, jer udišem dim cigareta. Pušac negativno utice na okolinu, svoju ženu, djecu i sve u susjedstvu. Dakle, on šteti sebi i drugima. Zato kažemo da je šteta po dušu, zdravlje i život od ove navike potvrdjena. Razumnom covjeku nije dopušteno konzumirati duhan, jer je negativan utjecaj od duhana evidentan. Nije dopušteno, iole razumnom covjeku, da uvlaci otrov u organizam, pa makar to bilo i samovoljno.

Pušenje je štetno po razum

Allah nam je podario razum da bi njime razmišljali, pa je suludo da covjek bez icije prisile sebi naudi?! Pušenje je štetno po razum i negativno ne njega utice, jer sadrži u sebi vrstu opijuma kojeg covjek osjeca prilikom prve cigarete. Dovoljan dokaz tome je ponašanje pušaca, mislim onih pušaca koji bezobzirno troše svoje imetke u onom što im šteti, a možda su njihovim familijama i djeci potrebne osnovne životne namirnice
Da li je takav covjek normalan?
Nikako ne mislim da je on i njegov postupak normalan, ne uzimajuci u obzir šta suvremena nauka i medicina kaže o utjecaju pušenja na mozak covjeka.

Pušenje je štetno po vjeru

Kao što pušenje šteti duši i razumu, takodjer, šteti i vjeri. Poznajem mnogo ljudi koji ne poste, a razlog tome je, kako jedan od njih rece, cigareta.
On konstatira: "Ne mogu bez cigareta. One su moj život."
Puno ljudi se u vremenu posta iftari upravo ovom necisti, odnosno cigaretom. Pored ovoga, pušenje vodi pušaca cinjenju djela koje je Allah zabranio. U njih spada rasipanje imetka, pricinjavanje štete drugima, neizvršavanje vjerskih i dunjaluckih obaveza koje je Allah naredio. Pušac ne može biti spreman na borbu na Allahovom putu, da odbrani vjeru, zemlju, ili cast, jer ga duhan fizicki slabi i sprjecava dotok snage koja mu je potrebna za mobiliziranje i podnošenje teškoca tokom džihada.

Pušenje je štetno po potomstvo

Poznato je da pušenje škodi potomstvu. Ono škodi djeci i porodici, što je evidentno. Najnovija izucavanja potvrdjuju da djeca koja odrastaju u pušackom ambijentu imaju slabije srcane arterije, odnosno kardiovaskularni sistem, od druge djece koja ne odrastaju u takvom ambijentu. Oni takodjer bivaju izloženi bolestima ciji broj samo Allah zna. Ukoliko djeca žive sa roditeljima koji konzumiraju duhan, oni žive u zagadjenom društvu i okolini u kojoj nasilno udišu dim duhana i takoreci s nevoljom puše. Pored toga, oni slijede oca pušaca, misleci da je pušenje znak muškosti. Zbog toga puno djece se hvata za cigaretu i kutiju duhana, kako bi naznacili da su vec odrasli i postali dio ljudi. Uzrok tome su roditelji koji konzumiraju duhan.

Pušenje je štetno po imetak

Pušenje je štetno po svih pet neophodnih komponenti za život medju kojima spada i imetak. Pušac troši novac u ono što ne koristi ni na dunjaluku, ni na Ahiretu. Ucenjaci su složni da je uništavanje imetka na takav nacin haram. Uništavanje imetka nije dozvoljeno, jer je to Poslanik, a.s., svojim hadisom zabranio. Imetak pripada Allahu, a ti si opunomocen da ga trošiš, a nije ti dopušteno da ga trošiš u necem što nije korisno. Takvo trošenje ne koristi tvojem duhu, tijelu, razumu, duši, porodici i ummetu. Pušac licnim imetkom kupuje sebi štetu. Da barem to besplatno cini, nego uz placanje cijene, sebi škodi.
Da li to predstavlja razumski ili vjerski cin?!
Od koga kupuje taj duhan?
Kupuje ga od svjetskih duhanskih firmi poput Marlbora, idr. koje su kolonizatorske firme. Njihovi vlasnici su u vecini slucajeva Židovi, ili su njihovi podanici koji samo na xafsingu ulažu po nekoliko milijardi dolara. Ja sam skoro to procitao, ali ne mogu se sjetiti tacne cifre, medjutim, radi se o enormnoj sumi novca.
A kada toliko utroše, koliko li tek zarade?!
Sigurno je da zarade basnoslovne sume novca. A mi muslimani od njih kupujemo i cinimo im milijarditi prihod. Neke islamske države imaju najveci procent pušaca. U njih spada Pakistan i Egipat. U njima ljudi sa apetitom puše, a skoro da nemaju hljeba da jedu. Zacudjujuce je vidjeti ljude kako kupuju cigarete i puše, a njihova djeca možda su željna za cetvrt kilograma mesa, ili kilogram voca kojeg bi pojeli. Možda djeca toga pušaca nemaju odjece ili školskog pribora, udžbenika i osnovnih stvari, a njihov roditelj odlazi da usred te drame kupi sebi cigarete, ostavljajuci svoju familiju u muci koju muce. Ovo se dešava ummetu. Mi pospješujemo promet artikala koje prodaju neprijateljske kompanije, placajuci im godišnje milijarde dolara, i pri tom odvajamo novac od hrane naše djece i zarade. Ovo predstavlja financijski deficit i gubitak.

Pušenje ne spada u konzumiranje ukusnih jela ili pica

Druga:

Islam prezire pretjerivanje u konzumiranje lijepih jela i pica, odnosno halala:
"I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju". (Al-A'raf: 31)
Šta je tek sa ovom pojavom koju ne možemo svrstati u lijepa i ukusna jela? Poslanik, a.s., je u prijašnjim Knjigama opisan da "ce im lijepa jela dozvoliti, a ružna im zabraniti." (Al-A'raf: 157)
U koju vrstu staviti cigarete?
Da li ih uvrstiti u lijepa i ukusna ili u necista i neukusna jela?
Onaj koji ima zdravu logiku, normalno je da ce duhan uvrstiti u neukusna jela, jer u njima nema ništa korisno i lijepo. Da nije navike kod ljudi za pušenjem oni ne bi nikada okusili cigarete radi njihove ružnoce i smrada, ali covjek kada nešto uobicaji, to mu postane normalno i ukusno, pa makar i blato bilo u pitanju.

I to spada u pošasti.

Bojkotiranje covjekove volje

Treca:

Negativno svojstvo pušenja je što ono bojkotira ljudsku volju. Pušac je rob tom poroku i navici. On nije liberalan i ne može se oduprijeti pušenju, osim jakom i ozbiljnom prijetnjom kao što je lijecnicka dijagnoza koja bi glasila: "Ili ceš ostaviti pušenje, ili ceš umrijeti." Ima slucajeva da ljudi nakon 30,40, i 50 godina pušenja, ostave se te navike, nakon lijecnickog upozorenja, jer ne žele umrijeti.

Ignoriranje ove navike

Zašto pored Allaha obožavaš sebe samog?
Zašto dušu ciniš odgovornom za ono što nije osnova, nužda, neophodnost i poslastica, vec je stvar bez koje se potpuno može. Ta stvar cak škodi i ima neprijatan miris koji je sam škodljiv. Ja sam od onih koji ne podnose miris duhana. Ako sam slucajno u blizini pušaca hocu gotovo da se ugušim, pa kažem doticnom bratu: brate smiluj mi se. Zapadnjaci znaju da postoje oni koji ne podnose duhan, pa su u avionima napravili posebne kabine za pušace, a posebne za nepušace. Ovo takodjer postoji u vozovima i autobusima, kako se ne bi drugome naškodilo. Naša država ih je u tome slijedila, ali na žalost to se ne poštuje. Puno ljudi pripali cigaretu u nepušackoj zoni, bezbrižno se ophodeci na ostale ljude.

Cetvrta:

Ima ljudi koji govore da je pušenje mekruh, a ne haram, jer haram zahtijeva jasan tekst cega u ovom slucaju ne postoji. Ja tim ljudima velim: tekst postoji, a ogleda se u svemu što oharamljuje škodljivost covjeku bilo personalnim ili drugim ucinkom i sve što zabranjuje rasipanje imetka i trošenje u nekorisne stvari i sve što je haram i što su necista jela, pica i sl. Recimo da smo složni sa njima da je pušenje mekruh, ali taj mekruh je mekruh-tahrimen bez sumnje. Rekao sam jednom od njih: koliko puta dnevno ciniš taj mekruh? On odgovori: cetrdeset i možda i više puta. Rekoh mu: sastavi ih jedno sa drugim i zasigurno ce postati haram. U hadisu se veli: "Cuvajte se malih grijeha, jer se oni nagomilavaju covjeku sve dok ga ne unište." Ovo je znaci za mekruh koji se cini u kontinuitetu.

Usluživanje cigaretama nije dozvoljeno

Trgovci na žalost hrabre pušace na kupovinu raznih stvari vezanih za konzumiranje duhana: pepeljare, tabakere, upaljace, itd., što u stvari nije dozvoljeno. Muslimanu nije dozvoljeno da ima u kuci pepeljaru, a onaj koji dodje u kucu mora je poštivati tako što nece pušiti i škoditi drugima. Necemo stimulirati ljude na konzumiranje duhana držanjem pepeljara u našim kucama i sijelima i na taj nacin ucestvovati u grijehu pušaca. Ako moraju da puše onda neka snose svoj grijeh sami, a neka nas ne uvlace u tu tragediju. Draga braco, nije nam dopušteno da ucestvujemo u ovaj porok zbog kojeg su ljudi nesretni. Radi ocuvanja zdravlja, porodice, razuma, vjere, djece, komšija, financija, i snage društva, moramo stati protiv pušenja. Posljedica ovog poroka je slabljenje ummeta i njegovo cjelokupno narušavanje.

Prodaja i sjetva duhana nije šerijatom prihvacena

Nije nam dozvoljeno konzumirati, niti prodavati duhan i cigarete, jer u tom slucaju prodajemo haram artikl, a onaj koji prodaje haram ucestvuje u njemu. Kada je islam zabranio alkohol sa njime je uz to prokleo deset osoba koje su sa alkoholom vezane izbliza i izdaleka. Islam je prokleo: onog koji proizvodi alkohol, kome se proizvodi, koga pije, koga nosi, kome se nosi, koga toci, ko ga prodaje, ko se njegovim novcem hrani, ko ga kupuje i kome se kupuje. Sve navedene kategorije su jezikom Muhammeda, a.s., proklete. Zato kažemo da je uzgajanje duhana zabranjeno. Na žalost postoje neke islamske zemlje koje sade duhan. Ne smijemo saditi, niti prodavati ili trgovati njime. Zbog velike zarade u xafsima i prodavaonicama se prodaju cigarete, ali to je nedozvoljena trgovina u kojoj su velike zarade, ali u njima nema Allahovog blagoslova, jer je to zarada od štete i muke ljudi. Tako mi Allaha, bolje ti je da malo zaradiš, ali da ti je u tome bericet od Allaha, nego da zaradiš mnogo putem ovog poroka. Vlasnici superxafsa i prodavaonica su dužni prekinuti prodaju cigareta, a onaj koji hoce da ih kupi neka traži i neka se u tome zamara. Ko želi uci u džehennem, neka sam udje, a ti ako paziš na džennet i spas od vatre i muke, nemoj ucestvovati u ovom poroku.

Uvoz duhana nije dozvoljen

Ako možemo zabraniti uvoz duhana to bi trebali uraditi, jer je uvoz cigareta šteta. To nije dozvoljeno šerijatski, sociološki i eticki. Kamo srece da je naša vlada donijela zabran uvoza ovog malignog artikla.

Zabrana pušenja na javnim mjestima

Obradovao me je katarski zakon koji zabranjuje pušenje u bolnici Hamdu-l-am, i u katarskom Univerzitetu, školama ministarstva, kulture i obrazovanja, kao i zabrana pušenja na javnim mjestima kao što me je obradovalo i to što je ovaj zakon na snazi i u zaljevskim letjelicama koje saobracaju na relacijama zemalja koje su potpisnice Savjeta za pomoc. Ovaj zakon moramo što više afirmirati kako bi suzili krug onima koji sebi pricinjavaju neprilike, a bahato to cine i drugima. Oni su bolesnici i ne smijemo im dozvoliti da sebi i društvu škode. Problem je što oni ne škode samo sebi vec se ispostavilo da štete i drugima htjeli oni to ili ne.

Apel pušacima na samoobracun

Nama je potreban samoobracun. Apeliram na bracu i sinove koji konzumiraju duhan da u svom samoobracunu imaju odlucnosti i volje u ostavljanju ovog poroka. Samo je volja potrebna. Zar musliman u toku posta može bez ikakvih problema izdržati 15 sahata bez ovog poroka, a da mu se ništa ne dogodi. Volja je tome doprinijela. Želimo jaku volju kojom ce covjek odluciti da se više ne vrati tom poroku. Isprva ce osjecati poteškoce, ali cijena toga je velika, jer ce se spasiti pošasti koja mu nanosi mnoge bolesti. Spasti ce sebe i familiju i cjelokupnu zajednicu. Nama je potrebna ta volja o kojoj je davno pjesnik ispjevao:
"Ako vladaš oštroumnošcu, vladaj i odlucnošcu, jer od ideje možeš odustati. Ako vladaš odlucnošcu, odmah je iskoristi, jer od nje ne možeš odustati."
Neki kažu da se od pušenju može postepeno odviknuti. Ako si pušio 30 cigareta, puši 20, a potom 10, pa 5 i sve tako redom. A ima onih koji kažu da ostavljanje duhana zahtijeva jaku volju što je i ispravnije.
A kada se odluciš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. (Alu Imran: 159)
Apeliram na bracu i sinove muslimane da ugrabe ovakvu volju vjernicku i iskrenu odlucnost i da se oslone na Allaha, namjeravajuci da ostave taj porok kao i da s strpe na poteškoce na koje ce nailaziti danima i nedjeljama, jer ce nakon toga stvar postati obicna. Što se tice žena koje puše, to je velika inovacija za naše društvo.
U arapskim i muslimanskim zemljama nije bilo poznato da žena puši. Ima li gore žene od one koja drži cigaretu i puši, a zubi su joj požutjeli i cijela zaudara. Poslanik, a.s., u hadisu veli: "Ko pojede bijeli ili crni luk, neka se ne približava našim mesdžidma, i neka sjedi u svojoj kuci."
Nekim ljudima je Poslanik, a.s., naredio da izidji iz džamije zbog neprijatnog mirisa bijelog ili crnog luka kojeg su pojeli.
I pored toga što je luk zdrav i pun vitamina i drugih supstanci, napustili su džamiju zbog njegovog neprijatnog mirisa. Covjek ne smije štetiti društvu, pa kako da covjek našteti svojoj ženi neprijatnim mirisom i kako žena da to uradi mužu ili svojoj djeci?!
O svemu ovom moramo razmisliti i sebe preispitati, te cvrsto odluciti da se necemo vratiti ovom poroku nikada.
"I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite." (Nur: 31)

Ovo kažem i molim Allaha da meni i vama oprosti.

Molite Ga i vi za oprost, jer On prašta i milostiv je.

Molite Ga odazvat ce vam se.

19.09.2007.

Ne vodite rasprave

 Hvala Allahu, dž.š., Koji nam pokaza Put istine, Zakona, Koji nije izostavio ništa što je potrebno ljudskom rodu. Neka je salavat i selam na Muhammmeda, s.a.v.s., koji nam je u tančine objasnio Allahov zakon, koji će važiti za sva vremena i sve generacije. Upozoravao je vjernike na čvrstinu i iskrenost u vjeri.

Samo na takav način moći će sačuvati islamsko djelo od dvoličnjaka koji nemaju drugog posla nego da unose smutnju preko sumnji, neslaganja i rasprava koje nisu temelj naše vjere...



Kad mu je došao ashab da pita o djelu čijim bi slijeđenjem unišao u Džennet, Muhammed, s.a.v.s., rekao mu je:

“Budi pokoran Allahu i zatim ustraj”. (29. Tirmizija, Ibn Madže, Ahmed, Darimija)

Neiskrena pokornost Allahu i Resulu biva uzrok bespotrebnim raspravama čiji su rezultat mržnja, međusobna nepodnošljivost i slabljenje islamskog duha.

Ne čudimo se što nemamo dovoljno povjerenja jedni u druge, a čudimo se što ne vladamo u svojoj porodici, pa zbog toga ne možemo naći zajedničku riječ i onda nam je svako kriv i sve nam smeta.

Abdullah ibn Mubarek je govorio:

“Kad god sam nešto prema Allahu pogriješio, rezultat takvoga griješenja dočekao bi me kod moje žene, moga sluge i moga blaga (stoka)”.

Da vidimo zašto dolazi do malaksalosti? Zašto iščezava ljubav među vjernicima? Kad je neko bolestan, treba mu ustanoviti dijagnozu.

Ovdje ćemo se obratit pravom liječniku – Allahu, Koji nas liječi od svih bolesti i koji nam je dao apoteku koja se zove Kur’an, a za konkretnu bolest, slabljenje islamskog duha, obratit ćemo se na suru Enfal i ajet pod brojem 46:

“Pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku i u rasprave se ne upuštajte, pa da malaksate i tako bez borbenog žara ostanete. I budite izdržljivi, Allah je na strani izdržljivih”.

Komentatori Kur’ana nam vele: “Allahu i Poslaniku iskreno se pokoravajte, jer neiskrenost u vjerovanju dovodi do rasprave, a rasprave automatski prouzrokuju duhovnu slabost, svađu među vjernicima”.

A kad nestane duhovnog mu’minskog žara, onda nema pomoći od Allaha.

Ne budete li iskreno pokorni Allahu i Poslaniku, to će biti dovoljno da počnete raspravljati, a kad se u to upustite, to će rezultirati razjedinjenjem vaših srca.

Ne raspravljajte, jer će svaka rasprava biti uzrok nestanka autoriteta, a bez autoriteta ćete oslabiti i biti kukavice.

Doslovni prijevod riječi koje se spominju u ajetu je: “Nestat će vaš vjetar”, a vjetar aludira na slast imana, snagu vjere. Allah je poslao taj vjetar na Bedru, pa su mu’mini pobijedili bez obzira na razliku u broju vojnika.

Ta snaga, taj vjetar je nestao na Uhudu kod pojedinaca koji su zavidili i koji su bili pohlepni za materijalizmom. Zato je i bio takav rezultat.

Komentator Fahrudin Razi tumači “vjetar” kao državu, tj.: Budite pokorni Allahu i Poslaniku i ne raspravljajte, jer se raspravlja kako bi se dokazivalo u društvu i da bi se odbranili vlastiti stavovi i interesi.

Napustimo lične interese, čuvajmo interese naše vjere, naše zajednice. Jedino na taj način možemo opstati. U protivnom, izgubit ćemo sve, pa i državu.

Ovim tumačenjem bivaju nam jasnije riječi islamskih učenjaka:

“Napravite državu u sebi, bit će izgrađena oko vas”.

Na kraju, evo sadržaja pisma hazreti Omera koje je uputio svome vojskovođi Sa’du ibn ebi Vekasu, koji je tražio pomoć:

“Poručujem tebi i tvojima da se Allaha bojite u svakom trenutku, jer je bogobojaznost najjače oružje u borbi. Poručujem tebi i tvojima da se više bojite svojih grijeha nego neprijatelja, jer vojska grijeha je mnogo opasnija. Ako budemo isti u griješenju, nećemo im ništa moći, jer ih je više i bolje su naoružani. Zato, stidite se Allaha i nemojte na Njegovom putu griješiti”.


Molim Allaha da nas sačuva od bespotrebnih rasprava i loših misli i da nam oprosti grijehe. Amin!


18.09.2007.

Ko su jehovini svjedoci?

Sekta Jehovini Svjedoci je inicirana od strane engleza Čarls Rusela (Charles T Russell) godine 1872. On je rođen 16 Februara, 1852, sin Joseph L. i Anna Eliza Russell. On je imao velike teškoće u prihvatanju doktrine o vječnoj paklenoj vatri i u svojim studijama on ne samo da je porekao vječnu kaznu, nego takođe i doktrinu svetog Trojstva, kao i božansku prirodu Hrista i Svetoga Duha.

1870 godine, u svojoj osamnaestoj godini života, Russell je organizirao časove Biblije u Pittsburghu. 1879 godine on se dao u popularisanje i propagiranje svojih iskrivljenih doktrinalnih ideja. On je ko-publicirao "The Herald of the Morning" magazin s njegovim osnivačem, N. H. Barbourom i već u 1884 godini Russell je preuzeo kontrolu nad publikacijom i preimenovao je u "The Watchtower Announcing Jehovah's Kingdom", i osnovao "Zion's Watch Tower Tract Society" (sada poznatu kao "Watch Tower Bible and Tract Society"). Prvo izdanje "The Watchtower" magazina je bilo samo 6,000 primjeraka mjesečno. Danas izdavački kompleks Svjedoka u Brooklynu, New York, izdaje 100,000 knjiga i 800,000 primjeraka svoja dva magazina--i to dnevno!"

Russell je tvrdio da se Biblija može razumjeti samo shodno njegovim interpretacijama. Vrlo opasan aranžman imajući u vidu da je on imao punu kontrolu nad onim što se pisalo u Watchtower magazinu.

Nakon Russellove smrti 31 Oktobra, 1916g, advokat iz Missouri po imenu Joseph Franklin Rutherford je preuzeo upravljanje nad Watch Tower Society koja je tada bila poznata kao "Dawn Bible Students Association". 1931 godine on je formalno promjenio ime te organizacije u "The Jehovah's Witnesses" (tj. Jehovini Svjedoci).

Nakon Rutherfordove smrti, čovjek po imenu Nathan Knorr je preuzeo upravljanje. Nakon tog Knorra, Frederick William Franz je postao upravnik te sektarijanske organizacije.

Danas tom Zajednicom predsjedava određeni Mr. Henschel. Tsekta ima preko 4 miliona članova u cijelom svijetu. Statistika ove Watchtower Society ukazuje da je njima potrebno da obave 740 posjeta ili "kucanja na vrata" da bi regrutirali svakog od približno 200,000 novih članova koji se priodruže ovoj sekti svake godine.

Jehovini Svjedoci imaju nekoliko ‘book studies' tj. 'studiranje knjige' svake hefte. Članovi ne moraju da pohađaju te časove, ali postoji određeni stupanj očekivanja koji blago nuka novo-preobraćene da sudjeluju u tom lukavom doktriniranju ili bolje rečeno ispiranju mozga. Tokom ovih ‘studiranja knjige' Jehovini Svjedoci su konstantno izloženi anti Kršćanskim i anti svim ostalim vjerskim naučavanjima. Prosječni Jehovin Svjedok, sa svojim konstantnim Watchtower indoktriniranjem, bi mogao lahko potući prosječnog Kršćana kada je u pitanju odbrana ličnih vjerovanja.

Jehovini Svjedoci žestoko prikazuju doktrinu svetog Trojstva kao paganskog porijekla koje je Kršćanstvo, u cjelini, progutalo kao sataninu laž. Pored pobijanja doktrine Trostva oni jednako žestoko pobijaju Hristovu božansku prirodu, kao i onu od Svetog Duha, vjerovanje u pakao, i vječnu svjesnu kaznu u paklu.

Jehovini Svjedoci su zapravo "Watchtoweriti"

Jehovini Svjedoci vjerno idu od vrata do vrata propovjedajući "Kraljevstvo Božije." Oni su uglavnom učtivi i iskreni u svom naporu da prenesu "Jehovine Radosne Vijesti." Kao i uvijek, oni nosaju sa sobom nekoliko knjiga i magazina, od kojih su neki Novi Svjetski Prevo (njihova verzija Biblije koja je izmjenjena na nekoliko mjesta naspram šire prihvaćenih verzija Biblije), Awake Magazine, i, naravno, sveprisutni Watchtower Magazin.

Jehovini Svjedoci primaju direktive od The Watchtower Bible i Tract Society sa sjedištem u Brooklynu, New York. Ova organizacija tvrdi da je komunikacijski kanal između Boga i Njegovog naroda (Jehovinih Svjedoka), da predstavlja Isusa na zemlji, i da niko nemože naći Biblijsku uputu van njihove organizacije. Razmotrite njihove slijedeće citate: "Za očekivati je da Gospod ima sredstva komuniciranja sa Svojim narodom na zemlji, i On je jasno pokazao da je magazin po imenu "The Watchtower" korišten za tu svrhu." 1939 Yearbook of Jehovah's Witnesses, str. 85."

Požurite da identifikujete vidnu teokratsku Božiju organizaciju koja predstavlja Njegova kralja, Isusa Hrista. To je esencijalno za život (vječni). Učinivši to, budite kompletni u prihvatanju njenog svakog aspekta." The Watchtower, Oktobar 1, 1967, str. 591.

"Svi mi trebamo pomoć da shvatimo Bibliju, a mi ne možemo naći potrebnu Biblijsku uputu izvan ‘vjerne i diskretne sluge' organizacije." The Watchtower, Feb. 15, 1981.


Očigledno, Watchtower Biblija i Tract Society je poprimila veliku ulogu, uključujući tu ulogu Božije "vidne teokratske organizacije" i ‘vjerne i diskretne sluge" naučavajući kobejagi istinske Kršćanske doktrine. Problme je u tome što je to Watchtower vrsta doktrine a ne biblijske doktrine.

Naravno, Jehovini Svjedoci će žestoko odbiti takvu primjedbu. Oni kažu da oni čitaju i studiraju svoje Biblije i da koriste Watchtower literaturu samo kao uputnik u razumjevanje Božije riječi. Ali baš ovo njihovo priznanje o dosljednosti Bibliji je istovremeno njihova osuda jer se njihove doktrine ne nalaze u Bibliji. Dokaz tome se nalazi, vjerovali ili ne, u Watchtower vlastitim pisanjima. Razmotrite samo ovaj citat iz The Watchtower Magazine izdanja od 15 Augusta, 1981 koje kaže: "S vremena na vrijeme, u redovima Jehovinog naroda se pojavljuju oni, koji su, kao i prvobitni Satana, usvojili neovisni, kritički odnos...Oni kažu da je dovoljno čitati samo Bibliju isključivo, bilo nasamo ili u malim grupama kod kuće. Ali, začuđujuće, takvim ‘čitanjem Biblije,' oni su se povratili nazad na apostatne doktrine Kršćanskog sveštenstva koje su se podučavale prije stotinu godina..." The Watchtower, August 15, 1981.


Da li ste ukapirali ovo? Ako čitate današnju Bibliju sami, vi ćete postati pobornik Trojstva zato što je baš to što Watchtower smatra "apostatnom doktrinom." Drugim riječima, ako sami čitate Bibliju, vi nećete moći iz nje zaključiti doktrine Watchtower časopisa tj. Jehovinih Svjedoka. Ovo je šokirajuće priznanje od strane Watchtower organizacije tj. Jehovinih Svjedoka da su njihove teološke doktrine zapravo njihovo vlastito intelektulano konstruiranje, drugim riječima njihov dodatak današnjoj Kršćanskoj Bibliji. Jasno je onda, da Jehovini Svjedoci ne izvlače svoja vjerovanja iz Biblije, nego pak iz literature Watchtower organizacije.

Prema tome, Jehovini Svjedoci su zapravo članovi Watchtower kulta a ne Kršćani.

Prosječni Kingdom Hall (tj. crkva Jehovinih Svjedoka) ima časove studiranja "Knjige" nekoliko puta sedmično. Na ovim okupljanjima zapravo svaki Jehovin Svjedok dobija novu literaturu od Watchtower kultne organizacije, studira uz pomoć Watchtower asistenata, i diskutira doktrine u ‘studijama Biblje." Tako se svaki od njih indoktrinira tj. hipnotičkim sugeriranjem programira. Bez obzira da li Jehovin Svjedok volio ili ne volio ono čemu se poučava, to nije važno. Jehovin Svjedok je uslovljen da prihvati i vjeruje u sve što mu se u mozak pohranjuje putem Watchtower Literature i istovremeno je obeshrabljen da koristi vlastiti razum i racionalnu analizu onog što mu se vješto natura. Drugi citat: "Mi treba da progutamo i svarimo i da se asimiliramo s onim što je postavljeno ispred nas, bez ustezanja prema dijelovim hrane zato što isti ne odgovaraju našem mentalnom ukusu...Mi treba da ponizno slijedimo Božiju teokratsku organizaciju i čekamo za daljnu klarifikaciju…" The Watchtower, February 1, 1952, str. prg. 79-80.


Ovojasno pokazuje da je Watchtower Biblija i Tract Society zapravo učitelj Jehovinog Svjedoka a ne Isus i Božija Riječ i da je Jehovin Svjedok zapravo član lukavog neznabožačkog kulta.

Jedan od dokaza da su Jehovini Svjedoci zapravo Watchower kult, je činjenica da svi u tančine vjeruju u iste stvar. Naravno, oni će reći kako je to znak jedinstva a ne zbrke koje se ogledau u Kršćanskoj vjeroispovjesti. Ali apsolutno jedinstvo u vjerovanjima među ljudima iste vjeroispovjesti nije znak jedinstva i slobode, nego kontrole i autokracije.

U Kršćanstvu kao i drugim svjestkim religijama postoje osnovna vjerovanja koja ujedinjuju sve Kršćane u svijetu. Ljudima je dozvoljeno da se razlikuju u shvatanjima u sporednim doktrinalnim pitanjima jer je to odraz prirodnog individualizma u kojem je Bog stvorio ljude da međusobno djeluju. (Rimljani 14:1-7). Kod Jehovinih Svjedoka to pak nije slučaj. Oni svi moraju u tančine vjerovati u iste doktrine iz istih publikacija. Svaki od njih nudi identičan organizacijski odgovor na postavljena im pitanja i izazove, i svi oni predstavljaju identične tvrdnje o "Kraljevstvu Božijem," "Greškama Trojstva," "Nadolazećem Armagedonu," itd. Uglavnom, ako ste pričali samo s jednim Jehovinim Svjedokom isto vam je kao da ste pričali sa svakim od njih.

Ako želite znati šta prosječni Jehovin Svjedok vjeruje, nemojte čitati Bibliju, nego čitajte njihov Watchtower Magazin. To je zato što je Watchtower organizacija izvor i osnivač svih njihovih teoloških vjerovanja, a ne Biblija. Stoga Jehovin Svjedok je, očigledno, pripadnik Watchtower kulta.

Da li su Jehovini Svjedoci pripadnici Kršćanske religije?

Odgovorna ovo pitanje je , "Ne. Oni nisu Kršćani." Kao i svi kultovi, organizacija Jehovinih Svjedoka odstupa i mjenja esencijalne doctrine Kršćanstva. Oni poriču božansku prirodu Isusa Hrista, fizičko proživljenje, i spas kroz Isusovu žrtvu. Da bi podržala svoje pogrešne doktrine, Watchtower organizacija (koja je autor i mentor kompletne oficijelne teologije Jehovinih Svjedoka) je čak izmijenila određeni tekst u Bibliji.

Tipični kultovi koji koriste Bibliju da podrže svoja stajališta propagiraju niz interpretacijskih pogreški:
Uzimanje rečenica van neposrednog conteksta.
Odbijanje da se rečenice čitaju u cjelokupnom Biblijskom kontekstu.
Ubacivanje njihovih teoloških pretpostavki i tekst Biblije.
Mijenjanje Biblijskog teksta radi njihovih potreba.
Kačenje za jednu rečenicu da se interpretira mnoštvo drugih.
Mjenjanje zhačenja riječi.
Proglašavanje određenih paragrafa figurativnim kada isti kontradiktuju njihove vlastite doktrine.
Bukvalno dodavanje teksta Božijoj Riječi.

Osim toga, kult zahtijeva od svojih članova regularna i česta pohađanja časova njihovog "Studiranja Biblije" gdje se članovi konstantno indoktriniraju s anti-Kršćanskim i anti-drugim doktrinama. To se sprovodi čitanjem Watchtower magazina koji, faktički, rezonuje umjesto njih šta je istina a šta laž. Njima se govori kako će bit ponižavani i napadani od ljudi kada im budu dolazili na vrata da im prenesu njihove lažne doktrine, pa tako ako se neko ne bude s njima slagao ili ih napao da je to znak da su oni istinski tj. iskreni Jehovini Svjedoci, drugim riječima to njima treba daje čast i znak osobite privilegije kod njihovog Jehove. Oni su programirani da je njihova organizacija jedina istinska Božija organizacija na zemlji (što je zapravo distinktivni slogan svih kultova). Oni su jako ponukani da se druže samo sa drugim pripadnicima Jehovinih Svjedoka, da bi time bili što manje izloženi "vanjskom uticaju" i samostalnom rezonovanju. Njima se preporučuje da napuste one koji iziđu iz njihova kulta, tako da ostali ne mogu vidjeti ili saznati zašto je ta dotrična osoba napustila kult. Oni su općenito paranoični kao što sam se mogao uvjeriti na Internet Chat Rooms gdje, nakon što sam postavio jedno pitanje Biblijskom tekstu, ja sam bio odsječen od pristupa tom chat room Jehovinih Svjedoka. Nadalje, moje ime je prenošeno od člana do člana preko svih chat soba Jehovinih Svjedoka gdje su mi takođe dokinuli pristup. Očigledno, provjeravanje i zapitkivnaje o njihovim doktrinama nije dozvoljeno.

Primarno, organizacija Jehovinih Svjedoka je kult radi toga što tvrdi da je religija Biblijskog teksta a istovremeno pobija esencijalne Biblijske tj. Kršćanske doktrine. Biblija današnjih Kršćana kaže kako je Isus zapravo Bog u mesu tj. Božije utjelovljenje, i da je Isus vaskrsnuo iz mrtvih u istom tijelu u kojem je i preminuo, i da je spasenje moguće samo kroz vjeru u njega. Watchtower organizacija pak pobija sve tri doktrine.

Watchtower organizacija je ne-Kršćanska organizacija koja koristi svoje članove da javno protura lažne doktrine, prodaje ogromnu količinu literature, i povećava apsolutnu kontrolu nad svojim članovima i njihovim porodicama.

To je ukrako ne-Kršćanski kult.

Šta to Jehovini Svjedoci naučavaju?
Da ima samo jedan Bog u jednoj ličnosti, Make Sure of All Things, str 188.
Da nema Trojstva, Let God be True, str. 100-101; Make Sure of All Things, str.386.
Da je Sveti Duh samo sila, da nema život, Reasoning from the Scriptures, 1985, pp. 406-407.
Da je Sveti Duh zapravo Božija bezlična aktivna sila, The Watchtower, June 1, 1952, p. 24.
Da je Jehovino prvo stvorenje bio Njegov 'jedini Sin'. . . i da ga je Jehova koristio za stvaranje svih drugih stvari", Aid to Bible Understanding, pp. 390-391.
Da je Isus zapravo bio arhanđeo Mihail koji je postao čovjek, The Watchtower, May 15, 1963, p. 307; The New World, 284.
Da je Isus bio samo savršeni čovjek, a ne Božije utjelovljenje, Reasoning from the Scriptures, 1985, pp. 306.
Da Isus nije vaskrsao iz mrtvih svojim fizičkim tijelom, Awake! July 22, 1973, p. 4.
Da Isus nije proživljen kao ljudsko stvorenje nego kao duh." Let God be True, p. 276.
Da Isus nije umro na krstu nego na stubu, Reasoning from the Scriptures, 1985, pp.
89-90.
Da se Isus već 1914 godine vratio na zemlju, iako nevidljiv. The Truth Shall Make You Free, p. 300.
Da Isusova otkupna žrtva ne uključuje Adama, Let God be True, p. 119.
Da je njihova samo-proglašena crkva zapravo Božiji poslanik na zemlji, The Watchtower, April 1, 1972, p. 197.
Oni tvrde da su oni jedini kanal kojim protiče Božija istina, The Watchtower, Feb. 15, 1981, p. 19.
Da će samo njihovi članovi biti spašeni, The Watchtower, Feb, 15, 1979, p. 30.
Da su dobra djela neophodna za spasenje, Studies in the Scriptures, Vol. 1, pp. 150, 152.
Da duša prestane postojati nakon smrti, Let God be True, p. 59, 60, 67.
Da nema paklene vatre gdje se griješnici kažnjavaju, Let God be True, p. 79, 80.
Da će samo 144,000 Jehovinih Svjedoka ući u Raj, Reasoning from the Scriptures, 1985,
pp. 166-167, 361; Let God be True, p. 121.
Da je transfuzija krvi grijeh, Reasoning from the Scriptures, 1985, pp. 72-73.
Da je Krst paganski simbol i da se ne treba koristiti, Reasoning from the Scriptures,
1985, pp. 90-92.
Da je spasenje moguće samo vjerovanjem i djelovanjem, Studies in the Scriptures, Vol. 1, p. 150,152.
Da je moguće da se izgubi spasenje, Reasoning from the Scriptures, 1985, pp. 358-359.
Da je univerzum bilione godina star, Your will Be Done on Earth, p. 43.
Da je svaki od 6 dana Božijeg stvaranja u Biblijskom poglavlju Postanak, bio 7000 godina dug. Prema tome, čovjek je stvoren krajem perioda od 42,000 godina uoblišavanja i pripremanja planete, Let God be True, p. 168.
Oni takođe odbijaju da glasaju, ukazuju počasni pozdrav nacionalnim zastavama, pjevaju "Star Spangled Banner," tj. himne ili slave Božiće i rođendane. Njima takođe nije dozvoljeno da služe vojni rok. (vjerovatno radi sklonosti svih svjetskih armija da žestoko doktriniraju i ispiru mozak odsluženicima vojnog roka.)

Svjedoci iznose mnoge tvrdnje u pokušaju da vas obrate u svoju vjeru. Oni tvrde da su oni jedini koji posjeduju istinsku Kršćansku crkvu, da su oni jedini Božiji predstavnici na zemlji, da samo oni imaju ispravno shvatanje Biblije, i da oni jedini istinski proklamiraju dolazak Jehovinog kraljevstva.

Ako su oni jedina istinita crkva i jedini istiniti glas Božije riječi, onda ono što oni tvrde bi trebalo da je istina, osobito u proročanstvima. Kada se radi o predviđanju budućnosti, Watchtower organizacija je bijedan primjer netačnosti. Ispod se nalazi nekoliko lažnih predviđanja koje je Watchtower organizacija proklamirala tokom godina. Ako to poturite pod nos nekom Jehovinom Svjedoku, on će vam vjerovatno reći nešto kao, "Aaa, to je uzeto van konteksta," ili "Oni nisu tvrdili da su Božiji poslanici," ili "Svjetlo je danas puno intezivnije i mi danas jasnije shvatamo Biblijska proročanstva," itd. Iskopirajte ova pogrešna predviđanja, koja se nalaze u apendiksu, i podajte ih njima da ih provjere. Ona su direktno uzeta iz literature Jehovinih Svjedoka.

Prisjetite se Biblijskog poglavlja Ponovljeni Zakon 18:22, "Onda znaj: Ako se ono, što prorok govori u ime moje, ne zbude i ne ispuni, to je riječ, koju nije rekao Gospod. Drsko ju je izgovorio prorok. Ništa ga se ne boj!" Ako neko tvrdi da je Božiji poslanik te onda nešto prorekne da će se desiti, a ono se pak ne desi, onda je to lažni poslanik i ne smije se slušati. A da li Svjedoci tvrde da su Božiji poslanik? Svakako da to oni tvrde.

1972 godine Jehovini Svjedoci Watchtower su ustvrdili da su oni poslanik od Boga.

IDENTIFICIRANJE "POSLANIKA" -- Da li Jehova ima poslanika da im (Svjedocima) pomogne, da ih upozori na opasnosti i događaje koji dolaze? Na ova pitanje se može potvrdno odgovoriti. Ko je taj poslanik?...Taj "poslanik" nije bio jedan čovjek, nego djelotvorno tijelo muškaraca i žena. To je bila mala grupa onih koji navodno u stopu slijede Isusa Hrista, tada poznatih kao International Bible Students. Danas su oni poznati kao Jehovini Kršćanski Svjedoci...Naravno, lahko je reći da ova grupa djeluje kao Božiji 'poslanik'. Druga stvar je da se to pak dokaže." The Watchtower, 4/1/72

Ispod su neka lažna proročanstva Jehovinih Svjedoka koja se nisu ispunila:
1897 "Naš Gospod, određeni Kralj, je sada prisutan, još od Oktobra 1874g.," Studies in the Scriptures, Vol. 4, page 621.
1899 "...‘bitka velikog dana Svemogućeg Boga' (Otkrovenje 16:14), koja će se svršiti 1914g. s potpunim svrgnućem zemaljske sadašnje vladavine, je već nastupila." The Time Is at Hand, page 101 (1908 edition).
1916 "Biblijska hronologija ovdje prikazana pokazuje da je šest velikih dana od po 10 000 godina otpočelo s Adamom završeno, i da veliki sedmi Dan, tj. 1000 godina Hristove Vladavine, nastupio u 1873 godini." The Time Is at Hand, page ii, (forward).
1918 "Prema tome mi možemo pouzdano očekivati da će 1925 godina obilježiti povratak Avrahama, Isaac, Jakoba i drevnih poslanika, osobito onih spomenutih od Apostola u Hebrejima 11." Millions Now Living Will Never Die, page 89.
1922 "Datum od 1925 godine je čak više istaknut u Skriptima nego onaj od 1914 godine." The Watchtower 9/1/22, page 262.
1923 "Naše mišljenje je, da je 1925 godina definitivno određena Skriptima. Kršćani sada imaju više osnova za svoju vjeru nego što je imao poslanik Noah pri dolasku potopa." The Watchtower, PAGE 106 4/1/23.
1925 "Godina 1925 je ovdje. S velikim očekivanjem Kršćani su gledali na ovu godinu. Mnogi su samouvjereno očekivali da će svi članovi Hristovog tijela (Jehovini Svjedoci) biti transformirani u nebesku slavu tokom ove godine. Ovo će se možda dogoditi. A možda i neće. U pravom trenutku Bog će ispuniti svrhu Njegovog naroda (tj. Jehovini Svjedoka). Kršćani se ne trebaju duboko brinuti o tome šta će se desiti ove godine." The Watchtower, 1/1/25, page. 3. prim. prev. Vidite samo kako lukavci mijenjanju priču kada su uvidjeli da se njihovo proročanstvo neće ispuniti.
1925 "Za očekivati je da će Satana pokušati ubaciti u umove posvećenih, misao da će 1925 godina dovesti do svršetka rada (vrbovanja neukih u Jehovine redove)." The Watchtower, Sept, 1925 strana 262.
1926 "Neki su očekivali da će se rad završiti u 1925g, ali Gospod nije tako rekao. Problem je u tome što su prijatelji napuhali svoje imaginacije van razumnih granica; i kad su se njihove imaginacije raspršile, oni su bili naklonjeni napuštanju iodbacivanju svega." The Watchtower, strana 232.
1931 "Bio je određeni stupanj razočarenja kod Jehovinih podanika na zemlji u vezi 1917, 1918, i 1925 godine, štoje potrajalo neko vrijeme...i oni su takođe naučili da napuste određivanje fiksiranih datuma (u kojima su se trebala ispuniti njihova proročanstva kojim su strašili sovje članove bliskom Apokalipsom)." Vindication,strana 338.
1941 "Primajući dar, djeca u maršu su im pljeskala, ne igračka ili zabava za dokono zadovoljstvo, nego je Gospod obezbjedio instrument za najefektivniji rad u preostalim mjesecima prije Armageddona (Apokalipse, tj. Smaka Svijeta)." The Watchtower, 9/15/41, strana 288.
1968 "Istina, bilo je onih koji su prošlosti predviđali ‘smak svijeta', čak i specificirajući datum za taj događaj. Pa ipak ništa se nije desilo. ‘Smak' nije došao. Oni su bili griješni za lažno proricanje. Zašto? Šta je nedostajalo?..Kod tih ljudi su nedostajale Gospodove istine i dokazi da ih je on koristio i upućivao." Awake, 10/8/68. Vidite samo kako jedni prevaranti ispravljaju druge prevarante kad se laži nijednih vremenom ne ispune. A i oni prije njih su tvrdili da su jedini instrument i kanal Božije komunikacije sa ljudima. Pa kako da im normalan čovjek vjeruje išta od ovoga što oni propovijedaju i predviđaju. Doista samo maloumna i naivna osoba može vjerovati u Jehovine doktrine isto kao i u trinitarnog Kršćanstva.

Jehovini Svjedoci mogu reći da je njihova organizacija još u procesu učenja i razvijanja. Ako je to istina, kako onda iko od njih može biti siguran da se i njihova sadašnja naučavanja od Watchtower neće vremenom promjeniti? Šta oni sami slijepo vjeruju i slijede je stvar itekako podložna svakodnevnoj promjeni i dopuni?
Istinski Božiji poslanik nikad ne griješi u proročanstvu jer onne govori od sebe nego prenosi što mu se objavilo. Samo lažni poslanici donose lažna proročanstva i izlažu se konstantnim izmjenama i dopunama kao što to čine i Jehovini Svjedoci. Organizacija Jehovinih Svjedoka, koja tvrdi da je Božiji poslanik, je u stvari lažni poslanik. Poslanik Isus kao i poslanik Muhammed, mir Božiji neka je s njima, su nas upozorili na te prevarante. Poslanik Isus, mir Božiji neka je s njim, nas upozorava riječima, "Jer će ustati lažni Kristovi i lažni proroci i činit će velike znake i čudesa, da zavedu, ako je moguće, i izabranike." (Matej. 24:24). Poslanik Muhammed, mir Božiji neka je s njim, nam kaže: "Smak Svijeta neće nastupiti dok se ne pojavi skoro 30 lažnih poslanika, svaki od njih će tvrditi da je Božiji poslanik." (Buhari, Muslim)
Pitanja za Jehovine Svjedoke:

Watchtower organizacija je tvrdila da je Božiji poslanik (The Watchtower, April 1, 1972, str. 197) pa je ipak iznijela brojna lažna proročantva. Isprika za njihove promašaje u proricanju koju su ponudili je citat iz Mudrih Izreka 4:18 koji kaže, "Staza je pravednika kao osvit; on sve većma svijetli do potpuna dana." Ipak, ovo nije ispravno korištenje ove izreke. Umjesto, kaže se u Ponovljenom Zakonu 18:20-22, "A prorok, koji se usudi govoriti što u ime Moje, što mu nijesam naložio da govori, i koji govori u ime drugih bogova: takav prorok neka se pogubi! Ako li pomisliš: Kako ću znati, koju riječ nije Gospod rekao? Onda znaj: Ako se ono, što prorok govori u ime Moje, ne zbude i ne ispuni, to je riječ, koju nije rekao Gospod. Drsko ju je izgovorio prorok. Ništa ga se ne boj! O gradovima utočišta i međama — Zakon za svjedoke." Ako Novi Svjetski Prevod osuđuje lažno proricanje i navodi da je to dokaz da Bog ne govori kroz tog poslanika, zar to ne dokazuje da je Watchtower Bible & Tract Society ne govori u ime Boga nego donosi lažna proročanstva čime po Božijim riječima zaslužuje smrtnu kaznu?
Zašto je Novi Svjetski Prevod ubacuje riječ Jehova (Jahve) u Novi Zavjet kada apsolutno ne postoji nijedan Grčki rukopis u kojem se ta riječ može naći? Zar to nije očito poigravanje sa Biblijskim tekstom?
U knjizi, "Spasenje" od J. F. Rutherford, 1939, strana 311, (Watchtower Publikacija) se kaže, "U San Diego, California, postoji mali komad zemlje, na kojem je 1929 godine, izgrađena kuća, poznata kao Beth-Sarim. Hebrejske riječi Beth Sarim znače "Kuća Prinčeva"; i svrha nabavljanja tog imanja je ta da može biti nekog opipljivog dokaza da neki od onih koji potpuno vjeruju u Boga i Isusa Hrista i Njegovo Kraljevstvo, i koji vjeruju da će vjernici od drevnih naroda uskoro biti proživljeni od Gospoda, i vratiti se na zemlju, i preuzeti vladavini pojavnim zemaljskim svijetom. Posjedovni papiri za Beth-Sarim su vlasništvo organizacije Watchtower Bible & Tract Society, te je trenutno u korištenju od strane presjednika te Organizacije i njegovih suradnika, a kasnije da bude zauvijek na raspolaganju prethodno spomenutih prinčeva na zemlji [italic dodano]. . . . dok su nevjerni zbijali šale sa njom i gvorili o njoj s prezirom, ipak ona stoji kao svjedočanstvo Jehovinog imena; i kad i ako se prinčevi vrate i neki od njih okupiraju imanje, to će biti potvrda vjere i nade koja je ponukala gradnju Beth-Sarima." Ovo imanje je prodato 1942 godine nakon Rutherfordove smrti. Prema tome, očigledno je da su vjernici zavedeni pošto je kuća trebala da "bude zauvijek na raspolaganju prethodno spomenutim prinčevima." Zar je to svjedočanstvo Jehovinom imenu kao što oni sami rekoše? Kako je to moguće kad je ta ista organizacija prodala tu kuću (a time i vjeru i nade vjernika koji su očekivali drevne poslanike da se nastane u njoj)?
Watchtower organizacija tvrdi da je Isus umro na stupu, a ne na križu. Tipična predstava Watchtower organizacije je Isus na jednom vertikalnom drvenom stubu, s rukama iznad glave i jenim ekserom kroz njegove zglobove. Ako je Isus razapet na krstu, onda bi bila potrebna dva eksera, u svaku ruku. Kako onda Watchtower organizacija ignoriše rečenicu u Bibliji koja navodi da je Isus imao eksere (množina) u svojim rukama (John 20:25, NWT).
Isus je imao po jedan ekser u svakoj ruci. Ovo je pojašnjeno upotrebom riječi ‘ekseri’ a ne ‘ekser’. Po današnjoj Bibliji onda Isus je morao biti razapet na krstu, a ne na stubu kako Watchtower organizacija poučava. Zašto Watchtower poučava nešto što je očigledno nebiblijski? Samo zato da bude drukčija od glavnog toka Kršćanstva i izbjegne autoritet vatikana i ostalih Kršćanskih institucija koje imaju monopol nad materijalnim prihodima svake pojedine crkve. Para i slava je mnoge odvela u propast. Šta bi onda Jehove rekle za Muslimane koji s pravom vjeruju da Isus uopšte nije razapet na križu niti je umro. Činjenica je pak da je Isusa Svemogući Bog spasio židovskih spletki i kobne zavjere koji su mu pripremali. Isus sin Marijin je Božiji Poslanik koji je živ uzdignut na nebo i vratit će se ponovo kada za to predodređeni rok nastupi da ubije Antihrista i uspostavi Božiji zakon na cijeloj planeti. Sve religije i sistemi će biti ukinuti i zamjenjeni Islamskim zakonom. A Allah Svemoćni je obećao ispuniti Svoje obećanje pa makar to bilo i omraženo nevjernicima.
Watchtower organizacija izjavljuje da će dobrim djelima i iskrenim trudom samo 144,000 elitnih pripadnika Jehovinih Svjedoka ući u Raj. (Pitam se šta će biti sa ona 2 miliona drugih koji daju zadnji dinar za tu glupu sektarošku i propagandnu organizaciju. Šta će dobiti oni od njih što su dali svoje cjelokupno imanje toj organizaciji i time obespravili i članove svoje najuže porodice. Šta će dobiti oni što su se rastavili sa svojim bračnim partnerom i unesrečili svoju djecu kad im se ne dopusti da uđu u Raj.) Broj od 144,000 je spomenut u dva poglavlja Biblije: Otkrovenje 7 & 14. Razmatrajući rečenice očigledno je da 144,000 su originlni Židovi iz drevnih plemena bez nežidova među njima (7:4-8). Oni su svi muškarci (14:4) i nevini (14:4). Ako Jehovini Svjedoci izjavljuju da je upotreba fraze 'Židovski nevini muškarci' figurativnog značenja, šta im onda daje za pravo da upotrebljavaju broj od 144,000 bukvalnom značenju?

Interesantni Citati iz Watchtower Literature

Važno je shvatiti psihološki zahvat Watchtower organizacije nad životom prosječnog Jehovinog Svjedoka. Watchtower organizacija je vodić, učitelj, intepreter isprave doktrine. Jehovin Svjedok pohađa nekoliko sastanaka svake hefte gdje je regularno podvrgnut ubjeđivanju u vjerovanje Watchtower doktrine. Svaki Jehvin Svjedok razmišlja na isti način i ima iste odgovore zato što svi čitaju jednu te istu literaturu i podvrgavaju se istom programiranju identičnog rezonovanja: Watchtower rezonovanja. Pa ako ste imali prilike da osvjedočite jednog Jehovinog Svjedoka, onda ste imali prilikuda osvjedočite sve njih jer svi koriste identične argumente.

Nasuprot Watchtower doktrini, prema današnjoj Bibliji, Isus je posrednik između Boga i svojih sljedbenika (u Timoteju. 2:5). On je taj koji obznanjuje istinu (Ivan 1:17), a ne Watchtower organizacija. Pri čitanju njihove literature i publikacija, uvidjet ćete da Watchtower organizacija suptilno preuzima tu ulogu rezervisanu za Isusa. Iako ona tvrdi da svjedoči njega i da upućuje njemu, u realnosti ona preuzima njegovu poziciju. To je tipični odnos koji svaki kult zauzima, neposrednu manifestaciju Božije volje.

"Za očekivati je da Gospod ima sredstva komunikacije sa Svojim narodom na zemlji, i on je jasno pokazao da je časopis po imenu The Watchtower korišten u tu svrhu." (1939 Yearbook of Jehovah's Witnesses, str. 85.)

"Sv mi trebamo pomoć da shvatimo Bibliju, i minemožemo naći uputu iz Skripta izvan ‘vjerne i diskretne sluge' (Watchtower) organizacije." (The Watchtower, Feb. 15, 1981.)

"S vremena na vrijeme, pojavljivaju se u redovima Jehovinog naroda oni, koji, kao i prvobitni Satana, su poprimili neovisni, kritički odnos...Oni tvrde kako je dovoljno čitati samo Bibliju, bilo nasamo ili u grupi kod kuće. Aali, čudno, kroz takvo ‘čitanje Biblije,' oni su se povratili nazad na apostatne doktrine koje su komentatori Kršćanskog sveštenstva podučavali prije 100 godina..." The Watchtower, August 15, 1981. (Svakako to ne ide u prilog liderima kulta jer onda nemaju potpunu dominaciju i puteve izrabljivanja svojih sljedbenika. Opet sve se svodi na materijalnu eksploataciju.)

"Ako mi želimo da hodimo u svjetlu istine mi ne samo da moramo priznati Jehovu Boga kao našeg Oca nego i njegovu organizaciju (Watchtower) kao našu majku." The Watchtower, May 1, 1957, str. 274.

"Mi nemožemo ustvrditi ljubav prema Bogu, a pobijati Njegovu riječ i kanal komunikacije." The Watchtower, October 1, 1967, str. 591. (Ovi ljudi su starno mamlazi kao i oni koji vjeruju u njihovo bulažnjenje. Pa oni su gori od trinitarnih Kršćana koji pripisuju djevi Mariji majčinstvo Božije, jer dok prvi to pripisuju samo jednoj osobi ovi budalasti Jehovini Svjedoci to pripisuju mnoštvu ljudi koji pripadaju njihovoj organizaciji.)

"Nakon što smo odhranjeni do ove sadašnje duhovne snage i zrelosti, zar mi odjednom da postanemo pametniji od naših prethodnika i odbacimo prosvjetljavajuće upustvo majke (organizacije) koja nas je odgojila? ‘Ne odbacuj zakon svoje majke...' (Mudre Izreke 6:20-23)." The Watchtower, February 1, 1952, str. 80.

"Nikada nije postojala zabluđenija doktrina od trojstva. Ona je mogla ponići samo u jednom umu, a to je um Satane." Reconciliation, 1928, str 101. (Čak i najveći lažovi nekad prozbore istinu.)

Epilog:

Ja sam pokušao obrazložiti vjerovanja i ponašanje ove Kršćanske sekte više njihovim suprostavljanjem esencijalnim tradicionalnim Kršćanskim doktrinama nego pak njihovom suprostavljanju Istini koja je odsutna iz Kršćanstva još od prvih decenija nakon Isusova uzdignuća ne nebo. Kršćanske doktrine općenito su oprečne originalnom Starom i Novom Zavjetu pa čak i sa onim što današnji Kršćani nazivaju Biblijom, jer se u istoj može naći dosta pasusa gdje se izričito pobija Isusova božanska narav i sveto trojstvo. Bilo kako bilo, Jehovini Svjedoci nisu čak ni tradicionalni Kršćani, što znači da su još udaljeniji od Istine. Sve lažne doktrine u Kršćanstvu su potekle od lažnih poslanika tj. onih što su kobejagi govorili i ime Gospodnje. Kršćani ne posjeduju nikakve autentične spise po kojima bi mogli ustanoviti vjerodostojnost današnje Biblije. Sami broj njihovih sekti ukazuje na svu problematičnost njihove Biblije i vjerovanja. Allahov posljednji poslanik Muhammed, mir Božiji neka je s njim, im je donio opomenu i izlaz iz njihove zavrzlame ali oni su predaleko odlutali da bi se odazvali njegovom pozivu i izišli iz tame na svjetlo. Njima njihova vjera a nama naša vjera. A Allah je nama najbolji sudac!

17.09.2007.

Kur`an

68. Licemjerima i licemjerkama i nevjernicima Allah prijeti džehennemskom vatrom, vjecno ce u njoj boraviti, dosta ce im ona biti! Allah ih je prokleo, i njih ceka patnja neprekidna. (At-Tawba )
17.09.2007.

Fetve priznate islamske uleme 16

Fetve

Fetve priznate islamske uleme 16

Teme: Selam rukom, šale u islamu, gradnja turbeta, da ili ne ???

Pozdrav rukom umjesto selama

PITANJE: Da li je dozvoljeno umjesto selama podici ruku u znak pozdrava?

OODGOVOR: Išaret rukom kao pozdrav nije dozvoljen. Pozdrav koji je od sunneta jeste nazvati selam rijecima i odgovoriti na njega rijecima. Pozdraviti nekoga išaretom je zabranjeno, jer je to od nalikovanja nevjernicima i suprotno selamu koji je Allah, subhanehu ve te’ala, propisao.

Medzutim dozvoljeno je uz selam (rijecima), kada je onaj koga selamimo daleko, podici ruku kako bi shvatio da smo mu uputili selam. Potvrda toga se navodi u sunnetu. Takodzer, ako klanjacu bude nazvan selam, odgovorit ce išaretom, kako se navodi u vjerodostojnim predajama od Poslanika, sallallhu’ alejhi ve sellem ....


Odgovorio: Šejh Ibn Baz

=================================

Šala u islamu

PITANJE: Kakav je stav islama o šali?

ODGOVOR: Ako je istinito ono što se govori onda je šala u govoru dozvoljena; posebno ako se to ne cini cesto. Poslanik, sallallhu’ alejhi ve selleme, znao se šaliti, ali nije govorio osim istinu. Ako je šala popracena laganjem, onda nije dozvoljena. O tome je Allahov Poslanika, sallallhu’ alejhi ve sellem, rekao sljedece:

“Teško svakom onome ko prica, pa slaze da bi time nasmijao narod. Teško njima, zatim, teško njima.”  (Ebu Davud, Tirmizi i Nesai)

Odgovorio: Šejh Ibn Baz

==================================

Islamski stav o gradnji turbeta na kaburovima

PITANJE: Kakav je islamski stav o gradnji turbeta i slicnog iznad kaburova (mezarova, grobova)?

ODGOVORO: Gradnja turbeta i slicnog iznad kaburova je strogo zabranjena, jer se na taj nacin velicaju i uzdizu oni koji su u kaburovima. To biva sredstvo koje vodi k obozavanju (cinjenju ibadeta) ovih kaburova, jer se tako uzimaju za bozanstva, kao što to i jeste slucaj kod vecine ovakvih gradevina. Trazenje pomoci od mrtvih je vliki širk i odmetništvo od islama.

Neka nam je Allah, dzelle šanuhu na pomoci.

Odgovorio: Šejh Ibn Usejmin

================================

 Knjiga; " FETVE ULEME DVAJU HAREMA "
17.09.2007.

Pripremio Hajruddin Tahir Ahmetović prof.

KOMENTAR I KORISTI SAHIHUL-BUHARIA 2. dio

2 - POGLAVLJE: KUR'AN JE OBJAVLJEN NA JEZIKU (NARJEČJU) KUREJŠIJA [1] I ARAPA, I RIJEČI ALLAHA SVEVIŠNJEG:

„KUR'AN NA ARAPSKOM JEZIKU“ (Jusuf, 2) I RIJEČI: „NA JASNOM ARAPSKOM JEZIKU“ (Eš-Šu'ara, 195)

2.1. Enes b. Malik, radijallahu 'anh, je rekao: „Osman je naredio Zejdu b. Sabitu, Seidu b. El-Asu, Abdullahu b. Zubejru i Abdurahmanu b. Harisu b. Hišamu da sadržinu Kur'ana prepišu u više primjeraka u vidu mushafa, pa im je rekao: 'Ukoliko se raziđete, vi i Zejd b. Sabit, u arapskom jeziku Kur'ana, pa, pišite sadržinu Kur'ana sa jezikom Kurejšija, jer, zaista, Kur'an je objavljen na njihovom jeziku (narječju) [2].' Pa su i učinili tako.“

2.2. Ata' je rekao: „Izvijestio me je Safvan b. Ja'la b. Umejje, da je Ja'la uobičavao govoriti: 'Kamo sreće da vidim Allahova poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kada mu se objavljuje objava! Pa, kada je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, bio u Dži'rani, -a nad njim jedna odjeća koja je napravila hlad nad njim-, sa njim su bili neki od njegovih ashaba kad mu je došao neki čovjek namirisan mirisom i rekao: 'O Allahov poslaniče! Šta misliš o čovjeku koji je stupio u obrede u džubi, nakon što se namirisao mirisom?' Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem,  sačekao je jedan čas. Dolazila mu je objava. Omer je dao znaj Ja'li, to jest:....


Dođi! Ja'la je došao i uvukao svoju glavu,a on je bio sav crven u licu i, takođe, jedan čas je teško disao, a zatim je to otišlo od njega. Rekao je: 'Gdje je onaj koji me je malo prije pitao o umri?' Potražio se čovjek i došlo se s njim Vjerovjesniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, pa mu je rekao: 'Što se tiče mirisa koji je na tebi, pa, operi ga tri puta. A što se tiče džube, skini je, a zatim postupi u svojoj umri kao što postupaš u svome hadždžu.'“ [3]

[1] Ebu-Davud bilježi u „Mesahifu“ od Ka'ba el-Ensarija da je Omer pisao Ibnu-Mes'udu, radijallahu 'anhuma: „Doista, Kur'an je objavljen na jeziku Kurejšija! Zato uči ljudima Kur'an na jeziku Kurejšija a ne na jeziku Huzejla.“ Što se tiče spominjanja Arapa nakon Kurejšija, to je spominjanje općenitog nakon posebnog, jer su Kurejšije od Arapa. Dva spomenuta ajeta, dokaz su u poglavlju.

[2] El-Kadi Ebu-Bekr el-Bakilani kaže: „Značenje Osmanovih, radijallahu 'anh, riječi: 'Kur'an je objavljen na njihovom jeziku', tj. narječju Kurejšija jeste da je većina Kur'ana objavljena na jeziku odnosno narječju Kurejšija. Riječi Allaha, subhanehu ve te'ala: 'Mi Knjigu objavljujemo kao Kur'an na arapskom jeziku' (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 3) dokaz su da je Kur'an objavljen na svim arapskim jezicima.“ Ebu-Šame kaže: „Moguće je da se (pod Osmanovim riječima) misli da je objava Kur'ana otpočela na narječju Kurejšija.“

[3] Veza ovoga hadisa za spomenuto poglavlje i razlog njegova spomena u ovom poglavlju jeste njegova potvrda da je Kur'an objavljen na arapskom jeziku, na drugim narječjima a ne samo na narječju Kurejšija, jer čovjek koji je pitao Allahova poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, za svoj postupak nije bio Kurejšija, već je bio od drugih Arapa.

Koristi:

1.      Ukoliko čovjek u toku hadžskih ili umranskih obreda iz neznanja ili zaborava upotrijebi miris, bit će mu pređeno preko toga, jer Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, dotičnom čovjeku nije naredio da se iskupi za svoj postupak.

2.      Takva osoba, kada se sjeti ili sazna za zabranjenost takvog postupka, skinut će namirisanu odjeću i oprati je tri puta.

3.      Umra se obavlja na sličan način kao i hadždž.
16.09.2007.

Šta je ljudski duh

Prevod Kur`ana

Allah kaže u Časnom Kur’anu (15:26-29) da kad je stvorio čovjeka i oblikovao glinu u divni oblik insana, i onda ga kompletirao, ON JE UDAHNUO U ČOVJEKA DUH OD NJEGOVA VLASTITOG DUHA.

To je to što nas čini Njegovim najboljim stvorenjem, cijelim univerzumom, mikrokosmosom koji sadržava cijelo stvaranje, skoro božansko, ALI SMRTNIČKO, iako smo blagoslovljeni nečim u nama što je besmrtno, vječno. Ali da li mi možemo identificirati "duh"? Možemo li ga dotaći, vidjeti, osjetiti? Gdje je on u nama? Šta on čini u nama?

Mi nalazimo ispriku za tvrdnju da ne razumijemo duh. Nama je rečeno od Samog Allaha, obraćanjem Njegovom najdražem stvorenju, našem Sejjidu, da ako ga oni (mi) upitamo o duhu da nam rekne "duh je pod Gospodarevoj komandi i o tome vama je dato malo znanja…" (17:85)

Ali naš duh je naša jedina veza sa našim Gospodarem, koja je došla od Njega i koja će se Njemu povratiti. I nama je rečeno, "Onaj ko spozna sebe (svoju dušu) spoznao je i svog Gospodara." Stoga mi moramo tragati. Mi moramo razumjeti čak i ako je "nama dato malo znanja o tome."

Je li naš Stvoritelj načinio našeg praoca Adema od "crne gline" kao krčag, pa onda ulio njegovo dušu u tu glinu? Je li Adem sadržnik a njegova duše sadržina? Ta analogija ne radi, zato što je meso stvoreno a božanski duh nije. Osim toga, sinovi i kčeri [potomci] Ademovi su načinjeni od nutfe, ljudske embrionske čelije u utrobama naših majki koja narasta, mijenja oblik, dob, zgužva se i raspadne! Također, nama je rečeno da je Božanski Duh u svakom od nas "Cio" nedjeljiv. Kako se to može pocijepati u djeliće, sa malim djelićem u svakom ljudskom biću?

Oni koji znaju kažu da postojanje duha u stvorenom biću zahtijeva postojanje kapaciteta, primljivosti ili prihvatljivosti u tom biću. Bez ove "primljivosti" da se prihvati duh, mi je ne bi mogli imati. Duh je svjetlo. I primljivost, sposobnost da se upali, osvijetljena ljudskim duhom, je upoređena sa fitiljom u lampi. Gaz je tijelo, manifestacija Božanskih Atributa ja Halik, ja Bari, ja Musavvir: Stvoritelj, Načinitelj, Kreator. Gaz je život, dar i manifestacija Božanskog Atributa ja Hajj, Vječno Živi. U cijelom stvaranju, fitilj je unikatni dar, podaren samo ljudskim bićima: Akl, inteligencija, manifestacija Božanskih Atributa ja Nur, Svjetlo, i ja `Alim, Znalac.

Da upali ovu lampu ljudskog bića, fitilj mora posjedovati kapacitet da upije gaz iskustava i misterija života. Ljudska inteligencija mora upiti znanje. U protivnom, ona se neće moći upaliti.

Kada Allah kaže Nefehtu, "Ja sam puhnuo [udahnuo] u njega", to je kao da Njegov vječni Nur, Božansko Svjetlo, dotakne primljivu ljudsku inteligenciju, i upali svjetlo ljudskog duha. Inteligencija koja ne razumije, koja ne zna, nema kapacitet da primi vječni duh. Radi toga je naš Sejjid, Habibullah rekao, "Onaj ko ne posjeduje inteligenciju nema imana niti vjere."

Duh nije sadržan u nama kao što je voda sadržana u čaši, ili kao znanje koje uniđe u našu memoriju ili um. Ona je više kao sunčeva svjetlost odražena na prozoru pri sumraku, ili kao slika odražena u ogledalu. Ali ako je ogledalo prljavo, ništa neće na sebi odraziti.

Kako se svjetlo duha manifestuje [pokazuje] u nama? To je ono što nas čini da vidimo, čujemo, i mirišemo, ali ne na uobičajeni način kojim mi osjećamo stvari. Upaljeni duh [misli se na duh koja od sebe širi svjetlost] treba da nas osposobi da vidimo istnsku realnost, da nas čak osposobi da vidimo i našeg Gospodara, na način kako je mislio Hadreti Alija koji je rekao, "Ja ne obožavam Boga kojeg ne vidim." I uistinu on Ga je usrdno obožavao. Ili kako je hadreti Omer koji je vidio, iz Medine, Muslimansku armiju u opasnosti da bude opkoljena čak u Perziji, povikao "Povucite se planini!" i oni su ga čuli. Ili kako su časni drugovi Poslanika čuli kako kamenje i biljke selame Habibullahu. I kako je Resulullah, omirisao miris hadreti Uvejs el-Karani, dugo nakon što se isti vratio kući, i rekao, "Ja mirišem prisustvo prijatelja." I koji je povrh toga pogledao u oči hadreti Ajše, koja je vidjela Uvejsa, i on ga ugledao u njenim očima.

Ako mi imamo duh, mi bi trebali onda da znamo sebe, i u ovom znanju upoznamo i svog Gospodara.

Po analogiji gaz lampe, kada se gaz života potroši, svjetlo duha se ugasi. Kada duh ostavi tijelo, gdje odlazi? Ona se vrati tamo gdje je uvijek i bio.

Heraklitus, ambasador iz Bizantiuma, je upitao Resulullaha, "Gdje je tvoj raj, tvoj pakao, ako nije ni na zemlji ni na nebesima?" Resulullah je odgovorio, "Fe SubhanAllah! Milost! Pa gdje je dan kada dođe noć?"

A opet Allah najbolje zna.

16.09.2007.

Žurba je od šejtana l.a.

Živimo u vremenu u kojem ljudi ubrzavaju svoj život. Sve rade mašinama i žele da sve brzo ide. Zbog toga život ljudi evropskih, tj. zapadnih zemalja brzo prolazi i oni ili ne uživaju ili ne mogu uživati u životu, ne mogu živjeti sporije ili sa više zadovoljstva. U orijentalnim zemljama ili - kako ih takođe zovu - u tehnološki slabije razvijenim zemljama, čovjek je još uvijek u mogućnosti da uživa u životu i njegovim zadovoljstvima jer tehnologija ubrzava život ljudi na Zapadu kao i sve što uz njeg ide. Sve što rade, ide brzo...

Ali u orijentalnim zemljama, zemljama Trećeg svijeta, zemljama koje su u Evropi i na Zapadu okarakterisane kao zaostale, tamo čovjek nalazi više draži u zadovoljstvu života nego kod evropljana. Ovo je poklon od Allaha Svemogućeg ali to ljudi iz istočnih zemalja ne shvataju, tako su nepažljivi i bezumni. Pokušavaju živjeti istim standardom kao i ljudi na Zapadu. A to je jedna beskorisna i štetna želja jer su u situaciji da izgube draž zadovoljstva života, a kada sve brzo prolazi, čovjek nema vremena da pronađe draž života. Zbog toga je to blagoslov i poklon od Allaha Svemogućeg ljudima Orijenta, da nisu moderne i tehnološki razvijene zemlje. Mogu pronaći malo više zadovoljstva, budući da su bliži prirodi, jer brzim tehnološkim napretkom se ljudi udaljavaju od prirode.

Priroda daje ljudima snagu i zadovoljstvo i što je čovjek bliže prirodi, više energije dobija, više zadovoljstva i više draži i otkriva više slobode od sveg ostalog. Svaka kriza i žalost koje pogađaju zapadne zemlje je kazna za njih jer se udaljavaju od prirode i njihova veza sa prirodom je sve slabija. Tehnologija je svela povezanost zapadnjaka sa prirodom na najmanju moguću mjeru time što ih je dovela do toga da žive u željeznim ili betonskim gradovima, gdje ne dolaze u dodir sa prirodom. I svuda oko njih je metal i u svome okruženju ne mogu osjetiti elemente prirode. Udaljavaju se od svoje fizičke prirode a čovjek može disati samo ako je fizički povezan sa prirodom.

Sa dolaskom žurbe i mašina, mora se raditi brže i naše fizičko tijelo se brzo troši, i čovjek se umno i duhovno uništava. I čovjek postaje kao mašina. Tehnologija želi ljude napraviti svojim robovima; ona želi kontrolu nad ljudima umjesto da ljudi nju kontrolišu. Tehnologija želi kotrolu nad cijelim svijetom, nad cijelim čovječanstvom. Ovo je tajna i najdublji uzrok svih nevolja i muka današnjih ljudi.
15.09.2007.

--Hadis o Sirat-cupriji

Hadis"Tada ce im doci Allah,dz.s.,u liku njima vec poznatomi nece niko sa njim pricati osim vjerovjesnika pa ce reci:’Postoji ,li izmedžu vas i Njega neki znak po kojem cete ga poznati?"

Prenosi se od Ebu-Seida el-Hudrija r.a. kako je rekao:”Upitali su ashabi:’O Božiji poslanice, hocemo li vidjeti naseg Gospodara na Sudnjem danu?

A on je odgovorio:’Da li vam nešto smeta da vidite sunce ili mjesec kad je vedro?’A mi smo kazali: ’Ne smeta.’A on je rekao:’Onda vam nece ništa zasmetati da vidite svoga Gospodara toga Dana onako kako vidite ovo dvoje.

Zatim je dodao:’Pa ce pozvati Pozivac:’Neka svaki narod krene za onima koje je obožavao.’I krenut ce sljedbenici križa za svojim križem, sljedbenici kumira za svojim kumirima, a sljedbenici drugih božanstava za svojim božanstvima, sve dok ne ostanu samo oni koji su obožavali Allaha dž.š. bilo da se cinili dobra djela ili griješili i preostale ehli kitabije.

Zatim ce se primaknuti Džehennem kao da je opsjena i reci ce se se zidovima :’Sta ste vi obozavali?’A on ice odgovoriti:’Obozavali smo Uzejra ,sina Allahovog. ’Pa ce im se reci:’Lažete! Allah nije imao ni druge ni dijeteta, a sta bi ste vi zeljeli? A on ice kazati:’Zeljeli bi smo da nas napojis.’Pa ce im se reci:’Pijte”, i popadat ce u Dzehennem.





Zatim ce biti receno krscanima:’Sta ste vi obozavali?’A oni ce reci:’Obozavali smo Mesiha, Allahovog sina.’pa ce im se reci;’Lazete! Allah nije imao ni druge ni djeteta,a sta biste vi zeljeli?

A oni ce kazati:’Zelimo da nas napojis.’pa ce im se reci:’Pijte,’i oni ce popadati u Dzehennemsve dok ne ostanu samo oni koji su Allaha dz.s., obozavali:bilo da su dobro cinili ili grijesili, pa ce im se reci:’Sta vas je zadrzalo,a svi drugi su otisli .’a oni ce odgovoriti:

Mi smo se od njih odvojili jer zelimo danas vidjeti svoga Gospodara. Culi smo onoga koji poziva kad je rekao:Neka svaki narod ide za onim koga je obozavao’, i mi cekamo svoga Gospodara.’

Pa je nastavio:Doci ce im Allah u liku razlicitom od onog kako su Ga prvi put vidjeli i reci ce im:’Ja sam vas Gospodar.’A oni ce reci;’ Ti nisi nas Gospodar’’,(u Buharijinij predaji) a ostali ce reci:’Ovo je nase mjesto i ovdje cemo ostati dok nam ne dodze nas Gospodar, a kad nam On dodze ,mi cemo ga prepoznati.

’Tada ce im doci Allah,dz.s., u liku njima vec poznatomi nece niko sa njim pricati osim vjerovjesnika pa ce reci:’Postoji ,li izmedzu vas i Njega neki znak po kojem cete ga poznati?

’A oni ce reci:’Ima es-sak (potkoljenica) i on ce pokazati Svoj znak i past ce Mu na sedzdu svaki vjernik,a ostat ce oni koji su sedzdu cinili samo da bi ih drugi vidjeli i culi.

Oni ce pokusati uciniti sedzdu ,ali nece moci jer ce se cjela kicma pretvoriti u jedan prsljeni nece dati ledzima da se poviju. Zatim ce se postaviti cuprija preko Dzehennema ,a mi smo pitali: ’O Boziji poslanice, a kakva je ta cuprija?

’A on je odgovorijo:’Klizava i jako skliska na njoj su kukei civije, i bodlje spljostenei kuku od trnja povijenog. To drvo raste u Nedzdui kazu da se zove Sa’dan. Vjernik ce preko cuprijr preci dok okom trepnes, ili kao munja, ili kao vjetar.ili kao trkaci konj jureci.

Jedan ce se spasiti, drugi ce biti zagreban, ali ce se izvuci, a treci ce pasti u Dzehennemsku vatru, sve dok zadnji ne prodze vukuci uze. Sto se vas tice, vi cete toga dana zarko preklinjati mene da vam se da pravo koje kao vjernici imate kod svoga Gospodara. Pa kad budu vidjeli da su se spasili , a njihova braca nisu,povikat ce,

Gospodaru nas, a nasa braca. Pa oni su klanjali sa nama, postili sa nama, i ucestvovali u aktivnostima zajedno sa nama. A Allah ce uzviseni reci:’idite ,

pa kod koga nadzete imana tezine dinara,izvedite ga. ’I Allah ce zabraniti vatri njihova lica i doci ce spaseni od vatrei vidjeti da se neki u vatri do clanaka,a neki do potkoljenica,pa ce izvaditi one koje su poznali i vratit ce se.

A on ce reci:’idite ponovo pa kod koga nadzete imanakoliko trun , izvedite ga.’oni ce izvesti onoga koga budu poznavali. ”Pa je rekao Ebu-Seid:’Ako mi ne vjerujete procitajte:’Allah nece nikome ni trunku nepravde uciniti.

Dobro djelo On ce umnogostruciti.’posredovat ce vjerovjesnici,meleki,vjernici,pa ce onda Allah dz.s.,reci;

’Ostao je jos samo moj sefaat’, i zagrebat ce sakom u vatru i izvaditi narode izgorjele pa ce ih baciti u rijeku na vratima Dzenneta, za koju kazu da je voda zivota.i oni ce izniknuti na rijecnim stranama kao sto nice sjemenka iz mulja koju ste imali prilike vidjeti da nice na stijeni ili na stablu drveta, pa je ona koja je nikla u hladu blijeda, a ona koja je rasla na suncu zelena.izacice iz rijeke blistavi kao biseri ,imat ce na vratu biljeg.

Uci ce u Dzennet pa ce im stanovnici Dzenneta reci ;’Ovo su oni koje je Milostivi iz vatre oslobodio,pa ih uveo u Dzennet iako nisu imali dobrih djela i nista dobrog nisu pripremili.’Pa ce im se reci :’Sve sto vidite pripada vama i jos toliko.

’(Muttefekun alejhi)

15.09.2007.

Šta je sufizam

Sufizam je jedna dimenzija islamske vjere: njegova unutrašnja dimenzija.
Svi nesporazumi u vezi sa sufizmom nastali su iz pokušaja da se od njega napravi jedna odvojena struja ili sekta čiji su korijeni navodno izvan islama, vjere Jedinstva, vjere tevhida, da se kontemplacija odvoji od akcije, religiozna praksa od duhovnosti, unutrašnje od vanjskoga, kretanje ka islamskom Bogu od svih objava koje su prethodile i koje teže prema Njemu kao prema svome završetku.

Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi (Rasprava o svjetskoj historiji) smješta sufizam u globalnu perspektivu islama: "Sufizam (tasavvuf) je jedan od nastalih oblika poznavanja Zakona (Šerijata). Put koji su slijedile buduće sufije uvijek je smatran putem istine i dobrog vladanja, kako od Poslanikovih ashaba, tako i od njihovih neposrednih učenika i njihovih nasljednika. Taj put znači strogo primjenjivanje pobožnosti, dosljedne vjere u Boga, odricanja od ovosvjetske taštine, užitaka, od bogatstva i počasti za kojima teže obični Ijudi, zatim u povremenom povlačenju, daleko od svijeta, kako bi se čovjek posvetio molitvi. Sve to bilo je uobičajeno među Poslanikovim ashabima i među prvim muslimanima.

Počevši od drugog stoljeća po Hidžri (VIII stoljeće po Isau a. s.) težnja za dobrima ovoga svijeta počela je rasti i ljudi su se više okrenli prema zemaljskim užicima. Upravo tada su se sufije počele smatrati ljudima koji teže samo za onim svijetom. Sufije su se odlikovale asketizmom, odricanjem i pobožnošću. Zatim su oni razvili jednu vrstu posebnog duhovnog iskustva: ekstazu. Sufija početnik napreduje od jedne stanice do druge dok se postigne iskustvo o jedinstvu Božijem - tevhidu."

Taj fundamentalni tekst Ibn Halduna omogućuje nam da izbjegnemo zabune i besmislice koje, često, u današnjem islamskom svijetu, izazivaju nepovjerenje prema sufizmu koji je ipak kruna Gazalijeve misli. Prvo, sufizam nije rođen tako što je na islam utjecao kršćanski misticizam, gnosticizam, ili mudrost Indije. Izvor sufizma je u Kur'anu.
Unutrašnje doživljavati Zakon, Šerijat, ne znači odvojiti se od njega, nego naprotiv - živjeti sa dubokom sviješću o njegovom smislu. Sufizam, dakle, ne znači prezir prema prakticiranju vjerskih obreda, nego unutrašnje doživljavanje religije. Sloboda u odnosu na tradiciju nije pobuna protiv nje: ona se sastoji u tome da shvatimo živi smisao religije. Jer sloboda nije samo u tome da možemo reći - ne. Ona znači moć za stvaranjem.

Značajno je da Gazali, u najvišoj tački uspona islama, vidi u sufizmu najviši stepen poznavanja, "četvrti stepen tevhida" (Ihja, T. IV., str. 212): "Četvrti stepen je da u postojanju vidimo samo Jednog Jedinoga: to je kontemplacija pravednika koju sufije zovu "gašenjem od nestajanja u Jedinstvu". To neizrecivo poznavanje može se izraziti samo simbolizmom čija pravila Gazali daje u drugom dijelu svog djela Miškat el-envar jer, kaže on, "ne postoji nijedna stvar na vidljivom svijetu koja ne bi bila simbol skrivenog svijeta".
"Ja sam proveo više od dvije godine u povučenosti i samoći, u duhovnim vježbama i borbi, potpuno predan čišćenju svoje duše, nastojanju da svoje srce učinim sposobnim da primi Boga, prema učenju sufija." (Gazali, El-munkiz min ed-dalal)

Sufizam nije nastao pod utjecajem kršćanskog misticizma

Izmedu sufizma i kršćanskog misticizma postoji fundamentalna razlika: kršćanski misticizam u biti je dijalog sa osobom Isaa preko koga Bog ulazi u život kršćanina. Bez sumnje, Isaova poruka, kao što je to naglašavao Titus Burkhart, otkriva neke aspekte Ibrahimovog monoteizma. Kada on kaže - ako vas neko udari po desnom obrazu, okrenite mu i lijevi - to očevidno nije bukvalna naredba, nego naprotiv alegorija o dobrovoljnom izlasku iz igre kozmičkih akcija i reakcija, čije uzajamne okrutnosti i osvete predstavljaju samo poseban slučaj.
Za muslimana, Isa nije Bog, on nije Riječ koja je postala meso, on je samo veliki Božiji poslanik; Bog se nije utjelovio, on se ne pojavljuje lično: islam naučava da Bog samo objavljuje Svoju Riječ i Svoj Zakon. Zato ne može postojati ona intimnost sa Bogom koja karakterizira najveće kršćanske mistike.

Značilo bi strašno osiromašiti islam kada bi se, pod izgovorom da treba održati netaknutu Božiju trancendenciju, isključio odnos ljubavi izmedu Boga i čovjeka. Sam Kur'an pobija to lažno čistunstvo: «Gospodar je, uistinu, samilostan i pun ljubavi (Vedud)», kazuje nam sura Hud, 90. ajet, što se ponavlja u suri El-Burudž,14. ajet. Čitamo u Kur'anu: «Bog će, sigurno, dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole.» (El-Maide,54) Tačno se određuje koga Bog voli: to su oni «koji vole svog bližnjega i svoju zajednicu, oni koji hrane bijedne, siročad i zarobljenike za ljubav Božiju.» (Ed-Dehr,8)
Skinuvši ljusku sa grčkih filozofskih termina (kao što su supstancija i hipostaza) duboki duh jedinstva Božijeg izrazio je jedan musliman, perzijski sufija Ruzbehan iz Širaza (1128-1209) u svome djelu Jasmin vjernika ljubavi (VII, 197) "Od vremena kad nije svijet postojao, i od vremena kad je svijet nastao, Božije Biće je ljubav, On voli i voljen je."

Bez sumnje, tvrdnja da je Bog ljubav, manje je prisutna u Kur'anu nego u Evanđelju, ali ona ipak tu postoji, i to ne samo zbog toga koliko je mjesta dato Isau i njegovoj objavi, koja je potvrđena, ali ne i ponavljana. Napokon, ako na planu prava Muhammed, a.s., prihvaća običaj odmazde, koji je vladao u predislamskoj Arabiji, Poslanik podsjeća na univerzalnu poruku: osim prava, koje je ukorijenjeno u historiji, postoji nešto drugo, to je moralna obaveza, obaveza koju nam Bog propisuje. Ako čovjek ima iz toga (ranijeg) vremena pravo na odmazdu, on ima dužnost, ako želi biti u Božijoj volji, da posluša vječni nepisani zakon, zakon Isaov, da na zlo odgovori dobrim, kao što i Kur'an kaže u suri El-Kasas, 54. ajet.

Značajno je da se u Kur'anu, mnogo puta poziv na molitvu, gdje čovjek staje pred svog Allaha, povezuje sa ponašanjem čovjeka u odnosu na druge ljude: molitva nije nikada odvojena od čina kojim čovjek stavlja u službu zajednice sva dobra koja mu je Bog podario, što predstavlja najplemenitiju definiciju milosrđa: to nije milostinja, nego poklon od sebe i od onoga što se voli: «Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže.» (Alu Imra, 92) Predstavljalo bi pravo osiromašenje kada bi se, ono što su sufije slavile uzdižući ljudsku ljubav, svelo na nivo teofanije, Božanske ljubavi. Ruzbehan iz Širaza također piše: "Radi se samo o jednoj istoj ljubavi, i upravo u knjizi o ljudskoj ljubavi treba učiti pravila o ljubavi prema Bogu" (Jasmin vjernika ljubavi, VII, 160). Dante, u svome Bratstvu vjernika ljubavi putem Beatriče otkriva Boga i čitava njegova poezija fine, idealne ljubavi živjela je od te ostavštine, kojoj je Stendal, u svome traktatu O ljubavi odao najveću počast.

U malo djela svjetske literature ljubav je uzdignuta tako visoko kao što je slučaj sa djelima Ruzbehana iz Širaza - Jasmin vjernika ljubavi; Ahmeda Gazalija (umro 1126.): Slutnje Vjernika ljubavi; Ibn Davuda Isfahanija (umro u Bagdadu 909.) Knjiga o cvijetu; ili pak Golubičina ogrlica Ibn Hazma iz Korodobe (umro 1063.). Tu su i poeme o ljubavi prema Bogu Attara i Rumija, ili poema o ljudskoj ljubavi, kao što je Vis i Ramin od Gorganija, koja podsjeća na Tristana i Izoldu, a pojavila se čitavo stoljeće ranije, i vjerovatno je nju inspirisala. Tu je i roman-poema od Nizmanija, zatim Džamijeva: Medžnun i Lejla, tragedija ludo zaljubljenog, pa onda poeme mnogih sufija, kao što je ona žene iz Basre, Rabije, koja Bogu dovikuje osam stoljeća prije velike svete Tereze od Avile:
Ja Te volim dvjema ljubavima:
ljubavlju koja teži sreći mojoj i
ljubavlju koja je doista dostojna Tebe.
Što se tiče ljubavi za moju sreću,
to je ljubav da ja mislim samo na Tebe
i ni na koga drugog. A što se tiče ljubavi
koja je dostojna Tebe, to je da
koprene padaju i ja Te vidim.
Nikakva slava meni ni zbog jedne
ni zbog druge ljubavi, nego slava Tebi,
i za ovu i za onu.

I sam veliki Gazali, u svome Ihjau, sjećajući se Rabije i Džunejda, posvećuje ljubavi jedno od najljepših poglavlja: Knjigu ljubavi (VIII svezak ovog djela).
Mi smo ovdje daleko od bijednih i usahlih tumačenja (egzegeze) suhoparnih pravnika i teologa, koji najjasnije tekstove Kur'ana izvrću da bi odbacili ljubav jer bi ona narušila apsolutnu transcendentnost Boga. Oni se svim silama trude da glagolu voljeti (ehabbe) oduzmu pravo značenje i da ga shvaćaju u smislu poslušnosti, kada se radi o čovjeku i nagrade, kada se radi o Bogu. Ako je strah od Boga samo strah od kazne, to jest strah od nebeskog žandara, onda strah ne bi predstavljao nikakvu vrlinu, nego kukavičluk. Kao što bi nada u nagradu značila: raditi za lični interes. Bojati se Boga, to znači bojati se da učinimo nešto što Mu se ne sviđa, to jest voljeti Ga.

Evo, tu je opet ta žena, sufija, velika Rabija, iz Basre - na početku one divne alegorije: ona je šetala sa bakljom u jednoj ruci i kablicom vode u drugoj. I govorila je: "Želim da svojom vodom ugasim sve plamenove Džehennema, a da svojom bakljom spalim sve slasti Dženneta, kako bi ljudi sve radili samo iz čiste ljubavi prema Bogu"
Samo ovakva ljubav potvrđuje ljudsku ljubav, ona u sebi nosi znamenje Božanske ljubavi. Voljeti, to znači više voljeti drugoga nego samoga sebe, po cijenu svake žrtve, pa makar to bila i smrt.
Zbog toga, u čitavoj predaji Ibrahimova učenja: jevrejskoj, kršćanskoj ili muslimanskoj, ljubav je uvijek parabola Božanske ljubavi, bilo da se radi o Pjesmi nad pjesmama iz Biblije, o svetoj Terezi od Avile, ili o islamskim sufijama.

Bez sumnje, velika je greška natezati tvrdnju da su veliki učitelji sufizma bili pod utjecajem kršćanstva. Nažalost, kršćanski orijentalisti katkada su podlijegali takvom iskušenju, kao Asin Palacios u Španiji ili Henri Corbin u Francuskoj, u pogledu Ibn Arebija. Djelo Asina Palaciosa nosi uostalom karakterističan i tendenciozan naslov: Kristjanizirani islam. I sam se Massignon angažira u tom smislu svojim djelom Strast El-Halladža.

Ista zapadnjačka koncepcija misticizma navodi Regisa Blanchera da u svome djelu Uvod u Kur'an (str. 258) napiše: "Nikada arapski prorok, kako izgleda, nije upravljao svoju misao prema mistici. Naprotiv, svugdje u Kur'anu nailazimo na strogo odvajanje izmedu bića i Božanstva. Muhammeda nije nikad ni okrznula misao da stvorenje od krvi i mesa, kao što je on, može težiti da se stopi u Bogu."
Kod orijentalista greška se sastoji uvijek u tome da sufizam, čisto islamski fenomen, procjenjuju na osnovu zapadne mistike, usko povezane sa inkarnacijom.

 

 

Sufizam ne proistječe iz gnosticizma





Takoder bi bila greška tvrditi da sufizam potječe iz aleksandrijskog gnosticizma. Bez sumnje, isto kao što je islam imao neke veze sa kršćanstvom Antiohije i Sirije, nije bio neosjetljiv prema gnozi Aleksandrije. Vrlo rano halifa El Mensur dao je prevoditi djela grčkih autora. Pod naslovom "Aristotelova teologija" objavljen je komentar tri posljednje Plotinove Eneade. Takoder, prijevod spisa koji se pripisuju Denisu Aeropagitu utjecao je na širenje neoplatonizma u islamu. Isto važi za Knjigu o dobru, pripisivanu Aristotelu, a koja je ustvari izvod iz Elemenata teologije neoplatoničara Prokusa.

Lahko se, dakle, u tekstovima mogu naći tragovi tih prijevoda, ali sufizam nije u krajnjoj liniji platonizam, kao što je to bilo učenje grčkih crkvenih otaca u kršćanstvu. Islamski su tekstovi tumačili neke aspekte platonizma kroz religiozno iskustvo sasvim drugačije od orijentacije platoničara. Ti izvori mogu se lahko identificirati, a oni i omogućuju da se utvrdi raskorak izmedu helenističkih shvatanja odnosa čovjeka prema Bogu i islamskih shvatanja, baziranih na raskidu izmedu shvaćanja i objave.






Sufizam nije nastao iz indijske mudrosti


To je još evidentnije kada se radi o odnosu izmedu sufizma i indijske mudrosti. Naučni doprinosi Indije pojavljuju se od kraja prvoga stoljeća po Hidžri, čak prije prijevoda djela grčkih autora. U tom je doprinosu naročitu ulogu odigrao El-Biruni (973-1030), koji je pratio Mahmuda od Gazine na njegovom vojnom pohodu u Indiju. Biruni je besprijekorno čitao pismo sanskrit. Mudrost Indije muslimani su upoznali iz njegove knjige Provjera indijskih shvaćanja, koja se mogu racionalno prihvatati ili odbaciti.
Meditacije indijskih mudraca bez sumnje su obogatile religiozno iskustvo sufija, ali još više nego gnoza, one se radikalno razlikuju od sufizma: mudrost Indije počiva na punom uvjerenju da čovjek, askezom i odgovarajućim duhovnim vježbama, svojim vlastitim naporima, može postići to da se identificira s Bogom, dok u objavljenim religijama (u judaizmu, kršćanstvu i islamu), to jest semitskim religijama, Bog treba "pružiti ruku" čovjeku, da mu šalje vjerovjesnike, da se prekorači ona provalija do transcendentnosti putem objave, što se ne može postići nikakvom mudrošću.
Razlika je korjenita i u pogledu stvaranja: ono za muslimana nije nešto što jednostavno proistječe iz imanentnog totaliteta. Sufizam nas uči da smo istinski namjesnici Božiji, to jest da smo zaduženi da provodimo Njegovu volju na Zemlji, da učestvujemo u Njegovom stalnom stvaranju. O tom stalnom stvaranju govori se u suri El-`Ankebut, 19. ajet: «Zar oni ne vide kako Allah sve iz ničega stvara? On će to opet učiniti...»

Objava se ne sastoji u produžavanju bilo kakve mudrosti, koja prema konačnom cilju ide savlađujući jedan po jedan cilj. Objava je silazak Božije Riječi prema čovjeku. Ta razlika se također vidi i u pogledu djelovanja: iako priznaje vrline smjernosti kršćanskih monaha govoreći «oni se ne ohole»,(El-Maide, 82), iako hvali ljude koje «kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju, molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju», (En-Nur,37) Bog u Kur'anu podsjeća (El-Hadid, 27) da nije propisan monaški život. Naprotiv, On je postavio čovjeka za «Svoga zastupnika na Zemlji»,(El-Bekare, 30) kako bi, na svoju odgovornost i svojim djelovanjem ostvario Allahove nakane na Zemlji. Za muslimana, kontemplacija je trenutak akcije.



Sufizam ima svoj izvor u Kur'anu


Princip sufizma je šehadet, to jest očitovanje islamskog vjerovanja: "Nema boga osim Allaha". To znači da je samo Apsolutni apsolutan, da je sve ostalo relativno. Jedino je Bog realan.
Ovdje također treba izbjeći jednu besmislicu: ako se kaže da je Bog sve, to ne znači da je sve Bog. Nema panteizma u viziji sufija. Naprotiv, Bog je ono što nedostaje svakoj stvari da bi bila Sve. Svaka stvar je realna samo po svome odnosu prema Bogu. Odvojena od njega ona je samo obična iluzija, a ne bit. To ni u kom slučaju ne znači da se Bog svodi samo na obični zbir bića, pa i kad bi se on produžavao u beskonačnost. To, dakle, nema nikakve veze s panteizmom, koji neprestano raste izmedu konačnog i beskonačnog.
Govoreći o tim odnosima između onoga što je potpuno realno i onoga što je relativno realno, trojica zastupnika na ispravnom putu, Poslanikovih ashaba, rekli su:
- Ebu Bekr: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga ispred nje."
- Omer: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio i Boga istovremeno."
- Osman: "Ja nisam nikada vidio bilo koju stvar, a da nisam vidio Boga iza nje."
Samo je Bog stvaran (realan). Svaka stvar koja postoji samo je Njegov znak koji Ga označava. Svaka stvar ima svoj uzrok i svoj kraj: «Sve je od Allaha» (E-Nisa, 78) i «sve se Njemu vraća.» (Junus, 56) «On je prvi i posljednji, vidljivi i nevidljivi, i On zna sve.» (El-Hadid, 3) Sufizam je komentar Kur'ana, način kako ga se čita, a naročito kako se živi.

Pošto ne postoji nikakva zajednička mjera izmedu čovjeka i Boga, pošto je Bog transcendentan, da ne bi bio zamišljen u liku čovjeka, On mu se može obraćati samo alegorijama, kao što čovjek može govoriti samo pomoću metafora. To je prvi uvjet i mogućnost objave, to jest silaska vječnosti u vrijeme.
Kao što se svijet ne zaustavlja na granicama stvari koje, van sebe, nisu ništa drugo nego znakovi Božiji. To isključuje bukvalno čitanje i zahtijeva, naprotiv, istraživanje unutrašnjeg smisla, mimo jezika, koji su samo historijski, i mimo riječi, koje su samo simbolične.

Sufizam je trenutak kada čovjek postane svjestan da mu je «Bog udahnuo Svoj Duh» (El-Hidžr, 29, Es-Sedžde, 9, Sad, 72), da samo od Boga crpi snagu da pobijedi: «Nisi ti bacio strijele kad si ih bacio, nego ih je Allah bacio.»(El-Enfal, 17)
Jedan Poslanikov hadis izvrsno izražava tu bit sufizma: "Kada Ja zavolim čovjeka', kaže Bog Uzvišeni, Ja sam njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom prihvata i njegova noga kojom hodi." I uvijek taj osnovni momenat da sve dolazi od Boga i da se sve Njemu vraća, (El-Bekare, 156), to je dijastola i sistola muslimanovog srca.
Od Boga sve dolazi, i to je objava.
Bogu se sve vraća, a to je molitva.
Dvostruko i nevidljivo kretanje Boga prema čovjeku i čovjeka prema Bogu.
Objava nas uči da vidimo Boga u svakoj stvari koja je Njegov znak: to može biti neka pojava u prirodi, neki historijski događaj, neko biće koje mi volimo, neki ajet iz Pisma. Sve je znak (ajet). Čitav univerzum je govor koji nam Bog upućuje.
Molitva nije moljenje nego način postojanja: ne prihvatajući samodovoljnost priznati našu ovisnost o Bogu, priznati Njegovu transcendentnost, prisustvo beskonačnoga u konačnome, to jest: ono što je u meni, kao da nije u meni.

Ta molitva traži brisanje sebe kako bismo u sebi ostavili mjesto za Boga. Džunejd je rekao: "Sufizam znači: kada Bog učini da ti umreš u sebi, to čini da bi se rodio u Njemu." A Ebu Jezid el-Bistami: "Kada se Ja izbriše, tada je Bog Svoje vlastito ogledalo u meni." Veliki sufija Ebu Said priča kako mu je jedan njegov učenik rekao: "Ti nam često govoriš o Iblisu, šta je to Iblis?" Ebu Said je odgovorio: "Ja ga dobro poznajem, sreo sam ga i on mi je rekao: Kada kažeš `ja' ti postaješ sličan meni."

Vraćajući se tako svome korijenu, čovjek može izvršiti svoj zadatak zastupnika Božijeg na Zemlji kome je Bog povjerio Božanski nadzor nad svijetom. Džihad je stalni - napor, u odnosu na sebe i na druge, da se na Zemlji ostvare Božija i ljudska prava.
Sufizam, po tome što čovjeku daje svijest o prisustvu Božijem u njemu, o odgovornosti za Božanski red na Zemlji, predstavlja stalni poziv ka vjeri, poziv da se sjećamo Boga u svakom svome činu, kako bi se na svijetu ostvarila Božanska harmonija pravde i mira. Sufizam, to je moment unutrašnjeg vida djelovanja.



Sufizam ne ignorira religioznu praksu, niti aktivnosti u zajednici


Samo izvitopereni oblici sufizma odvraćaju čovjeka od izvršenja vjerskih dužnosti i od akcije. Sufizam nije bijeg. On se ne odvaja od prakse, on je, naprotiv, njena srž. Bez njega, prakticiranje vjerskih obreda u stalnoj je opasnosti da se pretvori u formalizam. Vjerskim obredima sufizam daje puni smisao:

- molitva je u tom slučaju nešto drugo, a ne ritual i gestikulacija, ona je potpuno učešće kompletnog čovjeka, pokretima tijela i duše, pjesma zahvalnica stvorenja koja povezuje svako Božije stvorenje;
- post, to je istovremeno prekid sa svim onim što bi nas okrenulo isključivo prema zemaljskim uživanjima, a to je ujedno i poziv i podsjećanje na siromahe koji gledaju, kao i na ovisnost o Onome Koji raspolaže svim bogatstvima;
- zekat, to je podsjećanje da sva dobra pripadaju samo Bogu, i da, pošto su ljudi braća i pripadaju jedni drugima, niko ne može živjeti eksploatirajući drugoga;
- hadž, to je aktivno prisustvo čitave islamske zajednice i slika unutrašnjeg puta duše prema svome centru, reintegracija dijela u cjelinu.

Sva ta djelatnost, sažeta u očitovanju vjere, nije cilj sam po sebi, nego pripremanje čovjeka da ispuni svoju misiju djelatnog zastupnika. Djelujući ne zbog ličnih interesa, ili zbog interesa svoje uske grupe, nego u službi jedinog Boga, Čiji on Duh sadrži, kao što sadrži u sebi sve razine egzistencije.
To je stroga vizija islama, kakvu zastupaju sufije. Taj čovjek, koji se obavezao da provede volju Božiju na Zemlji i da od svoga vlastitog života načini mjesto manifestacije Božanskog, istovremeno je čovjek kontemplacije i čovjek akcije. Kur'an veli: «Allah neće izmijeniti stanje ljudi dok se oni sami u sebi ne izmijene.» (Er-Ra´d, 2) Gazali ilustrira tu poruku naglašavajući potrebu povezivanja sufizma i aktivnosti. U knjizi Izbavitelj iz zablude (str. 95.), on piše: "Zatim sam prešao na proučavanja sufijskog načina života. On se sastoji u tome da se prizna da su jednako potrebne nauka i djelo. On ide za tim da ukloni lične zapreke.»
Najslavniji primjer te uske povezanosti izme+u kontemplacije i akcije, momenata kontemplacije i aktivnog življenja, predstavlja primjer Abdulkadira, heroja borbe alžirskog naroda protiv Francuske invazije I830. godine. Emir Abdulkadir bio je istovremeno uzoran državnik i sufija, sljedbenik Ibn Arebija.

Eto, to je sufizam, kada se ne uzmu u obzir njegova historijska lutanja i njegove sekte. On je islamu potrebna dimenzija koja ga treba spriječiti da se okameni u formalizmu, u ritualizmu, u doslovnom tumačenju, i da mu pomogne da uvijek nade svoju dušu, svoj život, svoj kreativni duh koji se nalazi na svakoj stranici Kur'ana.

On je dimenzija potrebna islamu kako bi ga spriječila da se zatvori sam u sebe i, nasuprot tome, da pronađe bratski kontinuitet i jedinstvo sa drugim religijama čiju objavu on dovršava. Sufizam je, jednom riječju, faktor potreban da islam ostane živ, da ima dušu, da ostane stvaralački, a ne da se okameni u nostalgiji za prošlošću i u komentiranju komentara od komentara, u doslovnosti i ponavljanjima, dogmatskom formalizmu i samodovoljnosti koja bi ga natraške povela u budućnost.

15.09.2007.

For you...

Ramazan je! Jesi li napravio svoj plan za dnevno ucenje Qur`ana, ucenja Islama, dijeljenja Sadake, pomaganja drugih muslimana, dobrcinstva roditelju???

15.09.2007.

Hafiz Bugari - Narkomanija

15 August 2007
 
 
 
Pogledajte snimak emisije sa NTV Hayat u kojoj hafiz Bugari govori o narkomaniji.
15.09.2007.

Povodom vrijedjanja svih muslimana svijeta

Office of the United Nations
High Commissioner for Human Rights
Geneva,
Switzerland


Dame i Gospodo,

Pozivajuci se na povelju o pravu covjeka, ciji clan 1 jedan kaze u jednom dijelu;
"Sva ljudska bica radjaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima."

Pozivajuci se na clan 2 koji kaze;
"Svakome su dostupna sva prava i slobode navedene u ovoj Deklaraciji bez razlike bilo koje vrste, kao sto su rasa, boja, spol, jezik, vjera, politicko ili drugo mišljenje, narodonosno ili društveno porijeklo, imovina, rodjenje ili drugi pravni položaj. Nadalje, ne smije se ciniti bilo kakva razlika na osnovu politickog, pravnog ili medjunarodnog položaja zemlje ili podrucja kojima neka osoba pripada, bilo da je ovo podrucje nezavisno, pod starateljstvom, nesamoupravno, ili da se nalazi ma pod kojim drugim ogranicenjima suverenosti."

Pozivajuci se na clan 18 koji kaze;
"Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere; to pravo ukljucuje slobodu promijeniti svoju vjeru ili vjerovanje i slobodu da se, bilo pojedinacno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, ispoljava vjera ili vjerovanje ucenjem, vršenjem, obredima i održavanjem."

Pozivajuci se clan 24 koji kaze;
"Svako ima pravo na odmor i dokolicu ukljucujuci razumno ogranicenje radnih sati i periodiène placene praznike."

Pozivam Vas da prestanete sa krsenjem iste deklaracije koja stoji kao putokaz kako vama tako i svim ljudima svijeta te da hitno sprovedete akcije u zastiti iste od drzava koje je krse naocigled vama i citavom svijetu.

Danas se jos uvijek koristi rijec "islamisti" u kontekstu "terorizma" u mnogim medijima, cime se stavlja direktno jedan dio covjecanstva koji su islamske vjere u poziciju terorista.

Islamisti ni u kom slucaju nemogu biti oni koji se nazivaju teroristima, to je svjesno i namjerno degradiranje i omalovazavanje jedne od najvecih vjera na planeti, izazivajuci tako namjerno podjele medju ljudima, vjerske netrpeljivosti i neminovno sukobe medju ljudima.

Zasto se ne koristi vjerski termin kada se govori o drugima koji nijesu pripadni islamske vjere?

Kakva je razlika kada je u pitanju invazija na jednu suverenu i nezavisnu drzavu od strane drzava koje to rade dajuci sebi za pravo da prosudjuju o nacinu zivota koji napadnuta drzava mora da prihvati?

Kakvi su vasi stavovi povodom invazije USA na Irak, ili kakvi su vasi stavovi povodom Izraela koji takodje krsi povelje o pravu covjeka decenijama terorisuci palestinski narod i njihovu drzavu?

Vi ste duzni i odgovorni da se suprostavite svim sredstvima svima onima koji krse prava koja su zagarantovana svakom covjeku.

Kako tumacite ponasanje pojedinih drzava kada su u pitanju podizanja vjerskih objekata pripadnika islamske vjere kako bi mogli uzivati svoje vjerske slobode, kojima se ne dozvoljavaju minareti?

Kako tumacite zabranu pripadnicama islamske vjere da se oblace na nacin koji zele dok sa druge strane ostali mogu da se nose kako zele, pa cak i pred ocima svijeta bez odjece pokazuju na javnim mjestima?

Kako tumacite pravo djece roditelja islamske vjere u mnogim zemljama na slobodu obrazovanja, kada se njihove skole spaljuju, kada se protjeruju u izbjeglicke kampove, kada se njihov skolski cas zamjenjuje sa strahom u podrumima?

Kako tumacite zagarantovano dostojanstvo, poslije vijekovnih kolonijalnih pljacki od strane evropkih drzava ljudskim bicima zemalja cija su prirodna bogatstva opljackana i odnijeta i koji danas kao usled toga zive na rubu egzistencije?

Kako tumacite prava kucnih ljubimaca razvijenih zemalja koji uzivaju u svemu onome sto mnoga djeca nerazvijenih zemalja umiruci od gladi nemogu ni zamisliti poput djece Somalije..?

Kako tumacite pravo na odmor koji decenijama zive pod terorom tenkova onih drzava koje im pljackaju naftu, otimaju zemlju i ubijaju ih?

Kao pripadnik islamske vjere koja me poziva na ljubav i dostojanstvo te na obavezu za istinom ja Vam se obracem da se konacno pocne potovati pravo koje je garantovano covjeku na cijeloj planeti, ma ko on bio, shodno deklaraciji.

Pozivam Vas da se deklarisete javno o "islamizmu" i "terorizmu", te zabranite medijima svijeta da ponizavaju pripadnike islamske vjere.

Pozivam Vas da hitno zatrazite i obezbijedite slobodu narodu Palestine, narodu Iraka, te mnogim narodima kojima je nasilno oduzeta.

Vasa je duznost da reagujete stiteci povelju o pravu covjeka.

15.09.2007.

Majka svih skandala

Svako ko želi da razumije šta se stvarno dešava na Bliskom istoku mora se informirati o skandalu koji je izbio na površinu početkom ovog mjeseca, a u koji je uključen saudijski princ Bandar.

Bandar je dugo vremena bio poznati predlagač, ugovarač, mućkaroš i šarmer. Kao saudijski ambasador u SAD-u, bio je utjecajan u Washingtonu, koji ga je podržavao, skoro dvije decenije. Postao je intimni prijatelj Bushovih. Uložio je više od 60 miliona dolara u korporaciju Carlyle, u kojoj Bushovi imaju vrlo važne interese. Isto tako, princ Bandar bio je veliki miljenik CIA-e, koja ga je dugo vremena smatrala svojom prvom bliskoistočnom „lovinom“.
Bandar leti u svom privatnom avionu A-340, koji je obojan u boje njegovog omiljenog američkog fudbalskog tima, a priređivao je i rasipničke zabave u svojoj kući u Aspenu, koja vrijedi desetine miliona dolara. On je bio Mr. SaudiAmerica. Kongres, mediji, ostatak oficijalnog dijela Washingtona pozdravljao je Bandara i slavio kao „dobrog Arapa“, sa kojim je SAD sretna što može ugovarati i voditi poslove.

Nakon što je napustio Washington, Bandar se vratio kući da postane utjecajni šef nacionalne sigurnosti, te glavni savjetnik za vanjsku politiku saudijskog kralja Abdullaha. Bandarov otac, prijestolonasljednik princ Sultan, moćni je saudijski ministar odbrane i sljedeći koji treba da naslijedi tron. Mnogi Saudijci vjeruju da Bandar treba, jednog dana, i sam da sjedne na tron. Povrh ovoga svega, Bandar je takođe i xafsinški genije.

Guardian i BBC su nedavno otkrili da je Bandar lično primio preko dvije milijarde dolara kao „honorar“ od britanske firme BAE kao dio ogromnog posla, koji je uključivao kupovinu oružja iz 1985.godine. (Taj posao i ugovor imao je naziv Al-Yamamah). Optužbe o velikoj korupciji u vezi ovog posla širile su se godinama. Ali čak i za bogate Saudijce, 2 milijarde dolara je veliki novac. To je duplo više nego što je dato najvažnijem arapskom savezniku - Egiptu.

Za saudijsku kraljevsku familiju, odlazećeg britanskog premijera Tony Blaira i Washington, ovaj ugovor i ova isplata Bandaru postala je velika smetnja. Za vrijeme osamdesetih, Saudijska Arabija je tražila da kupi moderne američke avione. Ali proizraelski lobi u SAD-u blokirao je ovu prodaju, što je uzrokovalo gubitke SAD-u koji su se mjerili u milijardama dolara, te oko 100.000 radnih mjesta. Reganova administracija savjetovala je Saudijce da avione kupe kod Britanaca.

Premijerka Margaret Thatcher je bila presretna što britanska firma, danas poznata kao BAE, može prodati Saudijcima 120 aviona Tornado, pilote i osoblje za obuku, vojnu opremu, unosni program obuke i održavanja, što je sve vrijedilo 90-100 milijardi dolara i što je omogućilo posao za oko 100.000 radnika. Za vrijeme ove operacije, koja traje preko 20 godina, avioni su povećali svoju cijenu za šest puta , zbog prodaje rezervnih dijelova. Ova prodaja rezervnih dijelova isto tako išla je preko BAE i drugih britanskih firmi.
Saudijci jedva da su mogli da rukuju sa modernom vojnom opremom koju su kupili od SAD-a, Britanije i Francuske. Njihove vojne snage su jedna velika nula. Većina naoružanja je samo uskladištena, ili sa njom upravljaju strani plaćenici (tako je i sa ovim avionima). Ovaj ugovor je značio nešto drugo - Saudijci su ustvari kupili vojnu zaštitu od zapadnjačkih snaga. Sve prodaje oružja, koje Zapad prodaje klijentima na Bliskom istoku, uključuju 10-15 % „provizije“ glavama država, njihovim generalima i bliskim saradnicima. Ovo je već duga tradicija, a primjer Adnan Kashoggija je jedan od najzloglasnijih primjera ove vrste.

Naravno, bogata „provizija“ i „poklon“ očekivao se i u ovom ugovoru. Ali Bandarovih 2 milijarde postavilo je rekord. Thatcher je naredila da se isplata Bandaru brižljivo skrije od javnosti. To je ostalo tako sve dok u zadnjih nekoliko godina britanski i američki istražitelji nisi počeli ispitivati tajne, multimilionske isplate princu Bandaru iz Velike Britanije do „sjenovite“ Riggs banke u Washingtonu. Prije nego što je zatvorena zbog serije skandala, ova banka je bila jedna od najjačih banki gdje se rukovalo novcem koji je išao za proameričke režime i marionete.
Kada su britanske službe počele ispitivati tajne isplate BAE Bandaru, Tony Blair je naredio da se istraga obustavi zbog „nacionalne sigurnosti“. Saudijci su prijetili da će otkazati sve ugovore o oružju sa Britancima, ako se ove isplate iznesu u javnost i dovedu u vezu sa kraljevskom porodicom. Blair pokušava da proda Saudijcima novi avion - Eurofighter i zbog toga je blokirao sličnu istragu koji vodi OECD, međunarodna organizacija koja se bori protiv mita i korupcije, koja je takođe ispitivala trag novca prema Bandaru.
Bandar poriče da je uradio bilo što loše, tvrdeći da su sva sredstva koje je dobio otišla Ministarstvu odbrane i da se sa njima upravljalo na pravi način. Samo nekolicina mu vjeruje. Jedine isplate u ovoj trgovini oružjem isplaćivane su saudijskim dužnosnicima. Ako su isplate bile legitimne, zbog čega sva ta tajnost i pranje novca? Zašto su isplate išle samo Bandaru i njegovom klanu? Da li su one bile pomoć njemu protiv njegovog protivnika, princa Turki Faisala, koji nije tako dobro raspoložen prema američkim i britanskim interesima, kao što je to Bandar?
Da li su milijarde bile korištene za tajne operacije, uz američko učešće? Sjetimo se Reaganovog vremena kada se novac od tajnih izraelskih prodaja američkog naoružanja Iranu, koristio kao pomoć nikaragvanskim kontrašima.
Najznačajnije posljedice otkrivanja ovoga skandala osjećaju se u islamskom svijetu. Jedan od osnovnih razloga širenja militantnih islamskih grupa kao što su Hezbullah, Hamas, Talibani jeste njihov uspjeh da zaustave korupciju i nepotizam, najveće bolesti islamskog svijeta. Mi smo navikli da „islamiste“ demoniziramo kao teroriste, dok njihova efektivna i popularna socijalna dostignuća nisu ni spominjana. Ustvari, njihova popularnost i privlačnost je bazirana prvenstveno zbog njihove brige za narod i nekorumpiranosti.

Oni ističu činjenicu da Zapad eksploatira njihove nacije, održavajući korumpirane režime na vlasti. U zamjenu za zaštitu od sopstvenog naroda i susjeda, ovi autokratski arapski režimi - koje zapadni mediji uvijek označavaju kao umjerene – jeftino prodaju naftu zapadu . SAD je postavila svoje marionetske vlade u Libanu, Palestini, Iraku, Somaliji i Afganistanu, i sve su poznate po korupciji, uključujući tajne isplate Washingtona njihovim liderima.

Nije čudno da je princ Bandar uvijek tako ljubazan i susretljiv. Ili što je uspio da iziđe u avionu punom Saudijaca dan nakon 11. septembra, kada su svi letovi u SAD-u bili zabranjeni. Ili što Bushova administracija pokušava da pozicionira ovoga, uvijek odgovornog princa kao sljedećeg saudijskog monarha.

Ovaj skandal je sramotan za Busha i Blaira, koji tvrde da vode „crusade“, radi donošenja demokratije i dobrih vlada benignom muslimanskom svijetu. Takođe on potvrđuje tvrdnje „islamista“ da Zapad promiče korupciju. I dramatično iznosi na vidjelo prljavi posao, koji Zapad često zove „specijalne veze“ sa saudijskom kraljevskom familijom.

15.09.2007.

BRATSTVO U IME ALLAHA S.W.A.

"Gotovo da je došlo vrijeme u kojem će na vas navaliti razni narodi, kao što divljač navali na svoju žrtvu (činiju)." Upitaše ashabi: "Hoće li nas u to vrijeme biti malo, o Allahov Poslaniče?" Odgovori: "Ne, u to vrijeme će vas biti puno, ali ćete biti kao pjena na vodi. Allah Će Isčupati strah iz srca vaših neprijatelja, a u vaša srca Će Ubaciti vehen". Rekoše: " A šta je to vehen, o Allahov poslaniče? Reče: "Ljubav prema dunjaluku i strah od smrti!".
Danas, kao da je vrijeme stalo, kao da se ništa ne dešava. Nema pripadnika islamske vjere na ulicama koji poručuju svojoj braći:
Ne ubijajte se međusobno, ne svađajte se, stanite u Ime Boga Jedinog Gospodara svih svijetova!
Danas, dok gore zemlje Islama, dok se proliva nedužna krv pripadnika Islama, pripadnici Islama ćute kao da se ništa ne dešava.

Zar stotine miliona muslimana širom svijeta Imami nijesu u stanju da pozovu da zajednički upute poruku svojoj braći i svojim sestrama da prestanu sa mržnjom, sa međusobnim ratovima, sa nejedinstvom?

Zar Imami nemaju tu obavezu pred Stvoriteljom? Zar svi mi nemamo tu obavezu pred Stvoriteljom? Ili je važnije nešto drugo? Ili je važnije nevažno?

Danas bilo ko može da uhvati za ruku pripadnika islamske vjere i da mu kaže, ti si terorista, da ga zatvori, da radi što želi sa njime, kao da nema stotina i stotina miliona muslimana kojima je obaveza da zajednički upute poruku svijetu da terorizam ne pripada Islamu,

Danas se pitam, ovog Mubarek mjeseca zašto smo nijemi i slijepi i gluhi, kad je naša obaveza da kažemo jasno i glasno, da vidimo istinu i da čujemo jauke onih koji pate.

Da li postoji musliman koji može da kaže da u Knjizi Časnoj nije ovo zapisano:
Ali Imran, sto treći ajet:
"Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte ! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji !".

Zašto onda ne uradimo onako kako nam je naređeno?

14.09.2007.

ISA alejhisselam JE POSLANIK, ON SE NE MOŽE OBOŽAVATI

ISA alejhisselam JE POSLANIK, ON SE NE MOŽE OBOŽAVATI


Veliki alim islama, imam Fahruddin Razi rahmetullahi alejh [preselio na onaj svijet 606/1209. godine u Hiratu], autor knjige Tefsir-i kebir i drugih vrlo dragocjenih knjiga, je ovako napisao u svom tumačenju (tefsiru) šezdeset prvog ajeti kerima sure Al-i Imran:



Ja sam bio u gradu Harazmu. Čuo sam da je u grad došao jedan sveštenik koji je pokušao da tu, u gradu, širi hrišćanstvo. Ja sam otišao da ga vidim. Mi smo počeli da razgovaramo. On me je upitao, “Kakav ti imaš dokaz da je Muhammed alejhisselam bio Poslanik. Ja sam mu ovako odgovorio:

Fahruddin Razi: Kao što nam je saopšteno da su Musa, Isa, i drugi Poslanici, alejhimusselam, demonstrirali natprirodna čuda (mudžize) tako smo isto čuli, i čitali, o harikama i mu’džizama (čudima) Muhammeda alejhisselam. To su vijesti koje su nam jednoglasno (tevaturom) saopštene. Mi smo slobodni da ove jednoglasne izvještaje ili prihvatimo ili odbijemo. Ako ih odbijemo i kažemo da manifestacija čuda ne znači poslanstvo onda moramo, takođe, ne vjerovati i u druge Poslanike. Ako pak priznamo da su izvještaji koji su nam jednoglasno (tevaturom) saopšteni tačni, i da je osoba koja je učinila čuda Poslanik, onda moramo vjerovati da je i Muhammed alejhisselam takođe Poslanik jer je i Muhammed alejhisselam činio čuda. Izvještaji o tim čudima su nam’ jednoglasno preneseni (tevatur), prema tome, oni moraju biti pouzdani. Pošto ti vjeruješ druge Poslanike zato što su oni činili čuda - što nam je takođe jednoglasno (tevaturom) saopšteno - onda moraš vjerovati da je i Muhammed alejhisselam takođe Poslanik.

Sveštenik: Ja vjerujem da je Isa alejhisselam bog (ilah) a ne Pejgamber (Poslanik).

[Tanrı, ma’bûd demekdir. Tapılan şeylerin hepsine tanrı denir.Značenje riječi “bog” je ma’bud. Sve što se obožava (kipovi, pare, položaj, ...) je bog. Allahovo dželle-šanuhu ime je Allah a ne bog. Nema boga osim Allaha. Nije ispravno, odvratno je i ogavno upotrebljavati riječ bog umjesto riječi Allah.]

Fahruddin Razi: Mi sada govorimo o Poslanstvu. Mi trebamo, prije nego što se upustimo u razgovor o božanstvenosti, prvo biti načisto šta znači poslanstvo (ili nubuvvet). Šta više, tvoja tvrdnja da je Isa alejhisselam ilah je potpuno pogrešna. Ilah, bog, vječno postoji. Materije, predmeti, i stvari, koje zauzimaju prostor, ne mogu biti bogovi. Isa alejhisselam je bio tijelo, ljudsko biće. On je stvoren iz nepostojanja (ničega). Njega su, po tebi, ubili. On je prvo bio dijete. Kasnije je odrastao. On je jeo i pio. On je razgovarao, kao što mi sada razgovaramo. On je išao u krevet, spavao, budio se, i hodao. Njemu su, da bi mogao živjeti, kao i svakom drugom čovjeku bile potrebne mnoge stvari. Je li ikada moguće da Gani (onaj koji ima sve, onaj kome ništa ne treba) bude neko kome je nešto potrebno? Može li nešto što je stvoreno iz ništa vječno postojati?

Ti kažeš da je Isa alejhisselam pobjegao, i da se sakrio, ali su ga jevreji uhvatili i raspeli. Ti kažeš da je tada Isa alejhisselam bio jako tužan. Ti kažeš da je on na svaki način tražio izlaz iz ove nevolje. Da je on bio ilah i da je u njega ušao jedan ilahov dio zar se on ne bi zaštitio od jevreja? Zar ih on ne bi uništio? Zašto je on bio tužan? Zašto je tražio mjesto da se sakrije? Allaha mi, kada čujem ovakve paradoksne riječi one me zaprepaste. Je li moguće da iko, ko ima razuma, kaže i vjeruje ovakve riječi. Razum svjedoči da su te riječi laž.

Ti kažeš tri stvari:

1 - Ti tvrdiš da je on tjelesni ilah (bog) koji se može očima vidjeti. Reći da je Isa alejhisselam ilah, ili otjelovljeni ilah svjetova (alema) znači da su jevreji ubili ilaha (boga) alema, jer ti vjeruješ da su ga oni ubili. U tom slučaju bi svjetovi ostali bez ilaha (boga) što je nemoguće. Šta više, je li moguće da je bog svjetova (ilah alema) slabić kog su jevreji uhvatili i nepravedno ubili?

Druga činjenica, koja je dobro poznata (tevatur), je, da je Isa alejhisselam volio poslušnost (ta’at) i da je obilno obožavao Allaha dželle-šanuhu. Da je Isa alejhisselam bio ilah (bog) on ne bi ibadetio (bogoslužio) i volio poslušnost. Jer, bog nikada ne obožava sebe. [Nasuprot, njega drugi obožavaju]. Ovo je još jedan dokaz koji nam pokazuje da sveštenik nije u pravu.

2 - Ti tvrdiš da je ilah (bog) potpuno ušao u njega (hulul), te da je on, prema tome, Božiji sin. Ovakvo vjerovanje je pogrešno. Ilah (bog) ne može biti predmet i artibut. Nemoguće je da ilah uđe u predmet. Kada bi ilah bio predmet on bi ušao u drugi predmet. Kada nešto uđe u predmet ono postaje predmet. Komponente dva predmeta se izmiješaju. A to bi značilo da se bog dijeli na komade. Kada bi ilah (bog) bio atribut (sifat, araz) njemu bi bilo potrebno mjesto i boravište, što bi opet značilo da ilahu (bogu) nešto treba. Onaj kome nešto treba nije ilah. [Zašto bi ilah ušao u Isa alejhisselama? Ulazak bez razloga je “tedžrih-un bi-la muradždžeh”, što je nemoguće. To smo objasnili kada smo govorili o Allahovom dželle-šanuhu jedinstvu.]

3 - Ti kažeš da on nije ilah već da je u njega ušao jedan dio ilaha i nastanio se u njemu. Ako je dio za koji predpostavljamo da je ušao u njega, dio ilaha, onda je ilah s izlaskom te komponente, morao potpuno izgubiti svoj kapacitet ilahluka (božanstvenosti). Ako taj dio nije bio potreban bogu - da on bude bog - on nije mogao ni biti dio boga. Prema tome, ilah u njega nije ušao.

Imaš li ti kakav drugi dokaz da je Isa alejhisselam ilah?

Sveštenik: On je ilah zato što je oživljavao mrtve, liječio urođeno slijepe i gubavce. Ovakve stvari može samo ilah činiti.

Fahrudin Razi: Možeš li se reći, kada nema dokaza za postojanje nečega, da to ne postoji? Ako kažeš da nedostatak dokaza dokazuje nepostojanje nečega - čije bi se postojanje, inače, zaključilo iz dokaza - ti nam tim kažeš da stvaralac vasione nije postojao u vječnoj prošlosti (ezelu), to jest, prije stvaranja vasione. Ovakav zaključak je sigurno, potpuno neispravan jer je svemir (to jest, sva stvorenja) dokaz za postojanje stvaraoca.

Ako kažeš da nedostatak dokaza sam po sebi ne mora značiti nepostojanje stvari, čije se postojanje treba zaključiti na osnovu dokaza, ti tim priznaješ postojanje stvaraoca u vječnosti, prije nego što su stvorenja i postojala. S druge strane, ako kažeš da je ilah ušao u Isa alejhisselama u vječnoj prošlosti (ezelu), dok je on bio nepostojeći, ti moraš imati dokaz da to dokažeš. U suprotnom, ti to usvajaš bez dokaza jer je Isa alejhisselam kasnije stvoren. Njegovo nepostojanje u vječnosti nam pokazuje nepostojanje dokaza. Pošto ti bez dokaza vjeruješ da je bog ušao u njega kako znaš da on nije ušao i u mene, i u tebe, i u životinje, i u biljke i u kamenje? Zašto ne vjeruješ bez dokaza da je on ušao i u ove stvari?

Sveštenik: Očigledno je da je ilah ušao u Isa alejhisselama a ne u tebe, u mene, i druge stvari. On je pravio čuda (mu’džize). Ja, ti, i te druge stvari, ne možemo činiti ove neobične stvari. Iz ovoga se razumije da je ilah ušao u Isa alejhisselama i ni u kog drugog.

Fahrudin Razi: Ti tvrdiš da su njegova čuda (mu’džize) dokaz za ilahov ulazak u njega. Zašto kažeš da nedostatak dokaza, odnosno ne ispoljavanje čuda (mu’džiza), pokazuje ilahov neulazak? Ti ne možeš reći da bog ne može ući u tebe, u mene, i u druga stvorenja, zato što mi ne činimo čuda. Mi smo već pokazali da nedostatak dokaza - sam po sebi - ne znači da nešto ne postoji. Shodno tome, božiji ulazak u nešto se ne mora poklapti sa ispoljavanjem čuda. Dakle ti trebaš vjerovati da je ilah ušao u mene, u tebe, u mačke, u pse, i u miševe. Je li moguće da je vjera, koja nas uči da vjerujemo da je bog ušao u ovako primitivna stvorenja, istinita?

Pretvaranje štapa u zmiju je teže od proživljavanja mrtvih pošto štap i zmija nemaju ništa ni u kom pogledu zajedničko. Ti, iako vjeruješ da je hazreti Musa pretvorio svoj štap u zmiju, ne zoveš njega ni bogom ni božijim sinom. Zašto nazivaš hazreti Isaa bogom, i, zašto mu pripisuješ božanstvenost?

Pop je zanijemio i nije mogao odgovoriti.

O svešteniče! Mi bi željeli da ti objasniš vjerovanja ovih dviju vjera filozofima koji ne slijede ni jednu od njih, ili drugim razboritim i razumnim ljudima, i da ih onda upitaš koju vjeru oni smatraju logičnijom, faktičnijom, i ljepšom. Onda, ostani vjeran svom savjetu “Mi trebamo uporediti ove dvije vjere i prihvatiti onu koja je ljepša” koji predlažeš u svojoj knjizi Gada-ul-mulahazat.

Samo Allah dželle-šanuhu daje uputu (hidajet) i pomoć.

Sveštenici su, da bi prevarili i pokrstili muslimane, napisali mnoštvo knjiga. Alimi (učenjaci) islama su napisali odgovore na laži koje se nalaze u ovim njihovim knjigama i tako zaštitili muslimane da ne padnu u rupu hrišćanstva. Jedan od ovih odgovora je i knjiga Idah-ul-meram. Ova knjiga je na turskom jeziku. Nju je napisao Abdullah Abdi bin Destan Mustafa, rahmetullahi alejh. Ona je izdata 1288/1871. godine u Istanbulu. Njen autor je živio u manastiru Bitolj. On je umro 1303/1896. godine
 
 
14.09.2007.

ISA, alejhisselam, JE BIO ČOVJEK I ON SE NE MOŽE OBOŽAVATI

Jedan dan je došla našem efendiji (sejjidu) Resulullahu, sallallahu alejhi ve sellem, delegacija hrišćana iz Nerdžana. Nerdžan je jedan grad koji se nalazi između Hidžaza i Jemena. Ta delegacija se sastojala od šezdeset konjanika. Dvadeset četiri predstavnika te delegacije su bile jako ugledne vođe. Njihov govornik se zvao Abdulmesih. Jedan od njih, Ebulharis bin Alkama, je bio najučeniji od svih njih. On je proučavao u Jevanđelju (Indžilu) znake zadnjeg Poslanika (tj. Poslanika zadnjeg vremena). Ali, njegove aspiracije za ovosvjetskim položajima, i ambicije za slavom, mu nisu dozvolile da postane musliman. S obzirom da je bio jako čuven po svom znanju njega su i vladari poštovali i crkve slušale. Oni su došli u Medinu i, poslije ikindijskog namaza (molitva u kasno popodne), ušli u Poslanikovu džamiju (Mesdžid-i šerif). Oni su bili u svešteničkoj odjeći. Pošto je bilo vrijeme za njihovu molitvu oni su se tu počeli moliti. Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je to odobrio, i rekao, “Pustite ih neka se mole.” Oni su se okrenuli prema Istoku i obavili svoju molitvu. Njihova tri predvodnika su vodila razgovor. Oni su nekad u svom razgovoru nekad nazivali Isa alejhisselama “bogom”, nekad “božijim sinom”, a nekad, “jednim od tri boga”. Oni su rekli da ga nazivaju “bogom” “zato što je on proživljavao mrtve, liječio bolesne, govorio o nepoznatom, pravio ptice od blata i u njih udisao život i puštao da odlete.” Oni su ga zvali “Božijim sinom” “zato što on nema oca”. Oni su rekli da je on je po njima bio “jedan od tri boga” zato što, “Sam bog upotrebljava izraze, kao na primjer, ‘Mi smo napravili,’ ‘Mi smo stvorili’. Da je on jedan, On bi rekao, ‘Ja sam napravio,’ ‘Ja sam stvorio.’” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem ih je pozvao u islam. On je proučio nekoliko ajeti kerima. Oni nisu postali vjernici (tj. dobili iman). Oni su rekli, “Mi smo prije tebe vjerovali.” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Vi lažete! Ko kaže da Allah dželle-šanuhu ima sina on ne vjeruje.” Oni su rekli, “Ako on nije Allahov sin ko mu je onda otac?”

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Zar vi ne znate? Allah dželle-šanuhu nikad ne umire i sam sve održava u postojanju. Međutim, Isa alejhisselam je bio nepostojeći. I on će opet prestati postojati.”

Oni rekoše: “Da, mi to znamo.”

Resulullah: “Zar vi ne znate? Postoji ijedno mladunče koje nije kao otac?

Oni rekoše: “Svako mladunče je slično svom ocu. [Jagnje izgleda kao ovca].

Resulullah: “Zar vi ne znate? Naš Rabb (Allah dželle-šanuhu) sve stvara, raste, i održava. Isa alejhisselam nije ništa tako činio.”

Oni rekoše: “Ne, nije”.

Resulullah: “Zar naš Rabb nije stvorio Isa alejhisselama kako je htio?”

Oni rekoše: “Da, stvorio ga je”.

Resulullah: Naš Rabb ne jede i ne pije. U Njemu nema promjene. Da li vi i to, takođe, znate?

Oni rekoše: “Da, znamo”.

Resulullah: “Isa alejhisselam je imao majku. On je došao na ovaj svijet kao i svako drugo dijete. On je hranjen kao druga djeca. On je jeo i pio. Iz njega je izlazila nečist. Zar vi to ne znate?

Oni odgovoriše: “Da, znamo”.

Resulullah: “Kako će onda Isa alejhisselam biti onakav kakvim ga vi zamišljate?”

Oni su izvjesno vrijeme bili nijemi i nisu mogli odgovoriti. Oni su napokon rekli:

“O Muhammede alejhisselam! Zar ti nisi rekao da je Isa alejhisselam Allahova kelima (riječ) i Njegov duh (ruh)?”

Resulullah je odgovorio, “Jesam, rekao sam.”

Oni rekoše, “To je, onda, dovoljno za nas,” i ponovo zauzeše svoj tvrdoglavi stav.

U tom momentu je Allah dželle-šanuhu naredio (Resulullahu) da ih pozove na mubahele. Resulullah sallallahi alejhi ve sellem je rekao, “Ako mi ne vjerujete hajde da učinimo mubahele.” To jest, hajde da kažemo, “Neka Allah dželle-šanuhu prokune onog ko laže!” Ovo Allahovo naređenje je citirano u šezdeset prvom ajeti kerimu sure Al-i imran. Jedan od njih, po imenu Šerhabil, a kog su kolege zvale sejjid, ih je sazvao i rekao, “On ima sve kvalifikacije Poslanika. Ako prihvatimo mubahelu sigurno ćemo na sebe navući katastrofalnu kaznu koja neće upropastiti samo nas već i sve naše potomke!” Plašeći se mubahele oni su rekli, “O Muhammede, sallallahi alejhi ve sellem! Mi hoćemo da sa tobom ostanemo prijatelji. Daćemo ti sve što hoćeš. Daj nam jednog tvog pouzdanog ashaba da nam se pridruži u našem povratku kući i mi ćemo mu dati našu taksu.”

Naš Pejgamber sallallahu alejhi ve sellem je rekao, “Ja ću sa vama poslati jednu jako pouzdanu osobu.” Dok su ashabi kiram alejhimurridvan čekali u poslušnoj tišini, željni da saznaju ko će biti počašćen i uzdignut Pejgamberovim povjerenjem, Resulullah, sallallahi alejhi ve sellem je naredio, “O Eba Ubejde, ustani! On je rekao, “Ovaj je emin u mom ummetu (najpouzdaniji među mojim sljedbenicima)”, i poslao ga je sa njima.

Mirovni sporazum je potpisan sa sljedećim uslovima: Oni će svake godine dati dvije hiljade kompleta odjeće. Jednu hiljadu će dati u (arapskom) mjesecu Redžebu a drugu u mjesecu Saferu. Svakom kompletu će biti dodato četrdeset dirhema (135 grama) srebra. Izvjesno vrijeme kasnije su Abdulmesih, njihov vođa, i Šerhabil, njihov sejjid, postali muslimani i bili su počašćeni da služe Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem.

Biblija (Kitab-i Mukaddes), koju su hrišćani preveli na sve jezike svijeta, i koju šire po cijelom svijetu, u sebi sadrži sljedeće riječi: “Čuj Izraelu! Gospod je Bog naš Naš jedini Gospod!” (Ponovljeni zakon 6, 4); “I neka ove riječi koje ti ja zapovijedam danas budu u srcu tvom. I često ih napominji sinovima svojijem, i govori o njima kad sjediš u kući svojoj i kad ideš putem, kad ležiš i kad ustaješ!” (Ponovljeni zakon 6, 6-7)

“Ja sam Gospod, i nema drugog, osim mene nema boga; opasah te premda me ne znaš. Da bi poznali od istoka sunčanog i od zapada da nema drugog osim mene; ja sam Gospod i nema drugog.” (Izaija 45, 5-6)

“Pogledajte u mene, i spasićete se svi krajevi zemaljski; jer sam ja Bog, i nema drugog!” (Izaija 45, 22)

“Pamtite šta je bilo od starine; jer sam ja Bog, i nema drugog boga, iniko nije kao ja!” (Izaija 46, 9)

Sveta knjiga hrišćana kaže, “Allah je jedan. Niko Mu nije ravan.” Oni poriču i osporavaju svoju ličnu knjigu. Da im Allah dželle-šanuhu dadne mudrost i pamet! Da ih blagoslovi da shvate istinu i da prestanu i sebe zavaravati i druge zavoditi!

[Ovo poglavlje je prevod devedeset drugog poglavlja iz prvog dijela knjige Se’adet-i ebedijje koja je na turskom jeziku.]


Noviji postovi | Stariji postovi

Studio-Din

Primi pouku dok nije kasno...

Poruka dana
Od Asme'ija rhm., se bilježi slijedeće: "Za čudit se je čovjeku o kojem se govori dobro – a nije takav kao što se govori, pa bude zadovoljan tim govorom!? Još više je za čudit se čovjeku o kojem se govori loše – a takav je kao što se govori, pa mu bude krivo, i naljuti se!? A ono što je najviše za čuditi se jeste čovjek koji potvara ljude uz pretpostavke i sumnje, a sebe voli uz maksimalni jekin i ubjeđenje!?"Najuzvisenija znanost jeste spoznaja Allaha, a ona nas vodi spoznaji nacina ispovjedanja vjere Njemu. Sto se više siri vjerska znanost, smutnje je sve manje, a neznanje sve slabije. U hadisu se spominje:Vrijednost alima (znalca) u odnosu na abida (pobožnjaka) jeste kao vrijednost punog mjeseca u odnosu na ostale zvijezde.

(2)Ibn Mes'ud r.a. je govorio:

''Kreni na put da učiš ili da podučavaš. Radi nečeg drugog nemoj putovati, jer ćeš naći ili neznanje ili neznalicu. Uistinu, meleki prostiru svoja krila onome ko je krenuo da uči, iz zadovoljstva time što čini.''

Hadis Dana
Ostavljam vam dvije stvari kojih ako se budete drzali necete zalutati, Allahovu Knjigu i moj sunnet. (Tirmizi, Hakim, Malik)

Kur`an
O vjernici, ako vam nekakav nepošten covjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u nezananju nekome zlo ne ucinite, pa da se zbog onoga što ste ucinili pokajete. ( Al-Hudžurat)

Mudrost
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
293637

Powered by Blogger.ba