beats by dre cheap

Rodbinska solidarnost u islamskom pravu

Danas, u vrijeme dominacije zapadnjačke materijalističke kulture, koja je poremetila i gotovo zbrisala sve lijepe ljudske i moralne odlike insanske civilizacije, malo se govori o islamskim rješenjima za izbavljenje čovječanstva iz provalije zapadnjačke kulture koja je dovela čovječanstvo na rub propasti.

Muslimani su odavno, svjesno ili nesvjesno, prihvatili da budu na optuženičkoj klupi zajedno sa islamom. I umjesto da vjeruju da sa sobom nose univerzalnu poruku i svjetsku religiju – Allahovo, dž.š, zaduženje koje treba da ponude - svijetu oni su prihvatili da se brane od neosnovanih potvora i da dokazuju, svim svojim snagama da je njihova poruka i vjera u skladu sa neljudskom i nakaradnom civilizacijom.
Muslimani danas pate od kompleksa manje vrijednosti. To se posebno primijetilo nakon pada komunizma i prodora kapitalizma. Primijetio se nestanak stida i srama među našim stanovništvom kao najvećih naših vrijednosti a pojavili su se stid i nebriga prema onome čime se trebalo ponositi i njemu pozivati one koji su nam donijeli nešto što nas vodi ka propasti. Osjetilo se je zahlađenje u rodbinskim odnosima i nebriga prema bližnjima. Sve se počelo gledati i mjeriti kroz novac i interes. Nestalo je stalnih rodbinskih veza i stalnih prijatelja; stalni su postali samo interes, dobit, profit i novac. Sve su to rani produkti spomenute civilizacije.
Međutim, musliman mora da zna da on ima svoju kulturu i civilizaciju koju, ako hoće biti pripadnik islama, mora poznavati, vjerovati u njenu idealnost i prakticirati je. Ne samo to, nego on mora i pozitivno djelovati, tj. mora se tom civilizacijom ponositi i nuditi je cijelom svijetu na dostojan i napredan način kako bi izvršio emanet koji je preuzeo prihvatanjem ove vjere i kako sutra, na Sudnjem danu, ne bi bio optužen od strane onih koji nisu imali priliku izbliza da se upoznaju sa islamom. čovječanstvo je danas željno nečega što će ga spasiti i izbaviti iz beznađa, besmislenosti i besciljnosti do kojih ga je dovela
ova materijalistička civilizacija.

Ovaj rad samo je mali pokušaj upoznavanja ili podsjećanja muslimana na ono što nisu znali ili što su zaboravili od svoje vjere. Pokušat ćemo na jedan najjednostavniji, žurnalistički način, prezentovati osnovne dužnosti i prava koja islamsko pravo garantuje bližoj i daljoj rodbini u njihovim međusobnim odnosima.
Danas nije rijedak slučaj čuti, vidjeti ili pročitati da postoje ljudi koji nemaju gdje da borave, koji su jednostavno ostavljeni i izbačeni na ulicu i pored rođene djece, rodbine, prijatelja i društva. Nije rijedak slučaj da se sve više, u islamskim sredinama, otvaraju domovi za nezbrinute i nemoćne, starce i djecu, koji se u novije vrijeme, što nije imanentno našoj tradaciji, sve više nastanjuju i pune muslimanskom populacijom.
Poznato je da su starački domovi i beskućnici odlika i karakteristika zapadnjačke civilizacije. Zato se postavlja pitanje: Zar islam kao posljednja Allahova vjera nije donio rješenje za ovu društvenu pojavu pa su muslimani prisiljeni to rješenje preuzeti od Zapada, ili islam ima to rješenje samo što ga muslimani ne poznaju ili ga se stide primijeniti i ponuditi svijetu?

Rodbinsko-solidarni islamski sistem

Svaki musliman mora vjerovati da islam posjeduje rješenja za sva postojeća pitanja i situacije kao i za pitanja koja će u budućnosti iskrsnuti. Jer, ako se tako ne postupi, onda se prihvata činjenica da islam nije primjenljiv i dostatan do Sudnjeg dana.
Islam ima potpuno razrađen i primjenljiv sistem za rodbinsku solidarnost koji je, u isto vrijeme, idealan i realističan. Taj sistem nije zasnovan samo na moralnim preporukama nego je on zasnovan na moralno-pravnim normama koje se moraju izvršiti i za čije neizvršenje je islam propisao sankcije.
Poznato je da je u islamu porodica zasnovana na međusobnom potpomaganju, da jači pomaže slabijeg i da bogati uzdržava siromašnog. Sve te norme u islamskom društvu nisu samo vjerskog karaktera nego su i zakonom regulisane. To znači da njihovu primjenu reguliše i prati zakon, pa, ako zatreba, primjenjuje ih i silom.
Međutim, da se ne bi previše uopćavalo postavlja se pitanje: koja rodbina u islamu ima pravo na izdržavanje i koje su granice koje to određuju?
U vezi s tim islamski pravnici slijede četiri mišljenja.
Prvo mišljenje:
Malikijska pravna škola smatra da je dužnost (vadžib) izdržavati samo roditelje i djecu. Sljedbenici ove škole smatraju da su roditelji dužni izdražavati svoju djecu koja su siromašna ili nisu u mogućnosti sebi pribaviti osnovne životne potrebe, kao i da je imućnoj djeci dužnost izdržavati siromašne roditelje.
Vidimo da ovo mišljenje ne podržava održavanje širih rodbinskih veza koje islam zagovara.
Drugo mišljenje:
Drugo mišljenje zastupa šafijska pravna škola. Prema tom mišljenju uzlazna linija rodbine(očevi, djedovi, pradjedovi, majke, nane i pranane) je dužna izdržavati silaznu liniju rodbine(djecu,unuke, praunuke, itd.), kao što je, u isto vrijeme, dužnost silazne rodbinske linije da izdržava uzlaznu rodbinsku liniju. Primjećujemo da je ovo mišljenje malo obuhvatnije od prethodnog, ali i pored toga, smatramo da ono, kao i prethodno, ne odslikava islamske intencije, iako je rodbinski lanac u njemu malo duži.
Treće mišljenje:
Treće mišljenje zastupaju pravnici naše, hanefijske pravne škole. Oni smatraju da se rodbina koju treba izdržavati mjeri po mahremijjetu tj. po zabrani stupanja u brak. Znači, dužnost je svakom muslimanu koji ispunjava uvijete za to da izdržava rodbinu s kojom ne može i ne smije po islamu sklopiti brak, dok daljnu rodbinu, s kojom može stupiti u brak nije dužan po islamu izdržavati, ali je dužan da je pazi i pomaže u granicama mogućnosti, kao i sve ostale muslimane, pa čak i ljude općenito. Tako je, po ovom mišljenju, dužnost (vadžib) svakom muslimanu izdržavati pored uzlazne i silazne linije, i amidže, tetke i sestre, ali mu nije dužnost izdržavati amidžiće, tetiće i dalju robinu. Vidimo da je ovo mišljenje opširnije od dva prethodna i da se po njemu danas sudi u porodičnom zakonu u većini islamskih zemalja, ali ni ono ne obuhvata svu daljnju i bližnju robinu.
Četvrto mišljenje:
Četvrto mišljenje zastupa hanbelijska pravna škola. Po tom mišljenju, obaveza je izdržavati svu daljnju i bližnju rodbinu kada za to postoje uvjeti. Znači, svako ko je nasljednik nemoćnog i siromašnog muslimana, bio mu on bližnja ili daljnja rodbina, ima dužnost da ga izdržava, jer su prava u islamu uzajmna, kazna se određuje shodno dobiti (el gurumu bil gunumi), te što, u krajnjem slučaju, nasljedni sistem u islamu obuhvata svu rodbinu.
Već smo spomenuli da se u vezi s ovim pitanjem u većini islamskih zemalja primjenjuje hanefijski mezheb, dok se hanbelijski primjenjuje samo u Saudijskoj Arabiji. Ipak, na okruglom stolu o društveno-socijalnim pitanjima, koji je održan 1952. god. u Damasku, predloženo je da se u slučaju ovog pitanja prihvati i primijeni hanbelijski mezheb, osim samo kod izdržavanja uzlazne odnosno silazne linije.
 

Motiv za takav prijedlog bio je u činjenici što hanbelijski mezheb, kako smo vidjeli, obuhvata svu rodbinu. Ovaj opći stav primjenjuje se i važi unutar jedne islamske porodice, pa prema tome, analogno, odnosi se i na svu rodbinu.
Razlog zbog čega se tražilo izuzimanje uzlazne i silazne linije iz hanbelijskog mišljenja je u tome što, po hanbelijskom mezhebu, nije obaveza (vadžib) da se izdržava uzlazna i silazna linija u slučaju kada ta rodbina nije iste vjere. Tako npr. po hanbelijskom mezhebu nije dužnost ocu muslimanu da izdržava sina koji je siromašan ako je nemusliman, kao što i sinu muslimanu nije dužnost izdržavati oca nemuslimana koji je potreban i siromašan.
Međutim, po hanefijskoj pravnoj školi različitost vjere kod silazne i uzlazne linije nema nikakvu ulogu. Znači, dužnost je sinu muslimanu izdržavati oca nemuslimana, kao što je i ocu muslimanu dužnost izdržavati sina nemuslimanan kada je potreban. Zbog toga je traženo da se hanefijski mezheb primijeni u ovakvim slučajevima, jer je u tome veća ljudska tolerancija koju islam zagovara i čvrsto stoji iza nje.

Da bi neko od rodbina imao pravo na izdržavanje i pomoć neophodno je da ispunjava sljedeće uvjete:

Prvo: Da onaj koji traži opskrbu i pomoć bude potreban tome. Zato, onome ko nije potreban i ne pripada pravo na to. Sve dok neko posjeduje nužne i neophodne životne potrebe, on nema pravo tražiti opskrbu i pomoć od svog bližnjeg, jer su takva opskrba i pomoć u islamu propisani da se ukloni propast i nevolja od bližnjeg. Tako npr. ako dijete posjeduje neki imetak, nema obaveze da se ono izdržava iz tuđeg imetka, pa čak ni iz očeva, nego bi se moralo izdržavati iz svog ličnog imetka.
Drugo: Da onaj koji traži izdržavanje bude nemoćan sticati nafaku. To se odnosi na sve kategorije rodbine osim na silaznu liniju prema uzlaznoj liniji. Zbog toga je dužnost sina da izdržava svog oca sve dok je on potreban i siromašan, pa čak kada bi on i bio sposoban da stiče nafaku, a također i ostalu uzlaznu liniju.
Uzrok ovog uslovljavanja (šarta), osim u spomenutoj kategoriji, je motivisanje na rad, jer rad prouzrokuje rezultate koji prvo koriste onom ko radi a zatim i društvu. To zato što je potpomaganje i izdržavanje onoga koji je sposoban da stiče nafaku uništenje jedne proizvodne snage, u čemu je šteta ne samo za onoga koji ne radi nego i za cijelo društvo. Zbog toga u islamu nije nikome dozvoljeno da anulira i stavi van snage jednu snagu ili hajr od koga koristi imaju pojedinci i cijelo islamsko društvo, jer je u tome nasilje i nepravda a islam to najstrožije zabranjuje.
Islam, također, bespotrebno prošenje smatra zabranjenim i sramotnim djelom, dok pošten i častan rad smatra nečim što je poželjno, časno i pošteno. Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Da neko od vas ode u šumu da nasiječe drva i proda ih, bolje mu je od traženja od ljudi, koji će mu možda udijeliti ili ne.' Zanatska zanimanja su u islamu veoma pohvalna i tražena. Poslanik, s.a.v.s, je rekao: 'Najhalalnija hrana koju čovjek može pojesti je zarada od truda njegovih ruku. Allahov poslanik, Davud, a.s, jeo je plodove rada svojih ruku.'
Razlog zbog čega su iz ovog šarta izuzeti roditelji i ostala silazna linije je u tome što je dobročinstvo prema roditeljima stroga vjerska dužnost u islamu. Od tog dobročinstva je i da djeca obezbijede svojim roditeljima sve što im je potrebno i da preuzmu od njih sve njihove obaveze. Također, mudrost leži u tome što roditelji obično, kad im djeca stasaju, bivaju već ostarjeli i nesposobni da se natječu sa mladićima u poslu i da zauzimaju radna mjesta, jer društveni interes zahtijeva da se omladini obezbijedi posao kako bi bila u mogućnosti zbrinuti svoje roditelje.
Islamski pravnici, kada govore o vrstama nemoći koje sprečavaju sticanje nafake i koje uzrokuju obavezu bogate rodbine da izdržava i pomaže siromašnu navode slijedeće: razne vrste bolesti i invalidnosti koje sprečavaju dotičnu osobu da sebi obezbijedi minimalne životne uvjete kao npr. djetinjstvo, razne bolesti, slijepoća, ludilo, pripadnost ženskom spolu, ako ne može sebi naći po islamu dozvoljen posao, itd.
Hanefijski pravnici navode kao uzrok zapreke sticanja nafake i prava na rodbinsko izdržavanje i bavljenjem korisnom naukom, pod uvjetom da onaj ko se bavi naukom bude uspješan, jer onaj ko se bavi naukom a nije uspješan, nema pravo na takvu nafaku. To zato što od takvog nema koristi niko, ni on sam niti zajednica i, prema tome, bilo bi to uzaludno trošenje novca, jer je interes društva i zajednice da se omoguće i obezbijede uvjeti onima koji su uspješni i od kojih će imati koristi svi članovi društva i ljudske zajednice uopće. Neuspješnim u nauci najbolje je da se okrenu sticanju nafake za sebe i svoje porodice na pošten i dostojan način a ne da žive parazitski, na račun drugih.
Kao opravdana zapreka mogla bi se navesti i opća nezaposlenost koja danas vlada u našem društvu. Jer, mnoga naša braća radila bi i istinski prihvatila posao ali posla nema. Zato oni imaju pravo dato od Allaha, dž.š, da im bliža i dalja rodbina obezbijede osnovne životne potrebe koje čovjeka čine čovjekom, kako njihov brat, rođak ili neko drugi ne bi bio prisiljen na nešto što bi ga nagnalo da se mora poniziti i doći u situaciju koja ne dolikuje nikome a kamoli muslimanu. Također, rodbina mora znati da joj je dužnost (vadžib) da pomogne i izdržava svoje bližnje koji nemaju posla a sposobni su za rad i žele da rade. Ako tako ne postupe biće griješni i žestoko pitani od Allaha, dž.š, na Sudnjem danu.
Treće: Da bližnji od koga se traži da izdržava svoga bližnjeg bude imućan da to uradi. Ovaj šart-uvjet se traži za svu rodbinu osim uzlazne i silazne linije, jer se u izdržavanju roditelja od strane njihove djece i u izdržavanju djece od strane roditelja ne traži i ne uslovljava bogatstvo i mogućnost nego su roditelji i djeca dužni da zajedno dijele ono što posjeduju.
Tako npr. ako bi otac bio sposoban da privređuje, ali je siromašan i nema mogućnosti da izdržava svoju djecu, narediće se od strane odgovornih da se uzme dug za izdržavanje te djece na račun oca, koji je otac dužan vratiti kada bude u mogućnosti. Međutim, ako se ne bi imalo od koga uzeti dug, izdržavanje djece će preći u dužnost onog ko slijedi oca, djed, pradjed, itd. s tim što će se troškovi koje potroši djed ili neko drugi računati kao očev dug.
Ako bi otac ili sin bili nečim spriječeni, onda obaveznost izdržavanja prelazi na one koji slijede oca ili sina.
Zaključak koji se nameće je da se u slučaju izdržavanja djece ili roditelja uslov nije imućnost i bogastvo, nego - sposobnost za privređivanje.
Pod imućnosti se smatra da čovjek ima stalni posao koji mu donosi zaradu koja je dovoljna njegovim potrebama i u kojoj ima viška u kom je i pravo njegove siromašne rodbine da je izdržava.
 


Prioriteti u izdržavanju

Ako bi bliži siromah imao samo jednog imućnog od svoje rodbine koji je u mogućnosti druge izdržavati, onda je takvom vadžib da izdržava svog bližnjeg siromaha.
Ako bi bliži siromah imao dvojicu ili više bližih koji su imućni i na istom stepenu i jačini rodbinske veze kao npr. kada bi imao dvojicu ili više imućne rođene braće, onda bi svi oni, u istoj mjeri, bili dužni izdržavati svog bližeg koji je siromah.
Međutim, ako imućni bližnji ne budu na istom stepenu i jačini rodbinske veze, u takvom slučaju mišljenja islamskih pravnika se razlikuju.
Hanbelijska pravna škola kaže da u takvom slučaju obaveznost izdržavanja prati nasljedstvo. Tako da ona rodbina koja nasljeđuje siromašnog bližnjeg kada umre i ostavi iza sebe nasljedstva, dužna ga je izdržavati za njegova života kad bude siromašan i nemoćan.
Ako bi imućni rođaci bili svi njegovi legalni nasljednici, ali u različitim omjerima onda će se visina njegova izdržavanja koja je dužnost njegovih imućnih rođaka mjeriti prema omjeru i veličini nasljedstva.
Hanefijska pravna škola zastupa ovo mišljenje u rodbinskoj horizontali tj. među braćom, amidžama, dajdžama, bratićima itd.
Međutim, što se tiče uzlazne i silazne linije, hanefijski pravnici u silaznoj liniji uzimaju u obzir samo blizinu i jačini rodbinske veze ne osvrćući se na nasljedstvo. Što se tiče uzlazne linije, oni i tu, u osnovi, uzimaju samo jačinu i blizinu rodbinske veze, a nasljedstvo uzimaju u obzir samo onda kada treba da preferiraju bližnjeg nad bližnjim, u situaciji kada bližnji budu na istom stepenu rodbinske veze. Tada veličina naslijeđenog imetka određuje i visinu obaveze prema bližnjem siromahu.
Tako oni smatraju da obaveznost izdržavanja uzlazne i silazne linije ne zavisi od različitosti religije. Npr. ako bi neki kršćanin imao dva sina od kojih je jedan musliman a drugi nemusliman, u takvom slučaju će njih obadvojica biti dužni u istoj mjeri izdržavati svog siromašnog oca. Isto tako ako bi neki nemoćni i siromašni otac imao kćerku i sina, u takvoj situaciji, po hanefijskim pravnicima, i kćerka i sin u istoj mjeri su dužni izdržavati svog siromašnog oca, jer su na istom stepenu rodbinske veze, bez obzira na veličinu nasljednog dijela.
Ako bi neki nemoćni i siromašni imao oca i sina, njegovo izdržavanje bila bi sinovljeva obaveza jer njemu je to veća obaveza, što se vidi iz hadisa u kom Poslanik, s.a.v.s, kaže: 'Ti i tvoj imetak pripadate tvom ocu.' Zato što je dijete rođeno od oca i zbog toga njegova zarada treba da pripada njegovu ocu ili, u najmanju ruku, da ima udjela u njoj.
Hanefijski pravnici smatraju da za izdržavanje uzlazne linije od strane silazne i silazne od strane uzlazne nije potrebna nikakva posebna dozvola ili sudsko rješenje.
Tako oni vele da, kada bi siromašan otac imao bogata sina i bio potreban njegovu imetku i od njega uzeo onoliko koliko mu je potrebno, bez sinovljeve dozvole, u takvom slučaju se otac ne bi smatrao uzurpatorom niti kradljivcem, jer je on uzeo samo svoje pravo koje mu pripada. Također, kada bi sin bio siromašan i imao oca čiji je imetak kod sina ili njegove majke, on i njegova majka imaju pravo da bez dozvole uzmu od tog imetka onoliko koliko im je potrebno. Ovaj svoj stav hanefijski pravnici potkrepljuju slučajem kada se je Hind, Sufjanova supruga požalila Poslaniku, s.a.v.s, na Sufjanovu škrtost i da ona od njegova imetka uzima za sebe i svoju djecu onoliko koliko im je potrebno bez njegove dozvole, Poslanik, s.a.v.s, joj je na to rekao:'Uzmi od Sufjanova imetka onoliko koliko je potrebno tebi i tvojoj djeci, bez pretjerivanja.'
Međutim, što se tiče horizontalne rodbinske linije kao što su dajdže, amidže, braća, sestre, bratići, sestrići, itd. njihovo izdržavanje od strane bogatih bližnjih se ustanovljuje i legalizuje samo putem sudstva i sudske presude. Zbog toga nije dozvoljeno bližem siromahu da uzme od imetka svog bogatog rođaka bez sudskog rješenja i dozvole, jer ako bi uzeo njegov imetak prije toga, bio bi smatran nasilnikom i kradljivcem. Njemu će to biti dozvoljeno prije sudske odluke samo u nuždi, jer u nuždi su dozvoljene i zabranjene stvari s tim što nužda mora imati svoje granice.
Iznos rodbinskog izdržavanja mjeri se prema njihovoj potrebi, pod uvjetom da se bliži imućni ne dovede u nezavidan položaj i zaduži iznad svojih mogućnosti. Rodbinsko izdržavanje mora se određivati iz viška imućnog bližeg koji ostaje nakon što imućni zadovolji svoje nužne potrebe i nužne potrebe svoje porodice. To se jasno vidi iz hadisa u kom Poslanik, s.a.v.s., kaže:'Počni od sebe a zatim od onih koje izdržavaš.
Islamski pravnici su saglasni da izdržavanje nemoćnih i siromašnih državljana islamske države, koji nemaju ni bliže ni daljnje rodbine, mora preuzeti država i to se realizuje putem sudstva.
 
Hanefijski pravnici još dodaju da ako državni namjesnik to ne bi prihvatio i primijenio, posebno sudstvo za te sporove bi ga moralo prisiliti da to realizuje iz državne blagajne i to iz onog dijela državnog budžeta koji je određen za takve kategrije ljudi.
Poznato je da se budžet islamske države dijeli na četiri kategorije:
1. Budžet koji se puni od glavarine (džizje) i poreza na zemlju (haradža). Iz ovoga budžeta islamska država troši na infrastrukturu i na siromašne nemuslimane.
2. Budžet koji se puni od ratnog plijena. Iz ovoga se budžeta, također, finansira državna infrastruktura i troši na siromašne muslimane.
3. Budžet koji se puni od zekjata, iz kojeg se troši na kategorije ljudi koje je Kur'an spomenuo i koje ispunjavaju uvjete za dobijanje zekjata.
4. Budžet koji se puni od imetka čiji vlasnik nije poznat i zaostavština koje nemaju nasljednike. Ovaj budžet namijenjen je samo za siromahe (fukaru).
O ovom budžetu autor djela El-Bahru-r-raik je rekao: 'Iz ovog budžeta se daje siromašnim i nemoćnim za njihovo izdržavanje, lijekove i za ćefine njihovim umrlim.'
El-Kasani u svom kapitalnom djelu El Bedai'u-s-sanai', rekao je: 'četvrti dio budžeta troši se za lijekove siromašnim i bolesnim, za ukop umrlim koji nemaju imetka, za izdržavanje nezbrinutih i onih koji nemaju ni bliže ni daljnje rodbine kojoj je vadžib da ih izdržavaju, itd. Dužnost je vladara islamske države da osigura ova prava onima kojima pripadaju.'
Iz navedenog se jasno vidi da je pravo siromašnih i nemoćnih, koji nemaju svojih bližnjih kojima je dužnost da ih izdržavaju, na državi i njenim institucijama.
Međutim, pošto danas nema islamske države koja bi imala tako regulisan državni budžet onda bi Islamska zajednica, u granicama svojih mogućnosti, trebalo da misli na ovu kategoriju ljudi. Moralo bi se malo više pažnje posvetiti ekonomskom islamskom sistemu i na osnovu njega ubirati i trošiti prihode koji stižu u Islamsku zajednicu. Trebalo bi našem običnom svijetu objasniti važnost svega ovoga i pokazati mu stvarne rezultate i napredak koji je postignut od sredstava koja oni svake godine daju Islamskoj zajednici kako bi im savjest bila čista i kako bi još više ulagali u nju. Islamska zajednica morala bi razmišljati o projektima koji bi joj omogućili da, ako ne može druge pomagati i pridobijati, onda, u najmanju ruku, bude u mogućnosti sama sebe finansirati, jer mnogo je novaca uloženo u nju, ali su slabi rezultati koji su ostvareni na tom polju.
Ovako bi, ukratko, izgledao rezime ovoga važnog islamskog sistema koji je skoro totalno zaboravljen i zanemaren u našem svakodnevnom životu i međusobnim odnosima.
Islam posjeduje rješenja za sve probleme i situacije i ta rješenja su u isto vrijem i idealna i realistična. Zato, ako želimo istinski napredak koji će nam donijeti sreću i blagostanje na ovome svijetu i spas na budućem, i kojim ćemo očuvati naš identitet i suverenitet i rješiti naše socijalne probleme, nužno je onda da rješenja za naše probleme tražimo u našoj vjeri a ne u nečemu što nam je tuđe i strano i što nas vodi i gura u provaliju i propast

Studio-Din
http://studiodin.blogger.ba
23/09/2007 12:44